Marketing
Vihoraški put ili kako provodim godišnji?
Otkad smo se vratili na Sjever, nema me često na cesti/u gradu gdje bi me netko mogao pitati bilo što, ali kad me sretnu obično me pitaju: "Malo ste došli doma? Aha, vi ste blizu mora pa na more ne trebate...". Istina je, treba mi 30 minuta vožnje automobilom da bih u Červarima smočio guzu. No, čak i da to nije slučaj, mislim da bih se, da sam svoj poznanik ili prijatelj, kladio na to da ću za godišnji otići u planine. Nemojte krivo shvatiti, jako volim more i kupanje te se prljužim i otapam u moru relativno duže nego prosječni kupač, ali brda zauzimaju prvo mjesto u srcu. To sve već znate. Znate i da nam je prvi tjedan godišnjeg pomalo zeznulo nepogodno vrijeme. Što učiniti s drugim? Budući da sam uredniku portala kurziv.net već predao vrući tekst s drugim od dva izleta koje smo odradili proteklih dana, danas ću se ovdje koncentrirati na prvi izlet. Drugi ćete dobiti na poveznici u sljedećem zapisu koji će, nadam se, biti uskoro!
Na par mjesta sam naišao kako se spominje Vihoraški put kao jedan od najtežih planinarskih puteva Hrvatske. Izreći ću, naravno, mišljenje proizašlo iz mog skromnog iskustva pa će me onda već netko ispraviti - kako obično to biva, nadam se da će se čovjek prepoznati. Što je teško, teže ili najteže (hrabrost za izreći pojedine pridjeve raste slijeva nadesno) doista je relativno jer ovisi o brojnim faktorima. Pripreme, odmornost, općenito psiho-fizičko stanje u kojem se netko prije, prilikom i poslije uspona nalazi. Možda ovo zvuči kao topla voda, ali bitno je u tim procjenama ne zanemariti taj element subjektivnosti.
Dakle, Vihoraški put - prirodni put koji spaja Bijele sa Samarskim stijenama. Opće značajke i tragove možete lako pronaći i pročitati na Internetu pa neću ulaziti u osnove. Bolje je spomenuti jednu informaciju koja je utjecala na naš stav o težini Vihoraškog puta. Prijatelj, penjač i čovjek koji je općenito bržeg metabolizma i u dobroj kondiciji, od Vihoraškog je puta morao odustati jer je imao probleme s koljenom. Naslušali smo se tako gadnih stvari o Vihoraškom putu koje su proizašle iz jedne subjektivnosti - tijela s koljenom nagriženim i podložnijim ozljedama. No, tako to biva, ne? Tko nam ikad o bilo kojoj stazi može reći bilo što, za nas, iskustveno relevantno? Kilometraža, vremenske prilike i stavi svoje tijelo na test - to je sve što možemo učiniti.
Vrijeme da stavimo naša tijela na Vihoraški test! Informirao sam se o stazi kod Čaplara, na Internetu te sam prije i tijekom uspona/spusta konzultirao Smerkeovu kartu Bijelih i Samarskih stijena. Točnije što se tiče Interneta, pratili smo ovdje opisani trag: Vihoraški put.
Prvi je izazov doći gore na vrh Bijelih stijena za što treba, kako moja partnerica kaže, osnovni instinkt za penjanje. Kako ja, neobrazovan, to vidim jest: tu su neke stijene, tu ti je sajla i sad se ti popenji po tome kako znaš i umiješ. Ako se netko boji visine, to je konstantni problem za koji postoji "seljačko" (i dugoročno vrlo neučinkovito) rješenje, a to je da ne gledate otkud ste došli. Bilo je pomalo mokro, a dovoljno rano da osigurani put nije osušen pa je i to bila mala zapreka, ali izgleda savladiva. Ja idem prvi kao pokusni kunić, a za mnom se penju Maja i Nikola.
Nakon toga krećemo dalje prema Ljusci koja se navodi kao najzahtjevniji dio Vihoraškog puta. Trebalo je skrenuti negdje dolje lijevo za Prste, ali njih smo gledali iz daljine sa obližnje stijene. Da budem iskren, nije nam se vraćalo natrag dolje pa proučavati stran-putice jer smo mislili da smo tek na početku, a i bili smo. Vrijeme nas je dobro služilo i sve je bilo po prognozi, ali znali smo da pogoršanje dolazi negdje nakon 13:00.
Krećemo se dalje prema Ratkovom skloništu, a put vijuga i spušta se sve više dolje. Prošli smo neke zaista prašumske dijelove, ali već smo se polako pitali gdje je Ratko? U jednom trenutku krenula je rasprava i pokušaj vijećanja sa ciljem da promijenimo smjer, ali sam spretno razuvjerio pobunjenike i ispravno odlučio da nastavljamo dalje, a ne skrećemo prema Ačkovoj dolini. Zaista svima preporučam da uvijek imaju planinarske karte područja po kojima hodaju jer one mogu jako brzo i učinkovito otkloniti sve dvojbe, a optužbe skeptika odbaciti.
Kod i nakon Ratka, vrijeme se drastično pogoršalo, a nebo je progutao veliki sivi oblak koji se u daljini glasao munjama. Bili su s nama kod Ratka i drugi planinari, ali ponašali su se prilično otuđeno, a meni to sasvim odgovara. Brzo su nestali, valjda u bijegu od jače kiše. Kamenje je postalo sklisko. Kad smo odlazili iz Ratka, jedan planinarski par je tek dolazio, ali i na njihovim licima vidjeli smo očaj. Inače, simpatično je to zdanje, jedinstveno u RH po pričama koje čitam.
Nažalost, ne možemo po ovom vremenu nastaviti prema Samarskim stijenama od kojih smo htjeli početi sa južnom skupinom pa postepeno krenuti prema vrhu. Na križanju puteva malo smo vijećali nad kartom koja se sve više pretvarala u papirnati kvasac pod udarima kiše i vjetra. Neću lagati, malo sam bio nervozan jer sam planirao ovaj put i ako se odužilo te ako se nešto mojim suputnicima dogodi snosim odgovornost. Našli smo najbrži put do Begove staze te počeli juriti prema automobilu koji je bio parkiran s druge strane. No, trebalo je otprilike 30-40 minuta da se oblaci raščiste, sunce opet piči, a svaki zvuk sudara toplog i hladnog zraka nestane. Čini se da je otišlo u smjeru Ogulina, malo namočiti Klek.
Automobilom se vozimo u Krasno gdje smo iznajmili apartman. Tu ćemo ostati sljedeća dva dana i čekaju nas nove avanture. O tome ćete moći pročitati u doživljajnom putopisu koji sam pripremio za Kurziv. Pazite se i nemojte zaboraviti na planine!
Post je objavljen 14.08.2020. u 16:35 sati.