Da, tako je! Ovo je drugi post nedavno objavljen na blog.hr-u, a da popularizira i nagovara Vas da pohodite Veliki i Mali Kamenjak! Prvi možete naći kod kolege blogera koji mi često daje nove ideje za izlete. Treba slušati mudrije od sebe, ima se što za naučiti. A kada smo već kod smjerokaza za druga mjesta, prilažem i poveznicu na tekst/putopis o našem susretu s medvjedom iznad Krasna i osvajanju Zavižana: Velik i snažan u Krasnom

Ostavljamo automobil malo nakon miljokaza na Cirkulu, kod kamenog zida na kojem se nalazi i planinarska oznaka te broj staze 1101 - to je početna točka za zaista lijepu kružnu stazu što mi u tom trenutku ne znamo, ali stvari se uvijek nekako poslože dok ima volje kročiti planinarskim putevima...

Dan je kao i najavljivano - sunčan. Međutim, osjeća se od samog jutra teška sparina, a to je valjda zbog vremenskih prilika koje će se uskoro promijeniti nagore. No, treba iskoristiti priliku dok se još može jer s ovim brojkama koje rastu, nitko ne zna kad će nekome opet puknuti u glavu da treba u tzv. lockdown. Nemam ništa protiv ostajanja kod kuće jer itekako imam što za raditi, te sve knjige i videoigre se neće ni pročitati ni odigrati same, ali volim i planine. Komplicirano je to. Treba moći uživati u različitim situacijama. Sparina ili ne, na samom početku staze ćete naići na iksić (ne, to nije znak da se ovdje ne smije već oznaka za križanje), a mi skrećemo udesno i ubrdo po putu zaraslom niskom travom, ali sklonjenom od direktnog dodira sunca.
Nakon jednog dijela uspinjanja, dolazimo do ovog putokaza i skrećemo za Mali Kamenjak

Slijedi jedan prekrasan dio staze koji nas je stvarno iznenadio. Podsjetio nas je malo na Vihoraški put koji smo nedavno prošli. Treba malo opreza da se ne stane na klimavi kamen, ali inače je lijepo i ugodno pentranje "gor-dol" po stazi koja vijuga i zaobilazi, ako se meni dobro čini, Veliki Kamenjak. Nisam tu mnogo fotografirao jer se trebalo koncentrirati na stazu. Put je dobro označen pa se ne možete izgubiti makar ćete vjerojatno barem par puta gledati i tražiti koji od zavijutaka ima uz sebe planinarsku oznaku. Ništa strašno, malo napinjanja oči. Pred kraj te stazice čeka nas jedan uspon opet kroz nisku travu, a onda polako izbijamo prema i vidimo Mali Kamenjak.
Izdaleka su moju vjernu suputnicu i mene ovi prizori podsjetili na Tulove grede

Baš kad smo se približili, pojavio se neki tamniji oblak. Priznajem, pomislio sam: Zar opet? Međutim, taj oblak kao da nam je dao točno vremena da se popenjemo gore i malo uživamo ne se pržeći na suncu

Tu ćemo kasnije krenuti uokolo prema Velikom Kamenjaku

"Maglovito" je pomalo, ali lijepi su to prizori prema vrhovima koje smo obišli u nekim drugim avanturama. Vidio sam baš u zelenoj knjigici planinarskih uspomena da smo ravno prije godinu dana bili kroz Mudnu dol do Hahlića pa i do Obruča. Hahlići su uvijek aktualni, sretan sam i samo kad ih vidim

Pa malo opet dolje prema Grobničkom polju

Uvijek je fino vidjeti i biti blizu veličanstvenim stijenama

Na vrhu Malog Kamenjaka shvatili smo da po sebi imamo mikro-krpelje, to jest Maja ih ima. Na sebi nisam našao nijednog za što nisam bio siguran veseli li me ili zabrinjava. Skriveni su negdje, gamad. U jednom trenutku, na samom vrhu, Maja je skinula hlače i tražila me da pogledam jel ima krpelja na mjestima gdje ona ne može vidjeti - zabavila me pomisao na to što bi sad netko pomislio da dođe gore. No, nikog nije bilo. Krpelji su vjerojatno iz one niske, srednje visoke trave. Pregledajte se u svakom slučaju ako kročite ovim stazama.
Ima se s vrha dobar pogled na obližnju livadicu

Naslov fotografije: "Dugi put kući"

Još malo nagovaranja da dođete na ovo mjesto

Spuštamo se dolje sa Malog Kamenjaka i vrijeme je za pronaći put prema Velikom Kamenjaku. Čim su se oblaci povukli, a nije dugo trebalo, opet je postalo pakleno vruće. Što se tiče samog vremena uspona i hodanja, nismo izabrali baš najbolje sate, preporučio bih svima da idu, kao što se i inače preporuča za odlazak u planine, što ranije mogu. Ipak, ne može se doći ovdje, a da se ne obavi oba Kamenjaka!
Lako prohodna, pomalo monotona staza postojanog nagiba vodit će Vas prema Velikom Kamenjaku. Sve je dobro označeno.

Pruža se pogled prema manjem od dva Kamenjaka

Staza opet prolazi kroz idilični teren, a ubrzo smo i na vrhu Velikog Kamenjaka

Kao što i drugdje na Internetima možete naći, Veliki Kamenjak nije toliko atraktivan kao Mali Kamenjak, ali ovo je KT Hrvatske planinarske obilaznice. Na vrhu nas dočekuje vesela i šarolika ekipa koja pije pivo (Zlatni Pan, ali nećemo prigovarati na odabir jer se na planini može piti bilo što) i ima cijelu, kao što i sami kažu, biblioteku planinarskih obilaznica. Bilo je tu svačega, nešto što sam prepoznao, a bogme i nešto što nisam. Fanatici, dakle. Lijepo je udariti žig, ali ja sam prestao forsirati te stvari otkad me počelo zamarati: 1) nositi toliko prokletih knjižica sa sobom u ruksaku i 2) diktirati mi moje sljedeće uspone i izlete; volim spontanost i gdje se nađemo, nađemo se. Ako baš tamo ima neki žig za udariti, super! Ograničio sam se, stoga, na HPO i na planinarske kuće/domove/skloništa.

Pozdravljamo ekipu koja raspravlja o Obruču i Učki (dobro je čuti da si bio na svim mjestima koje drugi spominju kao svoje ciljeve. Smiri se, prokleti natjecateljski duše!) te se spuštamo prema, tu se još nadamo, našoj početnoj točki. Opet ravna staza postojanog nagiba prema dolje. Doduše, ovdje nema trave pa ako se bojite krpelja i drugih beštija, ovo bi mogla biti bolja opcija za vas.
Dolje, već na polju koje će nas odvesti do početne točke, nalazi se jedna Pukotina - jako kreativno, da

Malo njuškamo, ali ništa posebno. Vide se znakovi paljenja vatre

Još jedan zadnji pogled prema stijenama

A nakon toga jurimo prema moru da se okupamo. Mogli smo i ranije stati, ali nekako smo se namjerili na Brseč. To nas je prošlo ljeto namamio jedan stariji planinar koji nam se pridružio u lutanju Učkom (čovjek je trčao 100 milja Istre, a i mislim da smo izmijenili telefonske brojeve kako bi možda još koji put išli zajedno planinariti). Pričao nam je mnogo o lijepim plažama Brseča. I tako smo mi jurili prema Brseču. Po putu od Opatije do našeg odredišta, uz cestu je bilo sve puno automobila. Ljudi se kupaju uzduž ove dionice. Na kraju smo došli do Brseča i nisam bio baš previše oduševljen količinom COVID potencijala koji je plaža imala, ali bila je lijepa. Pasalo nam je bućnuti se u more nakon vrućine na Kamenjacima i vožnje u automobilu. Zauzeli smo i zanimljivu poziciju na plaži - na stijenama, iznad šljunka gdje je većina rasprostrla svoje ručnike i ležajeve. Promatrali smo ih kao bjeloglavi supovi. Za kraj, fotografija s plaže. Uživajte i pazite se!

Oznake: Mali i Veliki Kamenjak, Grobničko polje, Brseč

Otkad smo se vratili na Sjever, nema me često na cesti/u gradu gdje bi me netko mogao pitati bilo što, ali kad me sretnu obično me pitaju: "Malo ste došli doma? Aha, vi ste blizu mora pa na more ne trebate...". Istina je, treba mi 30 minuta vožnje automobilom da bih u Červarima smočio guzu. No, čak i da to nije slučaj, mislim da bih se, da sam svoj poznanik ili prijatelj, kladio na to da ću za godišnji otići u planine. Nemojte krivo shvatiti, jako volim more i kupanje te se prljužim i otapam u moru relativno duže nego prosječni kupač, ali brda zauzimaju prvo mjesto u srcu. To sve već znate. Znate i da nam je prvi tjedan godišnjeg pomalo zeznulo nepogodno vrijeme. Što učiniti s drugim? Budući da sam uredniku portala kurziv.net već predao vrući tekst s drugim od dva izleta koje smo odradili proteklih dana, danas ću se ovdje koncentrirati na prvi izlet. Drugi ćete dobiti na poveznici u sljedećem zapisu koji će, nadam se, biti uskoro!

Put Vihora

Na sedmom kilometru poznate Begove staze ostavljamo automobil

Divio sam se kod Čaplara fotografijama i imenu Klanac kostura. I dalje se divim

Na par mjesta sam naišao kako se spominje Vihoraški put kao jedan od najtežih planinarskih puteva Hrvatske. Izreći ću, naravno, mišljenje proizašlo iz mog skromnog iskustva pa će me onda već netko ispraviti - kako obično to biva, nadam se da će se čovjek prepoznati. Što je teško, teže ili najteže (hrabrost za izreći pojedine pridjeve raste slijeva nadesno) doista je relativno jer ovisi o brojnim faktorima. Pripreme, odmornost, općenito psiho-fizičko stanje u kojem se netko prije, prilikom i poslije uspona nalazi. Možda ovo zvuči kao topla voda, ali bitno je u tim procjenama ne zanemariti taj element subjektivnosti.
Rano na stazi počeo je planinski striptiz

Da mi je znati koliko očajna situacija mora biti da se ovdje netko skloni?!?

Dakle, Vihoraški put - prirodni put koji spaja Bijele sa Samarskim stijenama. Opće značajke i tragove možete lako pronaći i pročitati na Internetu pa neću ulaziti u osnove. Bolje je spomenuti jednu informaciju koja je utjecala na naš stav o težini Vihoraškog puta. Prijatelj, penjač i čovjek koji je općenito bržeg metabolizma i u dobroj kondiciji, od Vihoraškog je puta morao odustati jer je imao probleme s koljenom. Naslušali smo se tako gadnih stvari o Vihoraškom putu koje su proizašle iz jedne subjektivnosti - tijela s koljenom nagriženim i podložnijim ozljedama. No, tako to biva, ne? Tko nam ikad o bilo kojoj stazi može reći bilo što, za nas, iskustveno relevantno? Kilometraža, vremenske prilike i stavi svoje tijelo na test - to je sve što možemo učiniti.
Pajdo, ovdje za Bijele stijene!

Vrijeme da stavimo naša tijela na Vihoraški test! Informirao sam se o stazi kod Čaplara, na Internetu te sam prije i tijekom uspona/spusta konzultirao Smerkeovu kartu Bijelih i Samarskih stijena. Točnije što se tiče Interneta, pratili smo ovdje opisani trag: Vihoraški put.
Uspon kroz čarobnu prašumu

Evo nas kod skloništa i pl. kuće Dragutin Hirc

Ovo je možebitno najmodernije sklonište koje smo ikada vidjeli u brdima

Gospon Hirc je zatvoren i moli se imigrante da ne pokušavaju ući jer se posrati može i vani

Vrijeme da napustimo skloništa, kuće, frižidere i komociju

Takav teren nam se već više sviđa

Vupri se pucka

Prvi je izazov doći gore na vrh Bijelih stijena za što treba, kako moja partnerica kaže, osnovni instinkt za penjanje. Kako ja, neobrazovan, to vidim jest: tu su neke stijene, tu ti je sajla i sad se ti popenji po tome kako znaš i umiješ. Ako se netko boji visine, to je konstantni problem za koji postoji "seljačko" (i dugoročno vrlo neučinkovito) rješenje, a to je da ne gledate otkud ste došli. Bilo je pomalo mokro, a dovoljno rano da osigurani put nije osušen pa je i to bila mala zapreka, ali izgleda savladiva. Ja idem prvi kao pokusni kunić, a za mnom se penju Maja i Nikola.
Stijene dolaze u svim oblicima

Ja već s prve prepreke bacam oko na drugu. Treba biti spreman

Nikola i Maja pomalo postaju male točkice. Pokusni kunić je uspio

Čovjek među stijenama

Maja je školovana penjačica, molim lijepo. Mi ostali smo divljaci

Dokazni materijal

Nori Karaguji (istarski za sokol) na Bijelim stijenama

Nakon toga krećemo dalje prema Ljusci koja se navodi kao najzahtjevniji dio Vihoraškog puta. Trebalo je skrenuti negdje dolje lijevo za Prste, ali njih smo gledali iz daljine sa obližnje stijene. Da budem iskren, nije nam se vraćalo natrag dolje pa proučavati stran-putice jer smo mislili da smo tek na početku, a i bili smo. Vrijeme nas je dobro služilo i sve je bilo po prognozi, ali znali smo da pogoršanje dolazi negdje nakon 13:00.
Prsti

Veličanstvena Ljuska

Krećemo se dalje prema Ratkovom skloništu, a put vijuga i spušta se sve više dolje. Prošli smo neke zaista prašumske dijelove, ali već smo se polako pitali gdje je Ratko? U jednom trenutku krenula je rasprava i pokušaj vijećanja sa ciljem da promijenimo smjer, ali sam spretno razuvjerio pobunjenike i ispravno odlučio da nastavljamo dalje, a ne skrećemo prema Ačkovoj dolini. Zaista svima preporučam da uvijek imaju planinarske karte područja po kojima hodaju jer one mogu jako brzo i učinkovito otkloniti sve dvojbe, a optužbe skeptika odbaciti.
Predanost pogleda kad ide kroz stine - lijepi prizori

Prašumski dio

Teško je to sve zahvatiti na fotografijama

Ova drva čovjek nikad neće maknuti sa planinarske staze, a tako i mora biti

Nakon zelenila i preskakanja srušenog drveća ide opet malo stijena

Naslov fotografije: Pijani crni stormtrooper nadgleda ženu kako penje

Malo napinjanja dobro utreniranih kneginečkih mišića zbog kojih se djevojke rumene

Evo nas konačno u centru Ljuske, tu je i kontrolna točka

Sokolovi vole stijene, sokolovi vole ljusku

Lakši put kroz centar Ljuske - pokraj se nalazi i teži put koji je Nikola zaobišao, a Maja nije mogla proći provaliju koja se nalazila prije samog uspona. Ja sam se počeo penjati, ali s napunjenim ruksakom i nedostatkom mjesta za primiti se rukama ili se pogurnuti u topli zagrljaj stijena, vratio sam se natrag. To drugi put!

Ljuskin šegetauček

Kod i nakon Ratka, vrijeme se drastično pogoršalo, a nebo je progutao veliki sivi oblak koji se u daljini glasao munjama. Bili su s nama kod Ratka i drugi planinari, ali ponašali su se prilično otuđeno, a meni to sasvim odgovara. Brzo su nestali, valjda u bijegu od jače kiše. Kamenje je postalo sklisko. Kad smo odlazili iz Ratka, jedan planinarski par je tek dolazio, ali i na njihovim licima vidjeli smo očaj. Inače, simpatično je to zdanje, jedinstveno u RH po pričama koje čitam.
No, jedno je gledati fotografije, a drugo je položiti oči uživo na ovu fascinantnu građevinu koja se uklopila gotovo savršeno u stijenu

Dobro si je sklonište stvorio čovjek, tu je na sigurnom

Ako su Ratko i drugi planinari ovdje radili u ovakvoj tami, sigurno su pokvarili oči

"Jedinstveno mjesto stvoreno je za gnijezdo"

Okružen flašama, sjedim u Ratkovom uredu, štambiljam i pišem

Nažalost, ne možemo po ovom vremenu nastaviti prema Samarskim stijenama od kojih smo htjeli početi sa južnom skupinom pa postepeno krenuti prema vrhu. Na križanju puteva malo smo vijećali nad kartom koja se sve više pretvarala u papirnati kvasac pod udarima kiše i vjetra. Neću lagati, malo sam bio nervozan jer sam planirao ovaj put i ako se odužilo te ako se nešto mojim suputnicima dogodi snosim odgovornost. Našli smo najbrži put do Begove staze te počeli juriti prema automobilu koji je bio parkiran s druge strane. No, trebalo je otprilike 30-40 minuta da se oblaci raščiste, sunce opet piči, a svaki zvuk sudara toplog i hladnog zraka nestane. Čini se da je otišlo u smjeru Ogulina, malo namočiti Klek.
Magla u Krasnom

Automobilom se vozimo u Krasno gdje smo iznajmili apartman. Tu ćemo ostati sljedeća dva dana i čekaju nas nove avanture. O tome ćete moći pročitati u doživljajnom putopisu koji sam pripremio za Kurziv. Pazite se i nemojte zaboraviti na planine!

Oznake: Bijele i Samarske stijene, Vihoraški put, ljuska, Ratkovo sklonište, Begova staza

Ne znam kome će i hoće li značiti, ali potrebno je javiti se tu i tamo - dati signal da si živ pa da znaju. Želio bih odmah na početku staviti ovdje poveznicu na naše nedavno lutanje po Hahlićima koje je objavio kolega na svom portalu pa ako nekoga interesira, može, ako ništa drugo, baciti oko na fotografije i video:
Gospon Buco i nevjerojatni Hahlići

Trenutno smo na godišnjem odmoru, pri početku kraja prvog tjedna i ne-vrijeme koje se pojavilo diljem RH pokvarilo nam je planove za prvi tjedan. No, ostaje još jedan za koji se nadam da će dopustiti ostvarenje naših planinarskih zamisli. Treba ostati tajanstven pa ne mogu i ne želim odmah reći o čemu se radi. Ajmo samo reći da tura sadrži par destinacija i par dana lutanja. Treba iskoristiti slobodu za prave stvari, dakako.

U međuvremenu, broj ljudi zaluđenih planinarenjem (tzv. mountain junkies) raste te smo tako u srijedu sa prijateljima iz Zagreba po magli i kiši obavili uspon na Ivanščicu preko Mrzljaka. Vrijeme stvarno nije bilo pogodno, ali ja sam zadnja osoba koja neće reagirati pozitivno na impulse za odlazak u planine jer sam svjestan koliko je malo takvih ljudi. Prvi uspon na Ivanščicu u magli i pod jakom kišom te bez pogleda s vrha? Nema veze. Sada barem imaju razloga vratiti se ;)

Na facama se može vidjeti veliko zadovoljstvo - fotografirano na vrhu piramide na Ivanščici

Dva dana kasnije (danas) predvečer jurimo prema Ivanščici, ruta za uspon i silazak: Konj. Ovo su svojevrsne zadnje kondicijske pripreme za ono što slijedi sljedeći tjedan. Spremamo se mi već duže za veće/teže ture pa možete ovo shvatiti kao zezanciju.
Klasično špijuniranje vrha negdje sa staze Konj

Nakon stvarno dugo vremena u dobrom sam društvu braće Karaguj (istarski za sokola). Oni koji ga poznaju otprije, a nisu ga već jedno vrijeme vidjeli, ne bi Nikolu prepoznali - sad ima tijelo Ahileja, dolazi preko Konja na vrh za 35 minuta te se mnoge djeve crvene kada ga vide (a znate što to rumenilo na licu zapravo znači, ne?).
Istrijanka na Konju

Grudi Ivanščice - povratak ka staroj ljubavnici. Učka neka čeka...

Kod gospona Pasarića smo popili dvije Velebitske i malo mineralne (neki su ovih dana pili previše piva pa moraju stati i preuzeti natrag kontrolu u svoje ruke) kako bi proslavili Međunarodni dan piva. Uzdravlje!

Ne gubimo mnogo vremena na vrhu jer puše prohladan vjetar, a mi smo mokri od uspona. Ovo je kondicijski trening pa nema hlađenja i čekanja! Pri silasku nas je uhvatio mrak te smo zadnji dio Konja morali proći po mraku. Nismo mislili da će nam čeone lampe trebati pa ih nismo uzeli. Sve je prošlo dobro, ali vi budite pametniji pa ih uvijek nosite sa sobom kad idete kasnije popodne u brda. Za kraj Vam donosim dvije fotografije fotografirane s Velikog Konja. Malo smo bili prerani za onaj pravi zalazak, ali i ovo je dovoljno. Lijepo je biti malo doma :) Uživajte!
Veliki Konj gleda u Sunac

Veliki Konj i vatreni sunac

Oznake: Ivančica, kiša, magla, kondicijski, konj