Teško je ovih dana to priznati, ali već me od prošlog vikenda kao nešto hvata. Nahladili smo se na Snježniku prošlu nedjelju te mi je tako u ponedjeljak na poslu bilo nešto "čudno". Sumnjam već duže na suhi i ne baš zdravi zrak koji puše iz klima uređaja, ali u Istri se ne može puno protiv toga - sjevernjaku se možda najteže priviknuti da nema plina i blaženog termostata kao uobičajenog načina grijanja. Peći i kamini daju čisti zrak, ali ove klime nisu baš najbolje rješenje.

Liječim se Črnim Tomom. Za moje poslodavce - nisam pio na poslu, pio sam doma!

Kad ja mučim (psihološku) muku s mogućim bolestima (ne dao Ganeša da je to ONA bolest), moja sestrična Vida i njezin momak Boris odlučuju lutati po Učki te tako s ponedjeljka na utorak spavaju gore kod Sisola u šatoru. Krenuli su u ponedjeljak popodne iz Brseča gore za Sisol, malo se mučili s teškim teretom, ali nekako došli te su prije mraka našli mjesto za prespavati. Pogledao sam te večeri kroz prozor, iz svog kaštela kad sam igrao videoigre i pomislio: "Ne znam što bi me sad natjeralo da spavam vani". A zaista se činilo previše hladno. U utorak smo postigli dogovor da dođem po Vidu i Borisa te smo se našli u selu Mala Učka. Kupio sam vode i zalihu piva te sam se pomalo osjećao kao pripadnik HGSS-a, u spasilačkoj misiji na Učki. Avanturisti i glavni likovi nove sezone Učka Survivora bili su sretni kada su me vidjeli, a i meni je bilo drago da su živi. Odbacujem nas do planinarskog doma Poklon te idemo na Vojak jer bi bilo bezveze da su došli na Učku, prehodali je otprilike napola i onda ne došli na najviši vrh.
Evo golupčića na vrhu Učke, preživjeli su noć u njezinom zagrljaju

Uživao sam i ja, naravno. Pasalo mi je tijekom radnog tjedna pobjeći na vrhunac i gledati dolje na sitne poslove. Nismo ni znali da se sprema ova virusna oluja i moguća totalna blokada i zaustavljanje normalnog života

Tu večer smo malo proslavili uz pivo te pružili toplo utočište našim, na Sisolu promrzlim, gostima. Odveli smo ih i jesti u Pepperone - lokalnu pizzeriju u kojoj se često pušta "meksička" glazba. Dobro da smo ih odveli jer evo par dana nakon, svi ugostiteljski objekti su zatvoreni, možete jedino naručiti hranu za van. Zvala me jučer (subota) šefica te mi rekla mogu li mailom našim obrtnicima poslati nove odredbe od kriznog Stožera Istarske županije. Ne možete više na frizuru, ne možete jesti vani, a dućani rade do 18:00 i ograničen broj kupaca može biti prisutan u isto vrijeme u prostoru dućana. Reakcije na ove mjere svakakve su od zadovoljnih građana koji kažu da je bolje "puhati na hladno" pa izbjeći scenarij Italije (čije građane Istrijani smatraju nemarnima te im se zato to sve i dogodilo) do onih koji se bune protiv fašističkih, represivnih mjera ovog totalitarnog režima: "Sad represivni aparat trlja ruke". Iskreno? Nisam ja za represivni aparat, pobogu studirao sam na filozofskom, ali ako se ljudi ne mogu držati određenih zadanih pravila, a posljedice mogu ugroziti nečiji život - naših starijih sugrađana i kroničnih bolesnika, naravno da sam za djelovanje represivnog aparata.
Skačemo unaprijed da se odmorimo od tmurnih misli i loših vijesti: župna crkva u Svetvinčenatu - crkva sv. Antuna Opata

Puhao je vjetar kao lud pa smo u subotu odustali od odlaska na Učku (planiramo već jedno vrijeme kondicijski test - uspon iz Medveje do Vojaka) te smo si našli jednu "penzionersku" rutu. Trebali smo pratiti stazu 771 (ex 646) Šumska koja započinje i završava u Svetvinčenatu. No, uspjeli smo zalutati negdje u drugom dijelu gdje treba vijugati po poljima i natrag se vratiti u šumu, negdje oko sela Foli. Nismo napravili cijelu rutu kao što je zapisana na priloženoj stranici Istra Trailsa, ali smo prehodali otprilike deset kilometara.
Bedem kaštela Grimani - Morosini

Crkva sv. Katarine Aleksandrijske u Svetvinčenatu

U zadnje vrijeme imamo stvarno određenih negativnih iskustava sa psima po istarskim selima pa je Maja razvila neki (iracionalni) strah. Sa štapovima hodamo kroz sela, a ja se osjećam kao grubijan-zaštitnik kad me drži za ruku. Ovaj put su nas okružila čak tri psa na trgu u selu Foli, ali bojali su se lupkanja štapa koji sam pokupio u boški kroz koju i većina ovog šumskog puta vodi.
Ovaj sv. Ferrer kao da je znao da dolazi Božji Sud... ili smo mi samo prošli u pravo* vrijeme kroz selo

Simpatično nas pozdravlja pleme iz sela Bričanci - zavijam i ja pa nas čudno gledaju

Nedjelja ujutro. Budim se brzo kao i inače (skačem na noge lagane) te idem oprati suđe koje je ostalo od subote. Prepečeni kruh s namazom od čilija za doručak. Opet glavobolja koja me posebno drži iznad nosa, područje čela. Pretpostavljam da su to sinusi pa se tretiram čajem. Uobičajeni radovi po kući, ali ručak je bio brutalan.
Majine veganske čufte + kuhana cikla s maslinovim uljem + zelena salata + kelj s vrganjima od jučer

Puše i dalje vjetar jer čuje se hučanje i zavijanje pri našem kaštelu, ali dan je prekrasan. Odlučujemo se za đir po pazinskih bregi - staza 712 (ex 612), ali kasno smo krenuli pa ne radimo cijeli krug nego se u jednom trenutku kroz nečiji privatni posjed spuštamo natrag prema Pazinu. Zapravo, dio ove veće rute smo već prošli kada smo jednom prije, kada još nismo bili Pazinci, lutali okolicom Pazina i Berama.
Pogled s Gortanovog brijega prema Učki

Pogled prema Pazinu

Batina je spremna jer mogao bi ovaj privatni posjed čuvati neki pas, ali ne nalazimo nikog živog. Spuštamo se po jednom neslužbenom šumskom putu te se čudim kako si je netko prisvojio cijeli ovaj dio šume pa i sam put koji nas kraj krivo odloženog otpada (nadam se da to nije od vlasnika!) vodi sve bliže Pazinčici. Uskoro čujemo šum pazinskog krova te mu prilazimo.
Pruža se i zanimljiva perspektiva pazinskog mosta

Drukčiji pogled i na Pazin

Uskoro se nalazimo okruženi vrećicama, a to znači da smo već prilično blizu Pazinčice koja je u prošlosti podivljala te imala ogroman vodostaj naspram ovog sada. Te vrećice i smeće koje možete vidjeti po granama ostaci su tog slavnog doba.
Svaki put kad sam ovdje, radujem se kupanju i hladnom pivu po ljeti

Malo lutamo jer smo shvatili da ne možemo prijeći Pazinčicu na "pravu" stranu. Tako smo bili jako blizu našem kaštelu/stanu, ali nismo mogli preko. Malo vrludamo te se na kraju uspinjemo malo prije pazinskog mosta te dolazimo uskoro kući. Za kraj dana slažemo američke palačinke s cimetom, a na njih mažemo linoladu od kokosa, čokoladni namaz s mentom te domaći šljivak (pekmez od šljiva).
Može se ovaj slatki toranj napraviti od više palačinki, ali činilo mi se da su tri čisto dosta za jedan udarac

Nadam se da ste i Vi proveli ugodan vikend te se sunčali kao gušteri. Čuvajte se i budite pozorni, ali nemojte se dati zahvatiti valom panike.

Oznake: ćuška, Vojak, Svetvinčenat, Pazin, pazinski krov

Zadnji zapis u planinarskom dnevniku je 27.10. kada smo bili s Pazinkom na Bjelolasici. Nešto se zarolalo vikenda s lošim vremenom ovdje kod nas, nešto nas je dohvatila lijenost i inertnost te je došlo nekako do toga da dva mjeseca nismo nogom kročili na planinu. Ipak, sve se ubrzo zaboravi i popravi dok zakoračiš kroz snijeg po planini.

Dobro je hodati opet po snijegu; u Poreču, a i Istri ga nema toliko koliko ga ima na Sjeveru

Ruta nam je standard od planinarskog doma Poklon pa do Vojaka, ali prvo smo imali nekih problema s pronalaskom mjesta za parking. Nakon kraćeg vrludanja, ipak pronalazimo svoje mjesto pa kroz gomilu ljudi do početka staze. Čini se da se i ovdje sprema slavlje za Advent pa tako pomalo svira zabavna glazba, ljudi se vrpolje, a tu su i neki šatori. No, kako zalazimo malo dalje po stazi, glasova, a i samih ljudi je sve manje. Malo je ozbiljnih ljudi.
Ona jede naranče dok ja tražim put

Iako bih prije rekao da sam ljetni tip nego zimski, sviđa mi se planina u snijegu. Najveći razlog za to je nepostojanje puteva i teže identificiranje "pravog", "službenog" puta. Vidjeli smo danas tako mnogo životinjskih (kako ljudskih tako i ne-ljudskih) koraka koji su svako malo skrenuli s puta. Dogodilo se i nama u par navrata, ali u tome je i ljepota! Možeš se brzo vratiti, presjeći, napraviti neki novi put - sve je bijeli snijeg i široko ti je polje.
Ide brod za Rijeku - dobro je vidjeti more u prosincu, neuobičajena stvar za Sjevernjaka

Grobničke Alpe su pod pokrivačem, spokojan sam dok gledam u tom smjeru

Mi izabiremo put kroz snijeg do samog vrha, a par puta nas prestižu planinari koji se odlučuju po cesti doći do Vojaka. Pičkice. Godi mi to što treba uložiti više energije za svaki korak kroz snijeg. Inače je ovaj put od Poklona do Vojaka dosta penzionerski, ali sad snijeg ipak malo otežava stvari i čini ih zanimljivijima. U jednom trenutku shvaćam koliko mi fali naša Ivanščica, ali bit će sad prilike za ove paganske blagdane koji nam slijede. Baš mi prijatelj javlja da sutra rano ujutro ide sa starim na Ivanščicu. Zamišljam dupkom puni Pasarić i pomalo mi je zlo, ali možda bi se isplatilo zbog sira s vrhnjem i Tomislava naručenog u vrijeme kada se pije kava ili čaj. Pičkice.
Ženina faca dok joj po putu do vrha pričam o egzistencijalističkoj filozofiji - stavio sam ovu fotografiju jer je to uobičajena faca kojom me i inače gleda :D

Dolazimo do vrha gdje začudo vjetar uopće ne puše, a sunce nas svojim zrakama grije. Čovjek ne shvati koliko je zima kada se kreće, ali bilo je za zimsku jaknu. Shvatili smo to kasnije kad smo se već vratili do Poklona, ohladili se i shvatili koliko je ZAPRAVO hladno. No, isplatilo se hodati jer su nas na vrhu dočekali epski prizori.
Iz daljine nas odmah dozivaju divote, nedosanjani bijeli snovi

Klasični Vojak

Majčica Istra na dlanu

Bio je dobar dan za planinarenje, dobili smo blagoslov

Još malo uobičajenih pogleda s Vojaka

Srećemo prijatelje iz planinarskog društva Pazinka i njihovu psicu, njemačku ovčaricu Donu. Malo ćakulamo o planinarskim stvarima, a onda se pozdravljamo i mi krećemo natrag prema Poklonu. Odlučujemo jedan dio hodati po cesti, ali uskoro postajemo sami sebi glupi pa se prebacujemo na spuštanje po snijegu. Po putu prolaze ljudi u automobilima usmjereni prema vrhu, a ja se uvijek iznova pitam: što ne valja s tim ljudima? Što oni imaju od toga da dođu do vrha autom? Sve je to još i čudnije kad shvatite da na samom vrhu nema nikakvih restorana i drugih ugostiteljskih objekata koji primjerice vabe svaki vikend naše prijatelje Purgere na obronke Medvednice i vrh Sljeme. Neću više psovati, ali rekao bih onu gore spomenutu riječ na p.
Dolje kod Poklona nas oko 15:30 čeka sasvim jedna drukčija situacija.
Malo dobrog starog Westerna na Učki

Našeg dedu pojeo kapitalizam - boli ga glava od ljudskih želja i gluposti, a prešlo mu i na leđa. Ne znam za Vas, ali meni ovaj naš dida ne izgleda baš sretno!

Zapisujemo se u knjigu Poklona, Maja pije planinski čajek, a ja mandatornih pola kile lagera

Dolazimo doma u Poreč i radimo si vegetarijanske sendviče - burger je na biljnoj bazi, ali sir je nažalost od kravice... nadam se da nije patila!

Nadam ste da ste i Vi dobro iskoristili ovu subotu, a ako niste da ćete u planine poći sutra! Nemojte zaboraviti, planinarenje je zakon!

Oznake: planinarenje, ćuška, Vojak, poklon, Advent

Za ovaj putopis ipak prvo treba malo konteksta. Prije dvije godine Maja i ja smo sudjelovali na Erasmus+ razmjeni u Makedoniji, u malom planinskom selu Brajčino koje, nažalost, izumire. Radili smo s ugroženim društvenim skupinama, kako lokalnim tako i sa samim sudionicima iz grčkog i belgijskog tima. No, kao što je iskusnim konzumentima Erasmus+ iskustava jasno otpočetka, ne radi se zapravo o temama i sadržaju razmjene (koje, dakako, mogu biti itekako zanimljive; osobno sam izuzetno uživao u Brajčinu) nego o mogućnosti upoznavanja novih i zanimljivih ljudi iz drugih zemalja, dijeljenju iskustva te mogućim životnim prijateljstvima i kolaboracijama. Carlos Alcala za mene je jedno od tih životnih prijateljstava koje ima potencijala da preraste u nešto puno više.

Carlos i Maja te iskonska sreća na njihovim licima

Tako se na kraju posložilo da Carlos ostane ovaj vikend kod nas. Ima let iz Pule za Bruxelles pa mu je i usput da stane u našem Parenzu (još uvijek je naš iako ima beskonačno mnogo Talijana i Nijemaca). Iako je to njemu nestalo iz sjećanja, Carlos mi je još od Brajčina ostao dužan zajedničko planinarenje pa smo iskoristili nedjelju upravo za tu aktivnost. Iako bih želio mnogo toga podijeliti s vama: nebrojene, za život i budućnost čovječanstva, bitne teme, zadržat ćemo se na putopisnom dijelu i povremeno skrenuti u zanimljive teorijske stranputice. Naša destinacija: Vojak i Mala Učka, a onda kud nas noge odnesu.
Na putu zelenila

Ruksak pun voća, vode i dva sendviča nosili smo na Vojak gdje smo planirali uživati u pogledima i jesti. Na stazi je bilo nešto ljudi, ali bitno je za spomenuti da smo odmah na početku staze sreli još jednog suputnika, gospodina Željka (52) iz Rapca koji je iskusni planinar te dobro pozna Učku i Ćićariju. Željko je pretrčao sto milja Istre te često dolazi trenirati na Učku. Došlo je sasvim prirodno da smo se skompali, a i Željku je bio zanimljiv Carlos koji je uvijek pun energije. Trebalo bi možda napomenuti da je Carlos u tom trenutku postio te je njegov šesnaest satni post završio tek nakon cijele ture (11.5 km, tri i pol sata) planinarenja. Tako su Željko i Carlos krenuli brzo, dijelom i trčeći, naprijed, a ja sam pričekao Maju koja je imala malo sporiji tempo. Nikad ne požuruj Zen redovnicu! Nisam se htio forsirati jer ću za to imati dovoljno prostora i vremena na Učka trailu na koji sam se prijavio, a koji kreće 7.9. iz Mošćeničke Drage.
Sanjarenja o Risnjaku

Na Vojaku smo se slikali i popili malo vode, ali uskoro nastavljamo dalje prema Maloj Učki. Željko nastavlja s nama i vodi nas cijelim putem. Saznajem zaista mnogo informacija od gospodina Željka, a osim samih planinarskih savjeta, pričamo i o poslovima, filozofiji, budućnosti mladih u Hrvatskoj, prehrani te medvjedima. Željko je jednom na Perunu vidio medvjeda, a najbliži susret mu je bio na udaljenosti od deset metara. Srećom, medvjed je odustao od bilo kakvih "nepromišljenosti", spustio se natrag na sve četiri i otišao svojim putem. Carlos i Maja malo zaostaju jer i oni o svačemu pričaju (čuo sam nešto o kreacionizmu kad su nam se približili). Dolazimo do Male Učke te nam gospodin koji tamo prodaje sir pokazuje kako se u vojsci ispravno slagalo majice, to jest košulje. Ne kupujemo domaći sir jer se bojimo da će na vrućini izgubiti svoje kvalitete, a imali smo još barem sat i pol do Poklona. Ovo je domaći sir pa je u redu, ali svejedno, bilo koji sir dobiven od iskorištavanja životinja nije veganski, a industrijski procesuirani sir može se s pravom zvati "otrovom" (narezani sirevi koje kupujemo u dućanima, izuzetno korisni za sendviče, ali dovoljno je reći da su nekad poput plastike. Tko zna je li to uopće pravi sir?!?).
Na kuli Vojakovoj

Treniranje uma i tijela je komplementarno

Vojna oprema na Vojaku

Malo prema istarskoj strani

Pokriveni swami

Otkriveni swami

Iskoristit ću ovu priliku da predstavim koncept trasharianrian (smećarska, otpadnička) prehrane. Naime, Carlos se u Bruxellesu već jedno vrijeme hrani na način da uzima od supermarketa hranu koju nitko ne želi jer joj uskoro prolazi rok trajanja. Isto se može napraviti i sa tržnicama na kojima možete primjerice naći savršeno ispravno voće i povrće, ali koje se ne može prodati jer posjeduje određeni estetski nedostatak (npr. natisnuta jabuka ili jabuka sa malom smeđom mrljom). Postoje čak i ljudi koji obilaze restorane koji će na kraju dana baciti brdo hrane koja je ili neiskorištena ili su je gosti ostavili. Istina, u ovom zadnjem slučaju šansa za kontaminiranost hrane je veća, ali prilikom prikupljanja čovjek mora biti, kao i kod same kupovine hrane danas, oprezan. Carlos nam je pokazao fotografije hrane koju on pronalazi/koja mu je dana i moram priznati da sam u jednom trenutku pomislio kako ovaj "smećarac" (trasharian) jede bolje nego Hrvat koji si hranu kupuje u dućanu. Nećemo ulaziti u dublje analize koje bi nas sigurno dovele do kritike naše zemlje, ali treba samo napomenuti da nije sigurno je li se moguće na ovakav način hraniti u Hrvatskoj. U razvijenijim zemljama očito je moguće. Međutim, poenta je jednostavno u ne-financiranju sustava koji zagađuje okoliš kako bi proizveo hranu, a pod to, nažalost, spada i masovna proizvodnja voća i povrća koje se onda sa svih strana svijeta prevozi (transport kao veliki ekološki problem) od plantaža do naših dućana. Kraj jednog "smećarca" čak se i vegan može osjećati posramljeno što se tiče ugljikovog otiska. No, opet, potrebno je shvatiti da postoji gradacija u svemu te da jedna pozicija, koja je npr. moralno superiornija od uobičajenog životnog stila, može u usporedbi s nekom drugom biti također ne-moralna. Svaka bačena hrana je u svakom slučaju grijeh.
Spuštanje s Vojaka na drugu stranu

Labirint podno Vojaka

Tečaj pakiranja majica u Maloj Učki

Ovdje postoji špina s pitkom vodom

Zapadna strana Učke

Vrludamo oko Učke te nas Željko vodi putem kraj Babinog groba. Malo se odmaramo na livadici koja gleda prema samom grobu, ali krećemo dalje po manje-više ravnom i laganom putu. Prolazimo pokraj skloništa (Željko nije znao ime, a ja nisam vadio kartu da pogledamo jer smo se konstantno kretali) na čijem ulazu piše: "Raj na zemje judi dobre voji", a za čijim stolom sjede stariji planinari i žustro raspravljaju o nečemu. Lijepo mjesto za raspravu!
Babin grob ispred nas

Odmor Hanumanove vojske na livadici pred Babinim grobom

Sklonište u šumi

Mi nastavljamo dalje kroz šumu te nalazimo gljive, ali budući da o njima nitko od nas ne zna puno, ostavljamo ih tamo gdje smo ih i našli. Rastu uz sam put, na dosta prometnoj stazi te nam se čini da bi ih već netko pokupio da su jestive. Dobro su mirisale, ali možda je to samo varka. Neki od nas počeli su sanjati o vrganjima, ali to je vjerojatno bio rezultat gladi koja se polako javljala u svima nama, a pogotovo Carlosu čije su količine glukoze u tijelu bile niske. Na samom kraju puta srećemo konje koji ovdje pasu. Pozvali smo Željka da popije pivo s nama, ali žurilo mu se pa smo samo izmijenili kontakte te se pozdravili uz nadu da ćemo se opet vidjeti negdje na bespućima Učke.
Maja šnjofa gljive

Duhovni nivo: pony!

Četka za gojzerice kod Poklona

Nakon odmora, Carlos, Maja i ja krenuli smo prema Poreču te nakon kasnijeg ručka (jer je ovo kod Poklona bio samo gablec) na plažu u Červar gdje se obično kupamo jer je Poreč jednostavno prenatrpan. Između ostalih lijepih trenutaka i razmijenjenih ideja te referenci iz knjiga i članaka, dogovorili smo se da ćemo u bliskoj budućnosti (nadamo se) otići do Carlosa u Bruxelles.
Pokušaj fotosinteze

Osim pisanja zajedničkih članaka za objavu u znanstvenim časopisima (što mi ionako treba za upis na doktorat iz filozofije), javila se ideja suradnje na našem vlastitom Erasmus+ projektu. Ukoliko bi Hrvatska bila zemlja domaćin, palo mi je na pamet da bi idealna lokacija razmjene mogla biti upravo naša Paklenica - mjesto gdje je blizu i more, a i dostupne su planine za planinarenje koje će definitivno biti jedno od glavnih aktivnosti projekta.
Frugivor voli domaće proizvode iz vrta

Za ručak dinstano domaće povrće (iz Kneginca i iz Poreča), hajdina kaša s mrkvom i salata od zelja, paprike i krastavaca

Tako se polako sudionici razmjene pretvaraju u organizatore i facilitatore. Tako se polako možda otvara put za konkretiziranje ove moje silne ljubavi za planine, ali i za samu mudrost. Na kraju puta, sve se svodi na razmjenu energije - ukoliko uspijem ovaj svoj trud i pokretačku silu prenijeti na druge, bit će to ispunjenje mojih profesionalnih želja. Dobio sam i dobivam stvarno mnogo toga. Osjećam da dolazi vrijeme kad ću to svijetu i vratiti. Živjela vojska majmuna!

Oznake: Erasmus+, ćuška, Mala Učka, Carlos Alcala