Već u par navrata pokušavam izraziti, najčešće u razgovorima s Majom jer u zadnje vrijeme uživo komunikacija ide samo s njom, to određeno osjećanje da je sve ovo jako surealno. Cijeloj situaciji bi više pasalo da je nebo tmurno i sivo te da lijeva kao iz kabla. Ovaj sunčani i prijazan ulazak u proljeće poručuje: nešto je pošlo po zlu? Nešto ne valja? Okej, čini se da možemo bez vas.
Onda dok se još pojave dupini uz talijansku obalu, ribe se vidljivo opet pojave u kanalima na kojima je ljudski promet naglo stao. Da, tko je tu zapravo vražji virus?

Mnogo vremena za refleksiju - vanjsku i unutarnju

Ljudi i dalje pokazuju veliku razinu gluposti. Ovo što se događa u metropoli, ali i diljem cijele Lijepe naše je naprosto kontra razuma. Ljudi kao da su poludjeli! Čini se da neki još uvijek ne shvaćaju da je situacija ozbiljna. Za jednog promatrača koji pokušava biti objektivan, situacija postaje prilično konfuzna. Sada, više nego inače, možemo vidjeti kako se ljudsko poimanje situacije može razlikovati - neoliberalna rješenja i obustava svega rješenje; opušteno protiv ekstremne napetosti i obrnuto.
Perspektiva se mijenja svakim korakom

U što vjerovati? U koje informacije se pouzdati? Mislim da je prilično ozbiljno kad se svakog dana stričeki i tete na televiziji obraćaju naciji i govore o brojkama koje rastu te o nezadovoljstvu ponašanjem građanstva. Postoji određeni animozitet prema policiji i vojsci (alatima represivnog aparata), ali ljudi kao da zanemaruju činjenicu da čovjek, da bi bio slobodan odnosno da bi mogao raditi što želi, mora biti zreli pojedinac. Po-jedinac, ali itekako svjestan da njegove akcije imaju posljedice za druge. Tu leži možda i glavni problem: sebičnost na koju nas uči neoliberalni kapitalizam, sadašnje ustrojenje i naš modus operandi. Ne samo da uči nego je postalo toliko prirodno na taj način reagirati da se sve manje od toga čini kao represija. Sada, urnebesno više nego inače, ljudi će osjetiti da je sve međupovezano i da svako odvajanje i uvođenje disbalansa nosi svoje posljedice. U "mirno doba" ovo se smatra nekom vrstom apstrakcije do koje se dolazi konzumacijom piva ili nekih drugih supstanci, za običan um uronjen u operativnu svakodnevicu to je samo duhovni mambo-đambo.
Svi bi ovih dana trebali na svijet gledati nekako ovako. No, ovo nije špilja već su to (Sisolska) vrata. Mislim da vrata i bolje opisuju našu situaciju - špilja ima barem jednu sigurnu točku, crni kraj u dubini koju treba braniti pod svaku cijenu. Međutim, čini mi se da smo ostali bez sigurnih točaka. Sad samo kupujemo vrijeme.

Zabrinjavajuće je i koliko ljudi više ne znaju biti sami sa sobom. Jedan prijatelj i kolega zanimljivo je izjavio da se njegov život nije puno promijenio otkad smo u tim izolacijama i isključivanju "normalnog" načina funkcioniranja i življenja. I sam se čudim kako sad neki otkrivaju čitanje knjiga ili igranje videoigara. Drago mi je zbog toga, zaista jest. No, nama je to i inače dio svakodnevnog života. Međutim, mogu shvatiti da je nekome njegov posao postao dio identiteta. Ovih par dana koje sam radio "od doma", kao da se u par navrata učinilo da "nešto" fali. Sve su to konstrukti. Sad postaje to prilično jasno.
Majčica Istra

Ovo je razina društvene distance koju i inače preferiram, ne samo u izvanrednim okolnostima

Nismo sami na planinarskoj stazi. U par navrata mimoilazimo se s drugim planinarima, sve su to manje skupine od dvoje, troje ljudi. Sve po propisima Stožera. Prošli smo jedni pored drugih na pristojnoj udaljenosti, ali sam postao svjestan kako samo instinktivno, prilikom samog mimoilaženja - na točci kad smo si bili najbliži - poput djeteta zadržao dah na par sekundi. Da, treba gajiti suosjećanje u ovim teškim trenucima, ali čini mi se da strah od drugih dolazi instinktivno. No onda opet realnost udara i glas u glavi mi šapuće: pusti ti sad planinu i ovo mimoilaženje, kako ti općenito misliš zaobići kontakt s drugima kad ćeš uskoro, kad-tad, morati ponovno do dućana, među ljude čije ćete maske bolno podsjećati da ovo nije san nego je stvarno i opipljivo? Nema bijega ljudi moji. Mi smo toliko međuovisni da je prava izolacija i karantena iluzija. Inače je to prekrasno, ali trenutno je dosta zastrašujuće. Oduzmi jedan kotačić iz sistema i sistem će se polako, ali sigurno urušiti. Sve manje je već prije spomenuta međupovezanost, koja je za većinu zaista samo filozofski koncept (daleka stvar uglavnom), samo apstrakcija. Sve je jasnije da ćemo i mi osjetiti posljedice ako prijevoznici ugase motore svojih vozila.
Atraktivni zadnji dio uspona na Sisol - zabava na kamenju

Iako će ovo nekima zvučati trivijalno, problem uvijek leži u našem nerazumijevanju samog procesa o kojem je riječ. Prosječni Hrvat, sve više mi se čini, ne razumije čak ni osnovne zakone ekonomije. U ovim vremenima pritiska često se čini kao da neki ljudi misle da novac pada s neba. Kao da tamo negdje postoji mjesto iz kojeg novac izlazi i dijeli se ljudima. To jest, važni ljudi dijele nama drugima, običnim ljudima. Nema tu uzročno-posljedične veze, kao da nema povezanosti tog običnog, virusima i bakterijama zaraženog, papira i vrijednosti. Vidimo to kad ljudi koji su na tzv. državnoj sisi u ovo neizvjesno doba osjećaju neku vrstu sigurnosti. No, to je u potpunosti krivo jer ta famozna međupovezanost oduvijek se brine da ako pojedinac ili skupina pati i nema nešto za život važno, neće dugo trajati ni "sreća" onih koji to imaju. Znam, znam, ne izgleda kao da je tako, ali ako se ne čini da je tako, da manjina već odavno ima puno više dok neki imaju sramotno malo te to funkcionira, to je samo zato jer još nije do kraja zagustilo i ova "većina" još uvijek igra igru. Međupovezanost se najbolje vidi dok se jedan dio ugasi, dok, rekli bismo, iz bilo kojih razloga, "većina" prestane raditi svoj dio. Nikad nemojte iz vida ispuštati činjenicu da je jedan od osnovnih mehanizama u ljudskoj psihologiji onaj magarca i mrkve.
Sisol je predzadnji vrh na Učki koji mi je falio u dnevniku HPO-a. Sad ostaje samo Knezgrad

Na vrhu malo odmaramo te jedemo jabuke i naranče s pogledom na otok Cres. Dolje već kod Brseča, nailazimo na šparužine pa malo zaustavljamo marš te se koncentriramo na branje. Nije bilo puno, ali dovoljno da si obogatimo rižu za ručak. Nemam fotografije nažalost, ali uz rižu sa šparogama išli su domaći popečci od krumpira, kiselo zelje lokalne proizvodnje s crnim uljem te kuhana cikla s maslinovim uljem koja je postala uobičajena na našem meniju. Vidite kud magarca odvede spominjanje mrkve? Treba malo skrenuti na vedrije teme. No, tako nekako poimam i tu surealnost* koju sam spomenuo na početku ovog zapisa. Na trenutak čovjek zaboravi na globalnu tragediju koja se odvija, ali brzo se opet podsjeti. U zadnje vrijeme vidim da su i prijatelji vegani glasniji nego inače. Čini se da misle da su bili u pravu svo ovo vrijeme, a teško je reći da su bili u potpunosti u krivu. Evo dvije fotografije iz njihovog arsenala:
Ovo je jedna za debatu koja na Facebooku i traje - makar, iskreno? Karnivorima je, ali ne samo njima nego svima, sve za debatu što ugrožava njihov lifestyle. Takvi smo mi ljudi

Ovaj mem je mnogo bitniji. No, za shvaćanje ovoga vam ni ne treba panda, iako ova izgleda uistinu tužno. Ako imate psa, znate koliko se voli družiti - ako ne s drugim psima onda barem s vama

Stvar je to stupnja razvoja svijesti. Koliko snažno i duboko poimamo stvarnost, toliko se daleko i široko proteže naše suosjećanje. Istina je, naša vrsta trenutno prolazi kroz krizu. Naravno da osjećamo nelagodu i, ako smo barem iole mudri koliko se busamo u prsa, trebat ćemo mnogo toga promijeniti u našem načinu života. Međutim, međupovezanost je mnogo šira od naših uskogrudnih (uskoumnih) shvaćanja i priznavanja drugih bića, ali i svih stvari u totalitetu. Međupovezanost je sveprožimajuća. Osnova (duhovnog/filozofskog ili općeljudskog - kako god to želite zvati) napretka je upravo u shvaćanju ovog sveprožimajućeg. Zaboravite umne kategorije koje ste si stvorili u glavama. Cijelo vrijeme smo sudionici Vožnje koja je trenutno za nas krenula nizbrdo. Nema druge, uz nužne korekcije:

NASTAVI VOZITI !!!


p.s. - ako ste bijeli i mekani, pazite se ovih dana!

Teško je ovih dana to priznati, ali već me od prošlog vikenda kao nešto hvata. Nahladili smo se na Snježniku prošlu nedjelju te mi je tako u ponedjeljak na poslu bilo nešto "čudno". Sumnjam već duže na suhi i ne baš zdravi zrak koji puše iz klima uređaja, ali u Istri se ne može puno protiv toga - sjevernjaku se možda najteže priviknuti da nema plina i blaženog termostata kao uobičajenog načina grijanja. Peći i kamini daju čisti zrak, ali ove klime nisu baš najbolje rješenje.

Liječim se Črnim Tomom. Za moje poslodavce - nisam pio na poslu, pio sam doma!

Kad ja mučim (psihološku) muku s mogućim bolestima (ne dao Ganeša da je to ONA bolest), moja sestrična Vida i njezin momak Boris odlučuju lutati po Učki te tako s ponedjeljka na utorak spavaju gore kod Sisola u šatoru. Krenuli su u ponedjeljak popodne iz Brseča gore za Sisol, malo se mučili s teškim teretom, ali nekako došli te su prije mraka našli mjesto za prespavati. Pogledao sam te večeri kroz prozor, iz svog kaštela kad sam igrao videoigre i pomislio: "Ne znam što bi me sad natjeralo da spavam vani". A zaista se činilo previše hladno. U utorak smo postigli dogovor da dođem po Vidu i Borisa te smo se našli u selu Mala Učka. Kupio sam vode i zalihu piva te sam se pomalo osjećao kao pripadnik HGSS-a, u spasilačkoj misiji na Učki. Avanturisti i glavni likovi nove sezone Učka Survivora bili su sretni kada su me vidjeli, a i meni je bilo drago da su živi. Odbacujem nas do planinarskog doma Poklon te idemo na Vojak jer bi bilo bezveze da su došli na Učku, prehodali je otprilike napola i onda ne došli na najviši vrh.
Evo golupčića na vrhu Učke, preživjeli su noć u njezinom zagrljaju

Uživao sam i ja, naravno. Pasalo mi je tijekom radnog tjedna pobjeći na vrhunac i gledati dolje na sitne poslove. Nismo ni znali da se sprema ova virusna oluja i moguća totalna blokada i zaustavljanje normalnog života

Tu večer smo malo proslavili uz pivo te pružili toplo utočište našim, na Sisolu promrzlim, gostima. Odveli smo ih i jesti u Pepperone - lokalnu pizzeriju u kojoj se često pušta "meksička" glazba. Dobro da smo ih odveli jer evo par dana nakon, svi ugostiteljski objekti su zatvoreni, možete jedino naručiti hranu za van. Zvala me jučer (subota) šefica te mi rekla mogu li mailom našim obrtnicima poslati nove odredbe od kriznog Stožera Istarske županije. Ne možete više na frizuru, ne možete jesti vani, a dućani rade do 18:00 i ograničen broj kupaca može biti prisutan u isto vrijeme u prostoru dućana. Reakcije na ove mjere svakakve su od zadovoljnih građana koji kažu da je bolje "puhati na hladno" pa izbjeći scenarij Italije (čije građane Istrijani smatraju nemarnima te im se zato to sve i dogodilo) do onih koji se bune protiv fašističkih, represivnih mjera ovog totalitarnog režima: "Sad represivni aparat trlja ruke". Iskreno? Nisam ja za represivni aparat, pobogu studirao sam na filozofskom, ali ako se ljudi ne mogu držati određenih zadanih pravila, a posljedice mogu ugroziti nečiji život - naših starijih sugrađana i kroničnih bolesnika, naravno da sam za djelovanje represivnog aparata.
Skačemo unaprijed da se odmorimo od tmurnih misli i loših vijesti: župna crkva u Svetvinčenatu - crkva sv. Antuna Opata

Puhao je vjetar kao lud pa smo u subotu odustali od odlaska na Učku (planiramo već jedno vrijeme kondicijski test - uspon iz Medveje do Vojaka) te smo si našli jednu "penzionersku" rutu. Trebali smo pratiti stazu 771 (ex 646) Šumska koja započinje i završava u Svetvinčenatu. No, uspjeli smo zalutati negdje u drugom dijelu gdje treba vijugati po poljima i natrag se vratiti u šumu, negdje oko sela Foli. Nismo napravili cijelu rutu kao što je zapisana na priloženoj stranici Istra Trailsa, ali smo prehodali otprilike deset kilometara.
Bedem kaštela Grimani - Morosini

Crkva sv. Katarine Aleksandrijske u Svetvinčenatu

U zadnje vrijeme imamo stvarno određenih negativnih iskustava sa psima po istarskim selima pa je Maja razvila neki (iracionalni) strah. Sa štapovima hodamo kroz sela, a ja se osjećam kao grubijan-zaštitnik kad me drži za ruku. Ovaj put su nas okružila čak tri psa na trgu u selu Foli, ali bojali su se lupkanja štapa koji sam pokupio u boški kroz koju i većina ovog šumskog puta vodi.
Ovaj sv. Ferrer kao da je znao da dolazi Božji Sud... ili smo mi samo prošli u pravo* vrijeme kroz selo

Simpatično nas pozdravlja pleme iz sela Bričanci - zavijam i ja pa nas čudno gledaju

Nedjelja ujutro. Budim se brzo kao i inače (skačem na noge lagane) te idem oprati suđe koje je ostalo od subote. Prepečeni kruh s namazom od čilija za doručak. Opet glavobolja koja me posebno drži iznad nosa, područje čela. Pretpostavljam da su to sinusi pa se tretiram čajem. Uobičajeni radovi po kući, ali ručak je bio brutalan.
Majine veganske čufte + kuhana cikla s maslinovim uljem + zelena salata + kelj s vrganjima od jučer

Puše i dalje vjetar jer čuje se hučanje i zavijanje pri našem kaštelu, ali dan je prekrasan. Odlučujemo se za đir po pazinskih bregi - staza 712 (ex 612), ali kasno smo krenuli pa ne radimo cijeli krug nego se u jednom trenutku kroz nečiji privatni posjed spuštamo natrag prema Pazinu. Zapravo, dio ove veće rute smo već prošli kada smo jednom prije, kada još nismo bili Pazinci, lutali okolicom Pazina i Berama.
Pogled s Gortanovog brijega prema Učki

Pogled prema Pazinu

Batina je spremna jer mogao bi ovaj privatni posjed čuvati neki pas, ali ne nalazimo nikog živog. Spuštamo se po jednom neslužbenom šumskom putu te se čudim kako si je netko prisvojio cijeli ovaj dio šume pa i sam put koji nas kraj krivo odloženog otpada (nadam se da to nije od vlasnika!) vodi sve bliže Pazinčici. Uskoro čujemo šum pazinskog krova te mu prilazimo.
Pruža se i zanimljiva perspektiva pazinskog mosta

Drukčiji pogled i na Pazin

Uskoro se nalazimo okruženi vrećicama, a to znači da smo već prilično blizu Pazinčice koja je u prošlosti podivljala te imala ogroman vodostaj naspram ovog sada. Te vrećice i smeće koje možete vidjeti po granama ostaci su tog slavnog doba.
Svaki put kad sam ovdje, radujem se kupanju i hladnom pivu po ljeti

Malo lutamo jer smo shvatili da ne možemo prijeći Pazinčicu na "pravu" stranu. Tako smo bili jako blizu našem kaštelu/stanu, ali nismo mogli preko. Malo vrludamo te se na kraju uspinjemo malo prije pazinskog mosta te dolazimo uskoro kući. Za kraj dana slažemo američke palačinke s cimetom, a na njih mažemo linoladu od kokosa, čokoladni namaz s mentom te domaći šljivak (pekmez od šljiva).
Može se ovaj slatki toranj napraviti od više palačinki, ali činilo mi se da su tri čisto dosta za jedan udarac

Nadam se da ste i Vi proveli ugodan vikend te se sunčali kao gušteri. Čuvajte se i budite pozorni, ali nemojte se dati zahvatiti valom panike.

Oznake: ćuška, Vojak, Svetvinčenat, Pazin, pazinski krov

Počnite se držati za stolice jer ako će vam kroz gledanje fotografija koje slijede biti barem četvrtinu lijepo kao što je meni danas bilo, očekuju vas ugodne stvari! Prognoza je rekla da će nedjelja biti sunčana i prognoza nije lagala. Iako sam jučer najavio ostvarenje jednog izleta koji već dugo očekujem, ipak ništa od toga. No, zamjena je bila svjetska. Nismo krenuli dovoljno rano jer je Dan žena pa sa ženom treba duže ostati u krevetu. Dok su jedni ljetni tipovi, drugi su zimski. Iako sam ja gušter, moja bolja polovica obožava snijeg i zimske radosti. Uskoro ćete vidjeti da se sve poklopilo gotovo savršeno.

Sve izgleda lijepo, ali vjetar šiba kao lud

Pravac Rijeka te na Grobničkom polju skrećemo za staru cestu za Zagreb. Trebali smo automobilom ići sve do Platka, ali zaključili smo da bi bilo ljepše došetati se do tamo. Usput vidimo planinarske table i izgleda da jedan smjer vodi prema obližnjem Kamenjaku, a drugi ide gore prema Platku. Ovdje parkiramo automobil te počinje pogon na vlastite snage. Vjetar nas stvarno nije štedio te sam u jednom trenutku mislio da ćemo odustati - najgore je dok ne znate je li zima ili je toplo; vama se čini da je toplo jer se krećete, ali puše hladan i neugodan vjetar. Prepoznatljivi krajolici i prizori kakve se može vidjeti i na Hahlićima nešto olakšavaju situaciju, a tu je i pogled na Kvarner... Skineš jaknu pa je opet stavljaš. Kapa dolje pa gore. No, izdržali smo i uskoro prelazimo preko "grebena" (tu se nalazi i fukodrom - mjesto na koje parovi dolaze automobilima i... - s vjerojatno najboljim pogledom) te nas stabla štite od daljnjih naleta vjetra. Četiri i pol kilometra hoda i dolazimo do Platka.
Tu se još ne vidi, ali bilo je dosta ljudi na ovoj popularnoj lokaciji

Skijalište i sanjkalište na Platku

Reći ću vam iskreno: mi smo ovdje zapravo došli radi Guslice i možda Jelenca, ali sam znao da je za Jelenc malo prekasno budući da smo kasnije krenuli iz Pazina. Čovjek koji radi na info-pultu nas je uputio za Guslicu po širokoj cesti po kojoj mogu ići i kamioni. Ili to ili put preko Snježnika. Na Snježniku smo bili prošle godine kada smo bili i na Risnjaku te nam to nije bio primarni cilj. Međutim, ni Maja ni ja ne volimo široke puteve i ceste, više preferiramo uske šumske, planinarske staze. Snježnik pod snijegom zvučao je svejedno primamljivo te smo odlučili prvo do gore pa onda vidjeti što dalje.
Naš cilj se vidi zabijeljen i u daljini

Po putu smo vidjeli svakakva vozila, a jedno od GSS-a je čak imalo i gusjenice za snijeg. Frajer je vozio curu na vozilu. Sumnjam da su nekog spašavali. Nakon njih nas je prošao jedan džip otvorene kabine koji je opasno vrludao po snježnoj stazi. Sklonili smo se ustranu, a onda smo uskoro skrenuli na uski planinarski put.
Dva tipa ispred nas su, čini mi se, bili naši Zagorci, ali uglavnom sjevernjaci. Čuo sam ih kako govore kako nije pametno ići u ovo vrijeme "kroz grlo" te smo za njima krenuli preko grebena

Uskoro nam je staza postala poznata, ali pod snijegom ona izgleda totalno drukčije nego po ljeti

Počinju usponi koji su puno zabavniji pod snijegom

Ha, evo i našeg dragog Risnjaka na vidiku!

Ne znam za vas, ali ovo su pogledi za koje živim

Okret malo ustranu i evo već mora

Ponegdje je staza znala ovako opasno "visjeti", ali prošli smo bez većih problema. Po putu je bilo ljudi s derezama i štapovima. Mi smo bili negdje između tih pod punom ratnom spremom planinara i naših Zagoraca od kojih je jedan bio u trenirki

Imam neki blagi osjećaj da bih samo trebao pustiti fotografijama da pričaju. Teško je riječima opisati ove osjećaje, ali svima preporučam da probaju planinariti po snijegu. Ne treba to biti nešto ekstremno, može biti nešto poput ovog našeg današnjeg izleta, ali definitivno je drukčije.
Kapa usred panorame

Zadnji udarac prije osvajanja Snježnika. Zagorci ispred nas pričaju s drugim planinarima kako je čudno da oni/mi moramo doći južnije da bi osjetili snijeg

Risnjak i vidi se Schlosserov dom kao mala crvena točkica

Ovim putem smo došli

Ah, evo je! Opet ništa od mojeg susreta sa Guslicom. Neki drugi put Puslica! U daljini iza, bijeli se Snežnik

U trenutku kada se mi naslikavamo na Snježniku, žena i momak dolaze gore sa druge strane (kroz grlo dakle). Čini se da su naši Zagorci bili u krivu što uskoro i dokazujemo kad se, usprkos uobičajenoj praksi, spuštamo po strmini dolje do napuštenog i devastiranog pl. doma Snježnik. Nemamo štapove ni dereze, pomažemo si malo rukama i to je dovoljno.
Sunčanje na Albaharijevoj terasi - ima čovik dobar pogled!

Impozantan je bio (i jest donekle) ovaj pl. dom Snježnik što pokazuje i ova fotografija. Trebalo je takvo zdanje i izgraditi na ovakvom jednom mjestu. Definitivno jedan od najljepših pogleda s terase planinarskog doma

Prolazimo strmiji vršni dio prilikom spuštanja te trčkaramo po snijegu. Osjećao sam se zaista dobro, a vidim da i upornost u trčanju radi svoje pa sam dodatno zadovoljan. Kod Platka jedemo hranu iz ruksaka te uskoro krećemo natrag prema automobilu.
Glupiranje u šumi

Oko 16:20 dolazimo do automobila pa ostavljamo Kamenjak za neki drugi put. U biti nije bio ni u planu, ali javljaju nam se svakakve ideje dok boravimo duže vrijeme u šumi, na planini. Sunce zalazi oko 18:00 pa se bolje ne žuriti. Vrlo vjerojatno ćemo uskoro opet biti ovdje, stvarno se isplati vidjeti ova izvanredna mjesta.
Još jedan pogled prema moru

GPS trag

Nadam ste da ste i vi dobro iskoristili ovaj vikend! Radujem se sljedećem :)

Oznake: platak, Snježnik, snijeg

Prognozeri se baš nisu iskazali. Još uvijek očekujemo kišu nad Pazinom, ali izgleda da je neće biti. Barem ne u nekoj nepodnošljivoj količini. Zamislili smo današnji dan kao odmor i mirnu pripremu za sutra (nedjelja) kada obavljamo jedan izlet koji se već davno trebao dogoditi. No, sve dolazi u svoje vrijeme. Je li ovo bio dan za odmor, doznat ćete sami.

Nalazimo se u Gračišću, nedaleko Pazina

Osam kilometara, to jest otprilike deset minuta automobilom od Pazina nalazi se Gračišće. Dosad sam Gračišće znao samo kao mjesto gdje se smjestila konoba Marino o kojoj sam preslušavao reportaže TV Istre. Navodno lokalcima poznato i ugodno mjesto za odsjest i nešto pojest. U Gračišću počinje i završava pješačka staza sv. Simeona/Šimuna. Vjerojatno nam nikad ne bi posebno bila zanimljiva da se na njoj ne nalazi najveći (?) istarski slap - Sopot. Međutim, doći ovdje samo radi Sopota bila bi greška jer se diljem cijele staze pružaju stvarno nevjerojatni pogledi na Učku i Ćićariju, a danas smo zbog posebno bistrog neba mogli vidjeti i Alpe pod snijegom.
Evo što Vas sve očekuje na ovoj devet i nešto sitno kilometara dugoj pješačkoj stazi

Foto točka na početku staze

Primijetio sam da na izletima već instinktivno slikam i slažem redoslijed u glavi kako ću objaviti materijal u postu na blogu. S jedne strane je to dobro, ali s druge malo manje jer ponekad mi se čini da su riječi suvišne. Samo opušteno! Iz Gračišća se spuštamo kroz mokru i blatnu stazu prema crkvici sv. Simeona. Zapitao sam se zašto ne postoji st. Simeon trail, ali postalo mi je jasno kad smo gacali kroz to blato koje se žestoko lovilo za naše patike i gojzerice. No, dobro, mi smo i izabrali takvo vrijeme za obilazak, nakon kiše.
Kroz blato dolje pa gore do Simeona

Učka opet ima svoju glavu u magli, često nosi tu svoju krunu od oblaka

Bilo je sivo kad smo kretali te smo tako kod crkvice Simeona očekivali kišu svakog časa, ali vrijeme se uskoro promijenilo što ćete vidjeti i na kasnijim fotografijama, a i Učka će skinuti svoju oblačnu krunu. Staza je vijugava, ali dobro označena te trebate samo pratiti oznake pješačke staze sv. Simeona. Čak i ako u nekom trenutku skrenete s "glavne" staze, u biti ćete se brzo vratiti na pravi put jer se ti putići spajaju. Nakon otprilike tri kilometra hodanja i to uglavnom spuštanja, doći ćete do glavne atrakcije ove staze: slapa Sopot.
Stoljetni most još iz Napoleonovog vremena koji je više puta obnavljan jer ga voda, jasno, oštećuje

Baciti se ili ne baciti, pitanje je sad. Mah ne, još ćemo se malo igrati!

Višestoljetni most iz druge perspektive

Stavljanje u perspektivu

Slap Sopot je visok 24.5 metara, a u njegovoj okolici obitavaju zaštićene vrste i to: jelenjak i veliki vodenjak. Cijela lokacija je kategorizirana kao značajni krajobraz Pićan, zaštićeno područje, ekološka mreža Natura 2000. Nakon manjeg Pazinskog krova i većeg Zarečkog krova, nije ovo prvi put da se susrećemo s ovakvim prirodnim ljepotama Istre, ali Sopot je definitivno vrijedan svake zaštite.
Pogled na Sopot s vidikovca božice Mokoš

Već sam nešto sitno o Mokoš pisao u postu "Stazama drevnih Slavena", ali u svakom susretu s njom (na info-tablama) naglašava se kako je bila neodlučna između dva muškarca (Peruna i Velesa) te je po zimi živjela u podzemlju, a tijekom proljeća na nebu. Izgleda da je nije mogao zadovoljiti samo jedan muškarac i to je sasvim u redu. Mnogi žive u dosadi i rutini te ne rade određene stvari jer se one smatraju tabuima, a u biti se radi o dogovoru. Svaka čast Mokoš!

Mi se malo prljamo u blatu jer pokušavamo doći do samog podnožja slapa - kad smo već obišli Perunovu i Mokošinu perspektivu, moramo doći dolje i do Velesa. Međutim, mnogo je vode te ne možemo preći na šljunčani sprud. Vjerojatno bi ovdje bilo zabavno doći kada je toplije pa ne bi toliko bilo strašno malo se smočiti.
Najbliže Velesovoj perspektivi što uspijevamo doći

Krećemo dalje te nam sada slijedi malo uspinjanja. Odmah na početku, negdje na relaciji između sela Foškići i sela Škrbani, ugledali smo prilično velikog magarca. Sve bi to bilo simpatično da se uskoro na vidiku nije pojavio njemački ovčar koji nas je malo proučavao, a onda počeo lajati. Mislim da bi se spustio do nas da gazda nije bio vani i pozvao ga. Što bi onda bilo? Ne znam. Nedavno sam imao i na Velanovom brijegu bliske susrete sa psima, ali manjima od ovog ovčara. U svakom slučaju to i nije baš najugodnija stvar makar i moja suputnica i ja jako volimo pse. No, nije to sve! Prolazimo pokraj još jednog dvorišta, a tamo nas čeka još jedan pas - manji i čini se neka miješana vrsta. No, on maše repom i laje u isto vrijeme. Teško je za protumačiti što će se sad dogoditi, ali ne sviđa mu se to što prolazimo pokraj njegove kuće (zapravo je to bila neka vrsta malo veće šupe, gdje gazda drži traktor i opremu za poljoprivredu) i, kao što on očito smatra, njegovog komada ceste. Uporno laje, prati nas, a ja samo mirno hodam ne obazirući se na njega. Rekao bih da nas je pratio dobrih 150-200 metara, a pridružio mu se i frendač koji je bio prilično bezopasan naspram ovom teritorijalcu. Maji je bilo dosta neugodno, ali motao se oko moje noge. U jednom trenutku sam osjetio da me dotaknuo njuškom i, čini mi se, otvorio malo gubicu, ali bojao se ugristi. Na kraju smo prošli i dosadnjakovići su odustali. Još jedno iskustvo koje ide u prilog onome da ćete prije nastradati od pripitomljenih životinja nego divljih zvijeri. Znaju biti prilično neugodna ta iskustva prolaska kroz manja naselja gdje psi lutaju slobodni. Protiv toga sam!
Ostavljamo pasja posla iza nas i dolazimo do crkve sv. Stjepana

Uskoro prolazimo i pokraj skretanja za sv. Magdalenu, također crkvicu, ali mislim da su nam pali i energija i raspoloženje radi pasa pa smo odlučili zaobići penjanje do crkve. Kasnije smo je vidjeli izdaleka. Sad imamo još kojih četiri kilometra po asfaltu i opet prolazimo pokraj neke naizgled napuštene kućice bez krova. Uokolo ima nešto alata i parkirani je dosta stari automobil koji valjda služi za divlji odlazak u šumu. Farma ovaca je u blizini i čujemo lavež pasa, ali, hvala Mokoš, love ovce, a ne nas.

Gračišće nam je sve bliže, a u jednom trenutku se odvajamo sa asfalta i završavamo ovu kružnu rutu po divljem terenu koji nam više paše. Za kraj prilažem GPS trag i jedan pogled na Učku koji Vas možda nagovori da i sami poduzmete ovu lijepu šetnju :)
GPS trag pješačke staze sv. Simeon

Gospođa Učka, nasmijana i u punom sjaju

Oznake: Gračišće, sv. Simeon, sopot