Marketing
Tjedan prije izolacije
Teško je ovih dana to priznati, ali već me od prošlog vikenda kao nešto hvata. Nahladili smo se na Snježniku prošlu nedjelju te mi je tako u ponedjeljak na poslu bilo nešto "čudno". Sumnjam već duže na suhi i ne baš zdravi zrak koji puše iz klima uređaja, ali u Istri se ne može puno protiv toga - sjevernjaku se možda najteže priviknuti da nema plina i blaženog termostata kao uobičajenog načina grijanja. Peći i kamini daju čisti zrak, ali ove klime nisu baš najbolje rješenje.
Kad ja mučim (psihološku) muku s mogućim bolestima (ne dao Ganeša da je to ONA bolest), moja sestrična Vida i njezin momak Boris odlučuju lutati po Učki te tako s ponedjeljka na utorak spavaju gore kod Sisola u šatoru. Krenuli su u ponedjeljak popodne iz Brseča gore za Sisol, malo se mučili s teškim teretom, ali nekako došli te su prije mraka našli mjesto za prespavati. Pogledao sam te večeri kroz prozor, iz svog kaštela kad sam igrao videoigre i pomislio: "Ne znam što bi me sad natjeralo da spavam vani". A zaista se činilo previše hladno. U utorak smo postigli dogovor da dođem po Vidu i Borisa te smo se našli u selu Mala Učka. Kupio sam vode i zalihu piva te sam se pomalo osjećao kao pripadnik HGSS-a, u spasilačkoj misiji na Učki. Avanturisti i glavni likovi nove sezone Učka Survivora bili su sretni kada su me vidjeli, a i meni je bilo drago da su živi. Odbacujem nas do planinarskog doma Poklon te idemo na Vojak jer bi bilo bezveze da su došli na Učku, prehodali je otprilike napola i onda ne došli na najviši vrh.
Tu večer smo malo proslavili uz pivo te pružili toplo utočište našim, na Sisolu promrzlim, gostima. Odveli smo ih i jesti u Pepperone - lokalnu pizzeriju u kojoj se često pušta "meksička" glazba. Dobro da smo ih odveli jer evo par dana nakon, svi ugostiteljski objekti su zatvoreni, možete jedino naručiti hranu za van. Zvala me jučer (subota) šefica te mi rekla mogu li mailom našim obrtnicima poslati nove odredbe od kriznog Stožera Istarske županije. Ne možete više na frizuru, ne možete jesti vani, a dućani rade do 18:00 i ograničen broj kupaca može biti prisutan u isto vrijeme u prostoru dućana. Reakcije na ove mjere svakakve su od zadovoljnih građana koji kažu da je bolje "puhati na hladno" pa izbjeći scenarij Italije (čije građane Istrijani smatraju nemarnima te im se zato to sve i dogodilo) do onih koji se bune protiv fašističkih, represivnih mjera ovog totalitarnog režima: "Sad represivni aparat trlja ruke". Iskreno? Nisam ja za represivni aparat, pobogu studirao sam na filozofskom, ali ako se ljudi ne mogu držati određenih zadanih pravila, a posljedice mogu ugroziti nečiji život - naših starijih sugrađana i kroničnih bolesnika, naravno da sam za djelovanje represivnog aparata.
Puhao je vjetar kao lud pa smo u subotu odustali od odlaska na Učku (planiramo već jedno vrijeme kondicijski test - uspon iz Medveje do Vojaka) te smo si našli jednu "penzionersku" rutu. Trebali smo pratiti stazu 771 (ex 646) Šumska koja započinje i završava u Svetvinčenatu. No, uspjeli smo zalutati negdje u drugom dijelu gdje treba vijugati po poljima i natrag se vratiti u šumu, negdje oko sela Foli. Nismo napravili cijelu rutu kao što je zapisana na priloženoj stranici Istra Trailsa, ali smo prehodali otprilike deset kilometara.
U zadnje vrijeme imamo stvarno određenih negativnih iskustava sa psima po istarskim selima pa je Maja razvila neki (iracionalni) strah. Sa štapovima hodamo kroz sela, a ja se osjećam kao grubijan-zaštitnik kad me drži za ruku. Ovaj put su nas okružila čak tri psa na trgu u selu Foli, ali bojali su se lupkanja štapa koji sam pokupio u boški kroz koju i većina ovog šumskog puta vodi.
Nedjelja ujutro. Budim se brzo kao i inače (skačem na noge lagane) te idem oprati suđe koje je ostalo od subote. Prepečeni kruh s namazom od čilija za doručak. Opet glavobolja koja me posebno drži iznad nosa, područje čela. Pretpostavljam da su to sinusi pa se tretiram čajem. Uobičajeni radovi po kući, ali ručak je bio brutalan.
Puše i dalje vjetar jer čuje se hučanje i zavijanje pri našem kaštelu, ali dan je prekrasan. Odlučujemo se za đir po pazinskih bregi - staza 712 (ex 612), ali kasno smo krenuli pa ne radimo cijeli krug nego se u jednom trenutku kroz nečiji privatni posjed spuštamo natrag prema Pazinu. Zapravo, dio ove veće rute smo već prošli kada smo jednom prije, kada još nismo bili Pazinci, lutali okolicom Pazina i Berama.
Batina je spremna jer mogao bi ovaj privatni posjed čuvati neki pas, ali ne nalazimo nikog živog. Spuštamo se po jednom neslužbenom šumskom putu te se čudim kako si je netko prisvojio cijeli ovaj dio šume pa i sam put koji nas kraj krivo odloženog otpada (nadam se da to nije od vlasnika!) vodi sve bliže Pazinčici. Uskoro čujemo šum pazinskog krova te mu prilazimo.
Uskoro se nalazimo okruženi vrećicama, a to znači da smo već prilično blizu Pazinčice koja je u prošlosti podivljala te imala ogroman vodostaj naspram ovog sada. Te vrećice i smeće koje možete vidjeti po granama ostaci su tog slavnog doba.
Malo lutamo jer smo shvatili da ne možemo prijeći Pazinčicu na "pravu" stranu. Tako smo bili jako blizu našem kaštelu/stanu, ali nismo mogli preko. Malo vrludamo te se na kraju uspinjemo malo prije pazinskog mosta te dolazimo uskoro kući. Za kraj dana slažemo američke palačinke s cimetom, a na njih mažemo linoladu od kokosa, čokoladni namaz s mentom te domaći šljivak (pekmez od šljiva).
Nadam se da ste i Vi proveli ugodan vikend te se sunčali kao gušteri. Čuvajte se i budite pozorni, ali nemojte se dati zahvatiti valom panike.
Post je objavljen 15.03.2020. u 19:19 sati.