Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/maithreya

Marketing

Samotna lutanja ponad Pazina grada

Ljubitelji brežuljaka mogu zaista uživati u Pazinu. Grad koji se našao u samom srcu Istre ima malo hladniju klimu nego primorski gradovi. To znači da se po ljetnim vrućinama može dobro spavati, ali treba malo hrabrosti za pregrmjeti zimu. No, jednom sjevernjaku to ne bi trebao biti problem. Danas, na ovaj prekrasan sunčani dan, odlučio sam konačno doći do repetitora kojeg gledam na brijegu ispod i pokraj kojeg prolazi Istarski ipsilon, dio kraj Pazina na kojem su trenutno i radovi. To je neka druga tematika, ali u Pazinu se zbog boravka radnika na ipsilonu teže pronalaze stanovi za iznajmiti, a ako ih i ima, vlasnici su voljniji iznajmiti radnicima (nego npr. paru) jer njima mogu više naplatiti. Brijeg o kojem govorim naziva se Velanov brijeg.

Ne jedite moto kekse na stazi!

Uskoro izlazim iz grada, penjem se uz Dršćevku te dolazim pod nadvožnjak gdje su radnici baš bili na pauzi. Ignoriraju me. Paše mi to. Znak iznad nalazi se na neoznačenoj stazi koja vodi do repetitora, a čini mi se da je to staza za planinske/ekstremne bicikliste. Zaista, često po centru Pazina viđam dječake na opasnim biciklima, a na glavama kacige koje im inače ne bi trebale za normalnu* vožnju. Sjetio sam se pustinjaka Jelenka te Pustog Lobora i onih motorista iz Austro-Hrvatske. Mislim da njih ovaj znak ne bi zaustavio. Razrovali bi dječacima stazu koju je trebalo, naravno, i napraviti te prilagoditi. Neki žele takvu vrstu turizma dovesti u Pazin, a na sjednicama ceha ugostitelja priča se da Pazin malo "šepesa" za gradovima uz more ili: "Pazinu treba pomoć". Lagao bih kad bih rekao da ne znam što to točno oni misle, ali pitanje je jesu li svi oni svjesni posljedica totalnog turističkog eksponiranja ovog predivnog kraja?
Ni deset minuta nakon prolaska ispod nadvožnjaka i gradilišta, već sam kod svojeg cilja - repetitor na Velanovom brijegu

Navodno da i Pazinjani mogu popiti, a u vina (malvazija) namaču i svoj poznati pazinski cukerančić

Kupalište (za žabe) na vrhu Velanovog brijega - *klik* za povećanje fotografija

Budući da nisam znao koju stazu dalje slijediti (to je poenta tih lutanja), krenuo sam po asfaltnoj cesti. U pravilu, želim na ovakvim osobnim ekspedicijama završiti u šumi pa si te puteve ostavljam za sam kraj, nakon što malo izvidim situaciju, ali u biti je sve jako instinktivno i bez konzultacija karata, mapa ili bilo čega sličnog. Nadao sam se da će se otvoriti i pogled prema Učki što se na kraju i dogodilo.
U oblacima je i skriva svoje lice od mene

Još malo slijedim asfalt koji vijuga jugozapadno prema selu Bertoši. Prolazim ograđeni vrh koji me iz daljine jako podsjeća na... kombinaciju kuće od Teletubbiesa i Bilbov Bag End. Fotografije nemam jer je iz blizine izgledalo puno normalnije i dosadnije. Mašta radi na daljinu i to mi se sviđa. Uskoro se moram vratiti svojem šumskom putu kod repetitora jer ne želim hodati po asfaltu. Tu me dočekuju dva četveronožna stražara od kojih manji puno više laje, ali povlači se dok prolazim. Dok drugi, također ne puno veći, počinje mahnito lajati tek dok sam blizu i čak pokazuje zube. U jednom trenutku sam samo malo čvršće stisnuo štap za hodanje i dao svom (ne)prijatelju jasno do znanja da ga imam. Pustio me proći, ali je stvarno opasno pokazivao zube. Pomislio sam kako Prijatelji životinja, slične udruge te skloništa za pse uvijek ističu kako se psa ne smije držati na lancu, ali s druge strane, onda ga se mora držati u ograđenom prostoru jer bi ovakvi susreti mogli puno kobnije završiti. Zapravo, čini se da bi prolaznika ovakvi psi prije napali nego divlje životinje koje, u pravilu, bježe od čovjeka.
Nažalost, evo i na Velanovom brijegu ovakvih prizora

Puno bolje od asfalta, zar ne?

No, uskoro postajem ja taj koji reži i pokazuje zube jer se moj zeleni put vraća bliže civilizaciji i našim izmišljotinama. Zapravo, u daljini non stop čujem bušilice i ostale strojeve. Naravno, nije ovo nikakva divljina. Asfaltne žile naše Istre šire se dok njezino zeleno srce postaje sve manje zeleno.
Kao divlja zvijer, gledam iz šumarka što ta čudna dvonožna, uspravna vrsta tamo dolje radi?!

A kao što obično divlje zvijeri i rade, prelazim ipsilon na divlje. To zna završiti kobno za zvijeri, ali ja sam živ i čitav.

Gore se radi punom parom, a ja prolazim ispod, nečujno i zabrinuto.

Vijugam ispod nadvožnjaka improviziranom makadamskom stazom. Nemam puno opcija jer se šumski put nastavlja nikuda. Krećem asfaltnom cestom dolje prema Pazinu.
Ovaj put prelazim legalno, ali je svejedno opasno

Pazinska nostalgija

Ne da mi vrag mira pa opet vrludam i napuštam asfalt prvom prilikom, a ona se ukazuje odmah nakon pružnog prelaza. Znao sam da ću doći opet iznad Dršćevke, ali staza je naglo prestala. Odlučio sam se sam probiti do nekog vidika prema Pazinu kojeg sam cijelim putem, još i s Velanovog brijega, željno iščekivao. Nakon probijanja kroz trnje i granje, shvatio sam da se nalazim na ogromnom kamenu iznad pazinskog Lidla. Konačno prilika za fotografiranje.
Nešto je šuškalo u grmlju, a to nisam bio ja. Nije mi do kraja bilo svejedno, ali sam znao da mi u ovom kaosu isprepletenosti i kombinaciji pruge, cesta i bučnih radova na ipsilonu, neće neka velika zvjerka iskočiti na put.

Naš Pazin - *klik* na fotografije za povećanje

Pazinska panorama

Trebalo se sad samo probiti dolje u nečiji voćnjak/dvorište, a to sam uskoro uspio učiniti. Ubrzano se spuštam na ovu udolinarsku nadmorsku visinu te srećem sugrađane na ulici. Sunčani je dan pa u parku ima dosta djece s roditeljima. Iz kafića u centru Pazina, odmah pokraj/u parku, gleda čudno u mene i moj hodački štap jedan čovjek koji pije Tomislava iz originalne Tomislav čaše. Pomislio sam kako već dugo nisam popio jakog črnog Tomu. Možda i bolje jer po tom jakom pivu čovjek bi lako mogao postati otmičar djevojaka i odvoditi ih u svoj dvorac. Budući da stanujem u kaštelu imam sve uvjete... da, bolje ne to piti! Ne sad barem.
Centar Pazina i fotografije iz koje shvaćam da mi ljudi uvijek nekako bježe iz kadra. Inače je bilo baš veselo i gužvovito (za pazinske standarde)

Nadam se da i Vi uživate u suncu, a za kraj prilažem GPS trag svog današnjeg lutanja. Ako će vrijeme dopustiti, sutra bih mogao obići Lindar. No, o tome nekom drugom prilikom.
Pozdrav svima!





Post je objavljen 29.02.2020. u 13:29 sati.