Još prije neko vrijeme, našli smo se u situaciji u kojoj nismo znali koji je dan u tjednu. Vikend je bio svaki dan i većini je to bilo nepodnošljivo. Zato valjda tolika hajka i žudnja za sutrašnjim danom kada će ugostitelji KONAČNO otvoriti svoja vrata - punit će se opet kase kad masa ispija kavice i slično. Sve od toga može se radit i doma, ali većina ima posebne potrebe. Bilo je lijepo biti "normalan" u ovom periodu karantene. Kako je jedan mem u internetskom moru memova poručivao uz fotografiju dugokosog čovjeka koji spava na kauču: inače lijeno đubre i niškoristi, a danas heroj i spasitelj života! Da Vam dam jedan savjet, pogotovo onima koji za svoj (kreativni) posao trebaju ono što su Grci nazivali scholé: uvijek se osjećajte kao heroji čak i kad Vam društvo tvrdi da ste suprotno. To nije samo očuvanje integriteta, to je zdravi stav s kojim se krećete dalje u životu. Klišej, ali nitko Vas ne smije (a ni ne može) omalovažavati. Okružite se onima koji to ne rade, a ako to znači ostati jedno vrijeme sam - odlično!

Želje: "Evo me, blizu je..."

Realnost (zadaje šamar): "U ku***!"

Oni koji znaju talijanski već su na tragu naslova mogli zaključiti o čemu se radi, iako je moj talijanski na razini onog od poručnika Alda Rainea (Brad Pitt) iz Inglourious Basterdsa.


No, budimo pristojni i realni, nije bilo toliko strašno. Taktički sat kaže da sam od Pazina do Motovuna prošao devetnaest i pol kilometara pa je na kraju izleta, budući da sam se vraćao po istom putu, to iznosilo jedno 39 kilometara bicikliranja. Uspona, a i spustova, ima. Podsjetila me Istra i po tome, ponovno, na moje Zagorje. Već je teško pratiti što je "moje" jer sve postaje moje, ali lijepo je naglasiti da se doma možemo osjećati bilo gdje.
"Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša"

Marko je volio lavove 1

Marko je volio lavove 2

Kao i po putu do Motovuna, pri samom vrhu već opažam kako se ugostitelji pripremaju za goste koji sutra, nadaju se oni, dolaze! Terase se postavljaju, provjeravaju se sve potrebne stvari. Poneki/a dućan/suvenirnica je otvoren/a. Vrše se i građevinski radovi, a na samom vrhu, kod ulaska u zidine susrećem dva para koji zaljubljeno razgledavaju i gledaju u daljinu. Ulaz se ne naplaćuje i "rampa" je otvorena te ulazim unutra i ja.
Pogled na Mirnu - s ovakvim pogledima smo prošle godine popili pivo i bilo je baš prekrasno

Centar Motovuna - prazan i peče zvezda s neba

U ravnini odlazeće Mirne i iznad motovunskih krovova - sigurno je prekrasno ovdje i živjeti, motovunski gospari su sretnici

Sad kreće šetnja po zidinama

Baš se lijepi pogledi pružaju na sve strane. Nažalost, fotografije to nikako ne mogu dočarati baš onako kako vidi oko pa mi se više puta čini kako će sad ispasti dobra fotka, a onda dok se sve to u toj maloj kutiji skupi, nestane skoro sve čarolije. Sviđa mi se Ćićarija u pozadini, uvijek je tu

Tu sam se spustio (na vrhu te ceste, prije zavoja - malo više od centra fotografije - slikane su prije dvije fotografije u ovom zapisu, vidik-ovac), a tu ću se sad bome i morati penjati

Netko bi možda rekao da nije taj naš Veli Jože baš EKO, ali on se barem poštedio prerade drva pa koristi cijelo drvo kao metlu. Dobri div Veli Jože postao je narodni simbol moći i snage. Vladimir Nazor, veliki čovjek. Nije samo Veli Jože njegov i Dedek Kajbumščak je njegov! Oni su naši!

Provlačim se do početne točke obilaska i polako započinjem spust iz Motovuna

Treba biti oprezan prilikom spuštanja jer ima zavoja, pokoji automobil, a bicikl je "nemiran", želi pod pritiskom medvjeđe težine vozača poletjeti prema dolje. Možda zna da je gazda već pomalo gladan pa ga želi čim prije vratiti kući? No, prije nego odlazim sa tla motovunskog, pozdravljam jednog malog bijelog psića koji me prilično tužno gleda. Spava na ulici, ali ne izgleda mi izgladnjelo. Možda je nečiji. Previše je životinja na cesti. Para mi to srce. Kad smo već kod životinja, negdje kod Škropeta nailazim na ograđeno prebivalište obitelji koza. Kozlići su bili jako simpatični, a jedan od njih, Bjelko, kiše ili pljuje dok me vidi u znak pozdrava. Nastavljam dalje derati cestu na svom vjernom cestoderu koji je, uzgred, sa mnom već kojih dobrih petnaest godina. Ne da se, ide i dalje!
Škropetska obitelj koza

Spust do Pazina je naprosto brutalan. Aparatus kaže da sam najviše jurio 57 km/h. Zaokrećem kraj Berama i ulazim u Pazin te sam nakon prelaska pazinskog mosta i jame kod kuće. Dobra pozicija. Dobar život. Navečer odlazimo do Parenza/Poreča u posjet obitelji Kozić te šećemo uz more i ispijamo pokoje pivo.


GPS trag bicikliranja

Što je sljedeće u planu biciklom? Tko to zna, ali bacam oko na Plomin, a na kraju će morati pasti i Poklon, a onda i Vojak? Godi mi kombinacija trčanja, planinarenja i bicikliranja. To je to, dragi moji, subota je bila dobra. Završavam ovaj tekst i već sam jednom nogom u planinarskoj opravi. Kuda? Saznat ćete!

Oznake: biciklizam, Pazin, Motovun

Teško je ovih dana to priznati, ali već me od prošlog vikenda kao nešto hvata. Nahladili smo se na Snježniku prošlu nedjelju te mi je tako u ponedjeljak na poslu bilo nešto "čudno". Sumnjam već duže na suhi i ne baš zdravi zrak koji puše iz klima uređaja, ali u Istri se ne može puno protiv toga - sjevernjaku se možda najteže priviknuti da nema plina i blaženog termostata kao uobičajenog načina grijanja. Peći i kamini daju čisti zrak, ali ove klime nisu baš najbolje rješenje.

Liječim se Črnim Tomom. Za moje poslodavce - nisam pio na poslu, pio sam doma!

Kad ja mučim (psihološku) muku s mogućim bolestima (ne dao Ganeša da je to ONA bolest), moja sestrična Vida i njezin momak Boris odlučuju lutati po Učki te tako s ponedjeljka na utorak spavaju gore kod Sisola u šatoru. Krenuli su u ponedjeljak popodne iz Brseča gore za Sisol, malo se mučili s teškim teretom, ali nekako došli te su prije mraka našli mjesto za prespavati. Pogledao sam te večeri kroz prozor, iz svog kaštela kad sam igrao videoigre i pomislio: "Ne znam što bi me sad natjeralo da spavam vani". A zaista se činilo previše hladno. U utorak smo postigli dogovor da dođem po Vidu i Borisa te smo se našli u selu Mala Učka. Kupio sam vode i zalihu piva te sam se pomalo osjećao kao pripadnik HGSS-a, u spasilačkoj misiji na Učki. Avanturisti i glavni likovi nove sezone Učka Survivora bili su sretni kada su me vidjeli, a i meni je bilo drago da su živi. Odbacujem nas do planinarskog doma Poklon te idemo na Vojak jer bi bilo bezveze da su došli na Učku, prehodali je otprilike napola i onda ne došli na najviši vrh.
Evo golupčića na vrhu Učke, preživjeli su noć u njezinom zagrljaju

Uživao sam i ja, naravno. Pasalo mi je tijekom radnog tjedna pobjeći na vrhunac i gledati dolje na sitne poslove. Nismo ni znali da se sprema ova virusna oluja i moguća totalna blokada i zaustavljanje normalnog života

Tu večer smo malo proslavili uz pivo te pružili toplo utočište našim, na Sisolu promrzlim, gostima. Odveli smo ih i jesti u Pepperone - lokalnu pizzeriju u kojoj se često pušta "meksička" glazba. Dobro da smo ih odveli jer evo par dana nakon, svi ugostiteljski objekti su zatvoreni, možete jedino naručiti hranu za van. Zvala me jučer (subota) šefica te mi rekla mogu li mailom našim obrtnicima poslati nove odredbe od kriznog Stožera Istarske županije. Ne možete više na frizuru, ne možete jesti vani, a dućani rade do 18:00 i ograničen broj kupaca može biti prisutan u isto vrijeme u prostoru dućana. Reakcije na ove mjere svakakve su od zadovoljnih građana koji kažu da je bolje "puhati na hladno" pa izbjeći scenarij Italije (čije građane Istrijani smatraju nemarnima te im se zato to sve i dogodilo) do onih koji se bune protiv fašističkih, represivnih mjera ovog totalitarnog režima: "Sad represivni aparat trlja ruke". Iskreno? Nisam ja za represivni aparat, pobogu studirao sam na filozofskom, ali ako se ljudi ne mogu držati određenih zadanih pravila, a posljedice mogu ugroziti nečiji život - naših starijih sugrađana i kroničnih bolesnika, naravno da sam za djelovanje represivnog aparata.
Skačemo unaprijed da se odmorimo od tmurnih misli i loših vijesti: župna crkva u Svetvinčenatu - crkva sv. Antuna Opata

Puhao je vjetar kao lud pa smo u subotu odustali od odlaska na Učku (planiramo već jedno vrijeme kondicijski test - uspon iz Medveje do Vojaka) te smo si našli jednu "penzionersku" rutu. Trebali smo pratiti stazu 771 (ex 646) Šumska koja započinje i završava u Svetvinčenatu. No, uspjeli smo zalutati negdje u drugom dijelu gdje treba vijugati po poljima i natrag se vratiti u šumu, negdje oko sela Foli. Nismo napravili cijelu rutu kao što je zapisana na priloženoj stranici Istra Trailsa, ali smo prehodali otprilike deset kilometara.
Bedem kaštela Grimani - Morosini

Crkva sv. Katarine Aleksandrijske u Svetvinčenatu

U zadnje vrijeme imamo stvarno određenih negativnih iskustava sa psima po istarskim selima pa je Maja razvila neki (iracionalni) strah. Sa štapovima hodamo kroz sela, a ja se osjećam kao grubijan-zaštitnik kad me drži za ruku. Ovaj put su nas okružila čak tri psa na trgu u selu Foli, ali bojali su se lupkanja štapa koji sam pokupio u boški kroz koju i većina ovog šumskog puta vodi.
Ovaj sv. Ferrer kao da je znao da dolazi Božji Sud... ili smo mi samo prošli u pravo* vrijeme kroz selo

Simpatično nas pozdravlja pleme iz sela Bričanci - zavijam i ja pa nas čudno gledaju

Nedjelja ujutro. Budim se brzo kao i inače (skačem na noge lagane) te idem oprati suđe koje je ostalo od subote. Prepečeni kruh s namazom od čilija za doručak. Opet glavobolja koja me posebno drži iznad nosa, područje čela. Pretpostavljam da su to sinusi pa se tretiram čajem. Uobičajeni radovi po kući, ali ručak je bio brutalan.
Majine veganske čufte + kuhana cikla s maslinovim uljem + zelena salata + kelj s vrganjima od jučer

Puše i dalje vjetar jer čuje se hučanje i zavijanje pri našem kaštelu, ali dan je prekrasan. Odlučujemo se za đir po pazinskih bregi - staza 712 (ex 612), ali kasno smo krenuli pa ne radimo cijeli krug nego se u jednom trenutku kroz nečiji privatni posjed spuštamo natrag prema Pazinu. Zapravo, dio ove veće rute smo već prošli kada smo jednom prije, kada još nismo bili Pazinci, lutali okolicom Pazina i Berama.
Pogled s Gortanovog brijega prema Učki

Pogled prema Pazinu

Batina je spremna jer mogao bi ovaj privatni posjed čuvati neki pas, ali ne nalazimo nikog živog. Spuštamo se po jednom neslužbenom šumskom putu te se čudim kako si je netko prisvojio cijeli ovaj dio šume pa i sam put koji nas kraj krivo odloženog otpada (nadam se da to nije od vlasnika!) vodi sve bliže Pazinčici. Uskoro čujemo šum pazinskog krova te mu prilazimo.
Pruža se i zanimljiva perspektiva pazinskog mosta

Drukčiji pogled i na Pazin

Uskoro se nalazimo okruženi vrećicama, a to znači da smo već prilično blizu Pazinčice koja je u prošlosti podivljala te imala ogroman vodostaj naspram ovog sada. Te vrećice i smeće koje možete vidjeti po granama ostaci su tog slavnog doba.
Svaki put kad sam ovdje, radujem se kupanju i hladnom pivu po ljeti

Malo lutamo jer smo shvatili da ne možemo prijeći Pazinčicu na "pravu" stranu. Tako smo bili jako blizu našem kaštelu/stanu, ali nismo mogli preko. Malo vrludamo te se na kraju uspinjemo malo prije pazinskog mosta te dolazimo uskoro kući. Za kraj dana slažemo američke palačinke s cimetom, a na njih mažemo linoladu od kokosa, čokoladni namaz s mentom te domaći šljivak (pekmez od šljiva).
Može se ovaj slatki toranj napraviti od više palačinki, ali činilo mi se da su tri čisto dosta za jedan udarac

Nadam se da ste i Vi proveli ugodan vikend te se sunčali kao gušteri. Čuvajte se i budite pozorni, ali nemojte se dati zahvatiti valom panike.

Oznake: ćuška, Vojak, Svetvinčenat, Pazin, pazinski krov

Ljubitelji brežuljaka mogu zaista uživati u Pazinu. Grad koji se našao u samom srcu Istre ima malo hladniju klimu nego primorski gradovi. To znači da se po ljetnim vrućinama može dobro spavati, ali treba malo hrabrosti za pregrmjeti zimu. No, jednom sjevernjaku to ne bi trebao biti problem. Danas, na ovaj prekrasan sunčani dan, odlučio sam konačno doći do repetitora kojeg gledam na brijegu ispod i pokraj kojeg prolazi Istarski ipsilon, dio kraj Pazina na kojem su trenutno i radovi. To je neka druga tematika, ali u Pazinu se zbog boravka radnika na ipsilonu teže pronalaze stanovi za iznajmiti, a ako ih i ima, vlasnici su voljniji iznajmiti radnicima (nego npr. paru) jer njima mogu više naplatiti. Brijeg o kojem govorim naziva se Velanov brijeg.

Ne jedite moto kekse na stazi!

Uskoro izlazim iz grada, penjem se uz Dršćevku te dolazim pod nadvožnjak gdje su radnici baš bili na pauzi. Ignoriraju me. Paše mi to. Znak iznad nalazi se na neoznačenoj stazi koja vodi do repetitora, a čini mi se da je to staza za planinske/ekstremne bicikliste. Zaista, često po centru Pazina viđam dječake na opasnim biciklima, a na glavama kacige koje im inače ne bi trebale za normalnu* vožnju. Sjetio sam se pustinjaka Jelenka te Pustog Lobora i onih motorista iz Austro-Hrvatske. Mislim da njih ovaj znak ne bi zaustavio. Razrovali bi dječacima stazu koju je trebalo, naravno, i napraviti te prilagoditi. Neki žele takvu vrstu turizma dovesti u Pazin, a na sjednicama ceha ugostitelja priča se da Pazin malo "šepesa" za gradovima uz more ili: "Pazinu treba pomoć". Lagao bih kad bih rekao da ne znam što to točno oni misle, ali pitanje je jesu li svi oni svjesni posljedica totalnog turističkog eksponiranja ovog predivnog kraja?
Ni deset minuta nakon prolaska ispod nadvožnjaka i gradilišta, već sam kod svojeg cilja - repetitor na Velanovom brijegu

Navodno da i Pazinjani mogu popiti, a u vina (malvazija) namaču i svoj poznati pazinski cukerančić

Kupalište (za žabe) na vrhu Velanovog brijega - *klik* za povećanje fotografija

Budući da nisam znao koju stazu dalje slijediti (to je poenta tih lutanja), krenuo sam po asfaltnoj cesti. U pravilu, želim na ovakvim osobnim ekspedicijama završiti u šumi pa si te puteve ostavljam za sam kraj, nakon što malo izvidim situaciju, ali u biti je sve jako instinktivno i bez konzultacija karata, mapa ili bilo čega sličnog. Nadao sam se da će se otvoriti i pogled prema Učki što se na kraju i dogodilo.
U oblacima je i skriva svoje lice od mene

Još malo slijedim asfalt koji vijuga jugozapadno prema selu Bertoši. Prolazim ograđeni vrh koji me iz daljine jako podsjeća na... kombinaciju kuće od Teletubbiesa i Bilbov Bag End. Fotografije nemam jer je iz blizine izgledalo puno normalnije i dosadnije. Mašta radi na daljinu i to mi se sviđa. Uskoro se moram vratiti svojem šumskom putu kod repetitora jer ne želim hodati po asfaltu. Tu me dočekuju dva četveronožna stražara od kojih manji puno više laje, ali povlači se dok prolazim. Dok drugi, također ne puno veći, počinje mahnito lajati tek dok sam blizu i čak pokazuje zube. U jednom trenutku sam samo malo čvršće stisnuo štap za hodanje i dao svom (ne)prijatelju jasno do znanja da ga imam. Pustio me proći, ali je stvarno opasno pokazivao zube. Pomislio sam kako Prijatelji životinja, slične udruge te skloništa za pse uvijek ističu kako se psa ne smije držati na lancu, ali s druge strane, onda ga se mora držati u ograđenom prostoru jer bi ovakvi susreti mogli puno kobnije završiti. Zapravo, čini se da bi prolaznika ovakvi psi prije napali nego divlje životinje koje, u pravilu, bježe od čovjeka.
Nažalost, evo i na Velanovom brijegu ovakvih prizora

Puno bolje od asfalta, zar ne?

No, uskoro postajem ja taj koji reži i pokazuje zube jer se moj zeleni put vraća bliže civilizaciji i našim izmišljotinama. Zapravo, u daljini non stop čujem bušilice i ostale strojeve. Naravno, nije ovo nikakva divljina. Asfaltne žile naše Istre šire se dok njezino zeleno srce postaje sve manje zeleno.
Kao divlja zvijer, gledam iz šumarka što ta čudna dvonožna, uspravna vrsta tamo dolje radi?!

A kao što obično divlje zvijeri i rade, prelazim ipsilon na divlje. To zna završiti kobno za zvijeri, ali ja sam živ i čitav.

Gore se radi punom parom, a ja prolazim ispod, nečujno i zabrinuto.

Vijugam ispod nadvožnjaka improviziranom makadamskom stazom. Nemam puno opcija jer se šumski put nastavlja nikuda. Krećem asfaltnom cestom dolje prema Pazinu.
Ovaj put prelazim legalno, ali je svejedno opasno

Pazinska nostalgija

Ne da mi vrag mira pa opet vrludam i napuštam asfalt prvom prilikom, a ona se ukazuje odmah nakon pružnog prelaza. Znao sam da ću doći opet iznad Dršćevke, ali staza je naglo prestala. Odlučio sam se sam probiti do nekog vidika prema Pazinu kojeg sam cijelim putem, još i s Velanovog brijega, željno iščekivao. Nakon probijanja kroz trnje i granje, shvatio sam da se nalazim na ogromnom kamenu iznad pazinskog Lidla. Konačno prilika za fotografiranje.
Nešto je šuškalo u grmlju, a to nisam bio ja. Nije mi do kraja bilo svejedno, ali sam znao da mi u ovom kaosu isprepletenosti i kombinaciji pruge, cesta i bučnih radova na ipsilonu, neće neka velika zvjerka iskočiti na put.

Naš Pazin - *klik* na fotografije za povećanje

Pazinska panorama

Trebalo se sad samo probiti dolje u nečiji voćnjak/dvorište, a to sam uskoro uspio učiniti. Ubrzano se spuštam na ovu udolinarsku nadmorsku visinu te srećem sugrađane na ulici. Sunčani je dan pa u parku ima dosta djece s roditeljima. Iz kafića u centru Pazina, odmah pokraj/u parku, gleda čudno u mene i moj hodački štap jedan čovjek koji pije Tomislava iz originalne Tomislav čaše. Pomislio sam kako već dugo nisam popio jakog črnog Tomu. Možda i bolje jer po tom jakom pivu čovjek bi lako mogao postati otmičar djevojaka i odvoditi ih u svoj dvorac. Budući da stanujem u kaštelu imam sve uvjete... da, bolje ne to piti! Ne sad barem.
Centar Pazina i fotografije iz koje shvaćam da mi ljudi uvijek nekako bježe iz kadra. Inače je bilo baš veselo i gužvovito (za pazinske standarde)

Nadam se da i Vi uživate u suncu, a za kraj prilažem GPS trag svog današnjeg lutanja. Ako će vrijeme dopustiti, sutra bih mogao obići Lindar. No, o tome nekom drugom prilikom.
Pozdrav svima!

Oznake: Velanov brijeg, Pazin, lutanja

Prognoza je malo nesigurna i nepovoljna za ovaj vikend pa smo se odlučili za kraću šetnju dok nas kiša ne zahvati. Budući da živimo odmah pokraj pazinske jame i rijeku Pazinčicu možemo gotovo vidjeti iz dnevne sobe, nužno je da se malo istraži "domaći" teren. Prvi vodopad, Pazinski krov, nalazi se jedno maksimalno pet minuta od našeg stana. No, danas idemo malo dalje niz Pazinčicu.

Trebalo je malo tražiti stazu, ali nakon mosta Sv. Jožefa ne idete dalje gore za Rijavac nego skrećete udesno po makadamskom putu čiji početak izgleda kao da ste ušli nekom u dvorište

Dalje po putu proći ćete pokraj skloništa za ranjene i napuštene životinje koje je osnovala udruga Happy End. Psi su nas "pozdravljali" lavežom, a najčudniji prizor je bio jedan, očito, ranjeni riječni galeb koji živi u kućicama s guskama.

Nakon makadamskog puta slijedi jedan kratki komad asfalta, ali uskoro opet skrećemo u divljinu. Single track (kako bi to rekli trail trkači) postaje blatan te uskoro na gojzericama nosim duplu težinu. No, uskoro dolazimo do naše destinacije. Tamo je već neki par koji radi selfie, ali iz čistoće njihove obuće, jasno je da su se oni do ovdje ili teleportirali ili su došli na neki drugi način. Možda im je bilo i pomalo neugodno kraj nas, prljavih planinskih svinjica.
Silazimo dolje, bliže vodi

Od gore se dobro vidi pećina zarečkog krova, a ja počinjem polako zamišljati kako će dobro po ljeti ovdje popiti hladno pivo

Vode ima dovoljno malo da u gojzericama prođem na drugu stranu; pogled prema smjeru od kojeg smo došli

Zarečki krov iz druge perspektive


Uživajte malo i u zvuku :)

Proučavali smo malo okolicu, ali uskoro krećemo natrag po istom putu. Ima puno penjačkih smjerova ovdje, ali i planinarskih oznaka koje vode nekud dalje u nepoznato. Kao što možete iz slika vidjeti, nebo je cijelo vrijeme sivo, a uskoro nas je i kiša počela tjerati te smo primorani krenuti kući. Na povratku prolazimo pokraj Pazinskog krova koji ima malo više vode nego prijašnjih dana. Penjemo se na uzvisinu gdje je kaštel i uskoro smo doma. Pazinski i Zarečki krov su svakako preporuka, možda po ljeti tako da se odmah možete i okupati.
Lijevo je Pazinski kaštel, a desno je naš stan. Ovaj lijevi steampunk dimnjak na zgradi desno je dimnjak za proglašavanje Pazinskog pape, tu ide bijeli dim kad se izabere...

Pozdrav iz kaštela!

Oznake: Zarečki krov, Pazin, Srce Istre

Već par dana imam priliku boraviti uz more, u okrilju drugog godišnjeg doba koje mi više odgovara nego ono koje trenutno vlada na Sjeveru. Pazin je dosad za mene bio samo gradić kroz koji prolazim na putu do Poreča, no potrebno je samo malo lutanja prirodom i slika se itekako mijenja.

Trebalo nam je jedno kraće vrijeme da nađemo parking za automobil (pažnja svima koji prate upute na stranici Istria Trails – parkiranje iza Spomen doma u Pazinu naplaćuje se i subotom od 7 do 14 sati). Međutim, u obližnjem kvartu u blizini župne crkve sv. Nikole možete naći par besplatnih parkirnih mjesta.

Turisti i posjetitelji Pazina koji žele vidjeti Pazinsku jamu često kreću u stranu suprotnu onoj kojom smo mi krenuli, ali to, dakako, mi u početku nismo znali. Naš plan bio je pratiti stazu M20 – Dibovljak i Beram iz Pazina. Put vodi prema i kroz naselje Rijavac gdje odmah u početku plijenimo mnogo pogleda u našoj nekonvencionalnoj planinarskoj opremi. No, uskoro nailazimo na par žena obučenih u sličnom stilu te se ja odlučujem pitati za upute do vrha Dibovljak (427 mnv). Izgleda da je ta crvenokosa gospođa bila vođa i koordinator volontera koji baš danas (9.2.2019.) čiste Pazinčicu zbog nedavne katastrofe koja se ovdje dogodila. Gospođa je mislila da smo im došli pomoći jer slično izgledamo kao i oni. Bilo je simpatično u svakom slučaju (a i u neko drugo vrijeme ne bi bilo tako daleko od istine jer smo Maja i ja često čistili okoliš i sudjelovali u raznim sličnim akcijama), ali ovaj put smo morali odbiti priliku za volonterski i plemeniti rad jer nas je čekalo istraživanje brežuljkaste okolice Pazina.

Uskoro prelazimo jedan od razlivenih odvojaka Pazinčice i počinje blago pentranje

Nakon toga slijedi jedan duži period hodanja po brežuljcima i konstantno kretanje na rasponu 350-430 mnv. Prošli smo jedan vidikovac koji je pružao pogled prema smjeru Pazina, ali zaklonjen jednim drugim brdašcem. Moram priznati da nismo shvatili kad smo točno prošli Dibovljak, ali taktički sat jasno je pokazivao da se krećemo oko 430 mnv što je visina ovog neuhvatljivog brda. Također, bit ću iskren i reći da je ovaj prvi dio puta prilično monoton. Jedino što nas je na trenutak zabavilo jest prizor ljudi koji su traktorom vukli drva iz šume, ali su zbog ogromne količine blata zagrezli i nisu se mogli pomaknuti. Ovo područje premreženo je stazama i svugdje su oznake pa je to za svaku pohvalu. Naši sjevernjački markacisti bi se mogli ugledati na ovu istarsku sistematičnost. Međutim, mnogi preferiraju neoznačenu divljinu pa ćemo to pustiti po strani.


Ako nas vidite, mahnite nam!

Više nisam siguran slijedimo li zacrtanu rutu, ali pratimo oznake za Beram. Uspinjemo se pa se opet spuštamo i tako jedno vrijeme dok mijenjamo smjer prema zapadu, a onda konačno put počinje ići južno i nada mi se vraća. Blata je bilo na bacanje, a sve je puno bara i „jezeraca“ koje vješto izbjegavamo. Postoji u planinarenju (ali i u bilo kojem drugom sportu ili re-kreaciji) onaj trenutak kad prisutna tjelesna muka prestane i tada ste spremni hodati satima te nijedna prepreka nije dovoljno velika da bi vas zaustavila. Pretpostavljam da je to ono što teoretičari (filozofije) sporta nazivaju „ulazak u zonu“.
Veliko razočaranje u šumi negdje po putu za, tada nam nepoznatu, Sv. Mariju na Škriljinah. Smeće tako ide dosta dalje niz padinu

Komentiram kako bih se ovdje sigurno okupao da je ljeto u punom zamahu

Ipak, najzanimljiviji dio našeg lutanja dolazi kad odjednom nailazimo na ograđeno groblje usred šume i puta. Mistična atmosfera pomalo je razbijena činjenicom da jedna starija gospođa čisti i uređuje jedan od grobova. Čudimo se koliko su grobovi uređeni, ali kasnije smo shvatili da je groblje u blizini Berama, ali i same ceste koja vodi u ili iz Pazina. Crkvica sv. Marije na Škriljinah je, pretpostavljamo kako i ime sugerira, izgrađena na kamenu.


Maja i ogromni čempres koji vjerojatno dostiže svoj propisani maksimum

Zadržimo se ipak malo na crkvici sv. Marije na Škriljinah koja je gotička crkva kojoj su na pročelje dodani trijem, lopica (nije li to sinonim za trijem?) i drveni tabulat. Zdanje je, kako i treba biti zbog vrebajućih barbara, zaključano te se po dogovoru može ući unutra. Ono što je pobudilo Majinu i moju, svakome na svoj način naravno, znatiželju jest ciklus kasnogotičkih fresaka koje se nalazi unutar crkve. Baš ovdje nalazi se najpoznatija istarska freska naziva „Ples mrtvaca“. O toj freski pak prenosim tekst s info table pred samom crkvom:

„Poučna onovremena slika smrti pred kojom smo svi jednaki i kojoj nitko ne može uteći, a koja je nastala nakon epidemije bubonske kuge. Uz rasplesane mrtvace, u tihoj povorci, prema otvorenom grobu koračaju papa, kardinal i biskup, kralj i kraljica, debeli krčmar, dijete, prosjak i vojnik kojemu niti čvrst oklop ne pomaže te na koncu, i trgovac koji ju ne uspijeva podmititi zlatnim dukatima. Ritam rasplesanim kosturima daje sama smrt svirajući u gajde.

Freske dovršava 1474. godine radionica majstora Vincenta iz Kastva, o čemu svjedoči i latinski natpis oslikan na južnom zidu. Iako je Vincent glavni slikar u crkvi sv. Marije na Škriljinah, na beramskim je freskama zastupljeno više autora.“

U razgovoru o neizbježnosti smrti koja dolazi po sve nas, Maja i ja, neuobičajeno veselo, krećemo dalje prema Beramu koji je odmah iza ugla. Beram izgleda nevjerojatno i jasno da je zbog obrambenih razloga nastao na ovom brežuljku.
Beram izdaleka (fotografirano s Gortanovog brijega – sljedeće točke našeg lutanja)

Beram je jedno od naselja s najdužim kontinuitetom naseljenosti u Istri. Ustanovljeno je da je ovdje postojalo naselje već u željezno doba. Beram je do današnjeg dana sačuvao zrakasti raspored ulica koji je ostatak od nekog pradavnog vremena. Možda je zanimljivo za spomenuti da je Beram bio jedan od najvažnijih centara srednjovjekovne glagoljaške pismenosti, a kod beramskih su popova glagoljaša dolazili na naukovanje đaci (žakani) iz velikog dijela Istre.
Njuškamo i malo oko župne crkve sv. Martina oko koje su danas parkirani automobili mještana

Izlazimo na beramska mala vrata

Sljedeća stanica prelaz je preko Gortanovog brijega. Maja nas svojim instinktom spašava i korigira moju divlju putanju koja bi nas odvela duboko u šumu. Drveće oko Berama izgleda bolesno i lišajevi su posvuda. Penjemo se na Gortanov brijeg puteljkom koji je s obje strane okovan kamenjem, a iza njega se prostire beskrajna šikara iz koje ptice izlijeću kako mi prolazimo.
Zaključili smo da nam se ovaj put sviđa više nego blato na početku puta

Nezaustavljivo se krećemo dalje te dolazimo do nečeg čega nema u opisu puta na web stranici Istria Trails. Zapravo, već duže vrijeme nema dosta toga na spomenutoj stranici što smo vidjeli, ali pretpostavljam da je to način trailera (oprostite mi prijatelji koji se žurite i ne obraćate pozornost na sve lijepe stvari koje vam klize kroz prste) koji samo trebaju grube upute, a ne pouku iz povijesti ili arhitekture. Priložit ću fotografiju pa možda netko odgonetne što smo to pronašli.


Još jedno potencijalno kupalište u svakom slučaju za one hrabrije

Pogled prema Učki

Opasno se spuštamo u udolinu, a jedna žena nam tipkanjem po mobitelu usred šume poručuje da smo se sigurno vratili u zagrljaj civilizacije.
Poruka toj istoj civilizaciji!

A sad konačno ono po što većina tromijih izletnika dolazi u Pazin: Pazinska jama! Prelazimo most na kojem ima nešto posjetitelja.
Pazinski most

Pazinski kanjon i posljedice katastrofe


Nakon toga slijedi pobjedonosno vraćanje u Pazin te uskoro saznajemo da smo se vratili na istu točko s koje smo krenuli.
Maja okida jednu profesionalnu fotografiju

Zapušteni dio Pazina

Kad retrospektivno razmišljam o ovom našem izletu, postaje mi sve jasnije da je ovo bilo čudnovato putovanje. Pred sam kraj puta nailazimo na plakat poziva na radnu akciju čišćenja potoka. Sad, na kraju našeg lutanja, saznali smo što se točno na početku događalo. Ukupno smo hodali skoro četiri sata i prošli četrnaest kilometara raznolikog terena. Međutim, nisu te brojke bitne već slika Pazina koja se u našim glavama itekako promijenila. Sad Vam mogu sa sigurnošću reći: usudite se istraživati! Idite u prirodu i lutajte. Nisu svi koji lutaju izgubljeni.

Oznake: Pazin, lutanja, sv. Marija na Škriljinah