Na BAJS-u, 35+
28.10.2025.Danas je bio izuzetno lijepi jesenski dan. On je sad već na odlasku, ali što nije?
Prognoza iz Norveške kaže da će i sutra biti sličan dan.
Parkiran na ravnateljskom mjestu. Štendera pred Žutarom nemamo.
Iskoristio sam priliku pa konačno isprobao kineski električni bicikl koji su mi kupili frendovi za rođendan. Možda se nekome čini da je to skupi poklon, ali danas se električni, pogotovo gradski bicikli mogu nabaviti po stvarno pristupačnim cijenama.
Koliko sam nekad pisao o svemu i svačemu na ovom blogu, sad je tu ostala samo sjenka, ali kao što mi moj mozak uvijek nameće da vam napišem kad pišem o blogu: mislim da je ovo jedan izumrli način komunikacije, vapaja i krika prema svijetu, da netko odgovori.
Nekad su svi bili gore, a danas je to Tik Tok ili što već - osjećam se nekad dovoljno staro da mi se sve novo čini galaksijama daleko. Jednako tako mi je daleko i ono što smo mi koristili, mi djeca Milenijalci koji smo bili tinejđeri žedni dopisivanja baš kad su naši očevi ili neka druga familija nabavljali doma kompjutore, a i Internet se razvijao pa postao opće dostupan populaciji koja danas u kasne večernje sate visi na Tik Tok-u, a nekad je visila na Blog-u, naravno. Vremena se mijenjaju. Treba prihvatiti da si star i da idu nove stvari. Ne mislim da imam prevelikih problema s tim. Samo znam da u mnogo toga što je došlo i što bi još moglo doći ne želim sudjelovati. Iz istih razloga zbog kojih sam Facebook, nekadašnjeg kralja društvenih mreža, brisao milijun puta pa ga opet vraćao. Danas sam jedan od dinosaura* koji tamo obitavaju i uglavnom ne objavljujem svoje stvari nego radim za sportski klub, nekad nakladničku kuću od starog, pokoji poslić, ali sve na volonterskoj bazi. I tako te stvari ostanu s nama, negdje u online svijetu, uvijek prisutne. Uzgred, društvene mreže mi se recimo puno više gade nego videoigre ili druga online kultura u kojoj sam prije sudjelovao puno više nego danas. Blog sam oduvijek volio jer mi je davao kreativnu slobodu. Mogao sam bezbrižno pisati o sebi, bez velike potrebe da se opravdavam, osim u smislu da argumentiram, koliko god to onda bilo nespretno (a nekad ni danas nije puno bolje, priznajem), svoje stavove.
Fali mi nekad taj neopterećeni tinejđer. Znam da sve to zvuči patetično, ali taj hrabri, često bezobrazni na rubu s bahatošću, klinac je imao neke prednosti pred osobom koja sam danas. Da ne duljim s tim, ali slično je kad netko kaže, klišejasto i bljutavo: "Nemojte nikad dati svom unutarnjem djetetu da umre." To je jako lijepi savjet, ali mislim da od tog djeteta i od tog tinejđera ostane samo natruha. Oni doista možda umru, ali nekad zabljesnu u nama ponovno i mi samo trebamo prepoznati taj trenutak i "poći sa tokom". Obično onda stvari dobro završe. Meni barem, ne mogu govoriti za vas ili za sve.
Bicikl je prekrasan, tu nema dvojbe. Neki vele retro dizajn, a neki vele da se s njim može s puškom i gablecom na naramku voziti veselo prema Danskoj
Da se vratimo mi na taj bicikl. Zbog svog trenutnog zaposlenja, vozim automobil svaki radni dan po minimalno 1 sat. S jedne strane Zagreba na drugu, često se vozeći sa tisućama ostalih, u gužvi, na rubu da opalim po trubi i da nikad trubiti ne prestanem. No, treba se znati kontrolirati. Ako ništa drugo, Zagreb je dobar za vježbanje koncentracije - ako je imate.
Svaki put kad sjednem na bicikl, shvatim kako sam zaboravio da je on najbolje prijevozno sredstvo koje postoji. Sad je grad pun romobila i idiota koji ih voze bezobzirno i kad tad će se dogoditi neko sranje. Danas sam vidio jednog na onom visokom romobilu. Imao je kacigu za motor koja je bila zagrljena sa bijelim plišom i imao je zečja uha. Oči su mu govorile da je luđak, a tako je i vozio.
Ni bicikl nije sigurno voziti po Zagrebu jer je prometna infrastruktura ne-adekvatna. Ne govorim samo o nedostatku iste za bicikliste - radi se o gradskom prijevozu, o automobilima kojih je sve više, u biti radi se o svemu što se rola po tim tužnim prenapučenim ulicama.
Bicikl me izuzetno veseli jer iako mi sve urla da ovdje nisam na njemu dobrodošao, osjećam neku vrstu slobode dok ga vozim. Sjetim se svih onih priča o Nizozemskoj i gradovima gdje se odgrize jedna cijela traka motornim vozilima da bi se dalo biciklistima. Dajte zamislite to u Zagrebu, pa to je utopija. Doslovno. Kao razlika između idealne teorije u filozofskim knjigama mudraca i svakodnevne prakse. Nikad tu utopiju nećemo vidjeti.
Kad je radno vrijeme završilo, sjeo sam na bicikl i zaputio se do obližnjeg antikvarijata. Kupio sam "Imati ili biti?" i "Kriza psihoanalize" od Ericha Fromma. Potonju sam kupio jer zašto ne? Prva je zapravo razlog zašto sam išao u antikvarijat. Skužio sam da se moram toj knjizi vratiti kad je spomenuta na predavanju na Kineziološkom fakultetu prošli vikend. Profesorica koja nam drži Pedagogiju i didaktiku sporta spomenula je tu knjigu i mene začudilo kad je ispalo da mnogo mojih kolega nema uopće pojma tko je Erich Fromm. Da ne bude zabune, ja sam svoj fakultet službeno završio. Sad se samo opet motam okolo fakulteta jer sam upisao tečaj za trenera badmintona. Kak bi rekel moj frend (ili bilo tko, tko bi me vidio i odlučio suditi po izgledu): "jebote, da si mi rekel da budeš na tu Kineziologiju hodal, rekel bi ti da nisi normalan i da nek rađe platiš još jednu pivicu."
Meni to recimo uopće nije iznenađujuće. Nikome tko me barem malo pozna ne bi trebalo biti čudno jer ja živim fizičku aktivnost otkad znam za sebe. Znanost o pokretu možda ne bih studirao kao balavac od 18 godina, to mjesto je vječno u srcu rezervirano za Filozofiju. Makar, kad bolje razmislim, Platon bi mi vjerojatno rekao da sam za filozofiju imao vremena dok tijelo ostari, a za "sport" imamo vremena sve manje. Mislim da sam možda jednom bio, ne po količini mišića nego po "mršavosti", blizu onom mladenačkom idealu kojeg Platon spominje kad kaže da bi sve trebalo biti sram koji nikad nisu vidjeli u zrcalu, na svom vlastitom tijelu, ono što bi danas zvali peak performance. Uzgred, moj stari se ne bi prvi složio sa mnom ni s Platonom. Lik je napisao novu knjigu pod nazivom 59+. Nevjerojatno je kak tokom misli dođem baš na ono mjesto gdje izgleda kao da i dalje radim marketing za njega i njegovu firmu.
Biciklistička staza kod Čvare
I dok bicikl juri kroz otpalo lišće svih prekrasnih jesenskih boja, gledam u zalazak sunca uz Savu. Ova relativno nova (ili je ja samo nisam vidio, ne idem ovdje često) cestica za bicikle koja ide uz Savu, kraj Močvare, je brutalna. Sjetim se kak nam Senf govori da bi mogel dati napraviti biciklističku stazu uzduž željezničke pruge, dakle uzduž Zagreba. To bi bilo stvarno odlično i korisno. Mogu se još neke stvari riješiti, definitivno, samo treba volje i vremena.
Ajmo Senf (ili tko već), napravi to!
Zagreb je očito veselo dočekao i BAJS-e - jednostavne bicikle od tri brzine koji se mogu iznajmiti diljem grada, na za to predviđenim punktovima. Ima ih mnogo i koriste se masovno. U današnjoj gotovo 35 km dugoj putešestviji po Zagrebu, vidio sam ih barem 15, moguće da ih je bilo i više. Koriste ih baš svi i to je lijepo za vidjeti jer bicikl je ipak najbolje prijevozno sredstvo koje uz to još i ne zagađuje okoliš.
Sunce je zašlo i hladnoća mi već pomalo ulazi u kosti. Jurim prema kući kroz ulice koje su sad već pomalo opet prazne jer su ili zabačene ili je već i prime-time odlaska kući s posla prošao. Lijepo je voziti bicikl, ali lijepo je i doći kući. Spremam bicikl u garažu i gotovo ga tapšam po zicu i pomislim: dobro nam je bilo!
S torbom punom starih/novih knjiga ulazim u stan i pomišljam: kakav dan!
Biciklirajte i neka nam je ovakvih inspirativnih dana više!
Oznake: bicikl, Zagreb grad, Bajs
komentiraj (2) * ispiši * #
Od dvorca do dvorca moj kotač vrti se
30.04.2018.Vremeplov može biti stvarno bilo što. Dok mi sjaj sunca gori u tijelu i još se oporavljam od gorućeg asfalta, mutno se prisjećam osnovnoškolskog prijatelja Luke koji me, istini za volju, dobrano uveo u biciklizam. Jahali smo tako cestama oko Varaždina i uživali u čarima koje nudi pogon na vlastitu energiju i divili se najboljem prijevoznom sredstvu ikad izmišljenom! Bilo je puno lijepih trenutaka, ali i par opasnih, a jedan od njih je kad sam, zbog prebrze vožnje (neukroćena mladenačka energija valjda), sletio s ceste i čovjeku u Svetom Iliji raznio ulazna vrata. Čovjek me u nevjerici gledao i pitao jesam li dobro, a ja sam samo razmišljao o tome kako je ograda ipak i dalje funkcionalna. Zanio sam se toliko u procjenu štete da nisam vidio ni osjetio da mi se pedala zabila u nogu. Bila je to samo malo jača krvareća ogrebotina...
Srednja škola je samo nastavak mog prijateljevanja s biciklom. Lazar (pogledajte post „Pusto Čevo“, 20.4.2018.) i ja smo jedno vrijeme imali ambiciozan plan da biciklom posjetimo sva mjesta gdje živi barem jedna osoba iz našeg razreda. Ako se dobro sjećam, išlo nam je stvarno jako dobro i nismo bili možda samo na par mjesta kao što je Ljubešćica. Tamo smo bili automobilom i imali ludu vožnju, ali to je jedna druga priča koja nema baš previše veze s bicikliranjem. Rekord je bio kad smo zahvatili par sela tokom jedne vožnje, a samo ukratko bih sve to nazvao „tour de Bednja“ jer smo tamo, naime, popili dosta gemišta (bilo je vruće kao što to obično biva i onda su svi skloniji da nam u ruke gurkaju kupice sa zdenim (čaše s hladnim/ledenim) gemištom). Tada smo prvi put osjetili čarobnu moć i utjecaj koju vino, posebice gemišt, ima na bicikliranje. No, prije nego nas osudite, napomenut ću samo da je i vedski bog Indra pio somu prije svojih, što uključuje i najveći – borba protiv demona Vrtre, ratnih pohoda. To je neka vrsta pjanosti kako bi rekao veliki Igor Mandić, a ja je vidim kao kreativni zanos ili dodatnu snagu za predstojeću borbu.
Iskoristit ću ovu priču o magičnoj snazi gemišta da se ubacim u sadašnjost, to jest relativno mladu prošlost. Sličnu stvar danas je rekao i jedan od mojih suputnika, član Krečovih cestovnih pirata (radni naziv do kad si sam ne izmisli bolje ime), Antek. Stali smo u Bednji na gemištima da odmorimo te je nakon što smo opet krenuli Antek rekao kako osjeća neki dodatni polet. Osjećao sam ga i ja, a onda se i prisjetio da to svakako nije prvi put... Imajte na umu da je to bio komad puta kada je najteže već bilo iza nas. Pomognite si malo, ali nemojte pretjerivati, svakako.
Kreč i Antek u zadnje vrijeme strastveno bicikliraju, a ja sam imao čast da im se pridružim na cikloturističkoj stazi „Od dvorca do dvorca“ koja je duga malo preko 80 kilometara. Odlučio sam ne nabrajati sva mjesta kroz koja se prolazi nego vam ukratko reći da je to zaokruživanje Ravne gore (pogledajte GPS trag rute na kraju zapisa). Na tabli kod famoznih „Tri mrtvaca“ nabrojeno je sveukupno pet ruta od kojih su četiri cestovne, a jedna off-road. Naravno, ako ste upoznati s terenom znate da su opcije za bicikliranje gotovo beskonačne. Ruta „Od dvorca do dvorca“ najteža je od ponuđenih i ako ste amater ljubitelj međunožnog gurala, morat ćete nadoknaditi čeličnom voljom i prilično dobrim podnošenjem boli – kritično mjesto nisu noge već guzica.
Krenuli smo dovoljno rano (8:30), ali sunčeve zrake bile su od samog početka nemilosrdne. Zagrijani asfalt nije nikako pomagao u našem izdržavanju rute, ali ovaj put sam bio naoružan do zuba te se namazao kremom za sunčanje. Mislim da sam uspio jer, unatoč velikim naporima s neba, izgorio nisam. Na cestama prema Novoj Vesi Petrijanečkoj nije bilo ni biciklista, ni automobila ni bilo kakvih drugih živih i/ili mehaničkih duša.
Problemi ove rute počinju negdje kod Donjeg Ladanja gdje se zalazi u područje koje spada pod Ravnu goru. Najgori usponi dolaze nakon dvadesetog kilometra i prate nas sve do Cvetlina i Trakošćana. Iz Cvetlina se lijepo vide poznate ravnogorske Velike pećine, ali u žaru bicikliranja i želji da čim prije dođemo do Trakošćana, nisam stao i zabilježio to mobitelom. Na Trakošćanu uobičajena nedjeljna gužva i naplata na glavnom ulazu, ali su nam prodavači sladoleda savjetovali da se samo provučemo sa stražnje strane. Ulaz za obilazak samog jezera košta jednu kunu, ali red je bio kolosalan i nije nam se dalo čekati. Značajniji napor trebalo je još uložiti na cesti između Klenovnika i spajanja na cestu za Ivanec, to jest Varaždin, u Cerju Nebojse. Tu je bilo stvarno pakleno, a Kreč se već jedno vrijeme polijevao vodom od glave do pete.
Ova ruta definitivno nije za svakoga i ukoliko netko želi dobiciklirati do Trakošćana, postoje i lakši putevi (Vidovec – Ivanec – Lepoglava – Bednja). No, ako vas vuče nešto da BAŠ na taj propisani način morate doći do tamo, onda vam druge nema nego stisnuti zube i pripremiti se na dugo jahanje.
Što se tiče mojih suputnika, moram im čestitati na upornosti i srčanosti! Jedino što sam im savjetovao da bi trebali malo poraditi na biciklističkoj opremi, a pod to spadaju: biciklističke hlače za spašavanje potencijalnog potomstva, marame protiv sunčanice, sunčane naočale protiv buba koje se žele zabiti ravno u vaše oko, rukavice protiv žuljeva, brzoupijajuće majice protiv pretjeranog znojenja to jest za manji osjećaj znojenja te, naravno, kacige. Svjestan sam da postoje ljudi koji preferiraju stvari ostaviti jednostavnima, ali esencijalne stvari su esencijalne, a sve samo prateći onu staru i mudru: „Bolje spriječiti nego liječiti“. Odlučili su me pozvati ponovno, a ja sam obećao da ih sljedeći put vodim rutom kojom još nisu išli.
p.s. - još nije gotovo! Ostaje nam još sutrašnji dan i iskoristit ćemo ga, pogađate, u prirodi! Prvi cilj je Pusta Barbara gdje ćemo obići gradinu Mali Kalnik, a zatim krećemo prema Zubima, Vranilcu i Starom gradu Veliki Kalnik. Nažalost, očekuje se ekstremna gužva pa se stvarno nadam da će barem Pusta Barbara biti u skladu sa svojim imenom. Planinarski dom na Kalniku radi punom parom kako mi je danas rekao gospodin zadužen za to. U zadnje vrijeme se nekako često smucam po HPS-u i nazivam planinarske kuće i domove...
p.p.s. - Nikola je živ i radosno očekujem planinarske priče s Dinare i Velebita!
Oznake: bicikl, cikloturizam, "Od dvorca do dvorca", 83 km
komentiraj (0) * ispiši * #