Zadnja dva dana bilježimo velike vrućine, a nad morem se diže neka čudna sparina. Dan se još nekako preživi uz vodu, pogotovo vikendom kad slobodno lutamo, međutim noći su pomalo nesnosne. Premetanje, znoj i buđenja. Čovjek ovih dana jednostavno mora biti nudist u vlastitom krevetu. Aktivnost u prirodi je također otežana jer je prevruće. Utjehu nalazimo na divljim plažama Červara. Jučer je baš jedan mali bucmasti dječak bio ljut zbog stijena kod ulaza u more te je rekao majci: "Baš su glupo napravili ovu plažu!" Trenutno štivo za plažu mi je "Perenijalna filozofija" - djelo Aldousa Huxleya iz 1945. godine. Potaknut vjerojatno i sadržajem Huxleyeve knjige, pomislio sam odmah: "Misli li ovaj dječak na Stvoritelja?" No, ima on još vremena da se bavi tim temama.

Samostan sv. Mihovila nad Limom

U nedostatku šumskog zraka, odlučili smo se, unatoč vrućini, nedjelju provesti aktivno. Nalazimo se u Kloštru blizu Limskog kanala. Parkirali smo automobil kod samostana te samo malo bacili pogled na njega. Ovaj samostan i crkvica napravljeni su u 11. stoljeću te se navode kao jedan od najvažnijih samostanskih sklopova u Istri. Međutim, mi se ovdje ne zadržavamo dugo te nastavljamo po šumskom drumu.
U bilo kojem trenutku se od glavne staze može odustati te krenuti prema samom moru - takva jedna staza su i fratarske škale

Putem, šuma tu i tamo zastire prolaz suncu do naših pomalo ugrijanih lica pa je podnošljivije. Zapravo, uz samu šumu, želja nam je vidjeti stari aerodrom koji se nalazi tu negdje pored Vrsara. Sama staza na kraju i vodi do Vrsara, ali tek kasnije saznajemo da bi jedan dio trebali hodati po asfaltu koji je, ne moram dodatno napominjati, već dosta ugrijan, isijava i želi prenijeti svoju toplinu na naša tijela. No, prvo dolazimo do zabavnog i informativnog dijela šume Kontije gdje saznajemo tko su sve njezini stanovnici, cvrkut ptica može se čuti na postavljenoj spravi pogonjenoj sunčevom energijom te upoznajemo Kontiće - četverooka stvorenja koja sade biljke i drveće te štite šumu Kontiju od negativnog ljudskog utjecaja. Jednom su tako, jašući na sovi, ugasili i požar koji je ovdje buknuo...
Poziv za dublji ulaz u šumu

Evo nas na edukativnom dijelu

Da znamo gdje se to nalazimo

Posebni rezervat šumske vegetacije s mnogo ptica, a ovdje navodno obitava i gospon jazavac

Negdje nakon sedmog, osmog kilometra dolazimo do već prije spomenutog asfalta. Sreli smo mnoge bicikliste i par trkača. Kasnije srećemo i skupinu turista koji hodaju kao i mi, vjerojatno tražeći piratski bar kod piratske špilje kapetana Morgana. Aerodrom smo već trebali ugledati pa palim ViewRanger (preporučam svim lutalicama po prirodi ovu korisnu aplikaciju) koji nam kaže da se aerodrom nalazi paralelno s našom pozicijom. Međutim, do samog aerodroma očito se pješke s ove strane ne može jer postoji ograda (netko čuva svoje kamp prikolice ovdje) i vrata koja su zaključana lancima. Zadovoljavamo se pogledom izdaleka na aerodrom.
Ne vidi se stvarno bogznašto, ali kasnije smo čuli i vidjeli kako je jedan aviončić uzletio nad šumom

Vraćamo se natrag drugim putem, onim koji nas vodi bliže uz sam Limski kanal te, kad smo već ovdje, posjećujemo tu famoznu piratsku špilju. Kafić, odnosno piratski bar je na samom ulazu u špilju. Gosti, većinom stranci, piju pivo i to ono točeno (i po svemu sudeći razvodnjeno) u plastičnim čašama. Nema ni krigli za posjetitelje piratske krčme. Nema ni ruma što me dodatno čudi. Slabi su to neki pirati danas ovdje.
Turisti se mogu i slikati ovdje. Navodno je ovdje boravio jedno vrijeme (skrivao se od Engleza) zloglasni pirat Henry Morgan. Sumnjam da je toliko uživao u pivu; ovo mjesto zapravo, sama unutrašnjost špilje, izgleda kao da podržava više asketski način života

Top je spreman!

Malo fotosešna u špilji u kojoj je par stupnjeva manje nego vani te je ovdje prilično ugodno - to je prirodna "klima" od kamena i u kamenu

Evo ipak krigli i ove, nadam se, nisu razvodnjene

Ovako to izgleda Morganovim pajdašima - uz pivo im je vjerojatno lakše podnesti sve te silne turiste koji se ovdje sjate

Nakon špilje i piratskog bara vodi jedna od staza dolje do mora, a ja sam ponio kupaće gaće i ručnik! Međutim, vidio sam koliko je ljudi dolje na škalinama pa mi se jednostavno nije dalo gužvati. Možda je to samo moj problem, ali stvarno nakon Červara i njegovih divljih plaža (koje u biti znaju biti napunjene, ali naša obala je tako lijepa i razvedena da se svi možemo fino ipak izbjegavati) nemam volje biti "guz uz guz" s našim inozemnim prijateljima. To je sad posebna priča u koju neću ulaziti, ali stvarno ima jako lijenih ljudi koji će čak i u zaštićenu šumsku vegetaciju kročiti svojim automobilima, motorima i kvadovima. Svaka čast onima koji dolaze biciklima i pješke!
Kod sv. Mihovila stalo je vrijeme

Pri povratku još malo njuškanja okolo samostana. Nisam fotografirao, ali na samom samostanu rađeni su određeni prilično sumnjivi građevnski zahvati koji UOPĆE ne pašu uz starost i svetost same zgrade

Sveukupno smo hodali oko petnaest kilometara, vidjeli lijepe komade šume te se nadisali friškog zraka. Popodne su nas opet vidjele plaže Červara pa smo već pomalo i zaboravili na vrućinu. Manji toplinski val navodno tek počinje pa se pazite dok boravite u prirodi! Lijep pozdrav i čitamo se!

Treba se i osnažiti nakon svega - toretlini sa sirom, umak od rajčice s domaćim feferonima, a i bosiljak je iz našeg malog porečkog vrta

Oznake: Kloštar, Limski kanal, Kontija, piratska špilja

Dogodi se tako da subota ponekad započinje ranije nego "radni" dan u tjednu. Prvo me razočarala lokalna pekara koja otvara svoja vrata tek od 6:30, a ja sam već spremno čekao od 6:00. Valjalo je pripremiti sendviče za naš izlet biciklom povodom rođendana dobrog kolege i prijatelja Miroslava (koji čitateljima može biti poznat iz jednog od prijašnjih postova kada smo također lutali biciklom po okolici Poreča). Pekara je blizu našeg stana pa sam se vratio za pola sata i kupio ogromno hambi pecivo, ono pravo radničko. Zagrijavam vegeburgere i stavljam ih u hambi te pripremam sve ostalo. U planinarskom ruksaku (jer nemam ništa manje - deset litarni ruksak je premali pa on otpada kao opcija) zvecka pivo jer se, dakako, moramo putem malo počastiti. Znam da i Miroslav uzima sa sobom pivo, ali toga nikad dosta...

Sastojci: hambi pecivo, ketchup, curry, gomašo, vegeburger, sir, paprika

Cilj nam je Vižinada, to jest selo Mekiši pokraj Vižinade. Odlučili smo opet ići Parenzanom pa me malo nakon 7:00 Miroslav i Simeon, još jedan hrabri porečki suputnik, pokupljaju kod stana - Parenzana nam praktički prolazi sto metara od stana. Dan će, kao i cijeli prošli tjedan, biti pakleno vruć, no zasad je podnošljivo. Prva postaja nam je predgrađe Višnjana gdje stajemo kod klupice i pijemo prvo pivo.
Crna kraljica od Medvedgrada je za Mirija, a za Simeona i mene ABA od Petog elementa

Višnjanski mister Mittens nam se pridružuje - jako je mazni pa ga dragamo

Nisam još to Simeonu rekao, ali malo podsjeća na Josha Hommea s ovim naočalama

Ispalo je na kraju da smo na ovoj stanici kod Višnjana popili dvije pive (ili i više). Počele su priče o kompjutorima i videoigrama, nešto s čime ovdje neću zamarati publiku s bloga. Svo troje smo veliki (neki više, neki manje) entuzijasti za videoigre pa ti razgovori prepuni anegdota znaju potrajati satima. Pretpostavljam da je to razlog zašto smo nastavili s pivom nakon prve.

Vrućina postaje dosadna, ali nastavljamo dalje i ne treba nam puno da se približimo Vižinadi. No, nije to ni samo po sebi neka pretjerana udaljenost: po Parenzani od Poreča do Vižinade ima kojih dvadeset i nešto sitno kilometara. Moram pohvaliti i našeg slavljenika Mirija čije su stanke za odmor ovaj puta bile mnogo kraće. Simeon je luchador i često trenira, a ja pokušavam trčati i nakupio sam neku kondiciju pa tu i tamo Mirija ostavimo iza nas, ali ga uvijek kolegijalno pričekamo u nekoj od hladovina uz put.
Pred Vižinadom

A našli smo i parenzansku lokomotivu... Simeon i dvolitar škropeca - zezam se, to je "sok"

Miro je sretan :)

Inspekcija vlaka u tijeku

Glavni kondukter izmetnog vlaka kaže da vlak radi!

Party train

Htjeli smo popiti pivo kod vidikovca u Vižinadi, ali ispalo je da bi se trebali previše spustiti nizbrdo pa smo na kraju od toga odustali. Ne treba se naprezati više nego što treba. Iako, mislim da nam noge nisu ni ne bi bile problem koliko je nakon nekog vremena počela boljeti guzica. Bio sam u punoj ratnoj spremi (biciklističke hlače s gelom/mudobranom), a i navlaka za zic ga ima, međutim nije to nešto previše pomoglo oko četrdesetog kilometra. Ipak, nitko od nas nije toliko redoviti na biciklu, na ovakvim turama pa moguće da nam guzice nisu naviknute na takav tretman.
U daljini je Grožnjan, grad umjetnika. S druge strane i desno, iako se ne vidi, stoji slavni Motovun

Treba nam kojih dvadeset minuta da dođemo do sela Mekiši gdje idemo u agroturizam i istoimenu konobu "Mekiši" gdje je Miroslav zamislio da ručamo. Dočekuje nas lijepi i tradicionalni ugođaj, a domaćini već zagrijavaju peć. Naručujemo tri domaće Radle (lager pivo plus Sprite - to je zapravo ovo što svi danas piju, a naziva se radler), a hrana je redom: dvije ruže od boškarina (istarsko govedo) - jedna sa šparogama, druga s tartufima, a za mene domaći pljukanci sa šparogama. Radle su nam utažile žeđ, a uskoro je došla i hrana. Kakve su bile ruže, ne znam, ali pljukanci i šparoge su bili stvarno ukusni!
Ruža sa šparogama

Ruža s tartufima

Pljukanci sa šparogama

Ne znam za Mirija i Simeona, iako po njihovim zadovoljnim licima zaključujem da im je bilo odlično, ali ja sam se baš dobro najeo. Iskoristit ću sad ovu priliku da malo problematiziram temu i unatoč mogućim reakcijama, ne bih to bio ja da to ne učinim. Zapravo, ovo već jest reakcija na reakciju. Naime, nekima se možda gadi da jedan vegetarijanac/skoro vegan (konstantni i uporni problem sira) stavlja fotografije mesa na svoj blog. Mogu reći da su moji najbliži prijatelji karnivori, ali također imam dosta prijatelja koji su vegani od kojih su neki prilično radikalno i aktivistički nastrojeni. Ja sam osobno odustao od nametanja svojih stavova drugima i ako netko ne želi čitati/podržavati moj blog jer se tu nalaze fotografije jela koja sadrže meso, to je sasvim u redu s moje strane. Sukus problema je taj da jedna strana ne priznaje jednaki status svim životinjama (naglašavam samo da su i ljudi životinje, to se često zaboravlja) i tu, kako ja to vidim, nema zajedničkog stajališta koje bi uopće omogućilo raspravu. Ipak, i to je stvarno nažalost, argumentacijski jačina ipak stoji na strani vegana - mesna i mliječna industrija uništavaju naš planet, a moralno smo također propali jer se klanje životinja zbog našeg luksuza, nikako ne iz nužnosti, uzelo zdravo za gotovo. Masovni uzgoj i klanje životinja smatra se normalnim. Ipak, napadne i neukusne metode vegana rade više štete nego koristi u osvješćivanju karnivora. Da, vegani bi lovili životinje i jeli ih (vegani kao i većina ljudi danas ne znaju loviti životinje i tko zna koliko bi preživjeli u prirodi) ukoliko bi se našli u određenim uvjetima (pusti otok npr.), međutim, a to je od presudne važnosti, mi se u takvim uvjetima NE NALAZIMO! Treba li evoluirati (proširiti svijest) i treba li to uopće nazivati evolucijom ili se nastaviti ponašati kao da smo na pustom otoku? Odgovore na ta pitanja si morate dati sami, koristeći razum ili osjećajući - najbolje i jedno i drugo, ali prvo si ta pitanja trebate uopće postaviti. Najviše što vam mogu ja reći i predložiti je da puno čitate i informirate se iz raznih izvora, da pokušate shvatiti i jednu i drugu stranu te na kraju odvagnuti što vi smatrate ispravnim. Preporučam vam knjigu "A Sand County Almanac" od Alda Leopolda koji je skovao termin "etika zemlje". U konobi su nas dočekali i četveronožni prijatelji koji su odlučili doći pod naš stol - kad smo već kod toga i na tragu izložene problematike: zašto nam je normalno jesti jedne životinje, a druge ne i, dapače, držati nehumanim one koji ih jedu (Kinezi npr. pse)? Razum je moćno oruđe koje lagano razlaže gluposti

Domaćini nam na kraju donose cijelu bocu Biske i Teranina, a mi se čudimo jer nikad nismo vidjeli da kuća daje gostima da sami natoče koliko već žele. Ispali smo pristojni pa smo popili par čašica, ali zanemariva količina. Miro me upozoravao na tu Bisku da je vražja, ali ova je bila sasvim u redu. Teranino odličan! Ne znam je li smiješak od radle, hrane ili kombinacije biske i kave...

Vrijeme je da krenemo te se mažemo s kremom za sunčanje po ugroženim dijelovima tijela te opet jašemo po paklenoj vrućini. Čini se da je alkoholno gorivo malo pripomoglo jer smo dojurili cestom do Višnjana, a onda i preletjeli do Poreča. Odlučili smo da ćemo se baciti u more da skinemo tu užarenost sa sebe. More je neopisivo prijalo, a sad sam i ostvario svoju želju da se bacim u hladno more nakon vožnje biciklom.
GPS trag u jednom smjeru

Želim zahvaliti Miriju na lijepom provodu i jedva čekam našu sljedeću biciklističku avanturu!

Uživajte u prirodi i pazite se sunca!

Oznake: cikloturizam, Poreč, Višnjan, Vižinada, Mekiši

Iako sam ljetni čovjek samom činjenicom što sam na ovaj svijet ispuzao pred kraj mjeseca srpnja, fer je priznati da su vrućine nepodnošljive. Svi mi kažu da sad imam more pa bi mi trebalo biti lakše i jest barem malo, ali svejedno je užasno. Ako ništa drugo, lakše se sad mršavi, ali se i lakše pada u komu bez dovoljno tekućine.

Bilo je ovdje i dinosaura!

Planine su sad malo na čekanju, ali povremeno se pojavi koja prilika za lutanje Istrom. Jučer smo se tako zaputili do Rta Kamenjaka - najjužnijeg dijela Istre. Šetali smo zapravo cijelom Premanturom jer smo automobil ostavili još okružen civilizacijom. Sada, naravno, znamo da ga sljedeći put možemo parkirati i malo bliže destinaciji bez da plaćamo kartu za vozilo. Naime, cijelo ovo područje spada pod zaštićeni krajolik pa se naplaćuje ulaz za motorna vozila. No, meni uopće nije do tih novaca (iako se dosta toga, ako ne već sve, na ovom svijetu vrti upravo oko tog... tog papirnatog dreka) već mi se gadi i vrijedna je prezira sama činjenica da netko motoriziran ulazi na ovo zaštićeno područje.
Ukoliko se ne varam, ovo je uvala Portić, a u pozadini desno vidi se otočić Šekovac - nisam za ove podatke do kraja siguran jer smo mi išli po sredini poluotoka i odlučili se direktno probiti do Rta Kamenjak

Međutim, možete zamisliti kako je to silnim Švabama i Poljacima u njihovim glavama kad je nama, koliko-toliko iskusnim hodačima po svakakvim uvjetima, "vruće i skoro pa nepodnošljivo". Sreli smo i jureće kvadove, koje sam definitivno zavolio na obroncima naše Ivanščice, te na njima neku njemačku dječurliju. Dečkići voze svoje devojke, a jedna je od njih urlala cijelim putem i širila ruke kao da je na Titanicu. Nikad to neću shvatiti. Problem je zapravo u terenu po kojem se hoda - glavne ceste (a ima ih više, cijela Premantura je prošarana njima pa vi u biti birate kud idete. Također je sve jako dobro označeno smjerokazima pa ne možete zalutati) prašnjave su i svako vozilo, od kombija do običnog skutera, podiže prašinu koja uskoro postane, u kombinaciji s paklenom vrućinom, nepodnošljiva za pješake. Zato smo bili sretni svaki put kad bi se našao neki od zaobilaznih pješačkih, uskih puteva.
Prolazimo po poučnoj stazi Punti te se upoznajemo s ubojicom mekog srca - meni baš i ne izgleda kao da ima bilo kakvo srce...

Iako taktički sat nisam imao uključen na modu za trening, do samog Rta Kamenjaka hoda se oko pet kilometara. Unatoč vrućini, išli smo prilično brzo i došli za kojih četrdeset i pet minuta, možda mrvicu duže. Navodno da ovdje ima čak trideset i tri vrste orhideja, ali o tome će više znati moja suputnica nego ja. Hodajući, razmišljao sam uglavnom o zanimljivim stupovima ispred nas (radi se, ako se ne varam, o austrougarskim stupovima) i o hladnoći piva i mora.
Evo nas, dolazimo! Bio sam pomalo ponosan dok sam vidio što je iza nas

Dolazimo do meteorološke stanice Kamenjak i kratko uživamo u pogledima pučine koja nas okružuje. Ne zadržavamo se dugo jer su nam tijela već prilično ugrijana te se spuštamo do rtova i litica s kojih dolazi zvuk ljudskih glasova. Ne treba me dugo nagovarati te se uskoro bacam u vodu koja je bistra i estetski privlačna. Nažalost, moja suputnica ima one dane u mjesecu pa ne može sa mnom u more. Nema veze jer smo već odlučili da uskoro idemo ponovno.
Meteorološka stanica Kamenjak

Ulaz u bunker na Kamenjaku - iznutra dolazi neugodan miris truleži pa nismo dugo istraživali... previše smo horrora pogledali da bi ovako skončali, stvarno

Uz samo more veselije je nego u "pustinji"

Zanimljive formacije, a tu ispod se negdje nalazi i špilja u koju je moguće doći plivajući

Mjesto s kojeg je većina skakala u more; oni hrabriji su skakali s najviših litica, a zanimljivo je da se gore može popeti iz samog mora

Čitam na ovoj korisnoj stranici da ima još toga za vidjeti u okolici, ali mi se vraćamo, pogonjeni suncem, glađu i žeđi, direktno prema automobilu. U svakom slučaju, vrijedi ovo mjesto vidjeti i obići, a bezbrojne uvalice i mjesta za "bućnuti se" će vam zasigurno dati razloga da se vratite. Jedina preporuka je da ponesete sa sobom dovoljno tekućine, pogotovo ukoliko do same destinacije namjeravate doći pješke.
Za kraj dojam pučine i svjetionik Porer u daljini

Uživajte u prirodi i neka vam korak bude lak!

Oznake: Istra, Premantura, Rt Kamenjak