Valjalo je i ranije napisati ovaj post, ali red lijenosti, red obveza i dogodi se tako da i najrevniji pišu prekasno. Idemo malo na veselije teme, ako nas uopće što može razveseliti i razvedriti uz ove svjetske nemile događaje kad se čovjek pita... pa doslovno o svemu, ali dođu na red uvijek ona stara egzistencijalna pitanja makar se ipak malo pomaknemo od ega i JA na ovaj širi i sveobuhvatniji entitet - čovječanstvo. Teško da se ikada o čovječanstvu moglo govoriti kao cjelini jer uvijek postoje neke zavade, uvijek vuk vuku diše za vratom i doziva krv (hvala Hobbesu još iz Levijatana na tim dubokim i da, depresivnim podukama). Vapimo za bacanjem pušaka u grmlje, za posvećenjem nekim boljim, humanijim stvarima, ali uzaludno mi se to čini, kao kad mladi idealisti, grlitelji drveća, kažu da se nepravedni sustav (koji nam je dobro poznat) može zaustaviti ne-djelovanjem, recimo ne-odlaskom na izbore. Da, samo što za to treba biti ujedinjen u mišljenju pa onda NITKO ne smije izaći na izbore. Tako je isto i sa puškama i pacifizmom - samo je jedan (ili nekolicina) dostatan da ostane naoružan pa da sve to padne u vodu jer tko bi imao toliko povjerenja da se izloži (ne)prijatelju na milost i nemilost? Iz situacije koja se događa od jučer, slobodno zaključujemo da bi taj, koji bi se tako prepustio, bio pomalo lud. John Lennone keru, nismo još ni do koljena moćnome ratnom profiteru. Ajmo u šumu, pod hitno!

Konačno ponovno na matičnoj planini - počeci uspona po Konju

Mogu reći da sam zadovoljan jer sam nakon dugo vremena uspio pod medokozovom zastavom okupiti čak 9 planinara koji su voljno i spremno krenuli u avanturu po Ivanščici. Bilo je to mislim i prvi puta da planinarim s ocem i prijateljima u paketu (iako smo mi malo zaostali pa zapravo i nismo zajedno planinarili). Kolege iz Zagreba su prvi put nogom kročili na moju matičnu planinu, a imali smo i jednog ćuka, južnjaka koji je nakon par godina konačno na planini. Vinko je došao iz Veleškovca, s druge strane, da bi se popeo na planinu koju svaki put gledamo s njegovog grunta/balkona dok pijuckamo pivo. S jedne strane ima Medvednicu, s druge strane ima Ivanščicu. Sve u svemu, dobro je biti okružen planinama i imati opcije. Prisjećali smo se tijekom uspona našeg zadnjeg planinarenja na Kalniku, po njegovih 7 zuba. Dogovorili smo odmah da bi trebalo češće zajedno na planinu pa da se manje mučimo po putu gore, ali vidjet ćemo kako će to ići :) Uvijek sam zadovoljan dok me ljudi nazovu i kažu: spreman sam konačno, idemo!
Negdje na sredini puta po Konju

Muka je, ali ide! Magnezij i dekstroza kolaju žilama, a i snovi o Velebitskom na vrhu motiviraju

Dakle, nadam se da se gospodin Vinko neće ljutiti što stavljam ovu fotografiju - imao sam jednu gdje je veseli i ovu gdje grli tablu i pokazuje znakove umora. Mislim da je ipak ova prikladnija: Man, Jesus!

Nisam siguran koliko nam je do vrha trebalo, ali to nije ni bitno. Nekad moram samog sebe podsjećati da ta vremena i fiktivne trke nisu bitne, da je bitnije "putovanje". Kad si okružen trkačima i ljudima opsjednutim (ma znam, znam, oni to neće priznati i negirat će, oni isto uživaju u prirodi, da, ali opsjednuti su malo s brojkama - bez brojaka nisam siguran da bi to sve što oni rade imalo smisla pa... nemojte ukidati sami sebe :D) vremenom onda treba tu i tamo podsjetnik na bitne stvari. No, evo nas konačno na vrhu! U jednom trenutku sam stvarno pomišljao da bi bilo bolje odustati i vratiti se dolje nego riskirati ozljede i nekakva spašavanja ne dao Ganeša, ali Medokozov je mobilni laboratorij smućkao magnezij i dekstrozu te smo uz snagu volje doveli sve članove planinarske družine do vrha!
Umjetnost trganja čokolade

Vrijeme je za okrepu - ovo je poznati sir s vrhnjem i lukom; malo nakon toga smrdiš drugovima, ali inače je odličan

Ovo jelo ne mogu komentirati jer ne konzumiram, ali navodno je ovo demokratija pa moramo zastupati svačije ukuse i nećemo sad kobase izbaciti iz fotografija samo zato jer se svemu tome protivimo (prijatelji karnivori su me učinili jako tolerantnim, da - ekstremni vegani, eko-fašisti bi me optužili da sam izgubljen i da "spavam s neprijateljima", ali ja oduvijek spavam sa svima i širim ljubav kad mogu, a ne mržnju... kaj se događa? Jesam li to ja?). Uglavnom, kobase su mu dale snagu da pjevušeći dođe do podnožja

S piramide

Medvednica je otok

Panoramski pogled na more oblaka

Bez klasične fotografije ne ide

Malo na drugu stranu, prema Čevu

Možda je to "moja stvar" jer volim planine i planinarenje, a i svi koji planinare sa mnom su mi dragi, ali rijetko koji trenuci sreće se mogu mjeriti s tim kad je ekipa na vrhu, sretna nakon uspona, sustolnici koji dijele hranu i piće, sunce iznad njih piči i oni su kao hrpa zadovoljnih guštera. U prirodi si, u dobrom društvu i sretan si. Samo par stvari u životu može tome parirati. Dio ekipe (otac i njegova djevojka) odlazi ranije jer im je zima, a i nemaju oni te kapacitete za sjedenje (i pijenje). Nakon nekog vremena napuštamo stol i mi te se počinjemo spuštati po Prekrižju dolje. Blata začuđujuće nema unatoč tome da je prijašnju noć padala kiša.
Hvala vam prijatelji i evo jedne za uspomenu!
Ne zaboraviti Ottomana veličanstvenog, naravno, i on je bio s nama. Planinar mops, nevjerojatno biće

Za kraj jedna za svijet:

Oznake: Ivančica, konj, Prekrižje, prstenova družina

Kako sam ispraćaj stare godine dočekao na način kako smo, možemo reći, većinu godine 2020. proživjeli, dakle zatvoreni u sobi i u samoći, situacija nalaže da u 2021. uđem onako kako se želim i većinu, ako ne i cijelu, godine provesti. Stara godina je otišla uz čituckanje redaka Heideggerovog djela "Bitak i vrijeme", malo dopisivanja sa meni dragim osobama pa onda spavanje (da, u stilu klasičnog tridesetogodišnjaka). No, prvi dan nove godine odmah treba žestoko i, pogađate, u planine!

Neki već iz priložene fotografije mogu pogoditi gdje se lutalo prvog dana 2021. Da, to su stube gospona Horvata, a destinacija je bila vrh Medvednice, Sljeme, sa zagorske strane iz mjesta Pila gdje se nalazi prilično veliko parkiralište na kojem možete ostaviti svoj automobil. Iako je bilo malo magle na autoputu iz Varaždina do Zagreba, dan je ubrzo pokazao da će biti i više nego pogodan za planinarenje. Sve regularno po putu, a budući da se, usudim to ustvrditi, većina trijeznila i ispuštala alkoholne pare, cesta je bila prazna. Mora malo na Slavonskoj biti automobila, ali to je čisto da čovjek ne zaboravi gdje se nalazi. Što se više približavamo Zagorju i zagorskoj strani, pejzaž postaje sve više bijel te se pojavljuje termin (zagorski) Sibir.
Kroz šumu prema gosponu Horvatu

Spomen-ploče pred špiljom Medvednicom

Na početku staze se igramo malo Žbunjko taktika - dok je na stazi, najčešće suhom* koritu, puno blata i/ili leda pa je bolje hodati po šumskom tlu izvan označene staze. Od blata se nećemo osloboditi sve do kraja staze, ali ne smeta toliko dok se jednom čovjek navikne. Također, pripremite se da ćete si morati čistiti patike/gojzerice nakon pohoda. O tome možete razmišljati drugi dan, da. Jednom dok se dođe do stuba, malo možete odahnuti, točnije: mirni ste od blata jedno 500 koraka koliko ima i Horvatovih stuba.
Ima patuljaka u Patuljkovoj špiljici: malih, velikih, skrivenih, obezglavljenih - život je težak u planinama!

Tu je taj trenutak gdje sam i prvi put (ovo mi je drugi put na ovoj stazi) zalutao* te smo tako krenuli krivom stazom do vrha. Plan je bio doći do (stare) Hunjke pa onda do vrha. No, eto, dogodilo se da prvo bude vrh, a tek onda prema Hunjki. Na vrhu ima dosta sanjkača i nešto skijaša, toči se i pije kuhano vino, ali nije bila gužva kakva zna biti. Istina, ne znam puno o intenzitetu ovdašnjih gužvi, ali sudeći po onoj fotki od kolege i kolone automobila prema vrhu (spominjao sam to u prošlom postu), ovo sad je bila mila majka.
Klasični pogled sa Sljemena

Pazite se 5G čipirajuće korona vakcine!

Od vrha do Hunjke je praktički lagana šetnjica pa se tu nema što posebno za spominjati. Stanka kod stare Hunjke i pauza za ručak iz ruksaka, odgovorno tvrdim da je ta vrsta ručka najbolja. Pije se i pivo Papak (Varionica) i ABA od 5th elementa. Ipak, jaki vjetar i hladnoća nas požuruju te trpamo stvari u ruksake i jurimo prema Horvatovim stubama. No, budimo iskreni, ne može se to baš zvati jurnjava jer smo malo opet zalutali, ali nalazimo na kraju put i silazimo niz Horvatove stube pa kroz blato i natrag na početnu točku. Sve u svemu, jako lijep izlet i dan općenito, a na kraju je ispalo da smo prehodali i skoro 20 km što je čisto dobra kilometraža ;)

Čekajte, nema spavanja! To jest, ima nešto malo spavanja da se povrati snaga, ali krećemo odmah dalje. Šalje mi poruku kasno navečer (skoro je već 2.1.2021.) moj prijatelj Marek i pita idem li s njim i s Lidijom ujutro brzinski na Ivanščicu? Dakle, prljav sam ušao u krevet, prljav sam iz njega izašao, obavio stvari na wc-u, oprao zube te uskočio u blatne tajice i kupaće/planinarske gaće, strpao sendvič od jučer u manji ruksak i krenuo prema randezvous pointu. Možete vi uvesti propusnice i čovjeka udaljiti od planina, ali teško je planine izbiti van iz čovjeka.
Podnožje Ivanščice - dostupne su staze Konj, Pionir i Prekrižje, a od neslužbenih Tamni dol i Struja

Pionir nam je postao standard pa onda nema previše razmišljanja. Čak je i pomalo gužva na dijelovima Pionira, ali to samo znači da: a) ljudi se polako ohrabruju i manje biraju Mrzljak ili b) idemo u krivo vrijeme gore. Vjerojatno je malo i od jednog i od drugog. Lidija je društvenjakinja u pravom smislu te riječi pa nas svi pozdravljaju, među svima smo popularni, ona sa svima priča, Marek i ja šutimo i smijuljimo se. Odlučio sam ići s tokom.
Pogled sa Pionira

Rijetki trenutak kad sam ja ispred svojih sportskih prijatelja - moguće da sam uspio doći na čelo jer su se zapričali s nekim...

Neki nas prestižu, a neke prestižemo mi, ali rekao bih da relativno brzo prolazimo stazom. Ne osjećam ništa od onih jučerašnjih dvadeset kilometara, ali to je možda već određena imunost utreniranošću. Trčanje je stvarno jako dobra aktivnost za podizanje ili samo održavanje kondicije. Ide uz bilo koji sport ili aktivnost.
Nije prevelika gužva na vrhu

Nije to kuhano vino baš bilo nešto, ali dobro je sve da se malo zagrijemo

Spuštanje preko Prekrižja s čim sam ja zadovoljan jer sam tamo tako davno bio da sam već skoro i zaboravio da ta staza postoji. Čak sam u jednom trenutku pomislio da nikad ovdje nisam bio, ali kasnije mi je nadošlo sjećanje. Izgleda kao dugotrajna i dosadna staza za uspon, ali odlična je za brzo spuštanje dolje. Može se i trčkarati na dijelovima te stoga jurimo.
Pogled prema Ham-Pokojcu, Čevu... odlični su prizori

I za kraj mačak Baki sa simpatičnim krava uzorkom

Nadam se da ste i Vi započeli aktivno novu godinu te samo tako nastavite. Ako niste, nađite snage i pokrenite se ;)
Sve najbolje!

Oznake: Medvednica, Horvatove stube, Sljeme, Hunjka, Ivančica, Pasarićev dom, Pionir, Prekrižje