Dogodi se tako da subota ponekad započinje ranije nego "radni" dan u tjednu. Prvo me razočarala lokalna pekara koja otvara svoja vrata tek od 6:30, a ja sam već spremno čekao od 6:00. Valjalo je pripremiti sendviče za naš izlet biciklom povodom rođendana dobrog kolege i prijatelja Miroslava (koji čitateljima može biti poznat iz jednog od prijašnjih postova kada smo također lutali biciklom po okolici Poreča). Pekara je blizu našeg stana pa sam se vratio za pola sata i kupio ogromno hambi pecivo, ono pravo radničko. Zagrijavam vegeburgere i stavljam ih u hambi te pripremam sve ostalo. U planinarskom ruksaku (jer nemam ništa manje - deset litarni ruksak je premali pa on otpada kao opcija) zvecka pivo jer se, dakako, moramo putem malo počastiti. Znam da i Miroslav uzima sa sobom pivo, ali toga nikad dosta...

Sastojci: hambi pecivo, ketchup, curry, gomašo, vegeburger, sir, paprika

Cilj nam je Vižinada, to jest selo Mekiši pokraj Vižinade. Odlučili smo opet ići Parenzanom pa me malo nakon 7:00 Miroslav i Simeon, još jedan hrabri porečki suputnik, pokupljaju kod stana - Parenzana nam praktički prolazi sto metara od stana. Dan će, kao i cijeli prošli tjedan, biti pakleno vruć, no zasad je podnošljivo. Prva postaja nam je predgrađe Višnjana gdje stajemo kod klupice i pijemo prvo pivo.
Crna kraljica od Medvedgrada je za Mirija, a za Simeona i mene ABA od Petog elementa

Višnjanski mister Mittens nam se pridružuje - jako je mazni pa ga dragamo

Nisam još to Simeonu rekao, ali malo podsjeća na Josha Hommea s ovim naočalama

Ispalo je na kraju da smo na ovoj stanici kod Višnjana popili dvije pive (ili i više). Počele su priče o kompjutorima i videoigrama, nešto s čime ovdje neću zamarati publiku s bloga. Svo troje smo veliki (neki više, neki manje) entuzijasti za videoigre pa ti razgovori prepuni anegdota znaju potrajati satima. Pretpostavljam da je to razlog zašto smo nastavili s pivom nakon prve.

Vrućina postaje dosadna, ali nastavljamo dalje i ne treba nam puno da se približimo Vižinadi. No, nije to ni samo po sebi neka pretjerana udaljenost: po Parenzani od Poreča do Vižinade ima kojih dvadeset i nešto sitno kilometara. Moram pohvaliti i našeg slavljenika Mirija čije su stanke za odmor ovaj puta bile mnogo kraće. Simeon je luchador i često trenira, a ja pokušavam trčati i nakupio sam neku kondiciju pa tu i tamo Mirija ostavimo iza nas, ali ga uvijek kolegijalno pričekamo u nekoj od hladovina uz put.
Pred Vižinadom

A našli smo i parenzansku lokomotivu... Simeon i dvolitar škropeca - zezam se, to je "sok"

Miro je sretan :)

Inspekcija vlaka u tijeku

Glavni kondukter izmetnog vlaka kaže da vlak radi!

Party train

Htjeli smo popiti pivo kod vidikovca u Vižinadi, ali ispalo je da bi se trebali previše spustiti nizbrdo pa smo na kraju od toga odustali. Ne treba se naprezati više nego što treba. Iako, mislim da nam noge nisu ni ne bi bile problem koliko je nakon nekog vremena počela boljeti guzica. Bio sam u punoj ratnoj spremi (biciklističke hlače s gelom/mudobranom), a i navlaka za zic ga ima, međutim nije to nešto previše pomoglo oko četrdesetog kilometra. Ipak, nitko od nas nije toliko redoviti na biciklu, na ovakvim turama pa moguće da nam guzice nisu naviknute na takav tretman.
U daljini je Grožnjan, grad umjetnika. S druge strane i desno, iako se ne vidi, stoji slavni Motovun

Treba nam kojih dvadeset minuta da dođemo do sela Mekiši gdje idemo u agroturizam i istoimenu konobu "Mekiši" gdje je Miroslav zamislio da ručamo. Dočekuje nas lijepi i tradicionalni ugođaj, a domaćini već zagrijavaju peć. Naručujemo tri domaće Radle (lager pivo plus Sprite - to je zapravo ovo što svi danas piju, a naziva se radler), a hrana je redom: dvije ruže od boškarina (istarsko govedo) - jedna sa šparogama, druga s tartufima, a za mene domaći pljukanci sa šparogama. Radle su nam utažile žeđ, a uskoro je došla i hrana. Kakve su bile ruže, ne znam, ali pljukanci i šparoge su bili stvarno ukusni!
Ruža sa šparogama

Ruža s tartufima

Pljukanci sa šparogama

Ne znam za Mirija i Simeona, iako po njihovim zadovoljnim licima zaključujem da im je bilo odlično, ali ja sam se baš dobro najeo. Iskoristit ću sad ovu priliku da malo problematiziram temu i unatoč mogućim reakcijama, ne bih to bio ja da to ne učinim. Zapravo, ovo već jest reakcija na reakciju. Naime, nekima se možda gadi da jedan vegetarijanac/skoro vegan (konstantni i uporni problem sira) stavlja fotografije mesa na svoj blog. Mogu reći da su moji najbliži prijatelji karnivori, ali također imam dosta prijatelja koji su vegani od kojih su neki prilično radikalno i aktivistički nastrojeni. Ja sam osobno odustao od nametanja svojih stavova drugima i ako netko ne želi čitati/podržavati moj blog jer se tu nalaze fotografije jela koja sadrže meso, to je sasvim u redu s moje strane. Sukus problema je taj da jedna strana ne priznaje jednaki status svim životinjama (naglašavam samo da su i ljudi životinje, to se često zaboravlja) i tu, kako ja to vidim, nema zajedničkog stajališta koje bi uopće omogućilo raspravu. Ipak, i to je stvarno nažalost, argumentacijski jačina ipak stoji na strani vegana - mesna i mliječna industrija uništavaju naš planet, a moralno smo također propali jer se klanje životinja zbog našeg luksuza, nikako ne iz nužnosti, uzelo zdravo za gotovo. Masovni uzgoj i klanje životinja smatra se normalnim. Ipak, napadne i neukusne metode vegana rade više štete nego koristi u osvješćivanju karnivora. Da, vegani bi lovili životinje i jeli ih (vegani kao i većina ljudi danas ne znaju loviti životinje i tko zna koliko bi preživjeli u prirodi) ukoliko bi se našli u određenim uvjetima (pusti otok npr.), međutim, a to je od presudne važnosti, mi se u takvim uvjetima NE NALAZIMO! Treba li evoluirati (proširiti svijest) i treba li to uopće nazivati evolucijom ili se nastaviti ponašati kao da smo na pustom otoku? Odgovore na ta pitanja si morate dati sami, koristeći razum ili osjećajući - najbolje i jedno i drugo, ali prvo si ta pitanja trebate uopće postaviti. Najviše što vam mogu ja reći i predložiti je da puno čitate i informirate se iz raznih izvora, da pokušate shvatiti i jednu i drugu stranu te na kraju odvagnuti što vi smatrate ispravnim. Preporučam vam knjigu "A Sand County Almanac" od Alda Leopolda koji je skovao termin "etika zemlje". U konobi su nas dočekali i četveronožni prijatelji koji su odlučili doći pod naš stol - kad smo već kod toga i na tragu izložene problematike: zašto nam je normalno jesti jedne životinje, a druge ne i, dapače, držati nehumanim one koji ih jedu (Kinezi npr. pse)? Razum je moćno oruđe koje lagano razlaže gluposti

Domaćini nam na kraju donose cijelu bocu Biske i Teranina, a mi se čudimo jer nikad nismo vidjeli da kuća daje gostima da sami natoče koliko već žele. Ispali smo pristojni pa smo popili par čašica, ali zanemariva količina. Miro me upozoravao na tu Bisku da je vražja, ali ova je bila sasvim u redu. Teranino odličan! Ne znam je li smiješak od radle, hrane ili kombinacije biske i kave...

Vrijeme je da krenemo te se mažemo s kremom za sunčanje po ugroženim dijelovima tijela te opet jašemo po paklenoj vrućini. Čini se da je alkoholno gorivo malo pripomoglo jer smo dojurili cestom do Višnjana, a onda i preletjeli do Poreča. Odlučili smo da ćemo se baciti u more da skinemo tu užarenost sa sebe. More je neopisivo prijalo, a sad sam i ostvario svoju želju da se bacim u hladno more nakon vožnje biciklom.
GPS trag u jednom smjeru

Želim zahvaliti Miriju na lijepom provodu i jedva čekam našu sljedeću biciklističku avanturu!

Uživajte u prirodi i pazite se sunca!

Oznake: cikloturizam, Poreč, Višnjan, Vižinada, Mekiši

Došel bum doma s beciklinom, sel si bum pod brajde...

Već dugo zanemarujem bicikl – svoju prvu (outdoor) sportsku ljubav (indoor je definitivno badminton). Planinarenje je došlo malo kasnije, ali to dobro znaju naši srednjoškolski prijatelji koje smo Lazar i ja onodobno posjetili na brojnim izletima biciklom. Sasvim slučajno, u blizini moje nove adrese prolazi poznata Parenzana kojom neki hodaju, a većina vozi bicikl. Ovdje mi je na raspolaganju moj bicikl stari već skoro petnaest godina, ali još se uvijek dobro drži starac. Prije koju godinu sam na njemu prošao najmanju dionicu Kajkavijane, a sad nas, izgleda, čeka jahanje Istrom...

Warp ramom i zicom

Pravac Višnjan!

Miroslav je ljut na vrućinu i na mene koji ga fotografiram

Približavamo se Višnjanu

Oduvijek s nekim divljenjem gledam ljude koji uz more voze bicikle, a onda kad im dojadi vrućina, to barem ja tako zamišljam, skaču u more da se rashlade. No, je li ipak to sve tako idealno? Moj kolega s faksa Miroslav i ja krećemo po Parenzani od Poreča i planirana destinacija nam je Višnjan. Nastavljamo po prašini i crvenoj zemljici Istri, ali smo očito promašili glavno skretanje za Višnjan te smo tako nastavili dalje sve do znaka koji već označava dio Parenzane koji vodi prema Vižinadi. Miroslavu odjednom pada na pamet zamisao da bi mogli skočiti do Markovca (San Marco) i posjetiti neku vinariju čijem vlasniku je on dovodio turiste kada je bio turistički vodič.
Uspon do San Marca, pardon Markovca

Skidamo se s Parenzane i strmom, šljunčanom cestom ulazimo u Markovac. Baš se čudim kući koja u dvorištu ima znak na kojem piše da je 1994. Papa Ivan Pavao II. pio Malvaziju iz podruma gospodina Bernobića. Fotografiram tako taj znak kad čekam Miroslava da me dostigne. Izgleda da baš ovdje idemo te nas uskoro pozdravlja gospođa Bernobić i govori nam da će gospodin uskoro doći, sređuje nešto preko telefona jer mu dolazi oko podneva nova tura (poljskih) gostiju. Uskoro se pojavljuje gospodin Guido Bernobić te nakon rukovanja sjedamo za stol, a on donosi bocu te famozne Malvazije. Skoro sam Zagorec od rođenja, ali ne znam puno o vinu, više navikavam okusne pupoljke na pivo. Ipak, ova Malvazija zaista je dobra i već vidim, a gospodin Bernobić nas tom opaskom preduhitruje, da bi mogli popiti hektolitre ovog pića bez da drugo jutro imamo bilo kakvu glavobolju. Moj suputnik navaljuje na to vino kao da nije već danima pio, a ja se odlučujem ne opterećivati s tim kako će se on vratiti biciklom do Poreča. Jedno vrijeme tako pričamo o svemu i svačemu (hotelima i njihovim vlasnicima, turizmu, vinu) pa i saznajemo o novom piću, popularnom među mladeži Istre, koje se dobiva miješanjem bijelog vina i pazinske Pašarete; gospodin Guido se nažalost ne može sjetiti kako se to piće zove. Papa je pio ovo vino

Prije nego nastavljamo dalje, kupujemo dvije boce Malvazije od gospodina Bernobića te se pozdravljamo. Dalje niz ulicu, na putu do Višnjana, Miroslav staje uz cestu i mahnito jede plodove duda – primio ga je taj neki sakupljački mentalitet i trpao je to velikom brzinom u usta. Rekao sam mu da će mu pozliti, ali odvratio je samo da obožava to i da mu treba šećera. Pomislio sam kako u vinu sigurno ima nešto šećera te je nadoknadio izgubljeno, ali neka uživa.
Prostranstvo i bogatstvo majčice Istre

Vožnja prema tornju Vižnjana

Višnjanski plug ili višnjanska Velika Bertha

Dvije ulice u Višnjanu, baš sa strane s koje smo mu mi prišli, raskopane su, ali mi nosimo bicikle preko šljunka i zemlje. Višnjan je malo mjesto pa brzo nalazimo tavernu Borgonja koju nam je predložio gospodin Guido.
Letimo kroz Vižnjan prema taverni jer je Miro gladan i žedan (a i ja bih već mogao popiti jedno pivo) te je tako ovo jedina fotografija kulturnih dobara Višnjana - na trgu, nasuprot dječjeg vrtića nalazi se još jedan spomenik palim borcima, partizanima

Miroslav naručuje biftek, a ja pizzu (margharita – Miroslav mi objašnjava da u Italiji postoji nešto što se zove cuccina povera; siromašna kužina u kojoj se s čim manje sastojaka pokušava napraviti gurmanska delikatesa). Iako sam vegetarijanac, toliko je hvalio taj vražji biftek (but od krave?) da sam probao malo i moram reći, iako o tome također nemam pojma, bilo je sočno. Pijemo točeno pivo Favorit i pričamo o društvenim pritiscima i uvjetovanjima. Dobro je da su gosti sve odreda stranci pa nas nitko ne razumije.
Vidno je zadovoljan, a ajde ima i zašto nakon dvadeset i kusur po suncu prevaljenih kilometara

Spiza!

Vraćamo se za Poreč (10 km) po cesti (koja na dijelovima ide odmah pokraj Parenzane), ali to je lakši dio puta jer se uglavnom spuštamo. Miro se čudi kako letim naprijed, a ja mu objašnjavam da je kondicija za Zagorca zapravo sposobnost njegovog tijela da brzo pretvara pivo/vino u energiju. U svakom slučaju, dobro je da je Miroslav malo probio led ovom vožnjom i dokazao samom sebi da ipak nije u tolikoj ne-kondiciji. Iako se zgraža kad mu predlažem da bi sljedeći put mogli do Motovuna, bili smo od njega udaljeni samo četrnaest kilometara za koje sam siguran da bi Miroslav izdržao. Uglavnom, vidjet ćemo kud će nas put sljedeći put staza odvesti. Pamet u glavu na cesti i mažite se kremama, sunce piči i mi se roštiljamo. GPS trag današnje vožnje; baterija se, nažalost, ispraznila nakon dvadeset i petog kilometra

p.s. - Ukoliko nekog zanima i željan je pratiti planinarske dogodovštine: zadnja dva izleta objavio sam preko portala kurziv.net, a ovdje prilažem poveznice:

1) Uspon na Veliki i Mali Planik te na Ošalj vrh
2) Brgudački partizan - uspon do Korita, Županj vrha i Brajkove stijene

Oznake: Parenzana, Višnjan, cikloturizam

Vremeplov može biti stvarno bilo što. Dok mi sjaj sunca gori u tijelu i još se oporavljam od gorućeg asfalta, mutno se prisjećam osnovnoškolskog prijatelja Luke koji me, istini za volju, dobrano uveo u biciklizam. Jahali smo tako cestama oko Varaždina i uživali u čarima koje nudi pogon na vlastitu energiju i divili se najboljem prijevoznom sredstvu ikad izmišljenom! Bilo je puno lijepih trenutaka, ali i par opasnih, a jedan od njih je kad sam, zbog prebrze vožnje (neukroćena mladenačka energija valjda), sletio s ceste i čovjeku u Svetom Iliji raznio ulazna vrata. Čovjek me u nevjerici gledao i pitao jesam li dobro, a ja sam samo razmišljao o tome kako je ograda ipak i dalje funkcionalna. Zanio sam se toliko u procjenu štete da nisam vidio ni osjetio da mi se pedala zabila u nogu. Bila je to samo malo jača krvareća ogrebotina...

Nažalost, nemam više fotografije od vožnji s Lukom, ali ovdje je mladi Buć (također moj dragi suputnik na biciklu - zajedno smo osnovali tradicionalni lipanjski pohod u Konjšćinu, a odnedavno i u Bedex) koji kod Belskog dola tumači kartu. Ja za karte onda nisam mnogo mario, a pripremljenost što se tiče opreme bila je otprilike jednaka onoj kakvu danas imaju Krečovi pirati.

Srednja škola je samo nastavak mog prijateljevanja s biciklom. Lazar (pogledajte post „Pusto Čevo“, 20.4.2018.) i ja smo jedno vrijeme imali ambiciozan plan da biciklom posjetimo sva mjesta gdje živi barem jedna osoba iz našeg razreda. Ako se dobro sjećam, išlo nam je stvarno jako dobro i nismo bili možda samo na par mjesta kao što je Ljubešćica. Tamo smo bili automobilom i imali ludu vožnju, ali to je jedna druga priča koja nema baš previše veze s bicikliranjem. Rekord je bio kad smo zahvatili par sela tokom jedne vožnje, a samo ukratko bih sve to nazvao „tour de Bednja“ jer smo tamo, naime, popili dosta gemišta (bilo je vruće kao što to obično biva i onda su svi skloniji da nam u ruke gurkaju kupice sa zdenim (čaše s hladnim/ledenim) gemištom). Tada smo prvi put osjetili čarobnu moć i utjecaj koju vino, posebice gemišt, ima na bicikliranje. No, prije nego nas osudite, napomenut ću samo da je i vedski bog Indra pio somu prije svojih, što uključuje i najveći – borba protiv demona Vrtre, ratnih pohoda. To je neka vrsta pjanosti kako bi rekao veliki Igor Mandić, a ja je vidim kao kreativni zanos ili dodatnu snagu za predstojeću borbu.
Srednja škola i već bolje opremljeni Lazar kod table za Krapinu

Gemišti iz Vrbna

Iskoristit ću ovu priču o magičnoj snazi gemišta da se ubacim u sadašnjost, to jest relativno mladu prošlost. Sličnu stvar danas je rekao i jedan od mojih suputnika, član Krečovih cestovnih pirata (radni naziv do kad si sam ne izmisli bolje ime), Antek. Stali smo u Bednji na gemištima da odmorimo te je nakon što smo opet krenuli Antek rekao kako osjeća neki dodatni polet. Osjećao sam ga i ja, a onda se i prisjetio da to svakako nije prvi put... Imajte na umu da je to bio komad puta kada je najteže već bilo iza nas. Pomognite si malo, ali nemojte pretjerivati, svakako.
Približavanje Ravnoj gori

Kreč i Antek u zadnje vrijeme strastveno bicikliraju, a ja sam imao čast da im se pridružim na cikloturističkoj stazi „Od dvorca do dvorca“ koja je duga malo preko 80 kilometara. Odlučio sam ne nabrajati sva mjesta kroz koja se prolazi nego vam ukratko reći da je to zaokruživanje Ravne gore (pogledajte GPS trag rute na kraju zapisa). Na tabli kod famoznih „Tri mrtvaca“ nabrojeno je sveukupno pet ruta od kojih su četiri cestovne, a jedna off-road. Naravno, ako ste upoznati s terenom znate da su opcije za bicikliranje gotovo beskonačne. Ruta „Od dvorca do dvorca“ najteža je od ponuđenih i ako ste amater ljubitelj međunožnog gurala, morat ćete nadoknaditi čeličnom voljom i prilično dobrim podnošenjem boli – kritično mjesto nisu noge već guzica.
Opis cikloturističke staze "Od dvorca do dvorca"

Krenuli smo dovoljno rano (8:30), ali sunčeve zrake bile su od samog početka nemilosrdne. Zagrijani asfalt nije nikako pomagao u našem izdržavanju rute, ali ovaj put sam bio naoružan do zuba te se namazao kremom za sunčanje. Mislim da sam uspio jer, unatoč velikim naporima s neba, izgorio nisam. Na cestama prema Novoj Vesi Petrijanečkoj nije bilo ni biciklista, ni automobila ni bilo kakvih drugih živih i/ili mehaničkih duša.
Na usponima najjači Antek, a u spuštanju Kreč - ja držim čvrstu sredinu

Konjek usput

Problemi ove rute počinju negdje kod Donjeg Ladanja gdje se zalazi u područje koje spada pod Ravnu goru. Najgori usponi dolaze nakon dvadesetog kilometra i prate nas sve do Cvetlina i Trakošćana. Iz Cvetlina se lijepo vide poznate ravnogorske Velike pećine, ali u žaru bicikliranja i želji da čim prije dođemo do Trakošćana, nisam stao i zabilježio to mobitelom. Na Trakošćanu uobičajena nedjeljna gužva i naplata na glavnom ulazu, ali su nam prodavači sladoleda savjetovali da se samo provučemo sa stražnje strane. Ulaz za obilazak samog jezera košta jednu kunu, ali red je bio kolosalan i nije nam se dalo čekati. Značajniji napor trebalo je još uložiti na cesti između Klenovnika i spajanja na cestu za Ivanec, to jest Varaždin, u Cerju Nebojse. Tu je bilo stvarno pakleno, a Kreč se već jedno vrijeme polijevao vodom od glave do pete.
Prva kubura Višnjice

Trakošćan, a ova mala crna točkica u daljini na cesti sam ja

Gemišt za snagu u Bednji

Ova ruta definitivno nije za svakoga i ukoliko netko želi dobiciklirati do Trakošćana, postoje i lakši putevi (Vidovec – Ivanec – Lepoglava – Bednja). No, ako vas vuče nešto da BAŠ na taj propisani način morate doći do tamo, onda vam druge nema nego stisnuti zube i pripremiti se na dugo jahanje.
Nakon Klenovnika beskonačno jahanje i vrućina iz pakla

Nadomak Cerja Nebojse ponestalo je vode i skidale su se majice

Koliko god klačili, ne možemo se odmaknuti od Ivanščice

Što se tiče mojih suputnika, moram im čestitati na upornosti i srčanosti! Jedino što sam im savjetovao da bi trebali malo poraditi na biciklističkoj opremi, a pod to spadaju: biciklističke hlače za spašavanje potencijalnog potomstva, marame protiv sunčanice, sunčane naočale protiv buba koje se žele zabiti ravno u vaše oko, rukavice protiv žuljeva, brzoupijajuće majice protiv pretjeranog znojenja to jest za manji osjećaj znojenja te, naravno, kacige. Svjestan sam da postoje ljudi koji preferiraju stvari ostaviti jednostavnima, ali esencijalne stvari su esencijalne, a sve samo prateći onu staru i mudru: „Bolje spriječiti nego liječiti“. Odlučili su me pozvati ponovno, a ja sam obećao da ih sljedeći put vodim rutom kojom još nisu išli.
Bicikli na cilju u Varaždinu - vlasnici se odmaraju u hladovini

GPS trag našeg puta: 83.15 km, 4 sata aktivne vožnje, 20.7 prosječna brzina


p.s. - još nije gotovo! Ostaje nam još sutrašnji dan i iskoristit ćemo ga, pogađate, u prirodi! Prvi cilj je Pusta Barbara gdje ćemo obići gradinu Mali Kalnik, a zatim krećemo prema Zubima, Vranilcu i Starom gradu Veliki Kalnik. Nažalost, očekuje se ekstremna gužva pa se stvarno nadam da će barem Pusta Barbara biti u skladu sa svojim imenom. Planinarski dom na Kalniku radi punom parom kako mi je danas rekao gospodin zadužen za to. U zadnje vrijeme se nekako često smucam po HPS-u i nazivam planinarske kuće i domove...

p.p.s. - Nikola je živ i radosno očekujem planinarske priče s Dinare i Velebita!

Oznake: bicikl, cikloturizam, "Od dvorca do dvorca", 83 km