Danas je bio izuzetno lijepi jesenski dan. On je sad već na odlasku, ali što nije?
Prognoza iz Norveške kaže da će i sutra biti sličan dan.
Parkiran na ravnateljskom mjestu. Štendera pred Žutarom nemamo.

Iskoristio sam priliku pa konačno isprobao kineski električni bicikl koji su mi kupili frendovi za rođendan. Možda se nekome čini da je to skupi poklon, ali danas se električni, pogotovo gradski bicikli mogu nabaviti po stvarno pristupačnim cijenama.

Koliko sam nekad pisao o svemu i svačemu na ovom blogu, sad je tu ostala samo sjenka, ali kao što mi moj mozak uvijek nameće da vam napišem kad pišem o blogu: mislim da je ovo jedan izumrli način komunikacije, vapaja i krika prema svijetu, da netko odgovori.

Nekad su svi bili gore, a danas je to Tik Tok ili što već - osjećam se nekad dovoljno staro da mi se sve novo čini galaksijama daleko. Jednako tako mi je daleko i ono što smo mi koristili, mi djeca Milenijalci koji smo bili tinejđeri žedni dopisivanja baš kad su naši očevi ili neka druga familija nabavljali doma kompjutore, a i Internet se razvijao pa postao opće dostupan populaciji koja danas u kasne večernje sate visi na Tik Tok-u, a nekad je visila na Blog-u, naravno. Vremena se mijenjaju. Treba prihvatiti da si star i da idu nove stvari. Ne mislim da imam prevelikih problema s tim. Samo znam da u mnogo toga što je došlo i što bi još moglo doći ne želim sudjelovati. Iz istih razloga zbog kojih sam Facebook, nekadašnjeg kralja društvenih mreža, brisao milijun puta pa ga opet vraćao. Danas sam jedan od dinosaura* koji tamo obitavaju i uglavnom ne objavljujem svoje stvari nego radim za sportski klub, nekad nakladničku kuću od starog, pokoji poslić, ali sve na volonterskoj bazi. I tako te stvari ostanu s nama, negdje u online svijetu, uvijek prisutne. Uzgred, društvene mreže mi se recimo puno više gade nego videoigre ili druga online kultura u kojoj sam prije sudjelovao puno više nego danas. Blog sam oduvijek volio jer mi je davao kreativnu slobodu. Mogao sam bezbrižno pisati o sebi, bez velike potrebe da se opravdavam, osim u smislu da argumentiram, koliko god to onda bilo nespretno (a nekad ni danas nije puno bolje, priznajem), svoje stavove.

Fali mi nekad taj neopterećeni tinejđer. Znam da sve to zvuči patetično, ali taj hrabri, često bezobrazni na rubu s bahatošću, klinac je imao neke prednosti pred osobom koja sam danas. Da ne duljim s tim, ali slično je kad netko kaže, klišejasto i bljutavo: "Nemojte nikad dati svom unutarnjem djetetu da umre." To je jako lijepi savjet, ali mislim da od tog djeteta i od tog tinejđera ostane samo natruha. Oni doista možda umru, ali nekad zabljesnu u nama ponovno i mi samo trebamo prepoznati taj trenutak i "poći sa tokom". Obično onda stvari dobro završe. Meni barem, ne mogu govoriti za vas ili za sve.
Bicikl je prekrasan, tu nema dvojbe. Neki vele retro dizajn, a neki vele da se s njim može s puškom i gablecom na naramku voziti veselo prema Danskoj

Da se vratimo mi na taj bicikl. Zbog svog trenutnog zaposlenja, vozim automobil svaki radni dan po minimalno 1 sat. S jedne strane Zagreba na drugu, često se vozeći sa tisućama ostalih, u gužvi, na rubu da opalim po trubi i da nikad trubiti ne prestanem. No, treba se znati kontrolirati. Ako ništa drugo, Zagreb je dobar za vježbanje koncentracije - ako je imate.
Svaki put kad sjednem na bicikl, shvatim kako sam zaboravio da je on najbolje prijevozno sredstvo koje postoji. Sad je grad pun romobila i idiota koji ih voze bezobzirno i kad tad će se dogoditi neko sranje. Danas sam vidio jednog na onom visokom romobilu. Imao je kacigu za motor koja je bila zagrljena sa bijelim plišom i imao je zečja uha. Oči su mu govorile da je luđak, a tako je i vozio.

Ni bicikl nije sigurno voziti po Zagrebu jer je prometna infrastruktura ne-adekvatna. Ne govorim samo o nedostatku iste za bicikliste - radi se o gradskom prijevozu, o automobilima kojih je sve više, u biti radi se o svemu što se rola po tim tužnim prenapučenim ulicama.

Bicikl me izuzetno veseli jer iako mi sve urla da ovdje nisam na njemu dobrodošao, osjećam neku vrstu slobode dok ga vozim. Sjetim se svih onih priča o Nizozemskoj i gradovima gdje se odgrize jedna cijela traka motornim vozilima da bi se dalo biciklistima. Dajte zamislite to u Zagrebu, pa to je utopija. Doslovno. Kao razlika između idealne teorije u filozofskim knjigama mudraca i svakodnevne prakse. Nikad tu utopiju nećemo vidjeti.

Kad je radno vrijeme završilo, sjeo sam na bicikl i zaputio se do obližnjeg antikvarijata. Kupio sam "Imati ili biti?" i "Kriza psihoanalize" od Ericha Fromma. Potonju sam kupio jer zašto ne? Prva je zapravo razlog zašto sam išao u antikvarijat. Skužio sam da se moram toj knjizi vratiti kad je spomenuta na predavanju na Kineziološkom fakultetu prošli vikend. Profesorica koja nam drži Pedagogiju i didaktiku sporta spomenula je tu knjigu i mene začudilo kad je ispalo da mnogo mojih kolega nema uopće pojma tko je Erich Fromm. Da ne bude zabune, ja sam svoj fakultet službeno završio. Sad se samo opet motam okolo fakulteta jer sam upisao tečaj za trenera badmintona. Kak bi rekel moj frend (ili bilo tko, tko bi me vidio i odlučio suditi po izgledu): "jebote, da si mi rekel da budeš na tu Kineziologiju hodal, rekel bi ti da nisi normalan i da nek rađe platiš još jednu pivicu."

Meni to recimo uopće nije iznenađujuće. Nikome tko me barem malo pozna ne bi trebalo biti čudno jer ja živim fizičku aktivnost otkad znam za sebe. Znanost o pokretu možda ne bih studirao kao balavac od 18 godina, to mjesto je vječno u srcu rezervirano za Filozofiju. Makar, kad bolje razmislim, Platon bi mi vjerojatno rekao da sam za filozofiju imao vremena dok tijelo ostari, a za "sport" imamo vremena sve manje. Mislim da sam možda jednom bio, ne po količini mišića nego po "mršavosti", blizu onom mladenačkom idealu kojeg Platon spominje kad kaže da bi sve trebalo biti sram koji nikad nisu vidjeli u zrcalu, na svom vlastitom tijelu, ono što bi danas zvali peak performance. Uzgred, moj stari se ne bi prvi složio sa mnom ni s Platonom. Lik je napisao novu knjigu pod nazivom 59+. Nevjerojatno je kak tokom misli dođem baš na ono mjesto gdje izgleda kao da i dalje radim marketing za njega i njegovu firmu.
Biciklistička staza kod Čvare

I dok bicikl juri kroz otpalo lišće svih prekrasnih jesenskih boja, gledam u zalazak sunca uz Savu. Ova relativno nova (ili je ja samo nisam vidio, ne idem ovdje često) cestica za bicikle koja ide uz Savu, kraj Močvare, je brutalna. Sjetim se kak nam Senf govori da bi mogel dati napraviti biciklističku stazu uzduž željezničke pruge, dakle uzduž Zagreba. To bi bilo stvarno odlično i korisno. Mogu se još neke stvari riješiti, definitivno, samo treba volje i vremena.
Ajmo Senf (ili tko već), napravi to!

Zagreb je očito veselo dočekao i BAJS-e - jednostavne bicikle od tri brzine koji se mogu iznajmiti diljem grada, na za to predviđenim punktovima. Ima ih mnogo i koriste se masovno. U današnjoj gotovo 35 km dugoj putešestviji po Zagrebu, vidio sam ih barem 15, moguće da ih je bilo i više. Koriste ih baš svi i to je lijepo za vidjeti jer bicikl je ipak najbolje prijevozno sredstvo koje uz to još i ne zagađuje okoliš.

Sunce je zašlo i hladnoća mi već pomalo ulazi u kosti. Jurim prema kući kroz ulice koje su sad već pomalo opet prazne jer su ili zabačene ili je već i prime-time odlaska kući s posla prošao. Lijepo je voziti bicikl, ali lijepo je i doći kući. Spremam bicikl u garažu i gotovo ga tapšam po zicu i pomislim: dobro nam je bilo!

S torbom punom starih/novih knjiga ulazim u stan i pomišljam: kakav dan!

Biciklirajte i neka nam je ovakvih inspirativnih dana više!

Oznake: bicikl, Zagreb grad, Bajs