Imao sam dan za samotnjačko lutanje, a takva najčešće koristim za ekstremne ture na kojima sam biram tempo prema mogućnostima svojega tijela. Da Vas odmah razočaram, možda se ne može mjeriti sa usponom do Vojaka iz Medveje, ali bilo je spuštanja pa uspinjanja. Hajmo ipak redom.

Stanje kod Poklona - čisto da znate, dom je zatvoren do daljnjega. Bilo je svega par ljudi u okolici restorana, ali oni koji su bili su dosta bučili (to su oni koji više pričaju nego hodaju) pa mi je bilo drago da idem sam svojom stazom prema slapu Rečina

Uskoro nailazim na jednu ogromnu muharu. Dobro da nisam imao košaru sa sobom (ruksak je bio čvrsto zatvoren) jer ove vile Učkarice navodno čuvaju ljude, a ovom čovjeku na crtežu pune košaru s muharama. Jedino što mi se sviđalo jest rečenica: "Poštujte prirodu jer mi smo dio nje!"

Ne pada mi na pamet da je uberem

Nu, vidite tog jadnička ća mu trpaju da odnese doma!

Nastavljam dalje, a kako se spuštam, tlo postaje sve vlažnije i treba paziti kud se staje. Počeo sam nositi štapove sa sobom i koristim ih samo kod ekstremnih (skliskih) spustova i teških uspona da si malo pomognem. Prolazim pokraj kraljice bukve koja je stara 200 godina i visoka 30 metara. Ovdje negdje se mimoilazim s jednim trailerom koji trči, rekao bih, prema Poklonu. Dolazim na područje koje sam nazvao "močvara" jer je izbjeći blato i ne smočiti patike bilo gotovo pa nemoguće.
Jedan očito ne-divlji konj zaokupljen grickanjem, ali bilo mi ga je malo žao jer su ga muhe naprosto opsjedale, non stop se drmao da bi ih otjerao

Kako je dom bio zatvoren te nisam mogao doći do gospona Eterovića ili nekog drugog tko bi mi mogao pomoći, konzultirao sam od samog početka kartu Parka prirode Učka. Ponekad mi se ljudi smiju što gomilam planinarske karte - područja koja sam temeljito obišao, ali i onih koje još nisam ni nogom taknuo. To su pripreme. Karta je jako vrijedna i korisna stvar. Tako sam već otpočetka gledao taj Grnjač, a karta je pokazivala da se radi o vidikovcu. No, meni to nije bilo toliko bitno jer sam zapravo pokušavao doći do Knezgrada - zadnjeg vrha HPO-a koji mi fali sa istarskog područja. Problemi s Grnjačom su započeli kada sam shvatio da ravno preko planinarskog puta vodi žica na kojoj je pisalo da je pod naponom. Pretpostavljam da je to za konje (?), međutim ovo je vrlo nezgodno jer čak na dva mjesta presijeca planinarski put koji vodi do Grnjača. No, ne moram Vam valjda posebno naglašavati - prvi put sam žicu prekoračio, a drugi put se provukao ispod nje.
Preko Grnjača se s ove točke može najlakše doći do Knezgrada, ali radi se o spuštanju i to skoro 250 metara što i nije malo dok je primjerice strmo i vruće

Morao sam se još jedno vrijeme vući po blatu i jednom pošteno zagazio da mi je desna patika promočila. No, uskoro počinje uspinjanje, a i patika se brzo posušila. Dolazim do Grnjača i zadovoljan sam onim što se može vidjeti.
Moja finalna destinacija me motri

Itekako dobar i lijep vidikovac

Tulac u kojem stoji bilježnica u koju se možete upisati. To valjda ako netko padne po strminama koje slijede da znaju koga traže...

Prilično je vruće, ali vrijedi zbog pogleda

Tu bi se negdje mogla skrivati i pokoja zmija jer je Grnjač stjenovit i izložen suncu. Ne zadržavam se predugo i krećem prema dolje. Odmah čovjeku postane jasno da je mnogo bolje ići od Knezgrada pa za Grnjač, a ne obrnuto. Vjerojatno je tako i zamišljeno iako planinarski putevi uvijek idu u dva smjera. No, spuštam se bez prevelikih problema - koljena su još dovoljno mlada da ne osjećam ništa. To će možda tek kasnije udariti i uzeti svoj danak. Čim sam se dočepao malo ravnijeg terena, grabim opet standardno, na trenutke trčkarajući.
Čovjek svašta preživi, ali pomalo me primila jeza kad sam prepoznao Lovransku Dragu - podsjetilo me to na onaj uspon iz Medveje, ali onda su bile i posebne okolnosti koje sam si sam zakuhao. Danas sam bio odmoran i pripremljen s jučerašnjim trčanjem. Spuštam se dalje prema Knezgradu, a ovdje ima baš puno klupica za odmor. Kasnije će biti potrebnije.

Spominje se prvi puta na smjerokazima i Knezgrad

Trčao sam do tog Knezgrada samo da bi me na kraju dočekalo poprilično razočaranje. Šumoviti je to vrh i pogledi su zaklonjeni drvećem. Lijepo miriši po borovini, to se ipak mora priznati. No, ja vadim dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, udaram taj zadnji žig i krećem ubrzo natrag. Bilo bi mi jasnije kad bi Grnjač bio u dnevniku kao kontrolna točka. No, valja se sad vratiti malo natrag po stazi i onda se početi uspinjati prema Vratima i Vojaku.
Volim kad me smjerokazi i procjene motiviraju i tapšaju po leđima!

Malo umora osjećam, ali to je zato jer se tjeram da idem koliko god mogu bez da se previše mliječne kiseline stvara u mišićima. Nije to speedy Gonzalez brzo, ali zadovoljan sam jer vidim da treninzi trčanja daju rezultate. Ovdje nema ni žive duše. Mislim da prolazim kraj mjesta gdje sam zadnji puta vršio veliku nuždu. Hm, možda zato ovdje nema nikoga?
Prolazim kraj Lazovih dvora, a Laz je doma, ali nešto radi. Nisam ništa očekivao, ali da smo u Zagorju, garantiram vam da bi me čovjek pozvao na gemišt. Mislim da bi u ovom trenutku i pasao. Sve sam bliže teškom usponu, a u šumi rže konj i učinilo mi se da nije svezan.
Počinje serpentinasti strmi uspon

A dok vidite ove stijene onda ste već pri kraju i možete se početi veseliti! Prve žive duše nakon gospona Laza viđam baš ovdje - spuštaju se sa psom, čini mi se da je to bila doga, ali uglavnom neka velika pasmina. Dosta čudno!

Evo već klasičnog prizora kojeg odmilja zovem Grudi gospođe Učke

U biti, dalje Vam ne moram prepričavati jer slijedi završni stisak do vrha Učke, Vojaka. Na vrhu nema mnogo ljudi, a to mi i paše. Malo sjedim, nadoknađujem tekućinu i jedem energetsku pločicu. Suvenir shop koji je smješten u kuli na Vojaku radi subotom i nedjeljom do 17:30 pa ulazim malo nutra vidjeti što ima. Odlučio sam proslaviti činjenicu da sam obavio svih sedam vrhova iz istarskog područja (Žbevnica, Orljak, Županj vrh, Veliki Planik, Knezgrad, Vojak, Sisol) pa sam kupio bedž, naljepnicu za automobil, majicu za Maju i platnenu vrećicu da svi u dućanu vide kulu Vojakovu pa možda i oni sami odluče doći ovdje... naivan sam, zaboravite.
Pogled prema unutrašnjosti Istre

Mislim da je ovo danas bio najbolji pogled prema Sisolu i općenito jugu

Klasični prizor, već viđen i sa Grnjača, ali Vojak je ipak 1400 mnv!

Mora pasti i jedna panorama

Nad Vojakom se navlači neki crni oblak pa jurim prema Poklonu - prvi dio po cesti, a onda skrećem u šumu i ostatak puta prevaljujem po uobičajenom planinarskom putu.
GPS trag današnjeg lutanja

Još bi valjalo malo skrenuti na stranu preko Crkvenog vrha prema Orlovim stijenama i općenito ući već u područje Ćićarije s te strane (op. aut. ispravljeno prema komentaru Gogoo-a, to više nije Učka kako sam ja napisao - čovjek se zanese, nepregledno i bezgranično je polje planinarskih puteva dok ja o njima sanjarim), no to se stigne. Čini mi se da sam Učku dobro upoznao i moram reći da volim planinariti po ovoj izuzetnoj planini koja baš skladno spaja zelenilo i plavetnilo. Sljedeći četvrtak je praznik pa ukoliko će nam vrijeme biti naklonjeno, očekujte novu avanturu. Uživajte u prirodi i čitamo se!

Oznake: poklon, Grnjač, Knezgrad, vrata, Vojak

Zadnji zapis u planinarskom dnevniku je 27.10. kada smo bili s Pazinkom na Bjelolasici. Nešto se zarolalo vikenda s lošim vremenom ovdje kod nas, nešto nas je dohvatila lijenost i inertnost te je došlo nekako do toga da dva mjeseca nismo nogom kročili na planinu. Ipak, sve se ubrzo zaboravi i popravi dok zakoračiš kroz snijeg po planini.

Dobro je hodati opet po snijegu; u Poreču, a i Istri ga nema toliko koliko ga ima na Sjeveru

Ruta nam je standard od planinarskog doma Poklon pa do Vojaka, ali prvo smo imali nekih problema s pronalaskom mjesta za parking. Nakon kraćeg vrludanja, ipak pronalazimo svoje mjesto pa kroz gomilu ljudi do početka staze. Čini se da se i ovdje sprema slavlje za Advent pa tako pomalo svira zabavna glazba, ljudi se vrpolje, a tu su i neki šatori. No, kako zalazimo malo dalje po stazi, glasova, a i samih ljudi je sve manje. Malo je ozbiljnih ljudi.
Ona jede naranče dok ja tražim put

Iako bih prije rekao da sam ljetni tip nego zimski, sviđa mi se planina u snijegu. Najveći razlog za to je nepostojanje puteva i teže identificiranje "pravog", "službenog" puta. Vidjeli smo danas tako mnogo životinjskih (kako ljudskih tako i ne-ljudskih) koraka koji su svako malo skrenuli s puta. Dogodilo se i nama u par navrata, ali u tome je i ljepota! Možeš se brzo vratiti, presjeći, napraviti neki novi put - sve je bijeli snijeg i široko ti je polje.
Ide brod za Rijeku - dobro je vidjeti more u prosincu, neuobičajena stvar za Sjevernjaka

Grobničke Alpe su pod pokrivačem, spokojan sam dok gledam u tom smjeru

Mi izabiremo put kroz snijeg do samog vrha, a par puta nas prestižu planinari koji se odlučuju po cesti doći do Vojaka. Pičkice. Godi mi to što treba uložiti više energije za svaki korak kroz snijeg. Inače je ovaj put od Poklona do Vojaka dosta penzionerski, ali sad snijeg ipak malo otežava stvari i čini ih zanimljivijima. U jednom trenutku shvaćam koliko mi fali naša Ivanščica, ali bit će sad prilike za ove paganske blagdane koji nam slijede. Baš mi prijatelj javlja da sutra rano ujutro ide sa starim na Ivanščicu. Zamišljam dupkom puni Pasarić i pomalo mi je zlo, ali možda bi se isplatilo zbog sira s vrhnjem i Tomislava naručenog u vrijeme kada se pije kava ili čaj. Pičkice.
Ženina faca dok joj po putu do vrha pričam o egzistencijalističkoj filozofiji - stavio sam ovu fotografiju jer je to uobičajena faca kojom me i inače gleda :D

Dolazimo do vrha gdje začudo vjetar uopće ne puše, a sunce nas svojim zrakama grije. Čovjek ne shvati koliko je zima kada se kreće, ali bilo je za zimsku jaknu. Shvatili smo to kasnije kad smo se već vratili do Poklona, ohladili se i shvatili koliko je ZAPRAVO hladno. No, isplatilo se hodati jer su nas na vrhu dočekali epski prizori.
Iz daljine nas odmah dozivaju divote, nedosanjani bijeli snovi

Klasični Vojak

Majčica Istra na dlanu

Bio je dobar dan za planinarenje, dobili smo blagoslov

Još malo uobičajenih pogleda s Vojaka

Srećemo prijatelje iz planinarskog društva Pazinka i njihovu psicu, njemačku ovčaricu Donu. Malo ćakulamo o planinarskim stvarima, a onda se pozdravljamo i mi krećemo natrag prema Poklonu. Odlučujemo jedan dio hodati po cesti, ali uskoro postajemo sami sebi glupi pa se prebacujemo na spuštanje po snijegu. Po putu prolaze ljudi u automobilima usmjereni prema vrhu, a ja se uvijek iznova pitam: što ne valja s tim ljudima? Što oni imaju od toga da dođu do vrha autom? Sve je to još i čudnije kad shvatite da na samom vrhu nema nikakvih restorana i drugih ugostiteljskih objekata koji primjerice vabe svaki vikend naše prijatelje Purgere na obronke Medvednice i vrh Sljeme. Neću više psovati, ali rekao bih onu gore spomenutu riječ na p.
Dolje kod Poklona nas oko 15:30 čeka sasvim jedna drukčija situacija.
Malo dobrog starog Westerna na Učki

Našeg dedu pojeo kapitalizam - boli ga glava od ljudskih želja i gluposti, a prešlo mu i na leđa. Ne znam za Vas, ali meni ovaj naš dida ne izgleda baš sretno!

Zapisujemo se u knjigu Poklona, Maja pije planinski čajek, a ja mandatornih pola kile lagera

Dolazimo doma u Poreč i radimo si vegetarijanske sendviče - burger je na biljnoj bazi, ali sir je nažalost od kravice... nadam se da nije patila!

Nadam ste da ste i Vi dobro iskoristili ovu subotu, a ako niste da ćete u planine poći sutra! Nemojte zaboraviti, planinarenje je zakon!

Oznake: planinarenje, ćuška, Vojak, poklon, Advent