Jučer smo imali priliku planinariti po Sljemenu. Našli smo se u Zagrebu zbog poslovnih razloga i odlučili usred tjedna pokloniti se planini. Par prijatelja iz Zagreba (što smatram velikom brojkom za popularnost planinarenja među mladima - pogotovo u velikom gradu, po našim mjerilima, kao što je Zagreb) me uvijek pita kad ćemo na Sljeme. Ne sjećam se kad smo točno zadnji puta bili, ali jednom prije je jedna jesenska slika završila na naslovnici blog.hr-a! Maja i ja smo išli ovaj put sami, a kad malo zatopli i kad će biti prilike, otići ćemo u većem broju.

Iskobeljali smo se iz stana negdje oko 07:45. Trebalo je prvo odmeditirati, naravno, a onda nas je malo svladavao umor jer smo prijašnji dan (većinom ja) hodali po dućanima u potrazi za planinarskom opremom. To je posebna priča s kojom vas sad neću zamarati, ali svakako je vrijedno spomenuti u kojem dućanu ima što i vrijedi li ta roba ili ne. Mrski dio puta je onaj koji morate proći tramvajem. Od Jaruna do Mihaljevca ima dosta, a potrebno je i barem jednom presjedati. Taktički sat kaže da smo uspon započeli skoro točno u 9:00. Prošlo je dovoljno vremena da ja zaboravim sve što sam naučio o planinarskim stazama na Sljemenu. Tzv. planinskim tramvajem (broj 15) smo jednostavno otišli do zadnje stanice (Dolje) i pratili oznake. Ono što mi se prvo uvijek dogodi, namjerno ili nenamjerno, je da promašim tunel. Zadnji put smo moj prijatelj Boris i ja uopće promašili stazu - skrenuli smo s glavne staze na neku gdje su nedavno krčili šumu. Sve bi to bilo u redu da nije bio početak ljetnih paklenih vrućina i da je bilo drveća koje bi nas štitilo od naše zvijezde.
Za Sljeme je karakteristično da ima puno malih raskrižja i odvojaka koji uvijek pomalo vode dalje od glavne staze (ako se tako neka od njih može nazvati). Uvijek je najmudrije slijediti markacije i ne možete mnogo pogriješiti. Naravno, ako ste avanturistički nastrojeni onda je praćenje markacija vjerojatno dosadno.

Osim što sam promašio tunel i na jednom dijelu odabrao krivi odvojak te nas tako odveo po serpentinastoj cesti (koja je slična onom užasu na Ivanščici koji počinje kod Žganog vina), sve ostalo je išlo prilično glatko i po planu. Dapače, odveo sam Maju do tzv. katakombi koje se nalaze blizu početka uspona. Boris mi je to jednom pokazao i ispričao svakakve priče o tom mjestu pa sam rado tu zanimljivost podijelio sa svojom suputnicom. Netko je bio šaljivdžija pa je postavio reflektirajući element na ulazu u katakombe - na dovoljnoj udaljenosti da ga obični blic na fotiću zahvati! Priznajem da sam malo dulje gledao u tu sliku dok sam ju uslikao.


Došli smo prvo do planinarskog doma Runolist, a onda samo nastavili prema vrhu. Asfaltirana cesta vodi do vrha pa nije čudo da su se po putu nakalemili i ugostiteljski objekti. Nema ništa lošeg u tome, naravno. Vjerujem i nadam se da ti ljudi znaju da su na planini i da treba biti posebno oprezan s otpadom koji stvaraju. Kao što mi nije jasan quad na vrhu Ivanščice, tako mi nisu ni jasni ljudi koji kažu da su bili na Sljemenu, a dovezli su se autima do jednog od restorana i tamo dodatno prikupljali kalorije. Možda je stvar u meni, ali nekako mi to ukida svrhu planine i planinarenja, a definitivno smanjuje doživljaj koji priroda i planina nude. Ne skrivam to! Kad vidim ljude koji autima idu do vrha, pomislim: "Vidi ove slabiće!" No, možda je to malo pregrubo s obzirom da se na vrhu Sljemena može i skijati. Zapravo su jučer skijaši i snowboarderi bili najzastupljenija skupina. Sreli smo samo jednog planinara po putu do vrha - neki uređeni starac kojemu je samo crveni McKinley ruksak narušavao kamuflažu. Prešišao je nas mlade nade i izgubio se negdje u zavojima ceste.

Činovnička livada je mjesto na kojem smo pojeli sendviče i malo promatrali skijaše. Djeca su učila, a oni iskusniji su jurili niz stazu. Maja je izrazila želju da jednom pokušamo skijati, a ja ću probati biti otvoren koliko god mogu - priznajem da su mi draže moje noge čvrsto na tlu u sigurnim planinarskim cipelama. Nakon odmora kod planinarske kuće Junac (968m) i kluba Brđana, krenuli smo prema vrhu za koji knjige kažu da stoji ponosno na 1033m. Sat je rekao 1040m, ali pustit ćemo i tehnologiju da pogrješi i nećemo preispitivati planinare i planinu kad već preispitujemo gotovo sve one u nizini. Od činovničke livade do vrha nema puno, ali smo po putu morali preskočiti drvenu ogradu koja je valjda tu postavljena da bi spriječila ljude da u sezoni skijanja ulaze sa stražnje strane. Ta ograda i nije najbolje rješenje jer direktno prekida put koji ima planinarsku oznaku. Na vrhu je moja suputnica popila kavu, a ja sam morao isprobati pivo. Istina, pivo koje sam pio već mnogo puta, ali pivo na planini je nešto sasvim drugo. No, moj požirak se profinjuje i polako definiram uvjete "savršenog" piva. Mogu reći da polako isključujem zimu i hladno vrijeme kao doba idealno za pronalazak tog svetog grala svih pivopija. Planinarenje tokom kasnijeg proljeća, ljeta i jeseni se čini kao bolji kandidati. Istraživanje još u svakom slučaju nije gotovo! Možda je korisno spomenuti da se i po zimi mora piti puno tekućine tokom planinarenja iako imamo osjećaj kao da nismo žedni. Hidratacija je jako bitna i ljudi ne dehidriraju samo po ljeti!

Spustili smo se direktno s vrha prateći planinarske oznake. Mapa koju prilažem uz ovaj post će u uvelike razjasniti stvari o stazama kojima smo išli. Naime, ne znam imaju li te sve staze neko ime i kako ih iskusniji na ovom području zovu. Skijaši koriste umjetni snijeg, a onaj prirodni se počeo ukazivati negdje nakon 750-800m. Tokom spusta smo vidjeli jednu stariju ženu koja je opremljena do zuba išla prema vrhu. No, ono što me do kraja oborilo s nogu, kad već nisam još uvijek sreo planinu koja bi to učinila, je prizor jednog crnog francuskog bulldoga koji je pokorno pratio svojeg gazdu. S njima je bio i jedan mlađi, nestašniji pas koji je vrludao okolo, ali ovaj bulldog je ponosno koračao uz gazdu. Činilo se kao da on zna da je na posebnu hvalu svojoj pasmini! Nažalost, francuski bulldozi su umjetno stvorena pasmina koja ima jako puno zdravstvenih problema od kojih je najvidljivija njihova izrazito spljoštena njuška. Mnogi umru pri porodu, a da bi do toga uopće došlo - potrebna je umjetna oplodnja jer mužjaci imaju preslabe zadnje noge pa ne mogu naskočiti na ženku. No, proklet bio ako ovaj mali crni junak nije bio manje zadihan od mene! Nikakav zvuk hrgljenja ni teškog disanja! Da budem siguran, pitao sam njegovog gazdu može li mali gore. Odgovorio je: "Ja ga ništa ne pitam, a on samo ide." To mi je bilo sasvim dovoljno da ostanem očaran do kraja spusta. Znači moguće je... jednog dana!

Naznake civilizacije su se počele ukazivati i ranije, a do kraja smo bili raz-očarani kad smo došli jednu ili dvije stanice prije Dolja. Stara petnaestica je već dolazila i uskočili smo u nju. Mislim da me zamaraju više te vožnje u tramvajima nego samo penjanje na vrh. No, to je cijena koju smo trebali platiti da bi proveli jedno lijepo jutro na planini. Jasno je zašto je Sljeme omiljeno mjesto za izletnike. Zagrebčani mogu biti ponosni što im je Medvednica na samom dlanu.




Ukupna udaljenost: 15.12 km
Vrijeme: 3 h 57 min
Brzina prolaska rute: avg 15:42 min/km, max. 09:31 min/km
Maksimalna visina: zabilježeno 1040 m (službeno 1033 m)
Potrošeno: cca 3 080 cal

Oznake: Sljeme, planinarenje, 1033m, Rudi