Marketing
Stazama drevnih Slavena
Vraćam se k Perunu. Ovaj put temeljito jer je prvi moj posjet ovom slavenskom gromovniku, odnosno njegovom brdu, bio samo u prolazu, teško dahčući i preživljavajući najmanju dionicu Učka traila 2019. Idemo u aranžmanu Pd Pazinka u koje smo se neki dan baš i učlanili.
Ako sam dobro izbrojio, bilo je barem sedam punih automobila planinara. Maja i ja sudbinom završavamo u automobilu sa Ines i Estrelitom - brzo smo se sprijateljili, brzo se Varaždinci miješaju sa Istrijanima. Kažu neki da smo sličnih mentaliteta, ali to prepuštam svakome da odluči sam. Što se mene tiče, dobro se osjećam među njima. Slijedi vožnja do Mošćeničke Drage gdje ostavljamo automobile i nastavljamo ubrdo pješke.
Ne koristim više sportski sat u planinarske svrhe pa ne znam koliko nam točno treba do Trebišća, ali uskoro nakon naselja Potoki ulazimo u taj mitski, sveti klanac gdje su naši stari održavali svoje rituale i običaje. Zapravo to nije mrtva baština, itekako je živa, ali možda samo, prosječnom Hrvatu, manje poznata. Za jednog indologa sličnosti su između vedske mitologije i slavenske mitologije i više nego dobro poznate (sanskrtski Parjanya, bog kiše i munja; usporedite to s našim Perunom)
Iako se ovaj put stvarno ne možemo žaliti, nekad je u čoporativnim odlascima na planinu zamorno to što one sporije treba čekati. Ponekad treba i puno stanki za odmor pa se onda "divokoze" u skupini stignu ohladiti dok "medvjedi" uopće dođu do mjesta za odmor. Bili smo šarolika skupina, ali išli smo relativno brzo.
Dužu stanku pravimo gore kod drugog kampa. Nisam samo ja već bio na ovim božanskim putevima, tako da nam Maja teorijski objašnjava, ukratko i koliko je moguće, kako se radi suhozid te ovi fascinantni krovovi od kamena škriljevca. Za sve to postoji posebna tehnika koja se može naučiti od starijih "zidara". Činjenica da se održavaju kampovi i radionice za izgradnju suhozida govori nam da se znanje prenosi dalje.
Nakon pauze za jelo, vrijeme je da se popnemo na sam Perun. Uspon lagano kruži oko brda pa nije fizički zahtjevan. Vodič nam je rekao da ovo nije uobičajena planinarska destinacija, više usputna stanica onima koji idu dalje za Malu Učku, Vojak, itd. U svakom slučaju, dobra se tura ovdje može napraviti. Već su se počele formirati ideje za buduće pohode. Bitna je volja!
Iako su se neki radovali spuštanju (sam pohod trajao je oko šest-sedam sati), počelo je sa još malo uspona. Međutim, uskoro su se počeli pružati pogledi na more te je sva bol bila lako zaboravljena.
Vrijeme je za rastanak te Ines, Estrelita, Maja i ja jurimo za Pazin. Pali su već neki dogovori za buduća planinarenja, neovisno o planinarskom društvu. Čuo sam već više puta da planinarska društva mladima zapravo za to i služe: pronaći još istomišljenika te zaljubljenika u prirodu i planine, a onda svi zajedno u pohode. Fino je planinariti sam, ali dobro je imati i ekipu. Također, ispada da ćemo svi biti kolege u općoj planinarskoj školi koju smo upisali.
Ponekad me pitaju što će mi sve te silne škole i ti... papiri, ali mi s druge strane kažu da se uči kad si živ. Majina i moja mama su nas upitale: "Pa što će vam ta planinarska škola? Zar ne znate dovoljno?" Jedan dio mog (naučenog) odgovora je, nažalost, onaj isti koji nam se daje na pitanje o potrebi za sveučilišnom diplomom (općenito, ali pogotovo u RH gdje se suočavamo s masovnim odlaskom mladih fizičkih i mentalnih snaga u inozemstvo). Da bi uopće "nešto" ili "netko" bio i da bi te drugi priznali kao "nekoga", treba ti taj papir. To je ulazak u taj svijet. Pitanje znaš li ti nešto ili ne dolazi tek naknadno. Neki bi rekli prekasno. Čitajte knjigu Moj Ishmael od Daniela Quinna ako Vas zanima problematika sustava obrazovanja.
Karijera u visokogorju? Markacist ili vodič? To sve skupa? Krv kola ubrzano kad mogućnosti postoje. Ona odlazi kad mogućnosti nema.
Uzdravlje i veselo u planine!
Post je objavljen 13.01.2020. u 08:26 sati.