Valjalo je i ranije napisati ovaj post, ali red lijenosti, red obveza i dogodi se tako da i najrevniji pišu prekasno. Idemo malo na veselije teme, ako nas uopće što može razveseliti i razvedriti uz ove svjetske nemile događaje kad se čovjek pita... pa doslovno o svemu, ali dođu na red uvijek ona stara egzistencijalna pitanja makar se ipak malo pomaknemo od ega i JA na ovaj širi i sveobuhvatniji entitet - čovječanstvo. Teško da se ikada o čovječanstvu moglo govoriti kao cjelini jer uvijek postoje neke zavade, uvijek vuk vuku diše za vratom i doziva krv (hvala Hobbesu još iz Levijatana na tim dubokim i da, depresivnim podukama). Vapimo za bacanjem pušaka u grmlje, za posvećenjem nekim boljim, humanijim stvarima, ali uzaludno mi se to čini, kao kad mladi idealisti, grlitelji drveća, kažu da se nepravedni sustav (koji nam je dobro poznat) može zaustaviti ne-djelovanjem, recimo ne-odlaskom na izbore. Da, samo što za to treba biti ujedinjen u mišljenju pa onda NITKO ne smije izaći na izbore. Tako je isto i sa puškama i pacifizmom - samo je jedan (ili nekolicina) dostatan da ostane naoružan pa da sve to padne u vodu jer tko bi imao toliko povjerenja da se izloži (ne)prijatelju na milost i nemilost? Iz situacije koja se događa od jučer, slobodno zaključujemo da bi taj, koji bi se tako prepustio, bio pomalo lud. John Lennone keru, nismo još ni do koljena moćnome ratnom profiteru. Ajmo u šumu, pod hitno!

Konačno ponovno na matičnoj planini - počeci uspona po Konju

Mogu reći da sam zadovoljan jer sam nakon dugo vremena uspio pod medokozovom zastavom okupiti čak 9 planinara koji su voljno i spremno krenuli u avanturu po Ivanščici. Bilo je to mislim i prvi puta da planinarim s ocem i prijateljima u paketu (iako smo mi malo zaostali pa zapravo i nismo zajedno planinarili). Kolege iz Zagreba su prvi put nogom kročili na moju matičnu planinu, a imali smo i jednog ćuka, južnjaka koji je nakon par godina konačno na planini. Vinko je došao iz Veleškovca, s druge strane, da bi se popeo na planinu koju svaki put gledamo s njegovog grunta/balkona dok pijuckamo pivo. S jedne strane ima Medvednicu, s druge strane ima Ivanščicu. Sve u svemu, dobro je biti okružen planinama i imati opcije. Prisjećali smo se tijekom uspona našeg zadnjeg planinarenja na Kalniku, po njegovih 7 zuba. Dogovorili smo odmah da bi trebalo češće zajedno na planinu pa da se manje mučimo po putu gore, ali vidjet ćemo kako će to ići :) Uvijek sam zadovoljan dok me ljudi nazovu i kažu: spreman sam konačno, idemo!
Negdje na sredini puta po Konju

Muka je, ali ide! Magnezij i dekstroza kolaju žilama, a i snovi o Velebitskom na vrhu motiviraju

Dakle, nadam se da se gospodin Vinko neće ljutiti što stavljam ovu fotografiju - imao sam jednu gdje je veseli i ovu gdje grli tablu i pokazuje znakove umora. Mislim da je ipak ova prikladnija: Man, Jesus!

Nisam siguran koliko nam je do vrha trebalo, ali to nije ni bitno. Nekad moram samog sebe podsjećati da ta vremena i fiktivne trke nisu bitne, da je bitnije "putovanje". Kad si okružen trkačima i ljudima opsjednutim (ma znam, znam, oni to neće priznati i negirat će, oni isto uživaju u prirodi, da, ali opsjednuti su malo s brojkama - bez brojaka nisam siguran da bi to sve što oni rade imalo smisla pa... nemojte ukidati sami sebe :D) vremenom onda treba tu i tamo podsjetnik na bitne stvari. No, evo nas konačno na vrhu! U jednom trenutku sam stvarno pomišljao da bi bilo bolje odustati i vratiti se dolje nego riskirati ozljede i nekakva spašavanja ne dao Ganeša, ali Medokozov je mobilni laboratorij smućkao magnezij i dekstrozu te smo uz snagu volje doveli sve članove planinarske družine do vrha!
Umjetnost trganja čokolade

Vrijeme je za okrepu - ovo je poznati sir s vrhnjem i lukom; malo nakon toga smrdiš drugovima, ali inače je odličan

Ovo jelo ne mogu komentirati jer ne konzumiram, ali navodno je ovo demokratija pa moramo zastupati svačije ukuse i nećemo sad kobase izbaciti iz fotografija samo zato jer se svemu tome protivimo (prijatelji karnivori su me učinili jako tolerantnim, da - ekstremni vegani, eko-fašisti bi me optužili da sam izgubljen i da "spavam s neprijateljima", ali ja oduvijek spavam sa svima i širim ljubav kad mogu, a ne mržnju... kaj se događa? Jesam li to ja?). Uglavnom, kobase su mu dale snagu da pjevušeći dođe do podnožja

S piramide

Medvednica je otok

Panoramski pogled na more oblaka

Bez klasične fotografije ne ide

Malo na drugu stranu, prema Čevu

Možda je to "moja stvar" jer volim planine i planinarenje, a i svi koji planinare sa mnom su mi dragi, ali rijetko koji trenuci sreće se mogu mjeriti s tim kad je ekipa na vrhu, sretna nakon uspona, sustolnici koji dijele hranu i piće, sunce iznad njih piči i oni su kao hrpa zadovoljnih guštera. U prirodi si, u dobrom društvu i sretan si. Samo par stvari u životu može tome parirati. Dio ekipe (otac i njegova djevojka) odlazi ranije jer im je zima, a i nemaju oni te kapacitete za sjedenje (i pijenje). Nakon nekog vremena napuštamo stol i mi te se počinjemo spuštati po Prekrižju dolje. Blata začuđujuće nema unatoč tome da je prijašnju noć padala kiša.
Hvala vam prijatelji i evo jedne za uspomenu!
Ne zaboraviti Ottomana veličanstvenog, naravno, i on je bio s nama. Planinar mops, nevjerojatno biće

Za kraj jedna za svijet:

Oznake: Ivančica, konj, Prekrižje, prstenova družina

Ne znam kome će i hoće li značiti, ali potrebno je javiti se tu i tamo - dati signal da si živ pa da znaju. Želio bih odmah na početku staviti ovdje poveznicu na naše nedavno lutanje po Hahlićima koje je objavio kolega na svom portalu pa ako nekoga interesira, može, ako ništa drugo, baciti oko na fotografije i video:
Gospon Buco i nevjerojatni Hahlići

Trenutno smo na godišnjem odmoru, pri početku kraja prvog tjedna i ne-vrijeme koje se pojavilo diljem RH pokvarilo nam je planove za prvi tjedan. No, ostaje još jedan za koji se nadam da će dopustiti ostvarenje naših planinarskih zamisli. Treba ostati tajanstven pa ne mogu i ne želim odmah reći o čemu se radi. Ajmo samo reći da tura sadrži par destinacija i par dana lutanja. Treba iskoristiti slobodu za prave stvari, dakako.

U međuvremenu, broj ljudi zaluđenih planinarenjem (tzv. mountain junkies) raste te smo tako u srijedu sa prijateljima iz Zagreba po magli i kiši obavili uspon na Ivanščicu preko Mrzljaka. Vrijeme stvarno nije bilo pogodno, ali ja sam zadnja osoba koja neće reagirati pozitivno na impulse za odlazak u planine jer sam svjestan koliko je malo takvih ljudi. Prvi uspon na Ivanščicu u magli i pod jakom kišom te bez pogleda s vrha? Nema veze. Sada barem imaju razloga vratiti se ;)

Na facama se može vidjeti veliko zadovoljstvo - fotografirano na vrhu piramide na Ivanščici

Dva dana kasnije (danas) predvečer jurimo prema Ivanščici, ruta za uspon i silazak: Konj. Ovo su svojevrsne zadnje kondicijske pripreme za ono što slijedi sljedeći tjedan. Spremamo se mi već duže za veće/teže ture pa možete ovo shvatiti kao zezanciju.
Klasično špijuniranje vrha negdje sa staze Konj

Nakon stvarno dugo vremena u dobrom sam društvu braće Karaguj (istarski za sokola). Oni koji ga poznaju otprije, a nisu ga već jedno vrijeme vidjeli, ne bi Nikolu prepoznali - sad ima tijelo Ahileja, dolazi preko Konja na vrh za 35 minuta te se mnoge djeve crvene kada ga vide (a znate što to rumenilo na licu zapravo znači, ne?).
Istrijanka na Konju

Grudi Ivanščice - povratak ka staroj ljubavnici. Učka neka čeka...

Kod gospona Pasarića smo popili dvije Velebitske i malo mineralne (neki su ovih dana pili previše piva pa moraju stati i preuzeti natrag kontrolu u svoje ruke) kako bi proslavili Međunarodni dan piva. Uzdravlje!

Ne gubimo mnogo vremena na vrhu jer puše prohladan vjetar, a mi smo mokri od uspona. Ovo je kondicijski trening pa nema hlađenja i čekanja! Pri silasku nas je uhvatio mrak te smo zadnji dio Konja morali proći po mraku. Nismo mislili da će nam čeone lampe trebati pa ih nismo uzeli. Sve je prošlo dobro, ali vi budite pametniji pa ih uvijek nosite sa sobom kad idete kasnije popodne u brda. Za kraj Vam donosim dvije fotografije fotografirane s Velikog Konja. Malo smo bili prerani za onaj pravi zalazak, ali i ovo je dovoljno. Lijepo je biti malo doma :) Uživajte!
Veliki Konj gleda u Sunac

Veliki Konj i vatreni sunac

Oznake: Ivančica, kiša, magla, kondicijski, konj

I da sam zamišljao idealan boravak i uspon na planini, ne bi ispao tako dobro kao što je ispao ovaj danas. Već sam se par puta vratio na Sjever, a da nisam stupio nogom po obroncima naše Ivanščice. Bilo je vrijeme za ispraviti te greške, a najbolje je to učiniti na zatvaranju kalendarske godine i još k tome u tišini.

Dahtanje i iznemoglost tokom prvog dijela Pionira

Prašila me Ivanščica, tukla me kao zločesto, neposlušno dijete. Mislim da sam i zaslužio, ali nije toliko stvar u "varanju" s Učkom i orgijanje po Gorskom kotaru koliko je prasje obličje koje sam poprimio opet ovih zadnjih dana, kako sebe samog tiješim. Zapravo masti već nakupljam kao medvjed otkad je zahladilo. No, to "zahladilo" ove je godine posebno čudno što potvrđuje i današnji uspon.
Snovi o bivanju na vrhu

Nitko od mojih bližnjih nije mi želio praviti društvo, ali osjećao sam da je vrijeme da ponovno odem do gore u samoći i tišini. Odabrana ruta za mene više ne može biti ništa manje od Pionira (osim kad vodim prijatelje i poznanike koji se tek uvode u planinarenje i ljubav prema planinama). Vrijeme je bez vjetra, oblačno, ali toplo. Prvih pola sata rute bolje da ne spominjem jer je muka bila ogromna. Osjećao sam kako vučem Božićni ručak sa sobom gore. Veće količine piva koje sam ispio ovih dana s prijateljima koje dugo nisam vidio također baš nisu pomagale u mojim naporima da se dovučem do vrha. Međutim, trebalo je jedno vrijeme kad nisam ušao natrag u štos te mi je postalo lakše.
Pogled s hrpta Ivanščice prema istočnim obroncima Medvednice na kojima nisam zapravo nikad bio u planinarskim pohodima

Tek pred kraj Pionira, već na hrptu, sreo sam prvog planinara. Još mi je malo trebalo do vrha, ali ni tamo nije bilo previše ljudi. Pasarić je, naravno, zatvoren. Penjem se na piramidu da izvidim situaciju. Jedan stariji planinar presvlači se u žbunju, a ja mu kasnije kažem kako nije trebao to raditi na vjetru (naime, na vrhu je ipak malo puhalo) jer imamo zimsku sobu, to jest Francekovo sklonište. Možda je to bio neki hodočasnik jer sam vidio čudne bedževe sa likovima svetaca na njegovom ruksaku.
Božićni ugođaj pri završnom dijelu šuljanja prema vrhu

Spustio sam se po Konju i to prilično "fletno" kako bi ovdje kod nas rekli te sam čak trčkarao na dijelovima. Bio sam zadovoljan što sam ponovno na planini, ponovno na ovoj mojoj planini. Razmišljao sam o Hahlići trailu koji se održava u travnju 2020. (majka mi je kupila startninu za Božić - dobar poklon, zar ne?) te sam zaključio da ću do onda biti spreman. Čeka me dvanaest kilometara pakla i patnje. Gore do Obruča i onda natrag.
Na sljedećoj poveznici nađite više informacija o Hahlići trailu

Znam da na kraju neće biti toliko strašno, ali dobro je osjetiti nelagodu prilikom gledanja u ove visine koje treba prevladati

Natrag na vrhu Ivanščice neka suncem osunčana, snježna snoviđenja

Odlučio sam se u par rečenica osvrnuti i na proteklu 2019. godinu. Sveukupno sam zadovoljan jer sam konačno završio jednu bitnu etapu u svom životu. Krenuo sam i u jednu drugu etapu života, ali ona (da skratim priču) ionako ovisi većinom i uglavnom o financijskim prilikama. Druge stvari me u svezi te etape ne brinu. Ostat ću tako misteriozan. Ipak, za 2020. samom sebi želim par stvari, to jest "prisilit" ću svemir svojim mislima i radnjama da mi to i dadne. One su sljedeće:

1) Volja (za život)
2) Ideje i kreativna energija općenito
3) Čim sporije propadanje (trošenje) tijela
4) Fortuna

To su dakle generalne stvari koje trebam i želim. One će same po sebi u mojem slučaju dovesti do sreće i ispunjenog života. Svima ostalima koji bi mogli ove retke čitati (bili mladi ili stari, iako uglavnom sad mislim na mlade poput mene), želim da skupe snagu da prihvate stvari koje ne mogu promijeniti i da ne troše slučajno na njih energiju koja će im itekako trebati na drugim frontovima - u ostvarivanju njihovih snova primjerice.
Još malo Medvednice i uspavanog Zagorja pod maglom i oblacima

Budite prilagodljivi, ne prijanjajte previše uz strukture osim nužnog minimuma koji vam treba kako bi preživjeli, ali uvijek s pogledom prema cilju, prema vašim snovima koje vam nitko ne može ukrasti iako situacija može nekad izgledati beznadno. Budite idealisti i sanjajte. Takvi mijenjaju svijet!


Želim svima spokoj i sve najbolje! Započnite novu godinu dobro i s pozitivnim mislima!

Oznake: Ivančica, Pionir, konj

Iako je sad možda već kasno, ukoliko propustite današnji dan i ne provedete ga vani na pravom, sunčanom i toplom proljetnom vremenu, on je posve izgubljen. Ljetniji sam čovjek, a moj današnji (a i inače) suplaninar Nikola također pa za nas prava sezona planinarenja i uživanja na planini tek počinje! Do samog kraja (u 8:00 sam morao biti u našem rodnom kraju - Knegincu) nije bilo jasno kud će nas avanture odvesti. MZM je išao na tradicionalni uskršnji uspon i pentranje po Kalniku, a s njima i naš general Usis. Nikola je mladić kojeg obično gledate na slikama ovog bloga dok se ja skrivam iza kamere. Nikola ne voli gužve na planini. Ja sam kao i Nikola, a onda postaje i jasno zašto se ipak nismo odlučili za čoporativnu varijantu. No, Nikola je tu i tamo i izrazito neraspoložen pa tako ovaj puta nije potpao pod moj planinarski utjecaj i šaputanja u automobilu. Jedna varijanta bila je Mali Kalnik, to jest od drugog kamenoloma do utvrde Pusta Barbara. Druga varijanta bila je Paka-Čanjevo-Kalnik, ali to mu je zadavalo noćne more pa je otpalo. Da se razumijemo, i meni zadaje noćne more, ali to su one u kojima vas nove avanture vabe i ne daju vam mirno spavati. To i transverzala Ivanščice koja još uvijek čeka na svoj red. Treća opcija bila je Mrzljak gore-Oštrcgrad-Majer. Sve je to Nikola odbijao i ponavljao da bi mogli ovaj put neki klasik. Pionir i njemu i meni već ide na uha van pa smo se odlučili za Konj gore pa kud nas odvelo.

Oslobađa se pogled prema vrhu Ivanščice s Konja

Prizori s parkirališta su nam dali do znanja da danas Ivanščica vrvi ljudima, ali bolje da su ovdje vani nego negdje zatvoreni u kafiću ili gdje se već ljudi ovih dana okupljaju. Možda bi se netko zapitao: koja je onda razlika između toga da ste se gužvali s MZM-om do Kalnika i prepune Ivanščice po popularnom Konju? Razlika je u tome da ne moramo nikoga čekati, a ni nitko ne mora čekati nas (iako se to, moramo priznati, ne događa često) dok se u većim skupinama, pogotovo kondicijski i voljno heterogenim, nikako ne može uskladiti tempo većeg broja ljudi. To je i jedan od razloga zašto me moje matično planinarsko društvo nikad ne vidi. Moj um brza na neke druge stvari koje se uz planinarska društva vežu, ali ostavit ću to za neku ljepšu i bolju priliku.
Visibaba koja se skriva od sunca

Na početnom serpentinastom dijelu su nam ljudi počeli dolaziti ususret. Svaki put dok mi tek idemo gore, a netko se spušta, Nikola kaže da smo x. (x može biti bilo koji broj osim 1) smjena. Planinarski bonton nalaže da oni koji se uspinju pozdravljaju one koji se spuštaju. To je vrsta odavanja počasti što su savladali uspon. No, mi smo takvi veseljaci da pozdravljamo baš sve, ne mareći za smjer u kojem se kreću. Uostalom, svi koji nikad nisu bili na Tamnom Dolu ili "na Struji" trebali bi odati počast onima koji su bili jer oni su, zaista, pravi gospodari Ivanščice. Ipak, mi pozdravljamo sve - od šutljivih profesionalaca do amatera u trapericama. Neki pobjednici su skromni, a neki su glasni i slave život. Brzo napredujemo dalje te uskoro dolazimo i do Velikog Konja.
Veliki konji na Velikom Konju

Ovaj put sam ipak ja na naslovnici...

Unutrašnjost Pasarića nas danas ne zanima jer je predivan i sunčan dan te tako nalazimo svoj stol (broj 9 ako konobarice ovo čitaju) i sjedamo. Iz torbe vadim Panovu malu pšeničnu i Medvedgradskog Zlatnog Medvjeda. Uskoro naručujemo još dvije Kasačke i dva svježa sira s vrhnjem i lukom. Uzgred, preporučujem svima uvijek taj sir jer je stvarno odličan i fino paše na planini. Imali smo i najbolje planinarske sendviče te smo sve podijelili bratski popola. Sendviči su ovaj puta u sebi imali i posvećena jaja (hvala deda!) koja su imala malo bolji okus od običnih. Ma to vam je tako s ukradenim ili posvećenim - uvijek vam se čini da je bolje.Medvjedi Ivanščice

Odjednom ih se stvorilo još

U knjigu posjetitelja nismo napisali koji nam je smjer odlaska jer nismo ni sami bili sigurni. Belecgrad je ovaj puta otpao pa smo se samo odlučili vratiti dolje istim putem. No, onda su Nikoli počele navirati ideje i prvo je predložio da odemo malo još do Čeva jer nam je ovo premalo. Onda sam ga ja zezao da idemo bolje još jednom gore po Pioniru nego da se vozimo sad do Čeva. On je to shvatio ozbiljno pa sam ga na kraju trebao odgovarati da ipak ne idemo. U svakom slučaju, uskoro će se dogoditi i to - gore pa dolje na Ivanščicu i to dva puta (a da je s iste, ćukovske strane). Prošli smo i jednog pekinezera koji je s gospodarima obavljao uspon, ali je grdo hrglio i mučio se. Već pri samom kraju spusta, sreli smo pobjednike u najranijem odustajanju što se tiče uspona po Konju. Prehodali su otprilike sto metara i onda se vratili, kunem se skoro su brže došli do automobila nego mi! Onda smo sreli i našeg starog prijatelja gospodina "Neću-klipić" te je on Nikoli poručio da bi bez brade i sadašnje frizure izgledao kao Mick Hucknall iz Simply Red-a. Da, naš Nikola je đumbirast (ginger) i nema dušu, ali zato ima volju, a kao što znate:

Dobra volja je najbolja :)

Uživajte u prirodi i ciklusu njezinog buđenja! Vidimo se na planini!

Oznake: Ivančica, konj, pravo proljeće, sir s vrhnjem i lukom, Pasarićevi dečki

Postali smo česti gosti Ivanščice pa ponekad ne prođu ni dva dana, a mi joj se već vraćamo. Stvara li se to neka nepoznata i zloćudna ovisnost ili je to samo zdravo pretjerivanje? Na Badnjak smo Nikola i ja osvojili put po struji (pročitajte post ispod, a možete ga i naći pod sekcijom fotobloga na naslovnici blog.hr-a). Božić je rezerviran za obiteljsko vrijeme i ritualno prežderavanje - tko još na taj svetak prati unos kalorija? Možda bolje da ni ne pratimo jer bi većinom vidjeli kako naš dugotrajni trud svakojakih mršavljenja, dijeta i ostalih danas popularnih stvari pada u vodu (bolje reći: utapa se u masti). No, nas uglavnom ne opsjedaju kalorije nego više visine, usponi i osjećaj bivanja u prirodi. Danas je Stipanjdan, kod nas popularnije Štefanje gdje se Štefi, ali i svi ostali uglavnom napiju vina i ostalih tekućina. Razlog za slavlje može biti bilo što, zar ne? Čak i onda kad ne znamo čiji je to dan i tko je zapravo bio Sveti Stjepan Prvomučenik. Nekima nije dovoljan Božić! Kod nas su apetiti doista veliki.

Ekipa na početnoj točci

Ivana, Maja, Igor, Nikola i ja smo bili članovi današnje Medokozove postave, a već smo jučer, uz pokoju kriglu domaćeg božićnog piva, odlučili da je Pionir naš odabir za uspon. Mrzljak više nije toliko zanimljiv, a Nikola već gunđa na sve što je označeno i "prelagano". Čini se da su Jelenko i njegov prijatelj Gubec-beg bili u pravu kada su već prije kojih godinu (ili više? Vrijeme uistinu leti!) dana počeli pričati kako su označeni putevi pomalo dosadnjikavi i navodili nas na nepoznato i divlje. Sve ide k tome da te označene staze, napučene ostalim planinarima, napuštamo i tražimo što teže, što ekstremnije puteljke. Osjećam se ponekad stvarno kao Nietzscheov Zaratustra - planina djeluje smirujuće, samoća je ugodna i poziva. Ovaj blog je ekvivalent baklji, plamenu kojeg Zaratustra nosi u nizine među puk koji ne zna što skrivaju visine i samoća. Osjećate li poziv planine kad čitate ove retke?
Svladavanje prvog dijela Pionira

Medokozovi plaćenici

Vjetar je danas nad Ivanščicom htio rastrgati sve što mu je stalo na put. Na udaru smo se našli i mi koji smo se usudili prkositi planini preko Pionira. Maju je zanosilo, a meni su u jednom trenutku odletjele sunčane naočale (ne brinem se za njih, prošle su one i gore stvari poput lude vožnje na krovu automobila prilikom spuštanja prema Ivancu iz Prigorca). Igor je izgledao kao terorist i tako zamotan u krpe hrabro je nastavljao dalje. Ivana je sve bolja po Pioniru, a i dobro joj je ovaj put došlo što nije nikog (hladetinu - interna šala) trebala čekati. Nikola već jedno vrijeme silovito napreduje u planinarskom smislu (kako bi majstor Yoda rekao: "We are what they grow beyond.") te je tako zauzeo čelo naše male kolone prema vrhu. Trebalo nam je sat i petnaest do vrha i moram priznati da sam jako zadovoljan s našom malom planinarskom družinom jer nikom uopće nije bilo teško. Na GPS tragu (kojeg možete naći na kraju zapisa) sam s brojem jedan markirao vrh Sv. Rok (cca 910 mnv) koji je jedna od rijetkih označenih stvari ovog predjela na planinarskim kartama Ivanščice. U prošlom postu sam spomenuo manjkavosti GSS-ove karte, ali pogledavši jučer kartu majstora Smerkea vidio sam da ni on nema bogzna što više ucrtanog na području između Konja i Pionira. Ostaje nam tako jedan neimenovani vrh koji je svojevrsni checkpoint na putu po struji. Istraživanju ćemo se vratiti jednom drugom prilikom.
Vjetar savija grane drveća

Pogled prema našem cilju

Svake godine planinari okite jedan od borova na hrptu Ivanščice

Na vrhu je na mjestima koja nisu direktno pod udarom sunca još uvijek snježno

KLIK na fotografiju da bi vidjeli GIF

Jaki vjetar onemogućio je sjedenje za drvenim stolovima pred Pasarićem pa su se svi posjetioci pokušali nagurati unutra. Priznajem da nikad, ali stvarno nikad nisam vidio ovakvu katastrofu u Pasarićevom planinarskom domu. Čak je i mali hodnik kroz koji prolazite kad ulazite bio natrpan ljudima. Zrak u domu bio je bolesnjikav i težak te je bilo ugodnije vani na orkanskom vjetru. Kućica pokraj Pasarića je također bila puna, a neki od hrabrijih planinara su svoje napitke i hranu jeli vani. Bigl je zavijao od muke koliko je tu bilo ljudi. Ono što me posebno zapanjilo je činjenica da je vlasnik ostavio psa zavezanog u mračnom Francekovom skloništu dok se on zabavljao u dupkom punom Pasarićevom domu koji je danas više podsjećao na nekakvu tržnicu nego na mjesto na kojem planinari traže malo odmora prije nego nastave dalje. Da ne bi baš sve ostalo na riječima, prilažem video koji će vas provesti kroz prenatrpano Pasarićevo svratište:



Gazda se vrlo vjerojatno ludo zabavlja

Popili smo malo kuhanog vina i pojeli što smo donijeli sa sobom na stepenicama u predvorju Pasarića. Nikoli je bilo mučno od silne gužve (ni Kasačko nije pomoglo), a priznajem da se ni sam nisam baš najbolje osjećao. Složili smo se da je najbolje da odemo te smo se spakirali i izašli natrag na friški zrak. Želio bih samo napomenuti da se divim osoblju Pasarićevog doma koji su uvijek prijazni i strpljivi makar moraju trpjeti svakakve ne-planinarske stvari i ponašanja od kojekakvih kreatura koje automobilima, motorima, kvadovima, vlakićima i ostalim cirkusantskim sredstvima dolaze na vrh planine. Citirat ću gospodina Krunoslava Raca i reći: "Moj model je ruksak na leđima i hodanje. Nikakve žičare, vlakići i ostale perverzije modernog doba, po meni, ne bi trebale dolaziti u obzir. Njima je mjesto u lunaparku, a ne u prirodi."
Radost spuštanja po Konju

Vjetar je malo popustio. Igor i ja smo se smijali kao hijene prilikom izlaska iz Pasarića, a on se uspio zagrcnuti vodom kad sam ja htio slikati neke mlade djevojke kako fino jedu ("Gle kak ove pucike fino papaju"). Nastavili smo u veselom tonu cupkati po Konju, a samo u početku su se javile dvojbe je li to najbolji odabir budući da je pri vrhu bilo snijega i skliskog, ugaženog blata. Ubrzo staza postaje suha te se munjevito spuštamo prema početnoj točci. Negdje malo nakon Velikog Konja nailazimo na grupu Slovenaca koji nam nude špricer iliti gemišt, a jednu kupicu bi bilo nepristojno odbiti. To su članovi kolesarskog kluba, ali budući da sad ne mogu jahati na biciklima onda planinare. Nude nam još svojeg vina razrijeđenog gaziranom vodom, ali mi pristojno odbijamo i nastavljamo dalje. Serpentinasti početak Konja prekriven je lišćem pa je nužan oprez!
Veseli Slovenci i mobilna točiona

GPS trag puta

2017. godina je za nas bila definitivno bogata u planinarskom smislu. Moja ljubav prema planinama gori žarko i izuzetno mi je drago da te, za mene jedne od najljepših trenutaka, mogu podijeliti sa svojim najbližim prijateljima. Okrunit ćemo ovu godinu s noćnim usponom na Ravnu goru i proslavom Nove godine u Velikom domu (Filićev pl. dom). Uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, Pasarićev dom, konj

Nažalost, iz podruma ne možete doživjeti ljepote Ivanščice u njezinoj jesenskoj haljini koja se polako, ali sigurno sprema da prigrli ukrase zime i hladnoće. Pijući domaće craft pivo, nekako smo se sažalili nad svima koji se u tom trenutku nalaze kod kuće i mirno spavaju dok smo mi već obavili svoju nedjeljnu dozu upijanja prirode.

Odabrana ruta za današnji izlet bila je Konj kojeg mnogi zabunom navode kao najteži put do vrha Ivanščice. Zabuna je, doduše, razumljiva jer su razlike male, ali Pionir ipak nosi titulu najteže staze sjeverne strane Ivanščice. Spustili smo se preko Mrzljaka koji je najblaži prema koljenima planinara ako ne računamo cestu. No, put preko ceste vijuga unedogled i tih deset kilometara do Pasarićevog doma se čini kao prava vječnost.

Usporedbe radi: ljudi koji su kod Žganog vina ostavili automobil u isto vrijeme kad i mi te krenuli po cesti, došli su nadomak vrhu u trenutku kad smo se mi počeli spuštati. U tom vremenu smo od Žganog vina došli do parkirališta i početka staze Konj, popeli se gore, prestigli dosta planinara po putu, dahtali i mučili se, slikali razne lijepe prizore, došli do Pasarića, presvukli se, najeli se i napili, poslikali se na piramidi i vidikovcu te krenuli natrag. Hm, da. Nemojte ići pješke po cesti do vrha Ivanščice!

Bespuća Konja

"Treba znati hmreti na Ivanščici!" - Nikola Sokol u komentiranju jednog davnog incidenta s jednim planinarom kojeg smo nosili do vrha

Krenuli smo malo kasnije (uspon smo započeli u 9:45) pa je u Pasariću već bila vesela planinarska ekipa. Koliko god planinari znali biti ugodni, što je previše ni s kruhom nije dobro. Usijana tijela su grijala prostor, mjesta je jedva bilo, a leća od fotoaparata se maglila. Sunce se kasnije pokazalo i obasjalo Ivanščicu baš za slikanje na piramidi. Sjeverna strana se razvedrila, a nad južnom je još bila magla.

Sve se promijenilo već na Zubima prije dva tjedna, ali sve je jasnije da domaće pivo daje poseban štih planinarenju te je puno bolje od industrijskog. Možda naši okusni pupoljci podivljaju na planinama, ali sve smo bliže pronalasku recepta za savršeni planinarski užitak. Dodajte domaće craft pivo na svoj popis!



Provjera znanja južne Ivanščice: slijeva nadesno idu Hanjžica, Batinska glava, Belige i južnije Babin zub?

Uz sve možebitne dileme, nemojte nikad zaboraviti da Vam za odlazak u prirodu ne treba mnogo. Možda je od svega najvažnija dobra volja, a za kraj donosim jednu pjesmu da to ne zaboravite. Neka Vas to vodi na planinu, ali i kroz život :)

Oznake: planinarenje, Ivančica, konj, Mrzljak, Carft pivo