Za publiku koja prati, fenomen Barbenheimera dobro je poznat budući je Internet prepun memova i drugih zabavnih sadržaja te usporedbi na temu. Pokazalo se da mnogi filmoljupci nisu htjeli propustiti premijere u svojim kinima te su tako filmovi Barbie i Oppenheimer prisilili ljubitelje da ostanu 5-6 sati u kinima, dakle na obje projekcije, a ne samo 2-3 koje bi proveli gledajući samo jedan od filmova. Zanimljivi podaci, ali u ovom ćemo se blog zapisu koncentrirati na analizu elemenata u novom i, čini se, megapopularnom filmu Barbie, redateljice Grete Gerwig koja je zajedno s Noahom Baumbachom napisala scenarij. Dakako, ova analiza će sadržavati snažne tzv. spoilere (hrv. pokvarivač?) jer bez njih se ne može ući u materijal. Upozoreni ste pa krenimo!


image share
Barbenheimer

Pred samim kinom učinilo nam se kako smo nešto krivo shvatili jer je, odokativno, 70% pohodilaca projekcije nosilo barem jedan komad odjeće ružičaste boje. Mi, kakvi manje-više uvijek jesmo, došli smo u sivilu i crnilu, tamnih tonova, ali nekako veseli i s pozitivnim mislima u glavi. O filmu sam unaprijed bilo što odbijao čitati jer je to uvijek jedna posebna vrsta zamke i znao sam da neće stati samo na jednom članku nego ću prekopati cijeli Internet ne bih li našao dublja značenja za plitke, prve riječi, prvog članka na koji bih nabasao. Rečeno mi je samo, a što nisam mogao odbiti kao informaciju na prepad, da će ovo biti film o preispitivanju standardne ljepote, estetike ljudskog tijela i da će se „o tom filmu još kod nas pričati“. Kao i uvijek, vjerojatno samo u krugovima koje takvo što zanima. Štošta se uzima zdravo za gotovo pa onda kad se nešto pojavi u ovakvom pop-kultura obliku, ljudi počnu raspravljati. Ispalo je da će imati stvarno o puno toga za raspravljati nakon ovog filma. Apsolutno sam za takav način gurkanja ljudima pod nos „teških“ odnosno bitnih tema. To je često i jedini način nuđenja, da ne kažem, filozofije običnom puku*.

Spoznaja da postoji Barbie lutka

Moje prijatelje i mene su na prvu osvojile početne scene koje nisu nimalo skrivale da aludiraju na poznate scene iz Kubrickove Odiseje u svemiru – trenutak kad majmuni, naši preci, otkriju mogućnosti oruđa te tako naprave ogroman evolucijski skok koji će na kraju dovesti do civilizacije kakvu poznajemo danas. Naime, djevojčice, koje se oduvijek igraju s lutkama, a te lutke dolaze i dan-danas često u obliku ljudskih beba, su shvatile da postoji (da je izmišljena i stvorena, od tvrtke Mattel) lutka Barbie koja predstavlja odraslu ženu, po standardu lijepu ženu te su počele razbijati bebe i sve ostalo što je išlo uz to: kuhinje, zibaljke, hranilice i pojilice i što sve ne... Da, sve su to pripreme djevojčica da bi jednog dana postale majke i brinule se za svoju obitelj, sve se to ugrađuje i konstruira pomoću tih prvih igračaka, koraka u razvoju. Znam, znam, sad bi svi ovi današnji protivnici promjene spolova (i postojanja različitih rodova, kojih je već mnogo na popisu) poludjeli i bili alarmirani, ali mi ne idemo toliko daleko. Prije je alarmantno ukoliko netko ne vidi problematičnost u tome da se djevojčicama daju isključivo igračke lutaka, a dječacima autića, te se dapače, ide toliko daleko da jedni druge ismijavaju ako zadanu vrstu igračaka za svoj spol ne posjeduju.

Barbie i Ken

Potom smo uvedeni u Barbie svijet koji je ružičasti doslovno i u dubljem smislu. Znate kad nekome kažete da prolazi kroz život gledajući sve kroz ružičaste naočale? E pa točno takav je Barbie svijet. Naravno, takvom svijetu se mogu veseliti samo oni koji još nisu iskusili ovaj naš stvarni svijet. Dakle, to mogu biti samo djeca od koje će neka ostati duže zaštićena, a neka kraće od tzv. surove realnosti. Također, u Barbie svijetu ne žive samo sadašnji i uspješni „modeli“ Barbika, već tamo žive i one Barbike koje se zbog ovih ili onih razloga prestalo proizvoditi. Prestali su proizvoditi npr. „trudnu“ Barbie koja se prodavala pod imenom Midge. Malo istraživanja će vas dovesti da je otac djeteta (muškog djeteta naravno, sinčić se zove Ryan) upravo Kenov dobar prijatelj Allan. U Barbie filmu to tako nije prikazano te je Allan portretiran kao dosta izgubljeni lik koji ne zna što zapravo u ovom svijetu radi, a po pažnji koju je dobivao od Barbika, čini se da to nikome ni nije bitno. Međutim, iako vam mogu promaknuti svi ti detalji o drugim likovima iz Barbie svijeta (dadilja Skipper; Stacie – mlađa sestra od Barbie; Chelsea – najmlađa sestra od Barbie; neimenovani pas koji kaka i laje; Teresa – prijateljica od Barbie, itd.), nikome ne može promaknuti slavni Ken. Ili može? Dajte zamislite svijet u kojem takva jedna djevojka, takva jedna žena poput Barbie nema dečka/muškarca u svom životu? Što nije u redu s njom?!? A sad zamislite da se sve to događa 1961. kad je prvi Ken stvoren i predstavljen kao dečko od Barbie. Svako vrijeme ima svoje neke boljke, a mogli bi reći da smo u tom pogledu ipak, barem malo, napredovali... Ili nazadovali, kako bi rekli naši zabrinuti stari. Na tematiku i osobnost Kena u filmu vratit ćemo se uskoro.

Glavni Ken kojeg glumi Ryan Gosling

No, da preskočimo detaljne opise kako je to točno u Barbie svijetu (ružičasto i šareno, bez uobičajenih problema i neugodnosti postojanja), radnja se zahuktava i počinje kad glavna junakinja, stereotipna Barbie koju glumi Margot Robbie, počinje dobivati misli o smrti, postaje anksiozna i zabrinuta, otkrije celulit na desnom bedru, stopala joj postanu spuštena, a ne onako kako već Barbike imaju (stopala spremna za navući visoke pete). Naša Barbie upadne u probleme te je ostale Barbike pošalju kod „čudne“ Barbie – to je ona Barbie s kojom se malo grublje igralo te je ošišana, na dijelovima zapaljena, precrtana/tetovirana s bojicama, nekima je otkinuta glava, udovi... ma znate kako je to već išlo kad su neke djevojčice (a i poneki dječaci) počeli eksperimentirati sa svojim lutkama. Čudna Barbie je izopčenica iz Barbie društva, ali je svejedno idu pitati za savjete jer ona posjeduje ta čudna znanja, njoj su se također dogodile užasne stvari pa ona ima iskustva s neugodnostima, itd. Drugim riječima, čudna Barbie je doslovce metafizičarka, plemenska vještica među svim ostalim Barbikama. Čini se da Barbie mora otputovati u stvarni svijet i vidjeti što se točno dogodilo sa njezinom „vlasnicom“, zašto je depresivna i utapa se u sumnjama?

Čudna Barbie

Tu je moment gdje saznajemo da postoji sasvim realna i opipljiva veza između stvarnog svijeta i Barbie svijeta. Glavna junakinja počinje osjećati sve te čudne, uobičajeno ljudske, više na negativnom spektru, osjećaje jer njezina „vlasnica“ osjeća upravo to. Do prije ove spoznaje, o postojanju određene veze između dva svijeta, činilo mi se da bi ovaj Barbie svijet mogao biti reprezentacija Platonovog svijeta ideja. Međutim, veza s tim svijetom ideja je u tom kontekstu nepoznata osim u smislu da filozof spoznaje i zahvaća u te ideje, ali on ih nikako ne mijenja. One su tamo negdje, one su vječne, a filozof ih spoznaje. Mogli bi cjepidlačiti pa reći da je spoznavatelj tih ideja, onaj koji je u doticaju s njima, već u početku promijenjen samim činom, ali u filmu vidimo jednu stvarnu, opipljivu vezu i utjecaj, više nalik na magiju s voodoo lutkama. No, to ne mijenja činjenicu da stanovnici Barbie svijeta, a pogotovo naša stereotipna Barbie, vjeruju kako imaju veliki i to isključivo pozitivan utjecaj na stvarni svijet. To su osviještene lutke, stvorene da budu inspiracija djevojčicama diljem svijeta – možete postati što god zaželite i čemu god posvetite svoju pažnju i trud, samo vam je nebo granica! Kako me upozorio moj prijatelj, tu bi se moglo naći i Junga i njegovih arhetipova, ali oživotvorenih. Da, vjerojatno pomišljate da je ovo jedan čušpajz, jedan kolaž čudnovatih ideja i niste uopće u krivu, ali sve nas to može navoditi na ideju da ovo zapravo nije film namijenjen djeci. U kinu je bilo mnogo djece, bilo je mnogo mama s djecom, pogotovo djevojčicama. Dječaka je bilo manje, osim onih koji su ostali dječaci u duši (i moguće oni koji su se igrali s Barbie lutkama kad su bili djeca – iz toga nije izuzet ni autor ovih redaka). Nekima je bilo samo bitno da vide Barbike i taj ružičasti svijet. Sasvim moguće da je nekima i samo to bilo shvatljivo. Pustite djecu da budu djeca! Ionako će odrasti kad tad i suočiti se sa svime i svačime. No, mi moramo nastaviti „odraslim“ putem.

Allan, Kenov pajdaš

Kenova ima mnogo. Svaka Barbika mora imati svog Kena, naravno. Kenovi, čini se, žive (i prenoćuju) na plaži gdje se Barbie zabavlja kako dan prilazi svom kraju. Kenovi su prikazani kao likovi koji „žive“ samo kad ih Barbie pogleda, kad im obrati pažnju. Zamišljeno je tako, a i prikazano na filmu: Ken je jedan prilično bezličan lik koji mora ovdje biti samo zbog Barbie i, kao i njegov prijatelj Allan, ne zna što je njegova svrha. Mogli bi ići dalje pa reći da je to neka izvrnuta situacija iz stvarnog svijeta gdje postoje žene koje bez svojih muškaraca nisu nitko i ništa. Da, baština teškog patrijarhata i naše nasljedstvo iz prošlosti, nadajmo se sada sve manje prisutno (ili samo bolje skriveno?). Međutim, postoje li i obrnute situacije – muškarci koji nisu ništa bez svojih žena? Društvo je agresivno išlo ili ide u tom smjeru da se takve brzo preodgoji te dečkići oduvijek moraju barem približno znati što žele, ponašati se tako i ukoliko odmah ne dobiju to što žele, ne pokazati nikakve emocije u svezi toga. Često, čak i danas, za sve radnje iz operativne svakodnevice koje stoje iza velikih uspjeha muškaraca, brinu i dalje žene.


Vožnja prema stvarnom svijetu

Barbie i Ken otputuju u stvarni svijet. Treba ovdje naglasiti da stereotipna Barbie prilično ignorira Kena, svaku večer partija sa svojim prijateljicama/drugim Barbikama i nikad nema vremena za njega. Ken i Barbie se nijednom ne poljube tijekom filma. U tom smislu, Barbie nije ni znala da se Ken prešvercao na zadnjem sjedištu njezinog ružičastog automobila i prvo nije htjela da ide s njom, ali lik je ponio svoje šarene role koje su potrebne za putovanje u stvarni svijet, pa ajde neka ide. Barbie je u najboljem slučaju Kenu daleka, otuđena, jedva-djevojka.

Kad Barbie i Ken dođu u Los Angeles na svojim šarenim rolama i u šarenoj odjeći, svi ih čudno gledaju. Muškarci Barbie dobacuju svašta, a prednjače u tome bauštelci, naravno. Ona se pita zašto je svi odjednom gledaju kao objekt? Ken zbog svog izgleda ima puno manje neugodnosti, a neki bi rekli da ima sreće da nije nabasao na veće čobane. Ipak je to „veliki beli svet“ Amerika, ne? Bitni moment se dogodi dok Barbie sjedne i pokušava umom dokučiti, u mislima vidjeti tko je i gdje je njezina nesretna vlasnica. Ken pita za dopuštenje da odluta malo okolo i vidi što ima u stvarnom svijetu. Margot Robbie je ovdje prikazana kao Buddha koji ima spoznaju o stvarnom svijetu i njegovim problemima i boljkama te se budi. Scene nam prikazuju djecu koja trče pa plaču, parove koji se svađaju i na rubu prekida su, a najvažniji je moment kad se pogleda u oči sa staricom koja također sjedi, nasmijana. Barbie joj kaže da je prekrasna, a starica odgovara da ona to zna i nasmije se. Moramo shvatiti da je sasvim moguće da Barbie nikad dosad nije vidjela stariju osobu. Buddha i nasmijani redovnik koji je unatoč svojoj starosti sretan, ništa drugo. Ovo Barbie daje nadu i novu snagu te ima viziju svoje vlasnice u školi.

Nasmijana starija gospođa iz stvarnog svijeta

Ken za to vrijeme ima svoje spoznaje. On upoznaje patrijarhat i fascinaciju konjima. Vidi sve te muškarce u odijelima s aktovkama. Vidi mušku ekipu u teretani koja se međusobno potiče u vježbanju, postajanju boljim i jačim. Vidi automobile koji su mnogim nesigurnim muškarcima i danas dio ili čak cijeli identitet. Odlazi u knjižnicu posuditi knjige o kamionima i konjima. Jedna žena ga je čak upitala koliko je sati? Kenu se otvaraju oči. Ken lebdi na krilima spoznaje. Ken spoznaje istinu. Ovim svijetom vladaju muškarci!

Barbie i Ken stalno budu uhićivani jer ne znaju pravila stvarnog svijeta

Barbie i Ken se ponovno udružuju i oboje jedva čekaju da kažu jedno drugom kako stvari zapravo stoje. Ken samo natukne da muškarci vladaju ovim svijetom i da je u njihovom Barbielandu sve krivo postavljeno. Barbie je sebeinvolvirana i dalje (prokletstvo bivanja cijeli svoj proizvodni vijek u centru pažnje) te prečuje taj Kenov dio o patrijarhatu. Barbie i Ken kreću prema školi gdje bi mogla biti njezina vlasnica. Barbie pronalazi mladu djevojku Sashu za koju vjeruje da je njezina vlasnica, ali je Sasha pred frendicama ismije i ponizi, servirajući prilično buntovne i donekle točne tvrdnje o Barbie – točnije, ona joj samo servira istinu o tome što ljudi u stvarnom svijetu misle o Barbie: ona ih je zapravo porobila jer su očekivanja, fizička i psihička, od žena nebeski visoka, ona je fašistica i razlog zašto mnoge djevojke i žene diljem svijeta pate, sve su to nerealni prikazi žene i takve postoje samo u Diznilendu, pardon, Barbielandu. Barbie uplakana odlazi i ne shvaća zašto je Sasha toliko okrutna prema njoj, zašto je u biti cijeli svijet takav prema njoj, a ona bi trebala biti idol, ideja kojoj treba stremiti i koja nadahnjuje djevojčice diljem svijeta!

„Dok si bila ti, obična kumica,
Zvali su te svi, Barica!
A vu firmi ti sad si šefica,
Svi te zoveju, Barbara!“

Dreletronic, Čušpajz

Za našu Barbiku bio je takav put, samo obrnut.

Barbie se suočava s realnošću

Gazde iz Matella do onda već dobro znaju da je jedna od Barbika pobjegla iz Barbielanda i šalju po nju ekipu u FBI SUV-ovima. Ken nema hrabrosti ići za njom pa se odluči vratiti u Barbieland kako bi drugima prenio spoznaje o stvarnom svijetu. Srećom, za Barbie saznaje i žena imenom Gloria, koja je sasvim slučajno majka od djevojke Sashe i tajnica od bezimenog gospodina, direktora Matella kojeg glumi uvijek urnebesni Will Ferrell. Barbie odvode u Matell i ona dobiva audijenciju kod direktora. Korporacija samo želi da se Barbie vrati „u kutiju“ i sve će biti zaboravljeno te će je vratiti u Barbieland. No, Barbie je već jedno vrijeme svjesna i shvaća da se nešto zloćudno sprema. Bježi ljudima iz Mattela koji su portretirani kao stereotipni pripadnici birokracije koji ne mogu bez kartice izaći iz ureda. Jureći kroz zgradu Mattela, Barbie ulazi u sobu gdje za kuhinjskim stolom sjedi starija gospođa. Barbie joj ispriča što se događa i da je izgubljena te joj starija gospođa kaže da ne misli da nešto s njom nije u redu, da je sasvim okej tako kako je. Gospođa upućuje Barbie na izlaz iz zgrade. Ne znam zašto sam u tom trenutku pomislio na scenu kad Neo dolazi kod Oracle, ali ispalo je da je taj neki „predosjećaj“ bio skoro* pa točan na kraju filma. Gloria i Sasha pokupe Barbie te se Barbie i Gloria prepoznaju – Gloria je ta nesretna „vlasnica“ lutke, žena u srednjim godinama, nezadovoljna svojim životom pa je počela crtati dizajne za depresivnu Barbie što je počelo utjecati na stereotipnu Barbie te je ona počela imati te neke „čudne“ osjećaje.


upload png
U lovu na Barbie

Glavne junakinje ne znaju kud bi pobjegle Mattelovim ljudima u crnom te na kraju odlaze u Barbieland. No, tamo ih dočekuje druga vrsta problema. Ken je pretvorio cijeli Barbieland u Kendom (aluzija na riječ kraljevstvo, eng. Kingdom) – patrijarhalno društvo, ali idealno, ne ono koje je vidio u stvarnom svijetu, tako si barem Ken umišlja. Druge Barbike koje su dosad bile uspješne žene, doktorice, odvjetnice, političarke pa čak i bauštelke (e to je poticajna i pozitivna bauštela kakvu bi trebalo vidjeti u stvarnom svijetu!), postale su kućanice i najveća čast im je bila služiti muškarcima. Poseban ritual je bio kad bi Barbie dodala pivo svom Kenu. A što su muškarci odnosno Kenovi radili u tom svijetu? Pa, moj komentar bi mogao biti da je ovo jedini svijet, takav „idealan“, u kojem bi se muškarci mogli ponašati na taj način. Dakle, oni su vježbali, vozili automobile/SUV-ove, slike i videi konja su bili svugdje, igrao se stolni nogomet, golf, a posebno se uživalo u mini-frižiderima u kojem su bile samo pive. Sve je to u nekoj mjeri okej, ali to je, ajmo to reći riječima realnosti kakvu doživljavaju prosječni ljudi, kao vječni godišnji gdje ovih „drugih“, napornih stvari u životu nema. Da, priznajem da bih mogao i ja tako živjeti. A danas u ovom našem stvarnom svijetu tako žive samo bogataši. Vražja Barbie, pa što oni tim filmom zapravo promiču?!? Ma ne, smiri se, pa to je svijet ideja!

Konji - navodno ih svi muškarci vole

Vidjevši druge Barbike, stereotipna Barbie je devastirana. Ken je bio prema njoj bezobrazan (ili samo pravedan?). Sad je ona vidjela kako je to dok on nikad nema za nju vremena, kad je svijet posložen samo za njega, a ona neka izvoli spavati na plaži ili još bolje: u kuhinji! Okrenulo se, a vjerujem da će svi nice guys-i (često ti isti spadaju u skupinu incela, a čiji se predvodnik i velika inspiracija smatra psiholog Jordan Peterson) biti sretni s ovim ishodom. Ako se pitate tko su ti ljudi i ne pratite toliko te mizogine skupine kojih ima prepun Internet, ukratko bi mogli reći da su to Kenovi iz stvarnog svijeta. Zapravo, to je zanimljiva perspektiva kako promatrati Kena. No, ovi Kenovi su svi fizički gotovo savršeni pa tu nema neke zapreke dok ovi naši „Kenovi“ iz stvarnog svijeta često tu štekaju, pa ih onda nitko ne pogleda (često takvi žele samo manekenke i „desetke“), a oni zauzvrat počnu mrziti ženski rod i govore da su sve žene površne. Tužno.

Ken the man

Barbie plače i bespomoćno leži na podu. Gloriji je žao i ne zna što bi učinila, ali ratoborna i buntovna kćer Sasha nagovara majku da se vrate u stvarni svijet, da ova Barbie ne zavređuje njihovu pažnju jer samo leži i plače, neće se boriti za sebe i promijeniti situaciju. No, kako to na kraju uvijek ispadne, majka i kćer se okreću te se vraćaju u Barbieland pomoći stereotipnoj Barbie. Odlaze svi zajedno kod „čudne“ Barbie te zaključe da su svim Barbikama isprali mozak s patrijarhatom. Čini se da im Glorijin govor koji osnažuje žene te govori istu onu priču o previsokim očekivanjima od žena u modernom društvu, otvara oči i vraća ih na „pravi put“. I tako junaci jednu po jednu Barbiku spašavaju, a utjecaj patrijarhata sve više opada. Kenove zavade lako pomoću ljubomore. Brzo se to bratstvo muškaraca raspalo dok su im drugi, u biti jedni drugima međusobno počeli „uzimati“ njihove Barbike. Čini se da se ta priča nikad neće promijeniti. Kenovi imaju mini-rat na plaži, a za to vrijeme Barbike izglasavaju novi-stari Ustav i „vlast“ je opet u rukama Barbika. Javljaju se tu neka pitanja u svezi demokracije, ali da, Kenovi zapravo nisu izašli na izbore.

Dok se Kenovi mlate, Barbike preuzimaju natrag vlast nad Barbielandom

U završnom dijelu filma vidimo mentalno raspadanje glavnog Kena koji se opet mora vratiti na svijet bez konja i svih tih prekrasnih muških stvari. Zanimljivo je da nije bilo nijednog konja prije Kenovog patrijarhata jer Barbie je često jahala na konjima i voljela ih ako se dobro sjećam. Ken (Ryan Gosling je jednostavno izuzetan u svakom momentu ovog filma, i kad je sretan i kad je nesretan) i Barbie imaju razgovor i Barbie mu objašnjava da on mora sam za sebe naći svoju svrhu te da mu identitet ne može ovisiti o njegovoj djevojci. Mogao bih reći da me muči taj dio s „djevojkom“ jer je jasno iz gotovo svakog momenta u ovom filmu da Margot nije zaljubljena u Ryana te da je on samo njoj dodijeljen* i to je sve. Ne, nema tu onog naknadnog zaljubljivanja kao kad slušamo one priče o dogovorenim brakovima pa se ti ljudi, navodno, pomire sa ljudima koje im je dodjelila sudbina (u biti, njihovi sebični roditelji). Razumljivo je i zašto nisu na kraju mogli njih dvoje spojiti, pokvarilo bi to cijelu konstrukciju gdje svi moraju biti neovisni i snažni. To je poruka, ne?

Ken je (k)enough?

A što se na kraju dogodilo sa stereotipnom Barbie, kud će ona? Ona je imala razgovor sa „Stvoriteljicom“, onom gospođom koju je prvi put srela u Mattelovoj zgradi kad je bježala od ljudi u crnom. Rhea Perlman glumi Ruth Handler, ženu koja je izmislila i stvorila lutku Barbie. Stereotipna Barbie pita za dopuštenje da postane prava žena i ode u stvarni svijet. Film završava tako da Barbie ode na svoj prvi ginekološki pregled (ne znam tko još to ne zna, ali sve lutke iz Barbie svijeta nemaju spolne organe).

Iako je film prepun briljantnih i doista inteligentnih doskočica, ironija i sarkazama, izvrsne glume na svim frontama te nadasve humora, teško je donijeti generalni zaključak o tome kud zapravo ovaj film želi da naše misli na kraju odu. Nije to ništa čudno, ne indicira to loš scenarij ili nezaokruženost priče. Nedovršenost i nepoznati smjer, to jest otvorenost puta za sve i svašta, to je odlika današnje umjetnosti, ali i općenito (post)modernog izričaja.



Postoje problematična mjesta na kojima smo se mogli i duže zadržati. Jedno od tih koja mi padaju odmah na pamet i muče me čak i nakon napisanog je ta neugodna pozicija Kena. On je bio sretan u svom Kendom patrijarhatu, ali onda su bile nesretne Barbike. To jest, „sretne“ su bile one za koje se zaključilo da im je ispran mozak. Nažalost (ili na sreću? Kako za koga, naravno), i u današnjem, stvarnom svijetu postoje ljudi koji su sretni kad mogu nekoga „služiti“. Kad su to u pitanju žene, pokret koji se naziva feminističkim poludi na to i pita se: pa kako one to mogu podnositi? Kad se pojavi takav muškarac, njega se naziva papučarom, ali nitko se ne pita jesu li možda ti ljudi sretni na način da više sebe daju za nekog tko radi očito izuzetne stvari u životu? Kažu da su svi za nešto stvoreni i talentirani, voljeli bi vjerovati da smo svi u nečemu dobri i da možemo dati izuzetne rezultate, čak promijeniti svijet, mnogima pomoći... Međutim, može li se to bez isto tako izuzetne podrške od okoline? Ne govorim sada specifično ni o muškarcima ni o ženama, o tome se zapravo radi. Pomoć može biti u vidu pomaganja oko onoga što smo nazvali operativnom svakodnevicom (kuhanja, pranja prljavog veša, čišćenja životnog prostora kojeg baš svi volimo urednim, a ima tu i gorih* i po vlastitu sreću pogubnijih stvari, pitajte Midge!), a može biti i u vidu davanja novaca. Izuzetan može biti onaj koji ima vremena posvetiti se stvarima koje želi i koje voli. U idealnom Barbielandu to je možda moguće i za Barbie i za Kena makar se iz završetka filma čini da je opet lakše za Barbie. Kenovi žele određene pozicije u Barbielandu, a Barbike im to omogućuju, čini se. Polako nam se muti granica između Barbielanda kao idealnog i našeg stvarnog svijeta. Onda još i stereotipna Barbie odluči napustiti „svijet ideja“ i potražiti svoju sreću u stvarnom svijetu...


photo sharing
Ruth Handler, Stvoriteljica lutke Barbie

Iako živimo u društvima i zajednicama, same te strukture tvore pojedinci koji su svi različiti, a to se danas u modernom društvu i slavi, zar ne? Ujedinjeni u različitosti i slično. Međutim, određena pravila postoje, dakako, a najvažnije pravilo bi trebalo biti da nitko ne narušava tuđu slobodu. Nitko ne može prakticirati svoju slobodu i svoju sreću na način da tu istu slobodu, a onda i mogućnost za sreću narušava drugome. Što ako su svi ti tražitelji idealnog društva kroz povijest imali krivu pretpostavku i tražili nešto što ne postoji? Ako i nisu tražili tog jednoroga s najvećim rogom (da, muškarci koji su tražili konja – ima smisla), jako su loše bilo što stavljali u praksu jer gledajući unatrag vidimo samo ugnjetavanja i tu vječnu binarnost: podređenost i nadređenost. Nema individualnosti ako postoji uniformiranost, a ako bez individualnosti i izražavanja samog sebe nema sreće, onda bogme nema sreće bez jednakih šansi i ravnopravnosti. Čekaj, jesmo li i to već probali? Hej Barbie! Baš si nam zakomplicirala stvari!

Oznake: barbie, recenzija