Već u par navrata pokušavam izraziti, najčešće u razgovorima s Majom jer u zadnje vrijeme uživo komunikacija ide samo s njom, to određeno osjećanje da je sve ovo jako surealno. Cijeloj situaciji bi više pasalo da je nebo tmurno i sivo te da lijeva kao iz kabla. Ovaj sunčani i prijazan ulazak u proljeće poručuje: nešto je pošlo po zlu? Nešto ne valja? Okej, čini se da možemo bez vas.
Onda dok se još pojave dupini uz talijansku obalu, ribe se vidljivo opet pojave u kanalima na kojima je ljudski promet naglo stao. Da, tko je tu zapravo vražji virus?

Mnogo vremena za refleksiju - vanjsku i unutarnju

Ljudi i dalje pokazuju veliku razinu gluposti. Ovo što se događa u metropoli, ali i diljem cijele Lijepe naše je naprosto kontra razuma. Ljudi kao da su poludjeli! Čini se da neki još uvijek ne shvaćaju da je situacija ozbiljna. Za jednog promatrača koji pokušava biti objektivan, situacija postaje prilično konfuzna. Sada, više nego inače, možemo vidjeti kako se ljudsko poimanje situacije može razlikovati - neoliberalna rješenja i obustava svega rješenje; opušteno protiv ekstremne napetosti i obrnuto.
Perspektiva se mijenja svakim korakom

U što vjerovati? U koje informacije se pouzdati? Mislim da je prilično ozbiljno kad se svakog dana stričeki i tete na televiziji obraćaju naciji i govore o brojkama koje rastu te o nezadovoljstvu ponašanjem građanstva. Postoji određeni animozitet prema policiji i vojsci (alatima represivnog aparata), ali ljudi kao da zanemaruju činjenicu da čovjek, da bi bio slobodan odnosno da bi mogao raditi što želi, mora biti zreli pojedinac. Po-jedinac, ali itekako svjestan da njegove akcije imaju posljedice za druge. Tu leži možda i glavni problem: sebičnost na koju nas uči neoliberalni kapitalizam, sadašnje ustrojenje i naš modus operandi. Ne samo da uči nego je postalo toliko prirodno na taj način reagirati da se sve manje od toga čini kao represija. Sada, urnebesno više nego inače, ljudi će osjetiti da je sve međupovezano i da svako odvajanje i uvođenje disbalansa nosi svoje posljedice. U "mirno doba" ovo se smatra nekom vrstom apstrakcije do koje se dolazi konzumacijom piva ili nekih drugih supstanci, za običan um uronjen u operativnu svakodnevicu to je samo duhovni mambo-đambo.
Svi bi ovih dana trebali na svijet gledati nekako ovako. No, ovo nije špilja već su to (Sisolska) vrata. Mislim da vrata i bolje opisuju našu situaciju - špilja ima barem jednu sigurnu točku, crni kraj u dubini koju treba braniti pod svaku cijenu. Međutim, čini mi se da smo ostali bez sigurnih točaka. Sad samo kupujemo vrijeme.

Zabrinjavajuće je i koliko ljudi više ne znaju biti sami sa sobom. Jedan prijatelj i kolega zanimljivo je izjavio da se njegov život nije puno promijenio otkad smo u tim izolacijama i isključivanju "normalnog" načina funkcioniranja i življenja. I sam se čudim kako sad neki otkrivaju čitanje knjiga ili igranje videoigara. Drago mi je zbog toga, zaista jest. No, nama je to i inače dio svakodnevnog života. Međutim, mogu shvatiti da je nekome njegov posao postao dio identiteta. Ovih par dana koje sam radio "od doma", kao da se u par navrata učinilo da "nešto" fali. Sve su to konstrukti. Sad postaje to prilično jasno.
Majčica Istra

Ovo je razina društvene distance koju i inače preferiram, ne samo u izvanrednim okolnostima

Nismo sami na planinarskoj stazi. U par navrata mimoilazimo se s drugim planinarima, sve su to manje skupine od dvoje, troje ljudi. Sve po propisima Stožera. Prošli smo jedni pored drugih na pristojnoj udaljenosti, ali sam postao svjestan kako samo instinktivno, prilikom samog mimoilaženja - na točci kad smo si bili najbliži - poput djeteta zadržao dah na par sekundi. Da, treba gajiti suosjećanje u ovim teškim trenucima, ali čini mi se da strah od drugih dolazi instinktivno. No onda opet realnost udara i glas u glavi mi šapuće: pusti ti sad planinu i ovo mimoilaženje, kako ti općenito misliš zaobići kontakt s drugima kad ćeš uskoro, kad-tad, morati ponovno do dućana, među ljude čije ćete maske bolno podsjećati da ovo nije san nego je stvarno i opipljivo? Nema bijega ljudi moji. Mi smo toliko međuovisni da je prava izolacija i karantena iluzija. Inače je to prekrasno, ali trenutno je dosta zastrašujuće. Oduzmi jedan kotačić iz sistema i sistem će se polako, ali sigurno urušiti. Sve manje je već prije spomenuta međupovezanost, koja je za većinu zaista samo filozofski koncept (daleka stvar uglavnom), samo apstrakcija. Sve je jasnije da ćemo i mi osjetiti posljedice ako prijevoznici ugase motore svojih vozila.
Atraktivni zadnji dio uspona na Sisol - zabava na kamenju

Iako će ovo nekima zvučati trivijalno, problem uvijek leži u našem nerazumijevanju samog procesa o kojem je riječ. Prosječni Hrvat, sve više mi se čini, ne razumije čak ni osnovne zakone ekonomije. U ovim vremenima pritiska često se čini kao da neki ljudi misle da novac pada s neba. Kao da tamo negdje postoji mjesto iz kojeg novac izlazi i dijeli se ljudima. To jest, važni ljudi dijele nama drugima, običnim ljudima. Nema tu uzročno-posljedične veze, kao da nema povezanosti tog običnog, virusima i bakterijama zaraženog, papira i vrijednosti. Vidimo to kad ljudi koji su na tzv. državnoj sisi u ovo neizvjesno doba osjećaju neku vrstu sigurnosti. No, to je u potpunosti krivo jer ta famozna međupovezanost oduvijek se brine da ako pojedinac ili skupina pati i nema nešto za život važno, neće dugo trajati ni "sreća" onih koji to imaju. Znam, znam, ne izgleda kao da je tako, ali ako se ne čini da je tako, da manjina već odavno ima puno više dok neki imaju sramotno malo te to funkcionira, to je samo zato jer još nije do kraja zagustilo i ova "većina" još uvijek igra igru. Međupovezanost se najbolje vidi dok se jedan dio ugasi, dok, rekli bismo, iz bilo kojih razloga, "većina" prestane raditi svoj dio. Nikad nemojte iz vida ispuštati činjenicu da je jedan od osnovnih mehanizama u ljudskoj psihologiji onaj magarca i mrkve.
Sisol je predzadnji vrh na Učki koji mi je falio u dnevniku HPO-a. Sad ostaje samo Knezgrad

Na vrhu malo odmaramo te jedemo jabuke i naranče s pogledom na otok Cres. Dolje već kod Brseča, nailazimo na šparužine pa malo zaustavljamo marš te se koncentriramo na branje. Nije bilo puno, ali dovoljno da si obogatimo rižu za ručak. Nemam fotografije nažalost, ali uz rižu sa šparogama išli su domaći popečci od krumpira, kiselo zelje lokalne proizvodnje s crnim uljem te kuhana cikla s maslinovim uljem koja je postala uobičajena na našem meniju. Vidite kud magarca odvede spominjanje mrkve? Treba malo skrenuti na vedrije teme. No, tako nekako poimam i tu surealnost* koju sam spomenuo na početku ovog zapisa. Na trenutak čovjek zaboravi na globalnu tragediju koja se odvija, ali brzo se opet podsjeti. U zadnje vrijeme vidim da su i prijatelji vegani glasniji nego inače. Čini se da misle da su bili u pravu svo ovo vrijeme, a teško je reći da su bili u potpunosti u krivu. Evo dvije fotografije iz njihovog arsenala:
Ovo je jedna za debatu koja na Facebooku i traje - makar, iskreno? Karnivorima je, ali ne samo njima nego svima, sve za debatu što ugrožava njihov lifestyle. Takvi smo mi ljudi

Ovaj mem je mnogo bitniji. No, za shvaćanje ovoga vam ni ne treba panda, iako ova izgleda uistinu tužno. Ako imate psa, znate koliko se voli družiti - ako ne s drugim psima onda barem s vama

Stvar je to stupnja razvoja svijesti. Koliko snažno i duboko poimamo stvarnost, toliko se daleko i široko proteže naše suosjećanje. Istina je, naša vrsta trenutno prolazi kroz krizu. Naravno da osjećamo nelagodu i, ako smo barem iole mudri koliko se busamo u prsa, trebat ćemo mnogo toga promijeniti u našem načinu života. Međutim, međupovezanost je mnogo šira od naših uskogrudnih (uskoumnih) shvaćanja i priznavanja drugih bića, ali i svih stvari u totalitetu. Međupovezanost je sveprožimajuća. Osnova (duhovnog/filozofskog ili općeljudskog - kako god to želite zvati) napretka je upravo u shvaćanju ovog sveprožimajućeg. Zaboravite umne kategorije koje ste si stvorili u glavama. Cijelo vrijeme smo sudionici Vožnje koja je trenutno za nas krenula nizbrdo. Nema druge, uz nužne korekcije:

NASTAVI VOZITI !!!


p.s. - ako ste bijeli i mekani, pazite se ovih dana!