Kako sam ispraćaj stare godine dočekao na način kako smo, možemo reći, većinu godine 2020. proživjeli, dakle zatvoreni u sobi i u samoći, situacija nalaže da u 2021. uđem onako kako se želim i većinu, ako ne i cijelu, godine provesti. Stara godina je otišla uz čituckanje redaka Heideggerovog djela "Bitak i vrijeme", malo dopisivanja sa meni dragim osobama pa onda spavanje (da, u stilu klasičnog tridesetogodišnjaka). No, prvi dan nove godine odmah treba žestoko i, pogađate, u planine!

Neki već iz priložene fotografije mogu pogoditi gdje se lutalo prvog dana 2021. Da, to su stube gospona Horvata, a destinacija je bila vrh Medvednice, Sljeme, sa zagorske strane iz mjesta Pila gdje se nalazi prilično veliko parkiralište na kojem možete ostaviti svoj automobil. Iako je bilo malo magle na autoputu iz Varaždina do Zagreba, dan je ubrzo pokazao da će biti i više nego pogodan za planinarenje. Sve regularno po putu, a budući da se, usudim to ustvrditi, većina trijeznila i ispuštala alkoholne pare, cesta je bila prazna. Mora malo na Slavonskoj biti automobila, ali to je čisto da čovjek ne zaboravi gdje se nalazi. Što se više približavamo Zagorju i zagorskoj strani, pejzaž postaje sve više bijel te se pojavljuje termin (zagorski) Sibir.
Kroz šumu prema gosponu Horvatu

Spomen-ploče pred špiljom Medvednicom

Na početku staze se igramo malo Žbunjko taktika - dok je na stazi, najčešće suhom* koritu, puno blata i/ili leda pa je bolje hodati po šumskom tlu izvan označene staze. Od blata se nećemo osloboditi sve do kraja staze, ali ne smeta toliko dok se jednom čovjek navikne. Također, pripremite se da ćete si morati čistiti patike/gojzerice nakon pohoda. O tome možete razmišljati drugi dan, da. Jednom dok se dođe do stuba, malo možete odahnuti, točnije: mirni ste od blata jedno 500 koraka koliko ima i Horvatovih stuba.
Ima patuljaka u Patuljkovoj špiljici: malih, velikih, skrivenih, obezglavljenih - život je težak u planinama!

Tu je taj trenutak gdje sam i prvi put (ovo mi je drugi put na ovoj stazi) zalutao* te smo tako krenuli krivom stazom do vrha. Plan je bio doći do (stare) Hunjke pa onda do vrha. No, eto, dogodilo se da prvo bude vrh, a tek onda prema Hunjki. Na vrhu ima dosta sanjkača i nešto skijaša, toči se i pije kuhano vino, ali nije bila gužva kakva zna biti. Istina, ne znam puno o intenzitetu ovdašnjih gužvi, ali sudeći po onoj fotki od kolege i kolone automobila prema vrhu (spominjao sam to u prošlom postu), ovo sad je bila mila majka.
Klasični pogled sa Sljemena

Pazite se 5G čipirajuće korona vakcine!

Od vrha do Hunjke je praktički lagana šetnjica pa se tu nema što posebno za spominjati. Stanka kod stare Hunjke i pauza za ručak iz ruksaka, odgovorno tvrdim da je ta vrsta ručka najbolja. Pije se i pivo Papak (Varionica) i ABA od 5th elementa. Ipak, jaki vjetar i hladnoća nas požuruju te trpamo stvari u ruksake i jurimo prema Horvatovim stubama. No, budimo iskreni, ne može se to baš zvati jurnjava jer smo malo opet zalutali, ali nalazimo na kraju put i silazimo niz Horvatove stube pa kroz blato i natrag na početnu točku. Sve u svemu, jako lijep izlet i dan općenito, a na kraju je ispalo da smo prehodali i skoro 20 km što je čisto dobra kilometraža ;)

Čekajte, nema spavanja! To jest, ima nešto malo spavanja da se povrati snaga, ali krećemo odmah dalje. Šalje mi poruku kasno navečer (skoro je već 2.1.2021.) moj prijatelj Marek i pita idem li s njim i s Lidijom ujutro brzinski na Ivanščicu? Dakle, prljav sam ušao u krevet, prljav sam iz njega izašao, obavio stvari na wc-u, oprao zube te uskočio u blatne tajice i kupaće/planinarske gaće, strpao sendvič od jučer u manji ruksak i krenuo prema randezvous pointu. Možete vi uvesti propusnice i čovjeka udaljiti od planina, ali teško je planine izbiti van iz čovjeka.
Podnožje Ivanščice - dostupne su staze Konj, Pionir i Prekrižje, a od neslužbenih Tamni dol i Struja

Pionir nam je postao standard pa onda nema previše razmišljanja. Čak je i pomalo gužva na dijelovima Pionira, ali to samo znači da: a) ljudi se polako ohrabruju i manje biraju Mrzljak ili b) idemo u krivo vrijeme gore. Vjerojatno je malo i od jednog i od drugog. Lidija je društvenjakinja u pravom smislu te riječi pa nas svi pozdravljaju, među svima smo popularni, ona sa svima priča, Marek i ja šutimo i smijuljimo se. Odlučio sam ići s tokom.
Pogled sa Pionira

Rijetki trenutak kad sam ja ispred svojih sportskih prijatelja - moguće da sam uspio doći na čelo jer su se zapričali s nekim...

Neki nas prestižu, a neke prestižemo mi, ali rekao bih da relativno brzo prolazimo stazom. Ne osjećam ništa od onih jučerašnjih dvadeset kilometara, ali to je možda već određena imunost utreniranošću. Trčanje je stvarno jako dobra aktivnost za podizanje ili samo održavanje kondicije. Ide uz bilo koji sport ili aktivnost.
Nije prevelika gužva na vrhu

Nije to kuhano vino baš bilo nešto, ali dobro je sve da se malo zagrijemo

Spuštanje preko Prekrižja s čim sam ja zadovoljan jer sam tamo tako davno bio da sam već skoro i zaboravio da ta staza postoji. Čak sam u jednom trenutku pomislio da nikad ovdje nisam bio, ali kasnije mi je nadošlo sjećanje. Izgleda kao dugotrajna i dosadna staza za uspon, ali odlična je za brzo spuštanje dolje. Može se i trčkarati na dijelovima te stoga jurimo.
Pogled prema Ham-Pokojcu, Čevu... odlični su prizori

I za kraj mačak Baki sa simpatičnim krava uzorkom

Nadam se da ste i Vi započeli aktivno novu godinu te samo tako nastavite. Ako niste, nađite snage i pokrenite se ;)
Sve najbolje!

Oznake: Medvednica, Horvatove stube, Sljeme, Hunjka, Ivančica, Pasarićev dom, Pionir, Prekrižje

Nakon toliko godina korištenja bloga i ovog editora, uspio sam zeznuti! Došao sam skoro pa do kraja napisanog posta i obrisao se post, skica nije spremljena. Zato ćete sada dobiti skraćenu verziju s mnogo slika koje će morati nadoknaditi za riječi koje sam napisao.

Pogled prema Medvednici i Sljemenu s terase tzv. High Castlea u Podsljemenskoj zoni. Zagrepčani su stvarno sretni što imaju ovakve prirodne ljepote na samom dlanu.

Malo nakon restorana Šestinski Lagvić skrećete u šumu i pratite planinarske oznake koje će Vas odvesti do utvrde Medvedgrad - naše prve stanice.


Treba nam kojih trideset minuta te dolazimo do punjača za električne automobile. Što to točno radi tu na planini, nikome nije jasno.


Medvedgrad je prekrasan, a treba Vam samo petnaest kuna za ulaznicu. Podržavam sve napore Parkova Hrvatske da restauriraju i sačuvaju ovu utvrde te upoznaju s ljepotama sve zainteresirane. Imaju krasnu suvenirnicu pa možete i to provjeriti. Pisao sam i o nekim idejama za Zagorje i naše utvrde i burgove kojih imamo na pretek, ali o tome jednom drugom prilikom budući da mi se obrisalo sve što sam pisao.
Repetitor na Sljemenu doziva
Jesen pokazuje svoje čari
Pogled je sam po sebi zadivljujući, a trenutno gledate kapelu Svetih Filipa i Jakova
Pogled na Zagreb
Više ne izgleda tako strašno. Ako se ne varam, desno se vidi Samoborsko gorje
Oltar domovine
U zadnje vrijeme su mi suplaninari nešto jako pobožni i religiozni - samo bi držali mise i zasjedali za oltare
Krasna dvorana za predavanja unutar suvenirnice
Skulpture od drva svugdje

Nakon što ja haračim po suvernirnici, a Boris na automatu uzima limenku Budvara te gledanja na udaljeni Zagreb, nastavljamo put prema planinarskom domu Grafičar (864 mnv). Od Medvedgrada do Grafičara Vam treba jedno četrdeset i pet minuta. U blizini Grafičara je poznati rudnik Zrinski. Sam planinarski dom radi sve dane osim ponedjeljkom. Zapamtite to ukoliko ne želite biti razočarani.

Boris Vas pozdravlja uz jedno Velebitsko
Izložba gojzerica u "izlogu" Grafičara

Zanimljiva karta koja prikazuje sva bitna mjesta na Medvednici - žaruljice su na svakom od tih mjesta, a sa strane su tipke koje dok pritisnete, traženo mjesto svijetli. Ne znam da li još uvijek radi, ali jako dobra ideja!
Bajkoviti Grafičar

Od Grafičara do Sljemena treba jedno pola sata i to prevaljujemo prilično brzo. Po putu za Sljeme vidimo mjesto na kojem se održava šumska nastava, a čini se da smo mi jedini učenici danas.


Na Sljemenu se ne zadržavamo dugo jer su tamo te gostione i restorani čiji vlasnici ne znaju planinarske puteve, a pivski zakon planinara glasi (izglasan baš na dan našeg pohoda i ovjeren štambiljem planinarskog doma Ivan Pačkovski (poznatiji kao Puntijarka)): "Ako oni ne znaju kako da se vratimo doma, tada se mi nećemo napiti njihove pive."
Oni koji su samo nedjeljom kod Ivana Pačkovskog vjerojatno ne vjeruju svojim očima kad vide ove prazne stolove

Kod Puntijarke se još malo sunčamo kao gušteri, ispijamo još jedno pivo (ovaj put Nikšićko jer Velebitskog nema) te zapisujemo zapisnik. Spuštamo se po Bikčevićevoj stazi te se prisjećamo kako smo prije par godina nadobudno krenuli baš ovom stazom do Puntijarke pa do vrha. Bilo nam je drago što se ovaj put spuštamo dolje. Susreli smo mnoge planinare, sportaše i rekreativce koji prilično kasno idu gore. Prošli smo sveukupno šesnaest kilometara i napravili krasnu kružnu stazu po Medvednici. Boris je bio zadovoljan i umoran, a to je dobar znak. Ja sam također zadovoljan jer su već u planu novi pothvati. Za kraj Vam donosimo GPS trag pohoda.

U nadi da će Vas ovo potaknuti na istraživanje i lutanje šumom - do čitanja i do viđenja, naravno, na planini!

Oznake: Medvedgrad, Medvednica, Grafičar, Sljeme, Puntijarka

Iako sam prije imao par susreta s Medvednicom kad sam se s kolegama zaputio na Sljeme, nikad to nije bilo ništa ozbiljno. Izleti u prirodu da malo razbiju monotoniju zagrebačkog asfalta i betona. Nedavno kupivši HGSS-ovu planinarsku kartu Medvednice, najavio sam joj svoj skori dolazak. Naravno, ove manje rute se uvijek dogovaraju u zadnji čas pa nikad ne znam do samog kraja gdje ćemo završiti za vikend. No, ovaj vikend je dao jaki impuls za Medvednicu - toliko ljudi je bilo zainteresirano da bi napunili dva automobila. Nošen burom inspiracije, izradio sam nam plan puta u nepoznato.

Tabla na parkiralištu kod ribnjaka u selu Pila

Radilo se o osvajanju Medvednice sa sjeverne strane i prolazak kroz teritorij na kojem još nikad nismo planinarili. Trebalo je automobilom doći do sela Pila koje se nalazi jugoistočno od Stubičkih Toplica koje su poznato mjesto u Hrvatskom Zagorju. Planinare koji su tek na početku svoje planinarske priče često možete čuti kako bi išli ovamo i onamo, a onda kada se treba za vikend, najčešće nedjelju što je po mnogima najgori dan za takvo što, rano ustati i krenuti prema početnim točkama nekako svi odjednom odustaju. Mladi su i žele se zabavljati pa im opraštamo. Tako smo mi na kraju napunili ipak samo jedan auto, a ja sam se još jednom uvjerio tko je od mojih suputnika najhrabriji: Ivan za volanom, Nikola na suvozačkom mjestu, a Damira, Maja i ja na zadnjem sjedištu. Pohvale odmah Damiri i Ivanu kojima je ovo bila svojevrsna inauguracija u duže planinarenje, a nisu ispustili ni zvuka žaljenja, stenjanja ili nešto drugo što smo mogli čuti i vidjeti na svim silnim pohodima na kojima smo se našli.
Područje Medvednice bogato je sadržajem zanimljivim svim ljubiteljima prirode

Oko 7:00 smo krenuli iz Donjeg Kneginca prema Stubičkim Toplicama i Pili. Google maps kaže da treba oko sat i dvadeset do odredišta, ali uz malo lutanja nakon Stubičkih Toplica, planinariti smo počeli tek oko 9:10. Slijedili smo pl. put 39 koji u početku prati tzv. Zagrebački planinarski put. Navodno su ovdje stare babice nosile povrće, voće, mlijeko i sir na plac u Zagreb grad. Ostale zanimljive informacije možete pročitati na stranicama Planinarskog društva STUBAKI, iako nisam siguran je li stranica još uvijek aktivno ažurirana. Iako je lako to sad reći nakon što smo jednom prošli cijeli put, naći parkiralište u Pili je jednostavno! Treba samo slijediti glavnu cestu, a u blizini parkirališta su i planinarske oznake pa je šansa da se tu izgubite stvarno mala.
Ekipa Medvedi na našoj početnoj točki; ulazak na planinarski put dobro je markiran

Prvi dio staze 39 vodi po traktorskom putu, a koliko su samo duboko zagrezli svojim konstantnim prolaskom ovim putem možete zaključiti po tome što se po sredini puta vidi cijev za vodu. Čak i uz veliki oprez, planinarske patike i gojzerice će vam biti dosta prljave - tu nema pomoći. Ovdje se čuje krasno žuborenje potoka Bistra. Prvo raskrižje na koje nailazimo je planinarsko sklonište kod Križa gdje radimo malu stanku prije nastavka puta. Tu negdje smo kroz grane počeli osjećati kapljice kiše, ali još uvijek je bilo prihvatljivo. Ništa što kapuljače ne bi mogle podnijeti. Nastavljamo se probijati kroz šumu te skrećemo lijevo za popularne Horvatove stube, a desno se može skrenuti za Markov Travnik/Oštricu. Ubrzo dolazimo do izletišta Srnec na kojem se opet možete odlučiti hoćete li za Horvatove stube ili desno na put za Puntijarku. Sve je jako dobro označeno i ako iole znate kamo želite ići, šanse da se izgubite su minimalne. Preporučamo da uvijek imate sa sobom planinarsku kartu područja na kojem planinarite! Oprez je ipak potreban jer kad ste prvi put na nepoznatom području čak i uz detaljno proučavanje karata i informacija na internetu, možete zalutati. Tako smo se mi malo dvoumili trebamo li kod Srneca lijevo ili desno, ali na kraju smo odlučili ispravno i ubrzo počeli uspon po Horvatovim stubama. Malo nakon početka stuba, prolazi se kroz ulaz u špilju Medvednicu - na kraju ovog zapisa pogledajte video snimljen kod ulaza u špilju Medvednicu.
Početni dio puta; traktorski i blatno; Nikola kod križa; sklonište kod Križa; vesela ekipa kod putokaza; Horvatovi studenti u njegovom skloništu na Srnecu; oznaka za početak Horvatovih stuba i špilje Medvednice

Gospodinu Vladimiru Horvatutrebalo jesedam godina (1946. do 1953.g.) da izgradi svojih 500 stuba. Kada vidite fascinantan izgled tih stuba, bit će vam jasno da je to i relativno malo vremena za ovaj grandiozni pothvat inspiriran čistom ljubavlju prema planini i prirodi. Znači, gospodin Horvat koristio je samo materijal koji je mogao naći u neposrednoj blizini. Nikakav cement, nikakve civilizacijske izmišljotine, samo snaga prirode i ljudske volje. Sve to na otprilike 650+ mnv! Sa stuba se pruža i pogled na Hrvatsko Zagorje, ali mi smo bili prekriti maglom i oblacima. Prolazimo pokraj Tisinog ponora, pored neobično nagnute stijene koju je gospodin Horvat nazvao Moj naklon, a kod petstote stube nalazi se Patuljkova špiljica. Nutra se nalazi jedan mali patuljak, ali ga je netko vandalizirao te su ostale samo noge.

Mjesta za vidjeti uz Horvatove stube

"Vladimir Horvat vlastitim je rukama 7 godina gradio 500 stepenica. Svaki slobodni trenutak odlazio bi u planinu i tamo boravio cijeli dan u potpunoj samoći, radeći na izgradnji stuba."


Da. Mislim da sam našao još jednog čovjeka kojeg bih mogao staviti na listu ličnosti koje me inspiriraju. Kakav pothvat, a sve da bi čim više ljudi moglo uživati u ovom krajoliku gdje raste rijetka šumska zajednica tise i lipe!

Iz sanjarenja i razmišljanja o gospodinu Horvatu probudila me stvarnost u kojoj smo mokri do kože. Naime, kiša nas je prala svom silinom. Tu smo sreli par starijih planinara s kišobranima koji su nas uputili prema planinarskom domu Hunjka. Ne bi ovaj naš put bio to što je bio da nismo malo zalutali. Pokušavajući čim prije dovesti svoju ekipu pod zaklon, previdio sam oznaku za Hunjku nakon jedne male livadice te smo skrenuli ulijevo po stazi 40, tzv. Mlekarskom putu koji vodi na Sljeme (1033 mnv) - najviši vrh Medvednice. Trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da idemo krivo, ali put je bio "šetnjica" pa nismo izgubili mnogo snage. Vraćamo se natrag na pravi put, a uskoro uz put primijećujemo bodljikavu žicu koja postaje sve češća kako se penjemo prema Hunjki. Zar se i ovdje boje imigranata? Na trenutke težak uspon i dolazimo na još jednu veću livadu. Tu se Nikola ponadao da smo došli do Hunjke, ali trebalo je još ući i proći jedan komad šume. Konačno smo na pravoj livadi i naziremo ogromnu staru zgradu za koju u početku mislimo da je naše odredište. Ogromno zdanje je zatvoreno, a još jedan relikt u obliku starijeg čovjeka, koji se hvalio da je došao brže od nas, objasnio nam je da ovdje nema ničega već godinama. Pokazao nam je prstom na manju kućicu (izgled kao kafić) te rekao da je to ono što tražimo. Njuškali smo malo oko velike napuštene zgradurine te se uputili prema neuglednijem zdanju.
Kišni jahač po ženskim sedlima; znak za Hunjku koju smo previdjeli i lutali po Mlekarskom putu; stara Hunjka; putokazi; livada Hunjka na kojoj je zasigurno lijepo bivati tokom ljepšeg vremena

U domu se ne smije jesti i piti vlastita hrana i piće. Osjetio sam malo razočaranje što neću jesti svoje domaće planinarske sendviče i jesti crne masline. No, ušavši unutra, shvatio sam da ništa ne bih ni propustio. Nije nas se baš dojmila ta Hunjka, a cijeli dojam je pokvarila i činjenica da imaju ogromni kamin koji, zamislite, nije grijao. Da ne bi bili nepošteni, zaposlenice su bile jako uslužne i pristojne te su se čak interesirale otkud dolazimo tako opremljeni do zuba. Jednu od njih pitao sam kako da sad nastavimo do Puntijarke i lijepo mi je objasnila. Popili smo Laško i Velebitsko, a Maja čaj.
Nikola piše planinarske memoare; kompas uvijek pokazuje u smjeru...; kul bokserska njuška pred Hunjkom

Put je dobro markiran pa odlučno krećemo prema planinarskom domu Ivan Pačkovski, popularnijem pod nazivom Puntijarka. Prolazimo po livadi Mijatovac koja izgleda idealno za piknik, a ubrzo počinje neka čudna buka koja se ne može često čuti na planini. Koliko god mi je bilo teško što će Nikola sad misliti svašta o Puntijarki (mjesto na kojem smo moji kolege i ja prije u miru pili Tomislave i pričali o filozofiji), bilo mi je drago što će svi moji suputnici vidjeti pravu paradu i drugo lice planinarenja koje je, štogod sad vi mislili, vrijedno prezira. Autobusi, automobili, freze... ništa pogonjeno ljudskom snagom i milijuni ljudskih bića koja plešu, jedu piju i urliču. Osjetio sam kako se gospodin Horvat okreće u grobu. Živa muzika. Na licima mojih suputnika zbunjenost. Probio sam se u unutrašnjost doma i brzo pronašao štambilje da ih udarim u svoje planinarske dnevnike. Plan nam je bio popiti jednu rakiju za zagrijavanje nakon kiše i hladnoće, no te rakije bi tako krivo sjele, a i čekanje cijelu vječnost da nam ih potoče uz gigantske redove drugih koji žele piti i jesti nam nije trenutno odgovaralo.
Prema Puntijarki; livada Mijatovac; neprirodna kolona automobila na planini, autobus; planinarska parada, ples i živa muzika kod Puntijarke

Nastavljamo prema Sljemenu dok se užasna seoska glazba postupno gubi u krošnjama drveća. Nakon onečišćenosti ljudskim stvarima, ušli smo opet u oblake i tišina je zavladala cestom. Prolazimo pokraj Snježne kraljice gdje je privezan jedan mali krasni tornjak. Put nas dalje vodi pokraj Kapelice Majke Božje Sljemenske (Kraljice Hrvata). Čudim se da nisam znao da imamo kraljicu. Kako god bilo, arhitektura same kapelice je impozantna, a oslanja se na oblike crkvene umjetnosti iz doba prvih hrvatskih vladara. Kapelica je izgrađena od sljemenskog zelenog kamena te se dobro uklapa u šumski, planinski ambijent.
Asfalt, ali magla i mir; mali tornjak kod Snježne kraljice; Nikola je fasciniran s tornjevima i želi si ga uzeti za doma; Kapelica Majke Božje Sljemenske; trenutak prije eksplozije smijeha unutar kapelice

Slijedi nam Činovnička livada na kojoj se nalazi i planinarska kuća Junac (968 mnv). Ulazim unutra, a tamo nalazim par ljudi koji gledaju Nedjeljom u 2 i gunđaju u znak neodobravanja gradonačelnika Bandića. Ah, ni na planini se ne mogu osloboditi tih dolinskih i nizinskih gluposti. Udaram štambilj u planinarski dnevnik, zahvaljujem i izlazim. Tu, na Činovničkoj livadi, je okinuta jedna fotografija koja mi je draga srcu, ali je ne smijem objaviti ovdje jer bi neki mogli dobiti otkaz.
Mir i spokoj na Činovničkoj livadi

Imamo još maksimalno deset minuta do vrha te nakon što je Nikola proučio ogromni TV toranj, ulazimo u kafić/restoran koji se nalazi na Sljemenu. Opet, ništa spektakularno i nikako planinarski, vidi se da je ovo mjesto na koje Zagrepčani pomoću svojih automobila cestom dolaze na nedjeljni ručak. Po odjeći gostiju mogli smo neke stvari zaključiti, a našli smo se u situaciji u kojoj smo mi najprljaviji od svih. Čudno da na vrhu planine nađete tako uređene ljude - naravno, bez predrasuda, ali indikativno je. Većina ne razumije što zapravo planine i planinarenje predstavljaju, a koga i kriviti kad na upit kako se sad vratiti po Mlekarskom putu, vlasnik (vjerojatno) i konobari sliježu ramenima. Ne znam. Možda sam bezobrazan i radikalan, ali čim vidim te ljude na vrhu planine, a nemaju pojma kako se najbliža planinarska staza zove, znam koliko je sati. Ovaj put smo svi naručili pivo, a Nikola i ja smo popili svaki po jednog Tomislava da proslavimo osvajanje Sljemena.



Povratak počinjemo malo drukčijim putem, ali se uskoro spajamo na livadu kod Hunjke pa većinu povratka idemo istim putem. Najteži (i pri povratku najdosadniji) dio puta je definitivno bio onaj prvi (to jest zadnji) blatni. Aktivno smo se planinom kretali šest sati i prošli blizu dvadeset kilometara. Sveukupno provedeno vremena u prirodi: devet sati. Vidjeli smo tako neka klasična mjesta Medvednice, no mnoga još ostaju za istraživanje. Za kraj GPS trag koji prikazuje rutu te pogledajte još jedan video snimljen prilikom spusta i prolaska kroz ulaz u špilju Medvednicu. Uživajte u prirodi i vidimo se na planini!

Oznake: planinarenje, Medvednica, Zagrebački put, staza broj 39, Horvatove stube, špilja Medvednica, Hunjka, Puntijarka, Sljeme

Jučer smo imali priliku planinariti po Sljemenu. Našli smo se u Zagrebu zbog poslovnih razloga i odlučili usred tjedna pokloniti se planini. Par prijatelja iz Zagreba (što smatram velikom brojkom za popularnost planinarenja među mladima - pogotovo u velikom gradu, po našim mjerilima, kao što je Zagreb) me uvijek pita kad ćemo na Sljeme. Ne sjećam se kad smo točno zadnji puta bili, ali jednom prije je jedna jesenska slika završila na naslovnici blog.hr-a! Maja i ja smo išli ovaj put sami, a kad malo zatopli i kad će biti prilike, otići ćemo u većem broju.

Iskobeljali smo se iz stana negdje oko 07:45. Trebalo je prvo odmeditirati, naravno, a onda nas je malo svladavao umor jer smo prijašnji dan (većinom ja) hodali po dućanima u potrazi za planinarskom opremom. To je posebna priča s kojom vas sad neću zamarati, ali svakako je vrijedno spomenuti u kojem dućanu ima što i vrijedi li ta roba ili ne. Mrski dio puta je onaj koji morate proći tramvajem. Od Jaruna do Mihaljevca ima dosta, a potrebno je i barem jednom presjedati. Taktički sat kaže da smo uspon započeli skoro točno u 9:00. Prošlo je dovoljno vremena da ja zaboravim sve što sam naučio o planinarskim stazama na Sljemenu. Tzv. planinskim tramvajem (broj 15) smo jednostavno otišli do zadnje stanice (Dolje) i pratili oznake. Ono što mi se prvo uvijek dogodi, namjerno ili nenamjerno, je da promašim tunel. Zadnji put smo moj prijatelj Boris i ja uopće promašili stazu - skrenuli smo s glavne staze na neku gdje su nedavno krčili šumu. Sve bi to bilo u redu da nije bio početak ljetnih paklenih vrućina i da je bilo drveća koje bi nas štitilo od naše zvijezde.
Za Sljeme je karakteristično da ima puno malih raskrižja i odvojaka koji uvijek pomalo vode dalje od glavne staze (ako se tako neka od njih može nazvati). Uvijek je najmudrije slijediti markacije i ne možete mnogo pogriješiti. Naravno, ako ste avanturistički nastrojeni onda je praćenje markacija vjerojatno dosadno.

Osim što sam promašio tunel i na jednom dijelu odabrao krivi odvojak te nas tako odveo po serpentinastoj cesti (koja je slična onom užasu na Ivanščici koji počinje kod Žganog vina), sve ostalo je išlo prilično glatko i po planu. Dapače, odveo sam Maju do tzv. katakombi koje se nalaze blizu početka uspona. Boris mi je to jednom pokazao i ispričao svakakve priče o tom mjestu pa sam rado tu zanimljivost podijelio sa svojom suputnicom. Netko je bio šaljivdžija pa je postavio reflektirajući element na ulazu u katakombe - na dovoljnoj udaljenosti da ga obični blic na fotiću zahvati! Priznajem da sam malo dulje gledao u tu sliku dok sam ju uslikao.


Došli smo prvo do planinarskog doma Runolist, a onda samo nastavili prema vrhu. Asfaltirana cesta vodi do vrha pa nije čudo da su se po putu nakalemili i ugostiteljski objekti. Nema ništa lošeg u tome, naravno. Vjerujem i nadam se da ti ljudi znaju da su na planini i da treba biti posebno oprezan s otpadom koji stvaraju. Kao što mi nije jasan quad na vrhu Ivanščice, tako mi nisu ni jasni ljudi koji kažu da su bili na Sljemenu, a dovezli su se autima do jednog od restorana i tamo dodatno prikupljali kalorije. Možda je stvar u meni, ali nekako mi to ukida svrhu planine i planinarenja, a definitivno smanjuje doživljaj koji priroda i planina nude. Ne skrivam to! Kad vidim ljude koji autima idu do vrha, pomislim: "Vidi ove slabiće!" No, možda je to malo pregrubo s obzirom da se na vrhu Sljemena može i skijati. Zapravo su jučer skijaši i snowboarderi bili najzastupljenija skupina. Sreli smo samo jednog planinara po putu do vrha - neki uređeni starac kojemu je samo crveni McKinley ruksak narušavao kamuflažu. Prešišao je nas mlade nade i izgubio se negdje u zavojima ceste.

Činovnička livada je mjesto na kojem smo pojeli sendviče i malo promatrali skijaše. Djeca su učila, a oni iskusniji su jurili niz stazu. Maja je izrazila želju da jednom pokušamo skijati, a ja ću probati biti otvoren koliko god mogu - priznajem da su mi draže moje noge čvrsto na tlu u sigurnim planinarskim cipelama. Nakon odmora kod planinarske kuće Junac (968m) i kluba Brđana, krenuli smo prema vrhu za koji knjige kažu da stoji ponosno na 1033m. Sat je rekao 1040m, ali pustit ćemo i tehnologiju da pogrješi i nećemo preispitivati planinare i planinu kad već preispitujemo gotovo sve one u nizini. Od činovničke livade do vrha nema puno, ali smo po putu morali preskočiti drvenu ogradu koja je valjda tu postavljena da bi spriječila ljude da u sezoni skijanja ulaze sa stražnje strane. Ta ograda i nije najbolje rješenje jer direktno prekida put koji ima planinarsku oznaku. Na vrhu je moja suputnica popila kavu, a ja sam morao isprobati pivo. Istina, pivo koje sam pio već mnogo puta, ali pivo na planini je nešto sasvim drugo. No, moj požirak se profinjuje i polako definiram uvjete "savršenog" piva. Mogu reći da polako isključujem zimu i hladno vrijeme kao doba idealno za pronalazak tog svetog grala svih pivopija. Planinarenje tokom kasnijeg proljeća, ljeta i jeseni se čini kao bolji kandidati. Istraživanje još u svakom slučaju nije gotovo! Možda je korisno spomenuti da se i po zimi mora piti puno tekućine tokom planinarenja iako imamo osjećaj kao da nismo žedni. Hidratacija je jako bitna i ljudi ne dehidriraju samo po ljeti!

Spustili smo se direktno s vrha prateći planinarske oznake. Mapa koju prilažem uz ovaj post će u uvelike razjasniti stvari o stazama kojima smo išli. Naime, ne znam imaju li te sve staze neko ime i kako ih iskusniji na ovom području zovu. Skijaši koriste umjetni snijeg, a onaj prirodni se počeo ukazivati negdje nakon 750-800m. Tokom spusta smo vidjeli jednu stariju ženu koja je opremljena do zuba išla prema vrhu. No, ono što me do kraja oborilo s nogu, kad već nisam još uvijek sreo planinu koja bi to učinila, je prizor jednog crnog francuskog bulldoga koji je pokorno pratio svojeg gazdu. S njima je bio i jedan mlađi, nestašniji pas koji je vrludao okolo, ali ovaj bulldog je ponosno koračao uz gazdu. Činilo se kao da on zna da je na posebnu hvalu svojoj pasmini! Nažalost, francuski bulldozi su umjetno stvorena pasmina koja ima jako puno zdravstvenih problema od kojih je najvidljivija njihova izrazito spljoštena njuška. Mnogi umru pri porodu, a da bi do toga uopće došlo - potrebna je umjetna oplodnja jer mužjaci imaju preslabe zadnje noge pa ne mogu naskočiti na ženku. No, proklet bio ako ovaj mali crni junak nije bio manje zadihan od mene! Nikakav zvuk hrgljenja ni teškog disanja! Da budem siguran, pitao sam njegovog gazdu može li mali gore. Odgovorio je: "Ja ga ništa ne pitam, a on samo ide." To mi je bilo sasvim dovoljno da ostanem očaran do kraja spusta. Znači moguće je... jednog dana!

Naznake civilizacije su se počele ukazivati i ranije, a do kraja smo bili raz-očarani kad smo došli jednu ili dvije stanice prije Dolja. Stara petnaestica je već dolazila i uskočili smo u nju. Mislim da me zamaraju više te vožnje u tramvajima nego samo penjanje na vrh. No, to je cijena koju smo trebali platiti da bi proveli jedno lijepo jutro na planini. Jasno je zašto je Sljeme omiljeno mjesto za izletnike. Zagrebčani mogu biti ponosni što im je Medvednica na samom dlanu.




Ukupna udaljenost: 15.12 km
Vrijeme: 3 h 57 min
Brzina prolaska rute: avg 15:42 min/km, max. 09:31 min/km
Maksimalna visina: zabilježeno 1040 m (službeno 1033 m)
Potrošeno: cca 3 080 cal

Oznake: Sljeme, planinarenje, 1033m, Rudi

* oni koji su mi dopustili da stavim njihove slike, stavio sam ih.


Treba se iskoristiti ovo lijepo vrijeme.
Izrekao sam djedu sumnju da će opet padati kiša pa treba ići u prirodu kad je za to prilika.
On je ekspert za vremenske (ne)prilike pa onda valjda najbolje zna.
Moje sumnje je otklonio i rekao da će možda malo za vikend, ali slijedeći tjedan je opet pogodan.
To znači da imamo zeleno svjetlo za još jedno penjanje uz planinu.

Pustimo budućnost zasad.

Srijeda (17.04.) je i lijepo sunčano vrijeme. Pred faksom je sve puno tzv. guštera.
Upijaju sunčevu energiju. Neki gledaju u bijele stranice knjiga ili bilježnica, ali svi će se složiti s vremenom da počne previše blještati.
Uglavnom, krasno je.

Okuplja se ekipa hrabrih koji će pokoriti Sljeme. 6 hrabrih i još dvoje koji su odustali zbog nekih obaveza - koliko stvarnih, toliko i nestvarnih.

Boris i Bubač još na betonu velegrada


Prošli put smo negdje bili prije (još malo i) točno godinu dana. Tada smo išli "težim" putem pa smo došli do Puntijarke.
Doduše, tada nismo išli do samog vrha.
Ovaj puta smo išli do vrha, tzv. lakšom stazom - valjda se misli na onu kojom se obično ide.
Tamo, čini mi se, idu i ljudi dok idu na Sljeme zbog obavljanja obaveza tjelesnog. Tjelesni na filozofskom fakultetu u Zagrebu ne donosi ni 1 ECTS bod. Možda zato i dosta ljudi ima problema s odlascima na tjelesni? Ne znam. Uglavnom, tjelesni je obavezan samo prve dvije godine faksa, a ostalih 3 se udebljajte kao svinje - to se često i događa jer prekomjerno sjedenje za knjigom ne donosi samo znanje.



Tunel na ulazu; navodno u njemu po ljeti spavaju beskućnici jer je fino prohladno


Samo hodanje uz planinu po stazi nikad ne predstavlja neke poteškoće. Ako noge bole, one ionako bole drugi dan. Iz razgovora sa svojim suputnicima ne čini se da je netko imao probleme. Svi smo došli živi i zdravi, neki znojniji od drugih.
Na početku staze je sve suho i prikladno za hodanje, ali kasnije ima blata, a kako se približavate vrhu je sve gore što se vode i blata tiče. Topi se snijeg kojeg pri vrhu još ima pa je onda na nekim dijelovima staza čisto preplavljena vodom. Kao da preko staze ide potok. No, dobre planinarske čižme ništa neće zaustaviti.



Pravi wc, a ne ono u što pišate svaki dan


Na vrhu smo čak imali i ideju o sanjkanju, ali na kraju ništa od toga jer su se neki bojali da neće biti prestrmo - problem zaustavljanja dok jednom kreneš. Onda je Bubač (on je već slavan na internetu pa nemam problema s pisanjem njegovog imena) odlučio umjesto sanjkanja iznaći zabavnu disciplinu bacanja mobitela na snijeg. Zapravo, poanta je bila da baciš mobitel na snijeg, a ispred toga je određena količina blata. Na kraju je uspio na način da je polovica
mobitela bila u blatu, a polovica u snijegu.



Na putu do vrha


Društvo nam je pravila i jedna crna trudna mačka. Boris (on mi je dozvolio da sve njegovo - ime i slike - objavljujem na internetu) voli mačke pa je odmah stvorio telepatsku vezu s njom. Ipak, ostalo je samo na tome jer nam se bojala prići.

Nakon malo sunčanja pri vrhu, spustili smo se. Odvojili smo se na dvije ekipe od po 3 osobe pa sam ja završio s ekipom koja se nije spustila istim putem kojim smo došli. Negdje smo zalutali pa nismo došli na zadnju tramvajsku stanicu nego predzadnju. Dalje je sve bilo uobičajeni Zagreb. Tramvaji, beskućnici koji pričaju sami sa sobom, bakice koje gunđaju i mole krunice.




Rekli su da će vidljivost biti dobra, ali nije nešto posebno bilo; blizu vrha. U svakom slučaju, boje su lijepe



Hodali smo ukupno cca 3 i pol sata gore i dolje.

Budućnost?
Ovisi o vremenu.
Uvijek ovisi o nečemu.

Oznake: Sljeme, planina, Odmak od betona, priroda, Trudna mačka