Gospodin Frugi i njegove male (k)Učke

19.08.2019.

Za ovaj putopis ipak prvo treba malo konteksta. Prije dvije godine Maja i ja smo sudjelovali na Erasmus+ razmjeni u Makedoniji, u malom planinskom selu Brajčino koje, nažalost, izumire. Radili smo s ugroženim društvenim skupinama, kako lokalnim tako i sa samim sudionicima iz grčkog i belgijskog tima. No, kao što je iskusnim konzumentima Erasmus+ iskustava jasno otpočetka, ne radi se zapravo o temama i sadržaju razmjene (koje, dakako, mogu biti itekako zanimljive; osobno sam izuzetno uživao u Brajčinu) nego o mogućnosti upoznavanja novih i zanimljivih ljudi iz drugih zemalja, dijeljenju iskustva te mogućim životnim prijateljstvima i kolaboracijama. Carlos Alcala za mene je jedno od tih životnih prijateljstava koje ima potencijala da preraste u nešto puno više.

Carlos i Maja te iskonska sreća na njihovim licima

Tako se na kraju posložilo da Carlos ostane ovaj vikend kod nas. Ima let iz Pule za Bruxelles pa mu je i usput da stane u našem Parenzu (još uvijek je naš iako ima beskonačno mnogo Talijana i Nijemaca). Iako je to njemu nestalo iz sjećanja, Carlos mi je još od Brajčina ostao dužan zajedničko planinarenje pa smo iskoristili nedjelju upravo za tu aktivnost. Iako bih želio mnogo toga podijeliti s vama: nebrojene, za život i budućnost čovječanstva, bitne teme, zadržat ćemo se na putopisnom dijelu i povremeno skrenuti u zanimljive teorijske stranputice. Naša destinacija: Vojak i Mala Učka, a onda kud nas noge odnesu.
Na putu zelenila

Ruksak pun voća, vode i dva sendviča nosili smo na Vojak gdje smo planirali uživati u pogledima i jesti. Na stazi je bilo nešto ljudi, ali bitno je za spomenuti da smo odmah na početku staze sreli još jednog suputnika, gospodina Željka (52) iz Rapca koji je iskusni planinar te dobro pozna Učku i Ćićariju. Željko je pretrčao sto milja Istre te često dolazi trenirati na Učku. Došlo je sasvim prirodno da smo se skompali, a i Željku je bio zanimljiv Carlos koji je uvijek pun energije. Trebalo bi možda napomenuti da je Carlos u tom trenutku postio te je njegov šesnaest satni post završio tek nakon cijele ture (11.5 km, tri i pol sata) planinarenja. Tako su Željko i Carlos krenuli brzo, dijelom i trčeći, naprijed, a ja sam pričekao Maju koja je imala malo sporiji tempo. Nikad ne požuruj Zen redovnicu! Nisam se htio forsirati jer ću za to imati dovoljno prostora i vremena na Učka trailu na koji sam se prijavio, a koji kreće 7.9. iz Mošćeničke Drage.
Sanjarenja o Risnjaku

Na Vojaku smo se slikali i popili malo vode, ali uskoro nastavljamo dalje prema Maloj Učki. Željko nastavlja s nama i vodi nas cijelim putem. Saznajem zaista mnogo informacija od gospodina Željka, a osim samih planinarskih savjeta, pričamo i o poslovima, filozofiji, budućnosti mladih u Hrvatskoj, prehrani te medvjedima. Željko je jednom na Perunu vidio medvjeda, a najbliži susret mu je bio na udaljenosti od deset metara. Srećom, medvjed je odustao od bilo kakvih "nepromišljenosti", spustio se natrag na sve četiri i otišao svojim putem. Carlos i Maja malo zaostaju jer i oni o svačemu pričaju (čuo sam nešto o kreacionizmu kad su nam se približili). Dolazimo do Male Učke te nam gospodin koji tamo prodaje sir pokazuje kako se u vojsci ispravno slagalo majice, to jest košulje. Ne kupujemo domaći sir jer se bojimo da će na vrućini izgubiti svoje kvalitete, a imali smo još barem sat i pol do Poklona. Ovo je domaći sir pa je u redu, ali svejedno, bilo koji sir dobiven od iskorištavanja životinja nije veganski, a industrijski procesuirani sir može se s pravom zvati "otrovom" (narezani sirevi koje kupujemo u dućanima, izuzetno korisni za sendviče, ali dovoljno je reći da su nekad poput plastike. Tko zna je li to uopće pravi sir?!?).
Na kuli Vojakovoj

Treniranje uma i tijela je komplementarno

Vojna oprema na Vojaku

Malo prema istarskoj strani

Pokriveni swami

Otkriveni swami

Iskoristit ću ovu priliku da predstavim koncept trasharianrian (smećarska, otpadnička) prehrane. Naime, Carlos se u Bruxellesu već jedno vrijeme hrani na način da uzima od supermarketa hranu koju nitko ne želi jer joj uskoro prolazi rok trajanja. Isto se može napraviti i sa tržnicama na kojima možete primjerice naći savršeno ispravno voće i povrće, ali koje se ne može prodati jer posjeduje određeni estetski nedostatak (npr. natisnuta jabuka ili jabuka sa malom smeđom mrljom). Postoje čak i ljudi koji obilaze restorane koji će na kraju dana baciti brdo hrane koja je ili neiskorištena ili su je gosti ostavili. Istina, u ovom zadnjem slučaju šansa za kontaminiranost hrane je veća, ali prilikom prikupljanja čovjek mora biti, kao i kod same kupovine hrane danas, oprezan. Carlos nam je pokazao fotografije hrane koju on pronalazi/koja mu je dana i moram priznati da sam u jednom trenutku pomislio kako ovaj "smećarac" (trasharian) jede bolje nego Hrvat koji si hranu kupuje u dućanu. Nećemo ulaziti u dublje analize koje bi nas sigurno dovele do kritike naše zemlje, ali treba samo napomenuti da nije sigurno je li se moguće na ovakav način hraniti u Hrvatskoj. U razvijenijim zemljama očito je moguće. Međutim, poenta je jednostavno u ne-financiranju sustava koji zagađuje okoliš kako bi proizveo hranu, a pod to, nažalost, spada i masovna proizvodnja voća i povrća koje se onda sa svih strana svijeta prevozi (transport kao veliki ekološki problem) od plantaža do naših dućana. Kraj jednog "smećarca" čak se i vegan može osjećati posramljeno što se tiče ugljikovog otiska. No, opet, potrebno je shvatiti da postoji gradacija u svemu te da jedna pozicija, koja je npr. moralno superiornija od uobičajenog životnog stila, može u usporedbi s nekom drugom biti također ne-moralna. Svaka bačena hrana je u svakom slučaju grijeh.
Spuštanje s Vojaka na drugu stranu

Labirint podno Vojaka

Tečaj pakiranja majica u Maloj Učki

Ovdje postoji špina s pitkom vodom

Zapadna strana Učke

Vrludamo oko Učke te nas Željko vodi putem kraj Babinog groba. Malo se odmaramo na livadici koja gleda prema samom grobu, ali krećemo dalje po manje-više ravnom i laganom putu. Prolazimo pokraj skloništa (Željko nije znao ime, a ja nisam vadio kartu da pogledamo jer smo se konstantno kretali) na čijem ulazu piše: "Raj na zemje judi dobre voji", a za čijim stolom sjede stariji planinari i žustro raspravljaju o nečemu. Lijepo mjesto za raspravu!
Babin grob ispred nas

Odmor Hanumanove vojske na livadici pred Babinim grobom

Sklonište u šumi

Mi nastavljamo dalje kroz šumu te nalazimo gljive, ali budući da o njima nitko od nas ne zna puno, ostavljamo ih tamo gdje smo ih i našli. Rastu uz sam put, na dosta prometnoj stazi te nam se čini da bi ih već netko pokupio da su jestive. Dobro su mirisale, ali možda je to samo varka. Neki od nas počeli su sanjati o vrganjima, ali to je vjerojatno bio rezultat gladi koja se polako javljala u svima nama, a pogotovo Carlosu čije su količine glukoze u tijelu bile niske. Na samom kraju puta srećemo konje koji ovdje pasu. Pozvali smo Željka da popije pivo s nama, ali žurilo mu se pa smo samo izmijenili kontakte te se pozdravili uz nadu da ćemo se opet vidjeti negdje na bespućima Učke.
Maja šnjofa gljive

Duhovni nivo: pony!

Četka za gojzerice kod Poklona

Nakon odmora, Carlos, Maja i ja krenuli smo prema Poreču te nakon kasnijeg ručka (jer je ovo kod Poklona bio samo gablec) na plažu u Červar gdje se obično kupamo jer je Poreč jednostavno prenatrpan. Između ostalih lijepih trenutaka i razmijenjenih ideja te referenci iz knjiga i članaka, dogovorili smo se da ćemo u bliskoj budućnosti (nadamo se) otići do Carlosa u Bruxelles.
Pokušaj fotosinteze

Osim pisanja zajedničkih članaka za objavu u znanstvenim časopisima (što mi ionako treba za upis na doktorat iz filozofije), javila se ideja suradnje na našem vlastitom Erasmus+ projektu. Ukoliko bi Hrvatska bila zemlja domaćin, palo mi je na pamet da bi idealna lokacija razmjene mogla biti upravo naša Paklenica - mjesto gdje je blizu i more, a i dostupne su planine za planinarenje koje će definitivno biti jedno od glavnih aktivnosti projekta.
Frugivor voli domaće proizvode iz vrta

Za ručak dinstano domaće povrće (iz Kneginca i iz Poreča), hajdina kaša s mrkvom i salata od zelja, paprike i krastavaca

Tako se polako sudionici razmjene pretvaraju u organizatore i facilitatore. Tako se polako možda otvara put za konkretiziranje ove moje silne ljubavi za planine, ali i za samu mudrost. Na kraju puta, sve se svodi na razmjenu energije - ukoliko uspijem ovaj svoj trud i pokretačku silu prenijeti na druge, bit će to ispunjenje mojih profesionalnih želja. Dobio sam i dobivam stvarno mnogo toga. Osjećam da dolazi vrijeme kad ću to svijetu i vratiti. Živjela vojska majmuna!


Oznake: Erasmus+, ćuška, Mala Učka, Carlos Alcala

Veličanstveni Risnjak

07.08.2019.

Već duže vrijeme planiramo planinarenje po Risnjaku, ali se dosad okolnosti nikako nisu poklopile – nekad su u pitanju bile vremenske (ne)prilike, nekad osobne sumnje, a ponekad je i lijenost odigrala svoju ulogu. Međutim, nikad nije prekasno za posjet ovom čarobnom mjestu našeg Gorskog kotara. Sad nam je i prilično jasno da jednom kad prođete ove šume i vrhunce, stvari više nikad neće biti iste.

Ovim putevima, u napuštenim vremenima, hodaju risovi

Vilje, Veliki Risnjak i ljubav na prvi korak

Plan se u zadnji čas promijenio te smo kao početnu točku uspona uzeli lokaciju Vilje koja je ujedno i zadnje mjesto do kojeg možete doći automobilom. Prvotni plan je uključivao Crni Lug, ali nam je Oleg – iskusni i dugogodišnji planinar – savjetovao da će nam, s obzirom na vrijeme pokreta (odužilo se to na kraju, zbog gužvi na cestama počeli smo uspon tek negdje oko 18:00 s tim da je dan bio oblačan), to biti prerizično ukoliko do planinarskog doma želimo stići prije mraka. Nepoznato nam je ovo područje te smo poslušali iskusnije. Mali savjet, jer sada imamo iskustvo koje možemo podijeliti: ukoliko imate niski automobil, vožnja od Gornjeg Jelenja do Vilja možda i nije najbolja ideja. Upozoreni smo da je i opasno ostavljati automobil usred šume jer na ovom području često prolaze imigranti. O toj mrskoj i mučnoj temi malo kasnije.
Mjesto za ostaviti automobil, Vilje

Preopremljeni planinari

Od Vilja do Schlosserovog doma ima nešto više od jedan sat hoda, a mi smo uspjeli, unatoč prepunjenim torbama, doći malo brže. Uz oblake na nebu te uz gustoću šume, činilo se da je kasnije nego što je zapravo bilo. Možda nas je i to malo potjeralo naprijed. Po putu, kao i na našoj Ivanščici, možete čitati (ljubavnu) priču o Risnjaku i kako je ovo područje zapravo dobilo ime. Naravno, radi se o divljoj mački – običnom risu (Lynx lynx) koji i ovdje obitava u dubokoj šumi. Taj naš ris sve je samo ne običan te ga rijetki imaju priliku vidjeti. U samu priču su, kako to biva u folkloru, upletene i vile Goranke te ljudi između kojih nije bila dopuštena ljubav. Ipak, jedna vila se zaljubila u čovjeka i on u nju te ih je glavna vila pretvorila u divlje zvijeri – ženskog i muškog risa koji su bili prognani i osuđeni da lutaju i žive na ovim prostorima. Znate što? Nama ta njihova sudbina uopće ne zvuči loše! Priroda Gorskog kotara sasvim dobro pristoji ovim veličanstvenim životinjama koje su rođene da budu slobodne.
Usput se pružaju pogledi

Medvjeđa vrata

Prvi pogled na Schlosserov dom

Putevi su pravi planinski, može se jedino kako i treba - pješke

Negdje na sredini puta, staza prolazi kroz dvije stijene, a mjesto nosi naziv Medvjeđa vrata. Sama staza dosta je lagana, ali tim bolje jer vam to ostavlja dovoljno prostora (i daha) da se vrtite uokolo i upijate zelenilo. Uskoro se naziru stijene, a izdaleka se pruža pogled na jedan od najljepših domova u Hrvatskoj – Planinarski dom na Risnjaku Dr. Josip Schlosser Klekovski (1418 mnv). Tu nas, u društvu još jednog planinarskog para, dočekuje gospođa Vesna Devčić koja nas je odmah pitala otkud smo došli jer smo bili znojni te smo izgledali umorno? Drago mi je da smo se svojim podvigom drugi dan iskazali te nismo razočarali tetu Vesnu. Nakon toga slijedi ostavljanje stvari u našoj sobi te kratka tura kroz unutrašnjost doma. Teta Vesna se vjerojatno ne sjeća, ali pričali smo mi već par puta na telefon i dogovarali naš dolazak. Bilo mi je zadovoljstvo konačno upoznati tu hrabru ženu koja sa svojim mužem (koji ponekad u ruksaku nosi plinsku bocu iz podnožja do doma; oni kojima su svojstva plinskih boca poznata, znaju koliko je ogroman takav pothvat) vodi Schlosserov dom.
Schlosser okupan suncem

Pogled prema Kvarneru

No, iako je umor od vožnje bio prisutan, nema vremena za odmor te smo iskoristili idealnu priliku zalaska sunca na Velikom Risnjaku (1528 mnv) koji se nalazi jedno petnaest minuta hodanja/penjanja iznad Schlosserovog doma. Pustit ću fotografijama da govore umjesto ovih riječi. Jedino treba spomenuti tri dobro ugojene divokoze koje smo ugledali s vrha, a kojih nažalost nema na fotografijama.
Penjanje kroz borovu šumicu do Velikog Risnjaka

Schlosser postaje sve manji

Još malo do samog vrha

Solarna yoga, ali prava!

Idealno mjesto za meditaciju

Desno u daljini slovenski Snežnik

Još malo veličanstvenosti

Za Schlosserov dom spremni

Ako se ne računa hotel na Rogli (a ne računa se), ovo je moje prvo noćenje u planinarskom domu. Drago mi je da se ovo razdjevičenje dogodilo upravo kod gospodina Schlossera koji je inače rođen u Moravskoj, ali je svojim djelovanjem postao „naš“ čovjek. Završio je filozofiju i medicinu te kao liječnik došao u Hrvatsku. U botaničkim ekskurzijama obilazi mnoge naše planine, a spada i među prve istraživače masiva Risnjak. Gospodin Schlosser bio je i prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva. Planinari mu zato odaju počast te tako dom na Risnjaku i livada pokraj samog doma nose njegovo ime. Planinarski dom dobro je opremljen, a uz uobičajenu opremu (hranu, piće, ležajeve, veliki dnevni boravak), ovdje možete naći i malu knjižnicu koju pune (i prazne) sami planinari i posjetitelji doma. Ne moram reći da sam bio apsolutno očaran ovim mjestom.
Biblioteka Risnjak 1

Biblioteka Risnjak 2

Manda i njezini medvjedići

Iskoristili smo vrijeme prije spavanja kako bi još malo upijali znanje od gospođe Vesne. Pričala nam je kako je prije znala usred noći planinarima otvarati vrata, ali su se sad vremena promijenila. Danas se sva vrata u Schlosserovom domu dobro zaključavaju i provjeravaju te ovdje stalno netko (gospođa Vesna, njezin muž ili volonteri) „dežura“. Naime, u siječnju ove godine netko je provalio u dom. Počinitelji su razbili prozore i vrata te napravili kolosalni nered unutar doma – razmazali izmet i izlučevine po podovima iako postoji zahod te palili vatru na podu u dnevnom boravku iako tamo postoji veliki kamin koji itekako funkcionira. Svi mi težimo k tome da budemo liberalni, ali treba se povući linija kad vam netko počne uništavati kulturološka dobra. Možemo mi pričati koliko god hoćemo o tome kako su stranci prijazni i pozitivni ljudi, ali sumnja će postojati dokle god se ovakve stvari događaju. Obrazovanom čovjeku lako je teorijski shvatiti da je generalizacija opasna stvar, ali recite to onima koji se nađu u neposrednoj opasnosti i kojima je učinjena šteta.
Dnevni boravak u Schlosseru

No, ove tamne i teške misli o ljudskoj prirodi ubrzo su nestale te smo lagano utonuli u san. Dobro se spava kad znaš da je iznad tebe Veliki Risnjak i veliko divlje prostranstvo.
Pogled kroz prozor naše sobe

Put na Snježnik i snovi o Guslici

Probudili smo se u 7:00 te krenuli van na livadu kako bi doručkovali. Dok sam izlazio na jutarnje sunce, teta Vesna je fućkala kao da nekog doziva. Pun znatiželje, upitao sam je doziva li ona to orlove, a ona mi je odgovorila da zove svog Pabla. Nisam trebao ni pitati, a ona je odgovorila kako je Pablo lisac koji dolazi ovdje jesti, ali ne da se maziti. Ostao sam zapanjen. Teta Vesna nam je skuhala kavu i čaj (s domaćim medom). Pijuckali smo naša pića i uživali u svježem zraku.
Ki to more platit?

Dan je bio dobar, a plan nam je bio čim prije krenuti prema Snježniku preko Cajtiga za što treba otprilike dva i pol sata. Ostavili smo nepotrebne stvari u domu te smo samo s jednim ruksakom nastavili dalje. Put se naglo spušta dolje te smo odmah na početku vidjeli da će se ovdje biti teško vratiti. Najgore je (ili najbolje?!?) kada pred sam cilj moraš zapinjati i penjati se po kamenju. Uski planinarski put ide gotovo cijelim putem kroz šumu te smo zaštićeni od vrućine. Jedan dio hodamo po tzv. rimskoj cesti. Malo prije Cajtiga susrećemo jednu manju skupinu planinara koji su mislili da smo stranci, a mi smo to isto pomislili za njih. Paranoja se očito dovoljno proširila. Na Cajtigama jedan šutljivi planinar koji nas jedva pozdravlja, a tek pola sata do Snježnika, na skretanju za Veliki Risnjak ili Snježnik, susrećemo veću skupinu Španjolaca. Teta Vesna ujutro se dvoumila da li da kuha ručak ili ne, hoće li biti ljudi danas ili neće? Već smo joj skoro poslali poruku da ipak kuha jer dolaze Španijardi, ali pratili su oni nas ipak do Snježnika. Došli su iz smjera Platka gdje se može komotno i bez „drndanja“ doći automobilom iz Rijeke.
Zavidna količina drveća pola sata prije Snježnika

Snježnik je naš!

Puhalo je na Snježniku (1505 mnv) te smo brzo krenuli dalje. U daljini smo tada vidjeli Guslicu koju nam je već prije spominjao Oleg. Eto, to je onaj trenutak kad znaš da si nezasitan i da uistinu voliš te vražje planine, prirodu i vlastiti znoj te ćeš vjerojatno svojoj strasti robovati dokad će te vlastite noge nositi. Ovo je bio i jedan od rijetkih trenutaka kada ja ne posjedujem planinarsku kartu područja po kojemu lutamo.
Poziranje za HPS (jer imaju loše prijemčiv papir u dnevniku Hrvatske planinarske obilaznice

Spuštamo se dolje po stijenama do planinarskog doma Snježnik ili planinarskog doma Moša Albahari (1490 mnv) koji već godinama propada, točnije od godine 1974. kada je zadnji put obnovljen. Dom je u užasnom stanju, a vide se i znakovi provaljivanja. Drvenu terasu s koje se pruža lijep pogled na Kvarnerski zaljev i Učku ne preporučam vam obilaziti jer su i same daske u derutnom stanju i netko bi mogao tamo i propasti.
Tužna realnost planinarskog doma Moša Albahari

Devastirana terasa,…

…ali kakav pogled!

Pogled prema stvarima koje tek dolaze: u daljini je Guslica

Ne znamo kud dalje, ali u daljini vidim starijeg gospodina koji se penje prema nama. Imali smo sreće jer je on ovdje često i zna sve staze kao svoj vlastiti džep (mora da ima veliki džep). To je naš čovjek, ali ne samo po nacionalnosti nego i po duhu te nam odmah predlaže prekrasnu kružnu stazu od šest do osam sati hoda. Volim takve ljude! Nema predrasuda, ne pokušava pogoditi koliko mi možemo ili ne možemo nego nudi ono najljepše i najbolje – to je stav s kojim treba kročiti kroz život, to je stav onih koji nisu uvjetovani obrascima. Daleko od toga da su svi planinari takvi slobodni ljudi, ali skrivaju te puste visine dosta mudraca, začudili bi se koliko. Guslica i Jelenc nam ostaju za drugi put (koji će, sudeći po količini anksioznosti prilikom vraćanja u „normalan“ život i civilizaciju, biti prilično brzo), a mi se sada spuštamo u smjeru Platka da bi se spojili opet na cestu za Cajtige i krenuli po istom putu do Schlosserovog doma po stvari.
Prirodni totemi po putu natrag prema domu

Zadovoljan sam, a zadovoljna je i teta Vesna kad nas je vidjela da smo se vratili. „Već ste ovdje?!“ mi je bilo dovoljno da znam da sad definitivno postoji međusobno uvažavanje između nas i ove izuzetne planinke. Jurcanje po planinama mi je zadnje na pameti, ali lijepo je kad stigneš obići čim više vrhova i lokacija kad si gotovo uvijek ograničen vremenom. Skidamo gojzerice i hladni planinski zrak nam miluje tabane. Kod doma je pomalo gužva, ali nas to nimalo ne smeta. Psi i ljudi – svi zajedno uživamo u ovom izuzetnom mjestu. Naručujemo svoju dozu C-vitamina (kiselo zelje) koja je uopće neopisivo bolja nego bilo koja doza u dolini. Još malo sjedimo i uživamo, a tada krećemo dolje do Vilja gdje smo ostavili automobil.
Pozdrav Snježniku u daljini!

Palenta i kiselo zelje neuobičajeno gode, a ni Laško pivo nije nikad bilo bolje

Mrzla Vodica i zaključne misli

Nakon dan i pol planinarenja prilikom kojeg smo prošli malo preko dvadeset kilometara, plan je bio obići još Mali i Veliki Kamenjak koji se uzdižu iznad istočne strane Grobničkog polja. Iako su tijela davala minimalne znakove umora, pretpostavljam da je um taj koji se umorio. Tabani su malo boljeli i moja ramena od ruksaka, međutim generalno se osjećao neki zamor uz koji je još trebalo voziti dva sata do Poreča. Tako smo se ipak odlučili da obiđemo jezero Mrzla Vodica u istoimenom naselju. Ispalo je da smo vidjeli samo manji dio jezera (drugi dio je Lokvarsko ili „Omladinsko“ jezero koje je u biti zasebno jezero), ali i to je bilo sasvim dovoljno za mali odmor uz vodu. Ležali smo tako na drvenom molu i slušali kako vjetar ljulja grane. Oko jezera postavljena je i izložba fotografija te drvene skulpture raznih autora stvorene i izložene od goranske kiparske radionice Lokve.
Jezero Mrzla Vodica

Bara Mrzla Vodica

Instalacija „Dom“ uz jezero

Puteljak vodi kroz prirodni teren

Malo i ljudskih mrzlovodičkih totema

Malo je za reći kako je ovaj tekst poziv apsolutno svima da istraže Gorski kotar koji opasno konkurira za najljepše mjesto naše domovine. Nevjerojatno je, a to mi je sve jasnije kako se moja planinarska iskustva i svijest šire, koliko je Hrvatska bogata zemlja i koliko je ovdje kod nas priroda lijepa. Moramo se potruditi svim silama da sačuvamo ovo što imamo, ne samo zbog nas samih nego zbog svih koji će ovdje doći i u poštovanju uživati u ovim prirodnim čudesima. Priroda je dio nas i ako je izgubimo, izgubili smo sebe.

Oznake: Gorski Kotar, Risnjak, Vilje, Medvjeđa vrata, Schlosserov dom, Veliki Risnjak, Snježnik, Cajtige, Guslica, Moša Albahari, Mrzla Vodica

Srpanjski kolaž

01.08.2019.

Vratili smo se nakratko u "naš kraj" makar više nisam toliko siguran zašto bilo koje mjesto ne bi moglo biti upravo naš kraj. Bilo je lijepo ponovno planinariti po Ivanščici iako nismo bili baš na vrhu nego samo na istočnim obroncima, to jest Čevu. Više nas je umorila vrućina nego samo "planinarenje". Ipak, radostan sam da je ovo danas bila samo mala vježba za ono što slijedi u nedjelju i ponedjeljak. Međutim, zasad neću ništa otkriti nego ću pustiti da se tekst ovdje pojavi sam od sebe. Uživajte u prirodi!

Klasičan pogled prema vrhu Ivanščice

Po putu do gore

Zidine Dvigrada

Ugledaj kozmičku anarhiju nad obalom Červara

Oznake: Čevo

<< Arhiva >>