Marketing
Igrarije po Učki ili Podcijenjeni biser Grnjač
Imao sam dan za samotnjačko lutanje, a takva najčešće koristim za ekstremne ture na kojima sam biram tempo prema mogućnostima svojega tijela. Da Vas odmah razočaram, možda se ne može mjeriti sa usponom do Vojaka iz Medveje, ali bilo je spuštanja pa uspinjanja. Hajmo ipak redom.
Uskoro nailazim na jednu ogromnu muharu. Dobro da nisam imao košaru sa sobom (ruksak je bio čvrsto zatvoren) jer ove vile Učkarice navodno čuvaju ljude, a ovom čovjeku na crtežu pune košaru s muharama. Jedino što mi se sviđalo jest rečenica: "Poštujte prirodu jer mi smo dio nje!"
Nastavljam dalje, a kako se spuštam, tlo postaje sve vlažnije i treba paziti kud se staje. Počeo sam nositi štapove sa sobom i koristim ih samo kod ekstremnih (skliskih) spustova i teških uspona da si malo pomognem. Prolazim pokraj kraljice bukve koja je stara 200 godina i visoka 30 metara. Ovdje negdje se mimoilazim s jednim trailerom koji trči, rekao bih, prema Poklonu. Dolazim na područje koje sam nazvao "močvara" jer je izbjeći blato i ne smočiti patike bilo gotovo pa nemoguće.
Kako je dom bio zatvoren te nisam mogao doći do gospona Eterovića ili nekog drugog tko bi mi mogao pomoći, konzultirao sam od samog početka kartu Parka prirode Učka. Ponekad mi se ljudi smiju što gomilam planinarske karte - područja koja sam temeljito obišao, ali i onih koje još nisam ni nogom taknuo. To su pripreme. Karta je jako vrijedna i korisna stvar. Tako sam već otpočetka gledao taj Grnjač, a karta je pokazivala da se radi o vidikovcu. No, meni to nije bilo toliko bitno jer sam zapravo pokušavao doći do Knezgrada - zadnjeg vrha HPO-a koji mi fali sa istarskog područja. Problemi s Grnjačom su započeli kada sam shvatio da ravno preko planinarskog puta vodi žica na kojoj je pisalo da je pod naponom. Pretpostavljam da je to za konje (?), međutim ovo je vrlo nezgodno jer čak na dva mjesta presijeca planinarski put koji vodi do Grnjača. No, ne moram Vam valjda posebno naglašavati - prvi put sam žicu prekoračio, a drugi put se provukao ispod nje.
Morao sam se još jedno vrijeme vući po blatu i jednom pošteno zagazio da mi je desna patika promočila. No, uskoro počinje uspinjanje, a i patika se brzo posušila. Dolazim do Grnjača i zadovoljan sam onim što se može vidjeti.
Tu bi se negdje mogla skrivati i pokoja zmija jer je Grnjač stjenovit i izložen suncu. Ne zadržavam se predugo i krećem prema dolje. Odmah čovjeku postane jasno da je mnogo bolje ići od Knezgrada pa za Grnjač, a ne obrnuto. Vjerojatno je tako i zamišljeno iako planinarski putevi uvijek idu u dva smjera. No, spuštam se bez prevelikih problema - koljena su još dovoljno mlada da ne osjećam ništa. To će možda tek kasnije udariti i uzeti svoj danak. Čim sam se dočepao malo ravnijeg terena, grabim opet standardno, na trenutke trčkarajući.
Trčao sam do tog Knezgrada samo da bi me na kraju dočekalo poprilično razočaranje. Šumoviti je to vrh i pogledi su zaklonjeni drvećem. Lijepo miriši po borovini, to se ipak mora priznati. No, ja vadim dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, udaram taj zadnji žig i krećem ubrzo natrag. Bilo bi mi jasnije kad bi Grnjač bio u dnevniku kao kontrolna točka. No, valja se sad vratiti malo natrag po stazi i onda se početi uspinjati prema Vratima i Vojaku.
Malo umora osjećam, ali to je zato jer se tjeram da idem koliko god mogu bez da se previše mliječne kiseline stvara u mišićima. Nije to speedy Gonzalez brzo, ali zadovoljan sam jer vidim da treninzi trčanja daju rezultate. Ovdje nema ni žive duše. Mislim da prolazim kraj mjesta gdje sam zadnji puta vršio veliku nuždu. Hm, možda zato ovdje nema nikoga?
Prolazim kraj Lazovih dvora, a Laz je doma, ali nešto radi. Nisam ništa očekivao, ali da smo u Zagorju, garantiram vam da bi me čovjek pozvao na gemišt. Mislim da bi u ovom trenutku i pasao. Sve sam bliže teškom usponu, a u šumi rže konj i učinilo mi se da nije svezan.
U biti, dalje Vam ne moram prepričavati jer slijedi završni stisak do vrha Učke, Vojaka. Na vrhu nema mnogo ljudi, a to mi i paše. Malo sjedim, nadoknađujem tekućinu i jedem energetsku pločicu. Suvenir shop koji je smješten u kuli na Vojaku radi subotom i nedjeljom do 17:30 pa ulazim malo nutra vidjeti što ima. Odlučio sam proslaviti činjenicu da sam obavio svih sedam vrhova iz istarskog područja (Žbevnica, Orljak, Županj vrh, Veliki Planik, Knezgrad, Vojak, Sisol) pa sam kupio bedž, naljepnicu za automobil, majicu za Maju i platnenu vrećicu da svi u dućanu vide kulu Vojakovu pa možda i oni sami odluče doći ovdje... naivan sam, zaboravite.
Nad Vojakom se navlači neki crni oblak pa jurim prema Poklonu - prvi dio po cesti, a onda skrećem u šumu i ostatak puta prevaljujem po uobičajenom planinarskom putu.
Još bi valjalo malo skrenuti na stranu preko Crkvenog vrha prema Orlovim stijenama i općenito ući već u područje Ćićarije s te strane (op. aut. ispravljeno prema komentaru Gogoo-a, to više nije Učka kako sam ja napisao - čovjek se zanese, nepregledno i bezgranično je polje planinarskih puteva dok ja o njima sanjarim), no to se stigne. Čini mi se da sam Učku dobro upoznao i moram reći da volim planinariti po ovoj izuzetnoj planini koja baš skladno spaja zelenilo i plavetnilo. Sljedeći četvrtak je praznik pa ukoliko će nam vrijeme biti naklonjeno, očekujte novu avanturu. Uživajte u prirodi i čitamo se!
Post je objavljen 06.06.2020. u 19:23 sati.