Ne znam kome će i hoće li značiti, ali potrebno je javiti se tu i tamo - dati signal da si živ pa da znaju. Želio bih odmah na početku staviti ovdje poveznicu na naše nedavno lutanje po Hahlićima koje je objavio kolega na svom portalu pa ako nekoga interesira, može, ako ništa drugo, baciti oko na fotografije i video:
Gospon Buco i nevjerojatni Hahlići

Trenutno smo na godišnjem odmoru, pri početku kraja prvog tjedna i ne-vrijeme koje se pojavilo diljem RH pokvarilo nam je planove za prvi tjedan. No, ostaje još jedan za koji se nadam da će dopustiti ostvarenje naših planinarskih zamisli. Treba ostati tajanstven pa ne mogu i ne želim odmah reći o čemu se radi. Ajmo samo reći da tura sadrži par destinacija i par dana lutanja. Treba iskoristiti slobodu za prave stvari, dakako.

U međuvremenu, broj ljudi zaluđenih planinarenjem (tzv. mountain junkies) raste te smo tako u srijedu sa prijateljima iz Zagreba po magli i kiši obavili uspon na Ivanščicu preko Mrzljaka. Vrijeme stvarno nije bilo pogodno, ali ja sam zadnja osoba koja neće reagirati pozitivno na impulse za odlazak u planine jer sam svjestan koliko je malo takvih ljudi. Prvi uspon na Ivanščicu u magli i pod jakom kišom te bez pogleda s vrha? Nema veze. Sada barem imaju razloga vratiti se ;)

Na facama se može vidjeti veliko zadovoljstvo - fotografirano na vrhu piramide na Ivanščici

Dva dana kasnije (danas) predvečer jurimo prema Ivanščici, ruta za uspon i silazak: Konj. Ovo su svojevrsne zadnje kondicijske pripreme za ono što slijedi sljedeći tjedan. Spremamo se mi već duže za veće/teže ture pa možete ovo shvatiti kao zezanciju.
Klasično špijuniranje vrha negdje sa staze Konj

Nakon stvarno dugo vremena u dobrom sam društvu braće Karaguj (istarski za sokola). Oni koji ga poznaju otprije, a nisu ga već jedno vrijeme vidjeli, ne bi Nikolu prepoznali - sad ima tijelo Ahileja, dolazi preko Konja na vrh za 35 minuta te se mnoge djeve crvene kada ga vide (a znate što to rumenilo na licu zapravo znači, ne?).
Istrijanka na Konju

Grudi Ivanščice - povratak ka staroj ljubavnici. Učka neka čeka...

Kod gospona Pasarića smo popili dvije Velebitske i malo mineralne (neki su ovih dana pili previše piva pa moraju stati i preuzeti natrag kontrolu u svoje ruke) kako bi proslavili Međunarodni dan piva. Uzdravlje!

Ne gubimo mnogo vremena na vrhu jer puše prohladan vjetar, a mi smo mokri od uspona. Ovo je kondicijski trening pa nema hlađenja i čekanja! Pri silasku nas je uhvatio mrak te smo zadnji dio Konja morali proći po mraku. Nismo mislili da će nam čeone lampe trebati pa ih nismo uzeli. Sve je prošlo dobro, ali vi budite pametniji pa ih uvijek nosite sa sobom kad idete kasnije popodne u brda. Za kraj Vam donosim dvije fotografije fotografirane s Velikog Konja. Malo smo bili prerani za onaj pravi zalazak, ali i ovo je dovoljno. Lijepo je biti malo doma :) Uživajte!
Veliki Konj gleda u Sunac

Veliki Konj i vatreni sunac

Oznake: Ivančica, kiša, magla, kondicijski, konj

U borbi protiv kišnih oblaka i općenitog sivila koje se nadvilo nad Varaždin, najbolje se boriti onim što je najbolje. "A što je to najbolje?", sigurno se pitate. Kekec će Vam na to pitanje najbolje odgovoriti:



Prognoza je za produženi vikend loša. I ne, ne mislim sad na milijune bića koja će završiti na nečijem tanjuru ovog vikenda. Kiša postojano pere sve koji se odluče na izlazak iz kuće. Čini se da još uvijek traje ona faza u kojoj zanemarujem planinarenje i ne bavim se svojim hobijem toliko koliko bih htio. Koliko je to? Cijelo vrijeme bilo bi odlično! No, čini se da uvijek nekako nađemo dovoljno odlučnosti tek kada su uvjeti loši ili gotovo nemogući. Tako smo i jučer spontano dogovorili odlazak u planinu. General Usis, Šećer, Grozduk i ja smo, uz ispijanje piva i dim, odlučili da bi bilo baš odlično ići malo planinariti usprkos mogućoj kiši. Grozduk i ja već dugo nismo bili zajedno na planini pa je to bila i lijepa prilika za obnovu zavjeta.

Kratki odmor na Malom Čevu

Slijeva nadesno: Grozduk, Šećer, General Usis

Plan je bio preko Čeva doći do Grebengrada i onda natrag. Ambiciozno, ali izvedivo. Međutim, kiša je toliko mlatila po nama jednom kad smo došli do vrha Čeva da smo ipak odlučili kako bi bilo bolje samo se vratiti dolje i... pa, popiti jedno pivo u Brku. Dobili smo informaciju da planinarska kuća na Grebengradu ne radi pa nas je to dodatno demotiviralo. Nismo se imali, nakon prilično dugog puta, gdje skloniti na toplo, presvući se i prizalogajiti. Ne moram naglašavati da je blato bilo posvuda i da je apsolutno bilo nužno izbjeći padanje u taj prirodno nastali svinjac. Grozduku se po povratku dogodilo baš to, ali moglo je i gore. Ovaj puta nismo bili ni blizu planinarskoj neimaštini te smo jedni drugima pokazivali što sve mi to imamo od opreme. Naravno, bolje bi bilo da smo takvi bili prošli put na Ravnoj gori (prošli post) kad se trebalo boriti s dubokim snijegom, ali pretpostavljam da bolje ikad nego nikad. Tako smo se uspješno na kraju izborili s kišom i oblacima nad Čevom. U jednom trenutku, prilikom spusta, učinilo nam se da pada i snijeg.
Našli smo se u i iznad oblaka

Nakon pada

Uspio sam dobiti novi planinarski nadimak: Big Will Buco. To je otprilike Medokoz koji se približava stokilašima. To me zapravo dovodi do zanimljive teme i pitanja: može li se smršaviti planinareći? General Usis ispričao je kako su njima u planinarskoj školi odmah na početku rekli ukoliko žele smršaviti ili misle da će smršaviti baveći se planinarenjem, neka odustanu od toga i da će se vjerojatno dogoditi sasvim suprotno. Mi nemamo svoje planinarsko društvo i ne organiziramo gozbe po planinarskim domovima i kućama (osim možda proslave rođendana i Nove godine koje smo počeli slaviti upravo na planini), ali svejedno nam se čini kako planinari puno i jedu i piju. Je li moguće u takvim uvjetima i u tako dobrom društvu doći do kilokalorijskog deficita?
Da, pitamo Vas baš to...

Za pojedince koji uživaju u dobrom jelu i/ili dobroj kapljici moglo bi se reći da je gozba svaki dan. No, često su baš planinarski ruksaci prepunjeni svakojakim napicima i s ljubavlju pripremljenim sendvičima. Dok trošite kilokalorije i dovodite tijelo u stanje teškog fizičkog napora zapravo je opasno ne nadoknaditi barem dio izgubljenog. No, lako se pretjera. Ono što ćete definitivno dobiti planinareći su kondicija i puno zdravo provedenog vremena na friškom zraku. Planinarenje je vrsta ovisnosti i ako volite prirodu i boravak u njoj, u opasnosti ste. A možda svi rastemo i jačamo jer želimo biti poput planina...

Sljedeći izlet: Kalnik u ponedjeljak

Uživajte u produženom vikendu i vidimo se na planini!

Oznake: Čevo, kiša, Big Will Buco, planinari i kilokalorije