Prognoza je malo nesigurna i nepovoljna za ovaj vikend pa smo se odlučili za kraću šetnju dok nas kiša ne zahvati. Budući da živimo odmah pokraj pazinske jame i rijeku Pazinčicu možemo gotovo vidjeti iz dnevne sobe, nužno je da se malo istraži "domaći" teren. Prvi vodopad, Pazinski krov, nalazi se jedno maksimalno pet minuta od našeg stana. No, danas idemo malo dalje niz Pazinčicu.

Trebalo je malo tražiti stazu, ali nakon mosta Sv. Jožefa ne idete dalje gore za Rijavac nego skrećete udesno po makadamskom putu čiji početak izgleda kao da ste ušli nekom u dvorište

Dalje po putu proći ćete pokraj skloništa za ranjene i napuštene životinje koje je osnovala udruga Happy End. Psi su nas "pozdravljali" lavežom, a najčudniji prizor je bio jedan, očito, ranjeni riječni galeb koji živi u kućicama s guskama.

Nakon makadamskog puta slijedi jedan kratki komad asfalta, ali uskoro opet skrećemo u divljinu. Single track (kako bi to rekli trail trkači) postaje blatan te uskoro na gojzericama nosim duplu težinu. No, uskoro dolazimo do naše destinacije. Tamo je već neki par koji radi selfie, ali iz čistoće njihove obuće, jasno je da su se oni do ovdje ili teleportirali ili su došli na neki drugi način. Možda im je bilo i pomalo neugodno kraj nas, prljavih planinskih svinjica.
Silazimo dolje, bliže vodi

Od gore se dobro vidi pećina zarečkog krova, a ja počinjem polako zamišljati kako će dobro po ljeti ovdje popiti hladno pivo

Vode ima dovoljno malo da u gojzericama prođem na drugu stranu; pogled prema smjeru od kojeg smo došli

Zarečki krov iz druge perspektive


Uživajte malo i u zvuku :)

Proučavali smo malo okolicu, ali uskoro krećemo natrag po istom putu. Ima puno penjačkih smjerova ovdje, ali i planinarskih oznaka koje vode nekud dalje u nepoznato. Kao što možete iz slika vidjeti, nebo je cijelo vrijeme sivo, a uskoro nas je i kiša počela tjerati te smo primorani krenuti kući. Na povratku prolazimo pokraj Pazinskog krova koji ima malo više vode nego prijašnjih dana. Penjemo se na uzvisinu gdje je kaštel i uskoro smo doma. Pazinski i Zarečki krov su svakako preporuka, možda po ljeti tako da se odmah možete i okupati.
Lijevo je Pazinski kaštel, a desno je naš stan. Ovaj lijevi steampunk dimnjak na zgradi desno je dimnjak za proglašavanje Pazinskog pape, tu ide bijeli dim kad se izabere...

Pozdrav iz kaštela!

Oznake: Zarečki krov, Pazin, Srce Istre

Vraćam se k Perunu. Ovaj put temeljito jer je prvi moj posjet ovom slavenskom gromovniku, odnosno njegovom brdu, bio samo u prolazu, teško dahčući i preživljavajući najmanju dionicu Učka traila 2019. Idemo u aranžmanu Pd Pazinka u koje smo se neki dan baš i učlanili.

Okupljanje malo prije 7:00 kod pazinskog autobusnog kolodvora

Ako sam dobro izbrojio, bilo je barem sedam punih automobila planinara. Maja i ja sudbinom završavamo u automobilu sa Ines i Estrelitom - brzo smo se sprijateljili, brzo se Varaždinci miješaju sa Istrijanima. Kažu neki da smo sličnih mentaliteta, ali to prepuštam svakome da odluči sam. Što se mene tiče, dobro se osjećam među njima. Slijedi vožnja do Mošćeničke Drage gdje ostavljamo automobile i nastavljamo ubrdo pješke.
Brzo se penjemo gore te uskoro dolazimo u divljinu

Ne koristim više sportski sat u planinarske svrhe pa ne znam koliko nam točno treba do Trebišća, ali uskoro nakon naselja Potoki ulazimo u taj mitski, sveti klanac gdje su naši stari održavali svoje rituale i običaje. Zapravo to nije mrtva baština, itekako je živa, ali možda samo, prosječnom Hrvatu, manje poznata. Za jednog indologa sličnosti su između vedske mitologije i slavenske mitologije i više nego dobro poznate (sanskrtski Parjanya, bog kiše i munja; usporedite to s našim Perunom)
Netko brže, netko sporije, ali evo nas na svetom tlu

Gradi se ovdje, kako mi kažu, i kulturno-povijesni centar

Navodno da na ovom mjestu Sunce nikad direktno ne tuče

Ima par sličnih slapića, a ljudi vole slapiće - male, velike, svejedno je

Dobra je atmosfera među planinarima, čini se da svi osjećamo da je tu "dom"

Iako se ovaj put stvarno ne možemo žaliti, nekad je u čoporativnim odlascima na planinu zamorno to što one sporije treba čekati. Ponekad treba i puno stanki za odmor pa se onda "divokoze" u skupini stignu ohladiti dok "medvjedi" uopće dođu do mjesta za odmor. Bili smo šarolika skupina, ali išli smo relativno brzo.
Idemo dalje, a slijedi malo oštriji, odnosno samo malo uporniji uspon

Konačno malo sunčevih zraka u inače mračnom staroslavenskom klancu

Dužu stanku pravimo gore kod drugog kampa. Nisam samo ja već bio na ovim božanskim putevima, tako da nam Maja teorijski objašnjava, ukratko i koliko je moguće, kako se radi suhozid te ovi fascinantni krovovi od kamena škriljevca. Za sve to postoji posebna tehnika koja se može naučiti od starijih "zidara". Činjenica da se održavaju kampovi i radionice za izgradnju suhozida govori nam da se znanje prenosi dalje.
Sunčanje je još bolje na ovakvim prastarim lokacijama

Ako se pitate tko ovaj proplanak tako lijepo kosi, odgovor je stoka

Nakon pauze za jelo, vrijeme je da se popnemo na sam Perun. Uspon lagano kruži oko brda pa nije fizički zahtjevan. Vodič nam je rekao da ovo nije uobičajena planinarska destinacija, više usputna stanica onima koji idu dalje za Malu Učku, Vojak, itd. U svakom slučaju, dobra se tura ovdje može napraviti. Već su se počele formirati ideje za buduće pohode. Bitna je volja!
Pogled s Peruna

Nema straha za pazinske planinarske sile - pomladak postoji i vrlo je aktivan!

Iako su se neki radovali spuštanju (sam pohod trajao je oko šest-sedam sati), počelo je sa još malo uspona. Međutim, uskoro su se počeli pružati pogledi na more te je sva bol bila lako zaboravljena.
I ovo je jedna od budućih, planiranih planinarskih destinacija

Baš smo komentirali kako se mitologija mijenja s padom nadmorske visine. Strana koja je niže i gleda prema moru je ipak kršćanska. Ovdje uskoro počinje i mošćenički križni put.

Već smo u Mošćenici na vidikovcu

Slijedi 700 mošćeničkih škalina, ali već su neki matematički i statistički nastrojeni planinari gunđali kako računica ne valja te da ih je manje. U svakom slučaju, spuštali smo se prilično brzo. Pitam se koliko bi se vukli da smo išli u suprotnom smjeru...

Vrijeme je za rastanak te Ines, Estrelita, Maja i ja jurimo za Pazin. Pali su već neki dogovori za buduća planinarenja, neovisno o planinarskom društvu. Čuo sam već više puta da planinarska društva mladima zapravo za to i služe: pronaći još istomišljenika te zaljubljenika u prirodu i planine, a onda svi zajedno u pohode. Fino je planinariti sam, ali dobro je imati i ekipu. Također, ispada da ćemo svi biti kolege u općoj planinarskoj školi koju smo upisali.

Ponekad me pitaju što će mi sve te silne škole i ti... papiri, ali mi s druge strane kažu da se uči kad si živ. Majina i moja mama su nas upitale: "Pa što će vam ta planinarska škola? Zar ne znate dovoljno?" Jedan dio mog (naučenog) odgovora je, nažalost, onaj isti koji nam se daje na pitanje o potrebi za sveučilišnom diplomom (općenito, ali pogotovo u RH gdje se suočavamo s masovnim odlaskom mladih fizičkih i mentalnih snaga u inozemstvo). Da bi uopće "nešto" ili "netko" bio i da bi te drugi priznali kao "nekoga", treba ti taj papir. To je ulazak u taj svijet. Pitanje znaš li ti nešto ili ne dolazi tek naknadno. Neki bi rekli prekasno. Čitajte knjigu Moj Ishmael od Daniela Quinna ako Vas zanima problematika sustava obrazovanja.

Karijera u visokogorju? Markacist ili vodič? To sve skupa? Krv kola ubrzano kad mogućnosti postoje. Ona odlazi kad mogućnosti nema.
Zagrebački Grif u Pazinu za kraj

Uzdravlje i veselo u planine!

Oznake: Mošćenička Draga, Trebišća, Perun, Mošćenica