Dogodi se tako da subota ponekad započinje ranije nego "radni" dan u tjednu. Prvo me razočarala lokalna pekara koja otvara svoja vrata tek od 6:30, a ja sam već spremno čekao od 6:00. Valjalo je pripremiti sendviče za naš izlet biciklom povodom rođendana dobrog kolege i prijatelja Miroslava (koji čitateljima može biti poznat iz jednog od prijašnjih postova kada smo također lutali biciklom po okolici Poreča). Pekara je blizu našeg stana pa sam se vratio za pola sata i kupio ogromno hambi pecivo, ono pravo radničko. Zagrijavam vegeburgere i stavljam ih u hambi te pripremam sve ostalo. U planinarskom ruksaku (jer nemam ništa manje - deset litarni ruksak je premali pa on otpada kao opcija) zvecka pivo jer se, dakako, moramo putem malo počastiti. Znam da i Miroslav uzima sa sobom pivo, ali toga nikad dosta...

Sastojci: hambi pecivo, ketchup, curry, gomašo, vegeburger, sir, paprika

Cilj nam je Vižinada, to jest selo Mekiši pokraj Vižinade. Odlučili smo opet ići Parenzanom pa me malo nakon 7:00 Miroslav i Simeon, još jedan hrabri porečki suputnik, pokupljaju kod stana - Parenzana nam praktički prolazi sto metara od stana. Dan će, kao i cijeli prošli tjedan, biti pakleno vruć, no zasad je podnošljivo. Prva postaja nam je predgrađe Višnjana gdje stajemo kod klupice i pijemo prvo pivo.
Crna kraljica od Medvedgrada je za Mirija, a za Simeona i mene ABA od Petog elementa

Višnjanski mister Mittens nam se pridružuje - jako je mazni pa ga dragamo

Nisam još to Simeonu rekao, ali malo podsjeća na Josha Hommea s ovim naočalama

Ispalo je na kraju da smo na ovoj stanici kod Višnjana popili dvije pive (ili i više). Počele su priče o kompjutorima i videoigrama, nešto s čime ovdje neću zamarati publiku s bloga. Svo troje smo veliki (neki više, neki manje) entuzijasti za videoigre pa ti razgovori prepuni anegdota znaju potrajati satima. Pretpostavljam da je to razlog zašto smo nastavili s pivom nakon prve.

Vrućina postaje dosadna, ali nastavljamo dalje i ne treba nam puno da se približimo Vižinadi. No, nije to ni samo po sebi neka pretjerana udaljenost: po Parenzani od Poreča do Vižinade ima kojih dvadeset i nešto sitno kilometara. Moram pohvaliti i našeg slavljenika Mirija čije su stanke za odmor ovaj puta bile mnogo kraće. Simeon je luchador i često trenira, a ja pokušavam trčati i nakupio sam neku kondiciju pa tu i tamo Mirija ostavimo iza nas, ali ga uvijek kolegijalno pričekamo u nekoj od hladovina uz put.
Pred Vižinadom

A našli smo i parenzansku lokomotivu... Simeon i dvolitar škropeca - zezam se, to je "sok"

Miro je sretan :)

Inspekcija vlaka u tijeku

Glavni kondukter izmetnog vlaka kaže da vlak radi!

Party train

Htjeli smo popiti pivo kod vidikovca u Vižinadi, ali ispalo je da bi se trebali previše spustiti nizbrdo pa smo na kraju od toga odustali. Ne treba se naprezati više nego što treba. Iako, mislim da nam noge nisu ni ne bi bile problem koliko je nakon nekog vremena počela boljeti guzica. Bio sam u punoj ratnoj spremi (biciklističke hlače s gelom/mudobranom), a i navlaka za zic ga ima, međutim nije to nešto previše pomoglo oko četrdesetog kilometra. Ipak, nitko od nas nije toliko redoviti na biciklu, na ovakvim turama pa moguće da nam guzice nisu naviknute na takav tretman.
U daljini je Grožnjan, grad umjetnika. S druge strane i desno, iako se ne vidi, stoji slavni Motovun

Treba nam kojih dvadeset minuta da dođemo do sela Mekiši gdje idemo u agroturizam i istoimenu konobu "Mekiši" gdje je Miroslav zamislio da ručamo. Dočekuje nas lijepi i tradicionalni ugođaj, a domaćini već zagrijavaju peć. Naručujemo tri domaće Radle (lager pivo plus Sprite - to je zapravo ovo što svi danas piju, a naziva se radler), a hrana je redom: dvije ruže od boškarina (istarsko govedo) - jedna sa šparogama, druga s tartufima, a za mene domaći pljukanci sa šparogama. Radle su nam utažile žeđ, a uskoro je došla i hrana. Kakve su bile ruže, ne znam, ali pljukanci i šparoge su bili stvarno ukusni!
Ruža sa šparogama

Ruža s tartufima

Pljukanci sa šparogama

Ne znam za Mirija i Simeona, iako po njihovim zadovoljnim licima zaključujem da im je bilo odlično, ali ja sam se baš dobro najeo. Iskoristit ću sad ovu priliku da malo problematiziram temu i unatoč mogućim reakcijama, ne bih to bio ja da to ne učinim. Zapravo, ovo već jest reakcija na reakciju. Naime, nekima se možda gadi da jedan vegetarijanac/skoro vegan (konstantni i uporni problem sira) stavlja fotografije mesa na svoj blog. Mogu reći da su moji najbliži prijatelji karnivori, ali također imam dosta prijatelja koji su vegani od kojih su neki prilično radikalno i aktivistički nastrojeni. Ja sam osobno odustao od nametanja svojih stavova drugima i ako netko ne želi čitati/podržavati moj blog jer se tu nalaze fotografije jela koja sadrže meso, to je sasvim u redu s moje strane. Sukus problema je taj da jedna strana ne priznaje jednaki status svim životinjama (naglašavam samo da su i ljudi životinje, to se često zaboravlja) i tu, kako ja to vidim, nema zajedničkog stajališta koje bi uopće omogućilo raspravu. Ipak, i to je stvarno nažalost, argumentacijski jačina ipak stoji na strani vegana - mesna i mliječna industrija uništavaju naš planet, a moralno smo također propali jer se klanje životinja zbog našeg luksuza, nikako ne iz nužnosti, uzelo zdravo za gotovo. Masovni uzgoj i klanje životinja smatra se normalnim. Ipak, napadne i neukusne metode vegana rade više štete nego koristi u osvješćivanju karnivora. Da, vegani bi lovili životinje i jeli ih (vegani kao i većina ljudi danas ne znaju loviti životinje i tko zna koliko bi preživjeli u prirodi) ukoliko bi se našli u određenim uvjetima (pusti otok npr.), međutim, a to je od presudne važnosti, mi se u takvim uvjetima NE NALAZIMO! Treba li evoluirati (proširiti svijest) i treba li to uopće nazivati evolucijom ili se nastaviti ponašati kao da smo na pustom otoku? Odgovore na ta pitanja si morate dati sami, koristeći razum ili osjećajući - najbolje i jedno i drugo, ali prvo si ta pitanja trebate uopće postaviti. Najviše što vam mogu ja reći i predložiti je da puno čitate i informirate se iz raznih izvora, da pokušate shvatiti i jednu i drugu stranu te na kraju odvagnuti što vi smatrate ispravnim. Preporučam vam knjigu "A Sand County Almanac" od Alda Leopolda koji je skovao termin "etika zemlje". U konobi su nas dočekali i četveronožni prijatelji koji su odlučili doći pod naš stol - kad smo već kod toga i na tragu izložene problematike: zašto nam je normalno jesti jedne životinje, a druge ne i, dapače, držati nehumanim one koji ih jedu (Kinezi npr. pse)? Razum je moćno oruđe koje lagano razlaže gluposti

Domaćini nam na kraju donose cijelu bocu Biske i Teranina, a mi se čudimo jer nikad nismo vidjeli da kuća daje gostima da sami natoče koliko već žele. Ispali smo pristojni pa smo popili par čašica, ali zanemariva količina. Miro me upozoravao na tu Bisku da je vražja, ali ova je bila sasvim u redu. Teranino odličan! Ne znam je li smiješak od radle, hrane ili kombinacije biske i kave...

Vrijeme je da krenemo te se mažemo s kremom za sunčanje po ugroženim dijelovima tijela te opet jašemo po paklenoj vrućini. Čini se da je alkoholno gorivo malo pripomoglo jer smo dojurili cestom do Višnjana, a onda i preletjeli do Poreča. Odlučili smo da ćemo se baciti u more da skinemo tu užarenost sa sebe. More je neopisivo prijalo, a sad sam i ostvario svoju želju da se bacim u hladno more nakon vožnje biciklom.
GPS trag u jednom smjeru

Želim zahvaliti Miriju na lijepom provodu i jedva čekam našu sljedeću biciklističku avanturu!

Uživajte u prirodi i pazite se sunca!

Oznake: cikloturizam, Poreč, Višnjan, Vižinada, Mekiši

Uz minimum riječi koje sve teže izlaze iz mojih usta u potocima, a sve više kapimice, pokušat ću Vam prenijeti svoje iskustvo Istre. Pomiješat ću zajedno fotografije iz Poreča, Červara, Buzeta i okolice te Brtonigle. Fotografije će, nadam se, većinu reći same za sebe, ali Istra može biti zaista velika inspiracija i raj za sve ljubitelje prirode i zdravog života na friškom zraku.

Červarski zalazak sunca

"Sunce se utapa u moru kao što se ja utapam u suzama"

Natrag u Poreču pronašao sam atletsku stazu i trčao sa starim kolegom - ovaj put ne od odgovornosti nego ka njoj, nadam se

Kolega je ipak više vičan trčanju ingame nego uživo - čovjek koji u BDO-u ima preko 4 100 sati. Preračunali smo i to je oko 175 dana provedenih u igri

Tko voli nek' izvoli i iako sam veliki ljubitelj boardgameove i videoigara, u zadnje vrijeme preferiram prirodu i iskustva uživo te mi se čini kako ljudi provode previše vremena pred mašinama, kako mobitelima tako i kompjutorima, bilo to zbog posla ili u slobodno vrijeme. U potonjem slučaju tragedija se čini većom. Zato smo se prošli vikend odlučili provesti na otvorenom, a vrijeme nam je itekako poslužilo.

Patke na rijeci Mirni

Moram priznati da postoji određena tendencija u meni koja ide k tome da se zaluta pa smo tako i ovaj put skrenuli, na nagovor nekih naoko opremljenih planinara koje nakon početka puta nismo više vidjeli, u nepoznato. Ipak, našli smo dobar put iako je ispalo da smo cijelu stazu 7 slapova prošli naopako (tamo gdje drugi startaju mi smo završili). Nikad mi nije bilo jasno, na ovim bezazlenim stazama, kako bi čovjek mogao naučiti nešto o putu i planinarenju ukoliko se ne bi usudio malo zalutati?

Maja se možda ne čini sretnom ovdje, ali iza ugla nas čekaju stijene na kojima penju neki Nijemci

Opet izbijamo uz vodu te smo na pravom putu

Do ovog mjesta (sedmi slap, Grjok) ne susrećemo baš mnogo ljudi što nam ni ne pada toliko teško...

Jedna s gornje strane, mjesto za kupanje pronađeno

Staze su dobro označene pa je prilično nevjerojatno da ćete zalutati. No, kad ne znate kud točno idete, sve se može dogoditi. Tako mi u jednom trenutku, a to nas je možda zbunila horda starijih slovenskih i hrvatskih planinara (stvarno ih je bilo mnogo, cijela karavana), krećemo za Malu i Velu peć. No, nakon konzultacija s kartom, odlučujemo se ipak vratiti i krenuti prema Kotlima.
Na jednoj strani je konoba Kotlić kod koje smo se malo odmorili

Stari mlin na drugoj strani

Zanimljive formacije nastale djelovanjem vode

Za sve zainteresirane bit će korisno naglasiti da trenutno tokom cijele staze vode ni nema previše, a gospodin Šafarek (Facebook profil Priroda Hrvatske/Nature of Croatia) mi odgovara da treba pričekati razdoblje netom prije kiše pa onda krenuti ovim putem za bolji doživljaj. Prije spomenuti kolega gamer koji je ujedno već dugi niz godina u turizmu (turistički vodič i srodni poslovi) kaže kako je ovakvo bezvodno stanje u kanjonu uobičajeno tokom cijele godine. U svakom slučaju, nemojte biti previše razočarani ukoliko slapove u akciji ne vidite.

Hodali smo mi, uz poneko već spomenuto lutanje, dobrih pet sati i prošli preko petnaest kilometara. U ovo vrijeme to još nije toliko bitno, ali imajte uvijek marame, sunčane naočale, a i krema za sunčanje će uskoro biti obvezna oprema na ovakvim mjestima.

Sad konačno mi imamo "higher ground" i pogled na penjače zaokupljene ovim lijepim stijenama kanjona rijeke Mirne
Ni Buzet ne izgleda sad toliko visoko

Evo i sajli o kojima smo čitali u opisima puta - naići ćete na njih na početku ili na kraju puta, s koje već strane krenete

Stara rudarska okna na koja ćete naići na stazi

Ovaj prvi dio kanjona je očito pripreman za razne sportske aktivnosti - penjanje i zip line, ali vode ni za lijeka

Vraćamo se do automobila u trenutku kad se sunce već pomalo sramežljivo skriva iza istarskih bregova. Pogostili smo se u pizzeriji Birikin (Nova Vas kraj Poreča) gdje imaju zaista dobre (i pritom zadovoljavajuće veličine) pizze. Ukoliko ćete ikad biti u blizini, toplo preporučamo.

No, vikend je još daleko od toga da bude gotov! U nedjelju smo se odlučili vidjeti i proći trail stazu (ima ih, dakako, više što smo kasnije saznali) koja polazi iz Brtonigle. Nedavno je ovdje bila i utrka, a i dani vina te čokolade. Za svakoga se uvijek nađe ponešto, ali Maja i ja smo ovaj put bili ovdje radi prirode, treninga i prašine koja se diže nakon što prođemo stazom. Zapravo ne moram reći da je zalutavanja opet bilo, a ovaj put u obliku bezazlenog njuškanja po istarskim poljima, vinogradima i brojnim maslinicima. Što se dogodi kad profesor filozofije naiđe na stazu koja se zove Zenonova staza? Želi je proći, naravno, a onda i pisati o njoj. Maja je pronašla tu stazu na internetu, ali je zaboravila provjeriti datum te je tako ispalo da je ovo članak i opis puta iz 2012. Svašta se dogodi u sedam godina te tako Zenonove staze, nama se tako činilo, više nema. Mi smo svejedno probali pratiti upute, ali pritom smo se samo malo zavrtjeli ukrug.
Staza Rocco Sentiero je ona koju mi slijedimo, a u ovom trenutku još ne znamo što nas točno čeka kod Škarlina

Po putu zanimljivosti

Prizor koji veseli sve planinare, trailere i ostale aktivne ljude

Nalazimo se na Škarlinama, a ovo područje se prije četrdeset milijuna godina, tijekom Eocena, nalazilo u tropskom - suptropskom klimatskom pojasu Tetijskog mora. No, ovo je ništa s obzirom na to što nas čeka iza samog ugla...

Lijepo cvijeće koje ne prepoznaje ni magistra krajobrazne arhitekture - ne gledajte u mene, ja se više bavim idejama, a i učim se o ljubičicama i jaglacima

Ne sjećam se više zašto je grlila prirodu?

"Gdje je voda, tu su žabe" - stara kinesko-zagorska poslovica

Spuštamo se dolje gdje nas očekuje ugodno iznenađenje...

Stijene su brutalne, ovo korito je nešto izvanredno

Slijedimo stazu koja me ne prestaje fascinirati

Dramatičnost situacije

Pločasti rubovi

Staza ide tako par kilometara, a osjećaj bivanja u džungli pojačava se

Zelenilo i stijene daju svoj gotovo mistični efekt na naše, betonom zadojene, perceptivne aparate

Došli smo do kraja ovog čarobnog puta te se nalazimo na ogromnoj livadi po kojoj na Majinu inicijativu malo lutamo, a nakon toga se strmim makadamskim putem vraćamo do Škarlina. U tom trenutku oluja se već sprema nad Ćićarijom i Učkom, no tamni oblaci se nam ne približavaju. Na zadnjem dijelu smo čak malo i trčali te sam bio zadovoljan u kojem smjeru cijela situacija s mojom kondicijom ide. Zahvalit ću to trudu da trčim svaki dan barem pet kilometara te igranju skvoša koji je itekako dobra kombinacija za trening izdržljivosti i snage.

Došao sam do kraja priče o ovom lijepom vikendu. Međutim, čini mi se da sam došao i do kraja jedne druge priče - priče koja mi je donijela mnogo radosti, ali i mnogo boli. Reklo bi se da je takav život i da na kraju sve treba završiti, ali ja duboko u sebi, bez obzira na ovu ljušturu sklonu pesimizmu, ostajem optimističan. Oni koji me poznaju, dobro znaju da bez romantike moj život zapravo ne bi bio moguć te tako želim ovaj, za mene značajni, zapis završiti u tom tonu, vjeran svom srcu.

Želio bih zahvaliti mojoj suputnici na planinama, ali i u životu do ovog trenutka, na strpljenju i volji da kroči sa mnom ovim silnim stazama koje su iza nas. Volim vjerovati da ništa nije uzalud, volim vjerovati da sve ima neko svoje značenje i da će se na kraju posložiti tako da ovo nije naša posljednja zajednički prevaljena staza. Ukoliko i jest, u mom srcu je zauvijek mjesto upravo za tebe - moju iluziju.

Oznake: Poreč, Červar, buzet, staza sedam slapova, Brtonigla