Marketing
Od dvorca do dvorca moj kotač vrti se
Vremeplov može biti stvarno bilo što. Dok mi sjaj sunca gori u tijelu i još se oporavljam od gorućeg asfalta, mutno se prisjećam osnovnoškolskog prijatelja Luke koji me, istini za volju, dobrano uveo u biciklizam. Jahali smo tako cestama oko Varaždina i uživali u čarima koje nudi pogon na vlastitu energiju i divili se najboljem prijevoznom sredstvu ikad izmišljenom! Bilo je puno lijepih trenutaka, ali i par opasnih, a jedan od njih je kad sam, zbog prebrze vožnje (neukroćena mladenačka energija valjda), sletio s ceste i čovjeku u Svetom Iliji raznio ulazna vrata. Čovjek me u nevjerici gledao i pitao jesam li dobro, a ja sam samo razmišljao o tome kako je ograda ipak i dalje funkcionalna. Zanio sam se toliko u procjenu štete da nisam vidio ni osjetio da mi se pedala zabila u nogu. Bila je to samo malo jača krvareća ogrebotina...
Srednja škola je samo nastavak mog prijateljevanja s biciklom. Lazar (pogledajte post „Pusto Čevo“, 20.4.2018.) i ja smo jedno vrijeme imali ambiciozan plan da biciklom posjetimo sva mjesta gdje živi barem jedna osoba iz našeg razreda. Ako se dobro sjećam, išlo nam je stvarno jako dobro i nismo bili možda samo na par mjesta kao što je Ljubešćica. Tamo smo bili automobilom i imali ludu vožnju, ali to je jedna druga priča koja nema baš previše veze s bicikliranjem. Rekord je bio kad smo zahvatili par sela tokom jedne vožnje, a samo ukratko bih sve to nazvao „tour de Bednja“ jer smo tamo, naime, popili dosta gemišta (bilo je vruće kao što to obično biva i onda su svi skloniji da nam u ruke gurkaju kupice sa zdenim (čaše s hladnim/ledenim) gemištom). Tada smo prvi put osjetili čarobnu moć i utjecaj koju vino, posebice gemišt, ima na bicikliranje. No, prije nego nas osudite, napomenut ću samo da je i vedski bog Indra pio somu prije svojih, što uključuje i najveći – borba protiv demona Vrtre, ratnih pohoda. To je neka vrsta pjanosti kako bi rekao veliki Igor Mandić, a ja je vidim kao kreativni zanos ili dodatnu snagu za predstojeću borbu.
Iskoristit ću ovu priču o magičnoj snazi gemišta da se ubacim u sadašnjost, to jest relativno mladu prošlost. Sličnu stvar danas je rekao i jedan od mojih suputnika, član Krečovih cestovnih pirata (radni naziv do kad si sam ne izmisli bolje ime), Antek. Stali smo u Bednji na gemištima da odmorimo te je nakon što smo opet krenuli Antek rekao kako osjeća neki dodatni polet. Osjećao sam ga i ja, a onda se i prisjetio da to svakako nije prvi put... Imajte na umu da je to bio komad puta kada je najteže već bilo iza nas. Pomognite si malo, ali nemojte pretjerivati, svakako.
Kreč i Antek u zadnje vrijeme strastveno bicikliraju, a ja sam imao čast da im se pridružim na cikloturističkoj stazi „Od dvorca do dvorca“ koja je duga malo preko 80 kilometara. Odlučio sam ne nabrajati sva mjesta kroz koja se prolazi nego vam ukratko reći da je to zaokruživanje Ravne gore (pogledajte GPS trag rute na kraju zapisa). Na tabli kod famoznih „Tri mrtvaca“ nabrojeno je sveukupno pet ruta od kojih su četiri cestovne, a jedna off-road. Naravno, ako ste upoznati s terenom znate da su opcije za bicikliranje gotovo beskonačne. Ruta „Od dvorca do dvorca“ najteža je od ponuđenih i ako ste amater ljubitelj međunožnog gurala, morat ćete nadoknaditi čeličnom voljom i prilično dobrim podnošenjem boli – kritično mjesto nisu noge već guzica.
Krenuli smo dovoljno rano (8:30), ali sunčeve zrake bile su od samog početka nemilosrdne. Zagrijani asfalt nije nikako pomagao u našem izdržavanju rute, ali ovaj put sam bio naoružan do zuba te se namazao kremom za sunčanje. Mislim da sam uspio jer, unatoč velikim naporima s neba, izgorio nisam. Na cestama prema Novoj Vesi Petrijanečkoj nije bilo ni biciklista, ni automobila ni bilo kakvih drugih živih i/ili mehaničkih duša.
Problemi ove rute počinju negdje kod Donjeg Ladanja gdje se zalazi u područje koje spada pod Ravnu goru. Najgori usponi dolaze nakon dvadesetog kilometra i prate nas sve do Cvetlina i Trakošćana. Iz Cvetlina se lijepo vide poznate ravnogorske Velike pećine, ali u žaru bicikliranja i želji da čim prije dođemo do Trakošćana, nisam stao i zabilježio to mobitelom. Na Trakošćanu uobičajena nedjeljna gužva i naplata na glavnom ulazu, ali su nam prodavači sladoleda savjetovali da se samo provučemo sa stražnje strane. Ulaz za obilazak samog jezera košta jednu kunu, ali red je bio kolosalan i nije nam se dalo čekati. Značajniji napor trebalo je još uložiti na cesti između Klenovnika i spajanja na cestu za Ivanec, to jest Varaždin, u Cerju Nebojse. Tu je bilo stvarno pakleno, a Kreč se već jedno vrijeme polijevao vodom od glave do pete.
Ova ruta definitivno nije za svakoga i ukoliko netko želi dobiciklirati do Trakošćana, postoje i lakši putevi (Vidovec – Ivanec – Lepoglava – Bednja). No, ako vas vuče nešto da BAŠ na taj propisani način morate doći do tamo, onda vam druge nema nego stisnuti zube i pripremiti se na dugo jahanje.
Što se tiče mojih suputnika, moram im čestitati na upornosti i srčanosti! Jedino što sam im savjetovao da bi trebali malo poraditi na biciklističkoj opremi, a pod to spadaju: biciklističke hlače za spašavanje potencijalnog potomstva, marame protiv sunčanice, sunčane naočale protiv buba koje se žele zabiti ravno u vaše oko, rukavice protiv žuljeva, brzoupijajuće majice protiv pretjeranog znojenja to jest za manji osjećaj znojenja te, naravno, kacige. Svjestan sam da postoje ljudi koji preferiraju stvari ostaviti jednostavnima, ali esencijalne stvari su esencijalne, a sve samo prateći onu staru i mudru: „Bolje spriječiti nego liječiti“. Odlučili su me pozvati ponovno, a ja sam obećao da ih sljedeći put vodim rutom kojom još nisu išli.
p.s. - još nije gotovo! Ostaje nam još sutrašnji dan i iskoristit ćemo ga, pogađate, u prirodi! Prvi cilj je Pusta Barbara gdje ćemo obići gradinu Mali Kalnik, a zatim krećemo prema Zubima, Vranilcu i Starom gradu Veliki Kalnik. Nažalost, očekuje se ekstremna gužva pa se stvarno nadam da će barem Pusta Barbara biti u skladu sa svojim imenom. Planinarski dom na Kalniku radi punom parom kako mi je danas rekao gospodin zadužen za to. U zadnje vrijeme se nekako često smucam po HPS-u i nazivam planinarske kuće i domove...
p.p.s. - Nikola je živ i radosno očekujem planinarske priče s Dinare i Velebita!
Post je objavljen 30.04.2018. u 17:54 sati.