Marketing
Kondukter izmetnog vlaka ili Mekiško magare
Dogodi se tako da subota ponekad započinje ranije nego "radni" dan u tjednu. Prvo me razočarala lokalna pekara koja otvara svoja vrata tek od 6:30, a ja sam već spremno čekao od 6:00. Valjalo je pripremiti sendviče za naš izlet biciklom povodom rođendana dobrog kolege i prijatelja Miroslava (koji čitateljima može biti poznat iz jednog od prijašnjih postova kada smo također lutali biciklom po okolici Poreča). Pekara je blizu našeg stana pa sam se vratio za pola sata i kupio ogromno hambi pecivo, ono pravo radničko. Zagrijavam vegeburgere i stavljam ih u hambi te pripremam sve ostalo. U planinarskom ruksaku (jer nemam ništa manje - deset litarni ruksak je premali pa on otpada kao opcija) zvecka pivo jer se, dakako, moramo putem malo počastiti. Znam da i Miroslav uzima sa sobom pivo, ali toga nikad dosta...
Cilj nam je Vižinada, to jest selo Mekiši pokraj Vižinade. Odlučili smo opet ići Parenzanom pa me malo nakon 7:00 Miroslav i Simeon, još jedan hrabri porečki suputnik, pokupljaju kod stana - Parenzana nam praktički prolazi sto metara od stana. Dan će, kao i cijeli prošli tjedan, biti pakleno vruć, no zasad je podnošljivo. Prva postaja nam je predgrađe Višnjana gdje stajemo kod klupice i pijemo prvo pivo.
Ispalo je na kraju da smo na ovoj stanici kod Višnjana popili dvije pive (ili i više). Počele su priče o kompjutorima i videoigrama, nešto s čime ovdje neću zamarati publiku s bloga. Svo troje smo veliki (neki više, neki manje) entuzijasti za videoigre pa ti razgovori prepuni anegdota znaju potrajati satima. Pretpostavljam da je to razlog zašto smo nastavili s pivom nakon prve.
Vrućina postaje dosadna, ali nastavljamo dalje i ne treba nam puno da se približimo Vižinadi. No, nije to ni samo po sebi neka pretjerana udaljenost: po Parenzani od Poreča do Vižinade ima kojih dvadeset i nešto sitno kilometara. Moram pohvaliti i našeg slavljenika Mirija čije su stanke za odmor ovaj puta bile mnogo kraće. Simeon je luchador i često trenira, a ja pokušavam trčati i nakupio sam neku kondiciju pa tu i tamo Mirija ostavimo iza nas, ali ga uvijek kolegijalno pričekamo u nekoj od hladovina uz put.
Htjeli smo popiti pivo kod vidikovca u Vižinadi, ali ispalo je da bi se trebali previše spustiti nizbrdo pa smo na kraju od toga odustali. Ne treba se naprezati više nego što treba. Iako, mislim da nam noge nisu ni ne bi bile problem koliko je nakon nekog vremena počela boljeti guzica. Bio sam u punoj ratnoj spremi (biciklističke hlače s gelom/mudobranom), a i navlaka za zic ga ima, međutim nije to nešto previše pomoglo oko četrdesetog kilometra. Ipak, nitko od nas nije toliko redoviti na biciklu, na ovakvim turama pa moguće da nam guzice nisu naviknute na takav tretman.
Treba nam kojih dvadeset minuta da dođemo do sela Mekiši gdje idemo u agroturizam i istoimenu konobu "Mekiši" gdje je Miroslav zamislio da ručamo. Dočekuje nas lijepi i tradicionalni ugođaj, a domaćini već zagrijavaju peć. Naručujemo tri domaće Radle (lager pivo plus Sprite - to je zapravo ovo što svi danas piju, a naziva se radler), a hrana je redom: dvije ruže od boškarina (istarsko govedo) - jedna sa šparogama, druga s tartufima, a za mene domaći pljukanci sa šparogama. Radle su nam utažile žeđ, a uskoro je došla i hrana. Kakve su bile ruže, ne znam, ali pljukanci i šparoge su bili stvarno ukusni!
Ne znam za Mirija i Simeona, iako po njihovim zadovoljnim licima zaključujem da im je bilo odlično, ali ja sam se baš dobro najeo. Iskoristit ću sad ovu priliku da malo problematiziram temu i unatoč mogućim reakcijama, ne bih to bio ja da to ne učinim. Zapravo, ovo već jest reakcija na reakciju. Naime, nekima se možda gadi da jedan vegetarijanac/skoro vegan (konstantni i uporni problem sira) stavlja fotografije mesa na svoj blog. Mogu reći da su moji najbliži prijatelji karnivori, ali također imam dosta prijatelja koji su vegani od kojih su neki prilično radikalno i aktivistički nastrojeni. Ja sam osobno odustao od nametanja svojih stavova drugima i ako netko ne želi čitati/podržavati moj blog jer se tu nalaze fotografije jela koja sadrže meso, to je sasvim u redu s moje strane. Sukus problema je taj da jedna strana ne priznaje jednaki status svim životinjama (naglašavam samo da su i ljudi životinje, to se često zaboravlja) i tu, kako ja to vidim, nema zajedničkog stajališta koje bi uopće omogućilo raspravu. Ipak, i to je stvarno nažalost, argumentacijski jačina ipak stoji na strani vegana - mesna i mliječna industrija uništavaju naš planet, a moralno smo također propali jer se klanje životinja zbog našeg luksuza, nikako ne iz nužnosti, uzelo zdravo za gotovo. Masovni uzgoj i klanje životinja smatra se normalnim. Ipak, napadne i neukusne metode vegana rade više štete nego koristi u osvješćivanju karnivora. Da, vegani bi lovili životinje i jeli ih (vegani kao i većina ljudi danas ne znaju loviti životinje i tko zna koliko bi preživjeli u prirodi) ukoliko bi se našli u određenim uvjetima (pusti otok npr.), međutim, a to je od presudne važnosti, mi se u takvim uvjetima NE NALAZIMO! Treba li evoluirati (proširiti svijest) i treba li to uopće nazivati evolucijom ili se nastaviti ponašati kao da smo na pustom otoku? Odgovore na ta pitanja si morate dati sami, koristeći razum ili osjećajući - najbolje i jedno i drugo, ali prvo si ta pitanja trebate uopće postaviti. Najviše što vam mogu ja reći i predložiti je da puno čitate i informirate se iz raznih izvora, da pokušate shvatiti i jednu i drugu stranu te na kraju odvagnuti što vi smatrate ispravnim. Preporučam vam knjigu "A Sand County Almanac" od Alda Leopolda koji je skovao termin "etika zemlje".
Domaćini nam na kraju donose cijelu bocu Biske i Teranina, a mi se čudimo jer nikad nismo vidjeli da kuća daje gostima da sami natoče koliko već žele. Ispali smo pristojni pa smo popili par čašica, ali zanemariva količina. Miro me upozoravao na tu Bisku da je vražja, ali ova je bila sasvim u redu. Teranino odličan!
Vrijeme je da krenemo te se mažemo s kremom za sunčanje po ugroženim dijelovima tijela te opet jašemo po paklenoj vrućini. Čini se da je alkoholno gorivo malo pripomoglo jer smo dojurili cestom do Višnjana, a onda i preletjeli do Poreča. Odlučili smo da ćemo se baciti u more da skinemo tu užarenost sa sebe. More je neopisivo prijalo, a sad sam i ostvario svoju želju da se bacim u hladno more nakon vožnje biciklom.
Želim zahvaliti Miriju na lijepom provodu i jedva čekam našu sljedeću biciklističku avanturu!
Uživajte u prirodi i pazite se sunca!
Post je objavljen 07.07.2019. u 11:06 sati.