Žbevnica kao utjeha

16.09.2019.

Iako je bilo mnogo planova za prošli vikend, otpali su oni kapitalni. Radi se o našem ponovnom lutanju Grobinštinom (Platak, motanje oko Snježnika, Guslica, Jelenc) te mogući povratak do Schlosserovog doma na Risnjaku koji nas se itekako dojmio. To će ostati za neki od nadolazećih tjednokraja, a ovaj smo iskoristili za odlazak na Žbevnicu.

Planinarsku kuću Žbevnica vodi PD Planik iz Umaga

Moje je dosadašnje iskustvo s Ćićarijom takvo da avanture počinju već u automobilu. Jedan od prijašnjih izleta, do Korita, također smo započeli vrludajući zavojitim cesticama koje prolaze kroz sela podno Ćićarije. To je očito dio rituala jer je i ovaj put bilo baš tako. Preferiramo kretanje na vlastiti pogon, ali bilo je lijepo i živopisno proći kroz Gornju Nuglu, Slum, a onda i Brest u kojem smo na kraju i ostavili automobil te nastavili ubrdo pješke.
Početna točka u Brestu

Bio je ovo i jedan od najbržih dolazaka do planinarskog zdanja (pl. kuća Žbevnica, 851 mnv) te nam je od početne točke do pl. kuće trebalo ravno devet minuta. Nismo se nešto posebno žurili, a po putu možete napuniti boce sa svježom vodom. Put bih opisao kao kratak, ali na mjestima nije baš samo šetnja po šumskom drumu.
Lijep i sunčan dan kod pl. kuće Žbevnica

Bilo je pomalo vruće, ali meni osobno paše takvo sunčano i lijepo vrijeme za planinarenje. Nismo se dugo odmarali kod pl. kuće jer se, istini za volju, nismo imali od čega odmarati. Nastavljamo do vrha Žbevnica koji je hrvatski najzapadniji tisućnjak. Put nas vodi još malo kroz šumu, a onda izbijamo van na proplanke koji su me odmah podsjetili na idilični krajobraz Hahlića. Međutim, ovdje je ipak bilo malo više drveća razbacanog po livadama koje vode sve do Slovenije i Špičastog vrha (957 mnv). Maja me već jedno vrijeme nagovara da obiđemo Žbevnicu, a sad mi ni nije jasno kako i zašto nismo ni prije posjetili ovo izuzetno mjesto prekrasnih pogleda? No, pustit ću fotografijama da govore umjesto riječi.
Počinju se otvarati pogledi

Prema vrhu

Pogledi s vrha - lijevo je Špičasti vrh, a desno, pretpostavljam, Golič

Na vrhu Žbevnice

Aurelijeve i druge meditacije na Žbevnici

Nakon "meditacija" na vrhu, odlučujemo nastaviti do već prije spomenutog Špičastog vrha koji se nazire u daljini. Ponovno nailazimo na dvoje planinara koje smo sreli kod pl. kuće Žbevnica te nam žele sreću u nastavku našeg planinarenja. Nisam onda još znao da nam neće trebati sreća nego volja, ali mnoge stvari nam u životu postanu jasne tek retrospektivno. Naši kolege planinari idu na vrh Žbevnice, samo drugim putem, a mi nastavljamo po tzv. "Sakomanovom putu" (put između hrvatske Žbevnice i slovenskog Goliča) koji na kraju vodi u Sloveniju, ali, čini nam se, ide i do našeg sljedećeg odredišta.
Ne, ne Sarumanov put nego Sakomanov put!

Međutim, nakon određenog komada puta, planinarske oznake naprosto nestaju, a ja osjećam kako se nezadovoljstvo u Majinoj glavi/psihi povećava (ti su pred-osjećaji prednosti i nedostaci zajedničkog života). Mislim da mogu s pravom reći da sam na planini ja onaj koji u našoj vezi vuče dalje, hrabro i bezglavo u nepoznato - što smatram osnovom i početkom svake avanture. No, ne smeta me što Maja tu i tamo radi ono što bi se na engleskom zvalo "reality check" (hrv. "provjera realnosti/stvarnosti" ili "je li Borna poludio i opet srljamo u nešto što ćemo požaliti?" - on neće, naravno. Svinja se voli valjati u blatu, a divokoze s radošću lutaju planinskim vrhuncima). Na planini, ja sam balon koji će odletjeti u svemir. Trava je na ovom putu visoka te u jednom trenutku nastavljam sam kako bih provjerio ima li neko skretanje lijevo prema Špičastom vrhu koji nam je sve bliže, gotovo paralelno s našom trenutnom pozicijom. Međutim, moja je volja bila preslaba i Maja me uvjerila u priču da "idemo krivo".
Ostavljamo Žbevnicu iza sebe

Zlaćane livade nakon Žbevnice

Priznajem da ponekad samo ostanem buljiti u te fotografije koje ovdje objavljujem i ne znam koje riječi bi opisale vidljivo... ovo je jedna takva fotografija

Vraćamo se natrag sve do skretanja gdje smo sreli naše kolege te idemo njihovim putem dolje do pl. kuće Žbevnica. Duboko se u sebi nadam da ćemo naći skretanje za Špičasti vrh. No, nismo našli nikakvo skretanje te mi je već ondje postalo jasno da sam na hrptu trebao nastaviti pritiskati. Našli smo neku utjehu u plodovima drijenka. Ovo je također lijepi, šumoviti planinski put te je zapravo svejedno idete li kod pl. kuće ravno gore ili skrećete lijevo - obje opcije su dobre te ih nećete požaliti.
Jedan usamljeni bor na planinarskom putu

Oči kalibrirane i fokusirane na plodove - neki tvrde da nam je to i glavna, evolucijom zadana i razvijena funkcija/način prehrane

Kod pl. doma upadamo u neku vrstu okupljanja: tamo su dvije gospođe (u sandalama i natikačama) koje puno pričaju, naši kolege otprije (gospodin radi smoothije od sastojaka iz svog organskog vrta - gospođe mu se dive te smoothije identificiraju kao razlog zašto je ovaj stariji gospodin u takvoj, izvrsnoj formi), a priključuju se naknadno i šumar te njegova djevojka koja mu, čini se, pravi društvo tokom radne subote. Gospodin nas upućuje na Raspadalicu - robinsonski kamp u kojem je prošli vikend bio organiziran team-building za neku firmu iz Varaždina. Nismo ovaj put otišli tamo, ali dobro je za znati da takvo što postoji na ovoj predivnoj lokaciji. Bitnija informacija je svakako potvrda moje sumnje da smo trebali samo nastaviti po hrptu kako bi došli do Špičastog vrha. Ništa, vratit ćemo se ovdje ponovno!
Istarske živinice, a u pozadini se vidi, mislim, Žbevnica

Što je u životu najljepše?

Naše današnje planinarenje završava spuštanjem do početne točke u Brestu. Odlučili smo usput obići najmanji grad na svijetu - Hum. Zanimljivo mjesto i simpatično za vidjeti, ali ipak nas se najviše dojmio veličanstveni pogled na gospođu Učku.
Pogled na gospođu Učku i njen Vojak - na klupici sjedi par koji je okidao selfije. Nadam se da su uopće vidjeli veličanstvenu planinu u daljini... Ovo je tema za neku drugu priliku, ali smatram ovo problemom današnje mladeži, ali i stareži te svih onih koji su se "utopili" u čarima moderne tehnologije. Naravno, iza toga skriva se kultura koja veliča ego i ostale iluzorne površnosti

Što je sljedeće? Službeno, ostala su mi još samo tri vrha (Sisol, Knezgrad, Orljak) kako bih obišao sve kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice na području Istre. Trudim se ne povoditi za tim jer su mi iskustva na planini puno bitnija od "dokaznog materijala". Ta se iskustva teško pretaču u riječi pa Vam svima toplo preporučam da i sami obiđete ova prekrasna mjesta naše domovine kako bi i sami čuli što to planina šapuće.
Domaći kruh za snagu

Zalazak sunca u Rovinju (kod penjališta na Punti)


p.s. - hvala svim prijateljima i kolegama blogerima koji su mi zaželjeli sreću na Učka trailu. Kao što vidite, preživio sam. Trebalo mi je dva sata i četrdeset minuta za šesnaest kilometara, ali osjećao sam se dobro i ne previše iscrpljeno. Nakon samog trčanja, pasalo je i kupanje u moru. Uživajte i hvala još jednom :)

Oznake: Žbevnica, Sakomanov put, Špičasti vrh, hum

Pred Učku

05.09.2019.

Zapravo ne želim nešto posebno napisati. Želio sam samo staviti ovu fotografiju koja je jučer snimljena s obale Poreča. No, kad sam već počeo, bit će to samo par riječi. Ništa ekstravagantno i spektakularno kao inače (iako Vas i to uskoro ponovno očekuje jer se bliži vrijeme za novi izlet). Turista je sve manje, a Sunce zalazi kako zalazi svaki dan. Sutra odmor pred trail utrku, carboloading ("punjenje ugljikohidratima"), a u subotu ujutro bobičasto voće, mogući smoothie te pravac Mošćenička Draga. Trenirao jesam. Svoje slabosti znam, a i naše tijelo je uvijek nedovršeni projekt ili kako se to kaže: uvijek može bolje. Bitno je truditi se. Bitno je sudjelovati. Biti u trenutku. A ostalo dođe kad-tad.



Oznake: zalazak, trening, Učka trail, život u trenutku

<< Arhiva >>