Tjedan prije izolacije

15.03.2020.

Teško je ovih dana to priznati, ali već me od prošlog vikenda kao nešto hvata. Nahladili smo se na Snježniku prošlu nedjelju te mi je tako u ponedjeljak na poslu bilo nešto "čudno". Sumnjam već duže na suhi i ne baš zdravi zrak koji puše iz klima uređaja, ali u Istri se ne može puno protiv toga - sjevernjaku se možda najteže priviknuti da nema plina i blaženog termostata kao uobičajenog načina grijanja. Peći i kamini daju čisti zrak, ali ove klime nisu baš najbolje rješenje.

Liječim se Črnim Tomom. Za moje poslodavce - nisam pio na poslu, pio sam doma!

Kad ja mučim (psihološku) muku s mogućim bolestima (ne dao Ganeša da je to ONA bolest), moja sestrična Vida i njezin momak Boris odlučuju lutati po Učki te tako s ponedjeljka na utorak spavaju gore kod Sisola u šatoru. Krenuli su u ponedjeljak popodne iz Brseča gore za Sisol, malo se mučili s teškim teretom, ali nekako došli te su prije mraka našli mjesto za prespavati. Pogledao sam te večeri kroz prozor, iz svog kaštela kad sam igrao videoigre i pomislio: "Ne znam što bi me sad natjeralo da spavam vani". A zaista se činilo previše hladno. U utorak smo postigli dogovor da dođem po Vidu i Borisa te smo se našli u selu Mala Učka. Kupio sam vode i zalihu piva te sam se pomalo osjećao kao pripadnik HGSS-a, u spasilačkoj misiji na Učki. Avanturisti i glavni likovi nove sezone Učka Survivora bili su sretni kada su me vidjeli, a i meni je bilo drago da su živi. Odbacujem nas do planinarskog doma Poklon te idemo na Vojak jer bi bilo bezveze da su došli na Učku, prehodali je otprilike napola i onda ne došli na najviši vrh.
Evo golupčića na vrhu Učke, preživjeli su noć u njezinom zagrljaju

Uživao sam i ja, naravno. Pasalo mi je tijekom radnog tjedna pobjeći na vrhunac i gledati dolje na sitne poslove. Nismo ni znali da se sprema ova virusna oluja i moguća totalna blokada i zaustavljanje normalnog života

Tu večer smo malo proslavili uz pivo te pružili toplo utočište našim, na Sisolu promrzlim, gostima. Odveli smo ih i jesti u Pepperone - lokalnu pizzeriju u kojoj se često pušta "meksička" glazba. Dobro da smo ih odveli jer evo par dana nakon, svi ugostiteljski objekti su zatvoreni, možete jedino naručiti hranu za van. Zvala me jučer (subota) šefica te mi rekla mogu li mailom našim obrtnicima poslati nove odredbe od kriznog Stožera Istarske županije. Ne možete više na frizuru, ne možete jesti vani, a dućani rade do 18:00 i ograničen broj kupaca može biti prisutan u isto vrijeme u prostoru dućana. Reakcije na ove mjere svakakve su od zadovoljnih građana koji kažu da je bolje "puhati na hladno" pa izbjeći scenarij Italije (čije građane Istrijani smatraju nemarnima te im se zato to sve i dogodilo) do onih koji se bune protiv fašističkih, represivnih mjera ovog totalitarnog režima: "Sad represivni aparat trlja ruke". Iskreno? Nisam ja za represivni aparat, pobogu studirao sam na filozofskom, ali ako se ljudi ne mogu držati određenih zadanih pravila, a posljedice mogu ugroziti nečiji život - naših starijih sugrađana i kroničnih bolesnika, naravno da sam za djelovanje represivnog aparata.
Skačemo unaprijed da se odmorimo od tmurnih misli i loših vijesti: župna crkva u Svetvinčenatu - crkva sv. Antuna Opata

Puhao je vjetar kao lud pa smo u subotu odustali od odlaska na Učku (planiramo već jedno vrijeme kondicijski test - uspon iz Medveje do Vojaka) te smo si našli jednu "penzionersku" rutu. Trebali smo pratiti stazu 771 (ex 646) Šumska koja započinje i završava u Svetvinčenatu. No, uspjeli smo zalutati negdje u drugom dijelu gdje treba vijugati po poljima i natrag se vratiti u šumu, negdje oko sela Foli. Nismo napravili cijelu rutu kao što je zapisana na priloženoj stranici Istra Trailsa, ali smo prehodali otprilike deset kilometara.
Bedem kaštela Grimani - Morosini

Crkva sv. Katarine Aleksandrijske u Svetvinčenatu

U zadnje vrijeme imamo stvarno određenih negativnih iskustava sa psima po istarskim selima pa je Maja razvila neki (iracionalni) strah. Sa štapovima hodamo kroz sela, a ja se osjećam kao grubijan-zaštitnik kad me drži za ruku. Ovaj put su nas okružila čak tri psa na trgu u selu Foli, ali bojali su se lupkanja štapa koji sam pokupio u boški kroz koju i većina ovog šumskog puta vodi.
Ovaj sv. Ferrer kao da je znao da dolazi Božji Sud... ili smo mi samo prošli u pravo* vrijeme kroz selo

Simpatično nas pozdravlja pleme iz sela Bričanci - zavijam i ja pa nas čudno gledaju

Nedjelja ujutro. Budim se brzo kao i inače (skačem na noge lagane) te idem oprati suđe koje je ostalo od subote. Prepečeni kruh s namazom od čilija za doručak. Opet glavobolja koja me posebno drži iznad nosa, područje čela. Pretpostavljam da su to sinusi pa se tretiram čajem. Uobičajeni radovi po kući, ali ručak je bio brutalan.
Majine veganske čufte + kuhana cikla s maslinovim uljem + zelena salata + kelj s vrganjima od jučer

Puše i dalje vjetar jer čuje se hučanje i zavijanje pri našem kaštelu, ali dan je prekrasan. Odlučujemo se za đir po pazinskih bregi - staza 712 (ex 612), ali kasno smo krenuli pa ne radimo cijeli krug nego se u jednom trenutku kroz nečiji privatni posjed spuštamo natrag prema Pazinu. Zapravo, dio ove veće rute smo već prošli kada smo jednom prije, kada još nismo bili Pazinci, lutali okolicom Pazina i Berama.
Pogled s Gortanovog brijega prema Učki

Pogled prema Pazinu

Batina je spremna jer mogao bi ovaj privatni posjed čuvati neki pas, ali ne nalazimo nikog živog. Spuštamo se po jednom neslužbenom šumskom putu te se čudim kako si je netko prisvojio cijeli ovaj dio šume pa i sam put koji nas kraj krivo odloženog otpada (nadam se da to nije od vlasnika!) vodi sve bliže Pazinčici. Uskoro čujemo šum pazinskog krova te mu prilazimo.
Pruža se i zanimljiva perspektiva pazinskog mosta

Drukčiji pogled i na Pazin

Uskoro se nalazimo okruženi vrećicama, a to znači da smo već prilično blizu Pazinčice koja je u prošlosti podivljala te imala ogroman vodostaj naspram ovog sada. Te vrećice i smeće koje možete vidjeti po granama ostaci su tog slavnog doba.
Svaki put kad sam ovdje, radujem se kupanju i hladnom pivu po ljeti

Malo lutamo jer smo shvatili da ne možemo prijeći Pazinčicu na "pravu" stranu. Tako smo bili jako blizu našem kaštelu/stanu, ali nismo mogli preko. Malo vrludamo te se na kraju uspinjemo malo prije pazinskog mosta te dolazimo uskoro kući. Za kraj dana slažemo američke palačinke s cimetom, a na njih mažemo linoladu od kokosa, čokoladni namaz s mentom te domaći šljivak (pekmez od šljiva).
Može se ovaj slatki toranj napraviti od više palačinki, ali činilo mi se da su tri čisto dosta za jedan udarac

Nadam se da ste i Vi proveli ugodan vikend te se sunčali kao gušteri. Čuvajte se i budite pozorni, ali nemojte se dati zahvatiti valom panike.


Oznake: ćuška, Vojak, Svetvinčenat, Pazin, pazinski krov

Advent na snježnoj Učki

14.12.2019.

Zadnji zapis u planinarskom dnevniku je 27.10. kada smo bili s Pazinkom na Bjelolasici. Nešto se zarolalo vikenda s lošim vremenom ovdje kod nas, nešto nas je dohvatila lijenost i inertnost te je došlo nekako do toga da dva mjeseca nismo nogom kročili na planinu. Ipak, sve se ubrzo zaboravi i popravi dok zakoračiš kroz snijeg po planini.

Dobro je hodati opet po snijegu; u Poreču, a i Istri ga nema toliko koliko ga ima na Sjeveru

Ruta nam je standard od planinarskog doma Poklon pa do Vojaka, ali prvo smo imali nekih problema s pronalaskom mjesta za parking. Nakon kraćeg vrludanja, ipak pronalazimo svoje mjesto pa kroz gomilu ljudi do početka staze. Čini se da se i ovdje sprema slavlje za Advent pa tako pomalo svira zabavna glazba, ljudi se vrpolje, a tu su i neki šatori. No, kako zalazimo malo dalje po stazi, glasova, a i samih ljudi je sve manje. Malo je ozbiljnih ljudi.
Ona jede naranče dok ja tražim put

Iako bih prije rekao da sam ljetni tip nego zimski, sviđa mi se planina u snijegu. Najveći razlog za to je nepostojanje puteva i teže identificiranje "pravog", "službenog" puta. Vidjeli smo danas tako mnogo životinjskih (kako ljudskih tako i ne-ljudskih) koraka koji su svako malo skrenuli s puta. Dogodilo se i nama u par navrata, ali u tome je i ljepota! Možeš se brzo vratiti, presjeći, napraviti neki novi put - sve je bijeli snijeg i široko ti je polje.
Ide brod za Rijeku - dobro je vidjeti more u prosincu, neuobičajena stvar za Sjevernjaka

Grobničke Alpe su pod pokrivačem, spokojan sam dok gledam u tom smjeru

Mi izabiremo put kroz snijeg do samog vrha, a par puta nas prestižu planinari koji se odlučuju po cesti doći do Vojaka. Pičkice. Godi mi to što treba uložiti više energije za svaki korak kroz snijeg. Inače je ovaj put od Poklona do Vojaka dosta penzionerski, ali sad snijeg ipak malo otežava stvari i čini ih zanimljivijima. U jednom trenutku shvaćam koliko mi fali naša Ivanščica, ali bit će sad prilike za ove paganske blagdane koji nam slijede. Baš mi prijatelj javlja da sutra rano ujutro ide sa starim na Ivanščicu. Zamišljam dupkom puni Pasarić i pomalo mi je zlo, ali možda bi se isplatilo zbog sira s vrhnjem i Tomislava naručenog u vrijeme kada se pije kava ili čaj. Pičkice.
Ženina faca dok joj po putu do vrha pričam o egzistencijalističkoj filozofiji - stavio sam ovu fotografiju jer je to uobičajena faca kojom me i inače gleda :D

Dolazimo do vrha gdje začudo vjetar uopće ne puše, a sunce nas svojim zrakama grije. Čovjek ne shvati koliko je zima kada se kreće, ali bilo je za zimsku jaknu. Shvatili smo to kasnije kad smo se već vratili do Poklona, ohladili se i shvatili koliko je ZAPRAVO hladno. No, isplatilo se hodati jer su nas na vrhu dočekali epski prizori.
Iz daljine nas odmah dozivaju divote, nedosanjani bijeli snovi

Klasični Vojak

Majčica Istra na dlanu

Bio je dobar dan za planinarenje, dobili smo blagoslov

Još malo uobičajenih pogleda s Vojaka

Srećemo prijatelje iz planinarskog društva Pazinka i njihovu psicu, njemačku ovčaricu Donu. Malo ćakulamo o planinarskim stvarima, a onda se pozdravljamo i mi krećemo natrag prema Poklonu. Odlučujemo jedan dio hodati po cesti, ali uskoro postajemo sami sebi glupi pa se prebacujemo na spuštanje po snijegu. Po putu prolaze ljudi u automobilima usmjereni prema vrhu, a ja se uvijek iznova pitam: što ne valja s tim ljudima? Što oni imaju od toga da dođu do vrha autom? Sve je to još i čudnije kad shvatite da na samom vrhu nema nikakvih restorana i drugih ugostiteljskih objekata koji primjerice vabe svaki vikend naše prijatelje Purgere na obronke Medvednice i vrh Sljeme. Neću više psovati, ali rekao bih onu gore spomenutu riječ na p.
Dolje kod Poklona nas oko 15:30 čeka sasvim jedna drukčija situacija.
Malo dobrog starog Westerna na Učki

Našeg dedu pojeo kapitalizam - boli ga glava od ljudskih želja i gluposti, a prešlo mu i na leđa. Ne znam za Vas, ali meni ovaj naš dida ne izgleda baš sretno!

Zapisujemo se u knjigu Poklona, Maja pije planinski čajek, a ja mandatornih pola kile lagera

Dolazimo doma u Poreč i radimo si vegetarijanske sendviče - burger je na biljnoj bazi, ali sir je nažalost od kravice... nadam se da nije patila!

Nadam ste da ste i Vi dobro iskoristili ovu subotu, a ako niste da ćete u planine poći sutra! Nemojte zaboraviti, planinarenje je zakon!


Oznake: planinarenje, ćuška, Vojak, poklon, Advent

<< Arhiva >>