Konačno na domaćem terenu

07.08.2020.

Ne znam kome će i hoće li značiti, ali potrebno je javiti se tu i tamo - dati signal da si živ pa da znaju. Želio bih odmah na početku staviti ovdje poveznicu na naše nedavno lutanje po Hahlićima koje je objavio kolega na svom portalu pa ako nekoga interesira, može, ako ništa drugo, baciti oko na fotografije i video:
Gospon Buco i nevjerojatni Hahlići

Trenutno smo na godišnjem odmoru, pri početku kraja prvog tjedna i ne-vrijeme koje se pojavilo diljem RH pokvarilo nam je planove za prvi tjedan. No, ostaje još jedan za koji se nadam da će dopustiti ostvarenje naših planinarskih zamisli. Treba ostati tajanstven pa ne mogu i ne želim odmah reći o čemu se radi. Ajmo samo reći da tura sadrži par destinacija i par dana lutanja. Treba iskoristiti slobodu za prave stvari, dakako.

U međuvremenu, broj ljudi zaluđenih planinarenjem (tzv. mountain junkies) raste te smo tako u srijedu sa prijateljima iz Zagreba po magli i kiši obavili uspon na Ivanščicu preko Mrzljaka. Vrijeme stvarno nije bilo pogodno, ali ja sam zadnja osoba koja neće reagirati pozitivno na impulse za odlazak u planine jer sam svjestan koliko je malo takvih ljudi. Prvi uspon na Ivanščicu u magli i pod jakom kišom te bez pogleda s vrha? Nema veze. Sada barem imaju razloga vratiti se ;)

Na facama se može vidjeti veliko zadovoljstvo - fotografirano na vrhu piramide na Ivanščici

Dva dana kasnije (danas) predvečer jurimo prema Ivanščici, ruta za uspon i silazak: Konj. Ovo su svojevrsne zadnje kondicijske pripreme za ono što slijedi sljedeći tjedan. Spremamo se mi već duže za veće/teže ture pa možete ovo shvatiti kao zezanciju.
Klasično špijuniranje vrha negdje sa staze Konj

Nakon stvarno dugo vremena u dobrom sam društvu braće Karaguj (istarski za sokola). Oni koji ga poznaju otprije, a nisu ga već jedno vrijeme vidjeli, ne bi Nikolu prepoznali - sad ima tijelo Ahileja, dolazi preko Konja na vrh za 35 minuta te se mnoge djeve crvene kada ga vide (a znate što to rumenilo na licu zapravo znači, ne?).
Istrijanka na Konju

Grudi Ivanščice - povratak ka staroj ljubavnici. Učka neka čeka...

Kod gospona Pasarića smo popili dvije Velebitske i malo mineralne (neki su ovih dana pili previše piva pa moraju stati i preuzeti natrag kontrolu u svoje ruke) kako bi proslavili Međunarodni dan piva. Uzdravlje!

Ne gubimo mnogo vremena na vrhu jer puše prohladan vjetar, a mi smo mokri od uspona. Ovo je kondicijski trening pa nema hlađenja i čekanja! Pri silasku nas je uhvatio mrak te smo zadnji dio Konja morali proći po mraku. Nismo mislili da će nam čeone lampe trebati pa ih nismo uzeli. Sve je prošlo dobro, ali vi budite pametniji pa ih uvijek nosite sa sobom kad idete kasnije popodne u brda. Za kraj Vam donosim dvije fotografije fotografirane s Velikog Konja. Malo smo bili prerani za onaj pravi zalazak, ali i ovo je dovoljno. Lijepo je biti malo doma :) Uživajte!
Veliki Konj gleda u Sunac

Veliki Konj i vatreni sunac

Oznake: Ivančica, kiša, magla, kondicijski, konj

Orlove stijene, Brložnik i nenadani susreti

12.07.2020.

Evo nas natrag na planinama! Još uvijek COVID free. Vrijeme je za malo Učke, točnije Ćićarije. Start je kod PD-a Poklon gdje je parkirano urnebesno puno automobila, a to nije nikad dobar znak. Barem ja ne smatram to dobrim znakom. No, što očekivati? Nedjelja je i ljudi žele na friški zrak nakon oluje. Ipak, sretan sam jer idemo, čini se, jedini u "drugom" smjeru, a to bi značilo kontra-Vojak.

Neki će možda prepoznati gdje se nalazimo makar sam Vam već sve skoro rekao kad sam spomenuo suprotno od Vojaka i stavljam ovu fotografiju tako rano u zapisu

Već smo jednom bili kod Crkvenog vrha pa se ne zadržavamo dugo već nastavljamo dalje prema Orlovim stijenama. Na stazi nema nikoga i odmah ću unaprijed reći: niti nije bilo nikoga još jedno dobro, lijepo vrijeme. Počeo sam koristiti Garminov sat i to isključivo za trčanje (bicikl vozim malo manje u zadnje vrijeme) i iako sam probao uključiti GPS kako bih snimio ovo kao "šetnju", imao je sat nekih problema s pronalaskom GPS signala pa ništa od udaljenosti i GPS zapisa ovaj put. Ma i zašto preopterećivati planinarenja s "utrka" mentalitetom? Za to imamo trailove i ostale utrke. Šetnja je bila ugodna i uglavnom smo u hladu. Približavamo se Orlovim stijenama.
Prvo ka orlovima

Vidi se da je dobro odgojena djevojka...

Kucamo na vratanca, ali orlova, čini se, nema kod kuće

Vrh je šumovit i more se samo malo nazire kroz krošnje...

...ali može se fino sjediti i jesti banane!

Spuštamo se natrag po istom putu do putokaza i grabimo po putu za Brložnik. Nisam to napomenuo na početku, ali krećemo se danas cijelo vrijeme po dijelu Opatijske planinarske obilaznice (oznake OPO na drveću). Kupio sam jednom dnevnik planinarske obilaznice i s njim se dobi prilično korisna karta sa svim kontrolnim točkama. Mala je te stane i u najmanji ruksak. Brložnik želimo vidjeti jer je tamo vidikovac, a i pročitali smo na Internetu da postoji sajla, a to je Maji uvijek zanimljivo iako sam ja odmah znao da će to biti "njah". Da se ja malo pohvalim kad ona ne može - Maja baš završava školu penjanja i sad zna svakakve korisne i zanimljive stvari i što je najbitnije: zna se popesti na stijene! Ja? To me pita i ona. Pustit ćemo tu temu za neka druga vremena, ali ajmo reći da sam trenutno u fazi kada mi je dosta škola :) U jednom trenutku smo u šumi čuli dosta bučno zujanje pa smo malo bili na oprezu, ali nikakve pčele (ili nešto slično) nismo vidjeli ni osjetili. Uskoro dolazimo do mjesta zbog kojeg se SVAKAKO isplati ići do Brložnika. Neka fotografije govore svoje!
Kasnije saznajemo da je ovo čudesno mjesto dio planinarske staze Tihoraja Jelušića

Tihoraj Jelušić je naš čovik, brodograđevni inžinjer, stručnjak za projektiranje podmornica. Osim toga, bio je član Planinarskog društva Opatija i zaslužan je za izradu karte s ucrtanim planinarskim stazama na Učki. Ovo je njegova staza i zaista je prekrasna. Podsjetila nas je malo na Risnjak, ali još više na Velebit. Nismo znali da Ćićarija skriva takve bisere!
Tiho je sretan na podmornici! Fotografija preuzeta sa Hrvatske tehničke enciklopedije

Idilično, vilenjačko mjesto usred šume

Ima i strašna jama blizu staze. Nemojte upasti unutra!

Oznaka na kamenu

Malo naslikavanja kod gospona Jelušića

Nastavljamo dalje i uskoro se malo po malo počinjemo penjati prema onome za što pretpostavljamo da je Brložnik. Uskoro dolazimo i do sajle koja nas malo zabavlja do samog vrha.
Sajla pred vrhom i vidikovcem Brložnik

A onda pred kraj sajle (ja sam išao prvi) začuo sam opet neko zujanje, ali ovaj put to nije bilo ništa prirodno. Shvatili smo da se radi o dronu i uskoro smo začuli glasove s Brložnika. Djevojka i momak s dosta velikim ruksacima. Djevojka nam se obratila na dosta robotskom hrvatskom i bilo je odmah jasno da joj on nije materinji jezik. Oni su se spremali dalje, ali počeli smo čavrljati i uskoro sam shvatio da mi je njezino lice od nekud poznato. Onda je spomenula Via Adriaticu i kockice su se složile.

"Hey! I know you from Facebook!"

Koliko puta ste to stvarno mogli nekome reći (i preživjeti bez da ispadnete stalker i čudak?)? Počeli smo se smijati i zaključili da su oni Audrey i Chris, naši Amerikanci koji trenutno vode svoju borbu sa prolazom Via Adriatice. Ako netko ne zna što je to, pratite poveznicu: VIA ADRIATICA
Audrey i Chris počinju svoju VA avanturu na Kamenjaku - fotografija preuzeta sa Facebook stranice Via Adriatice; tamo možete također pratiti obavijesti o stazi, trenutnim hodačima, itd.

Slikali smo mi njih, slikali su oni nas, slikali smo se skupa (fotografije su kod Chrisa, stavit će na FB VA stranicu pa ću onda možda ja, ako će biti volje, podijeliti s vama ovdje) i ušli u povijest, rekao bih. Zahvaljući njima, naravno. Maja i ja smo samo bezimeni planinari koji se još službeno moraju dokazati i totalno eksponirati na Facebooku. Zezam se malo, nemojte shvatiti krivo: baš je lijepo da ljudi prate i bodre hrabre hodače. Nije laka stvar prehodati od Kamenjaka pa dolje do Prevlake preko planina. Audrey već sad ima žuljeve, ali to će proći. Pozvala nas je da joj se pridružimo prilikom prelaska Velebita jer će Chris morati u jednom trenutku otići zbog posla. Možda bi i mogli, taj Velebit je na meti već jako dugo pa da se ponovno sretnemo s tom mističnom planinom Hrvata u dobrom društvu. Želimo sreću Audrey u nastavku njezine avanture!
Brložnik ima baš dobar vidik

Malo prema gradu koji teče

A onda opet natrag malo se još igrati na igralištu stričeka Tihoraja...
Penjem se po stijenama, zabavlja me taj divokoza mod funkcioniranja. Volim vjerovati da osjećam neku povezanost s prirodom iako inače živim kao kulturom zatrovani buržuj

M kaže da su spontane najbolje, ali i poziranje prolazi

Nakon toga brzi marš prema Poklonu i pomalo nam je već dosadno. Gazimo to, ulazimo u auto i pravac Buzet kod gospona Ježića na pizzu. Maji su kolege iz penjačke škole rekli kako je ovo najbolja pizza u Istri pa idemo probati. Treba nadoknaditi kilokalorije makar je to možda i previše, ali, prokleto, jednom se živi. Jako smo zadovoljni pa ove pizze uspoređujemo sa pizzama iz zagrebačke Karijole. Kreativno, posebno i ukusno. Odlučujemo da ćemo doći ovdje ponovno jer ima još pizza za probati, a ja ću samo dodatno pohvaliti stvarno velik izbor pizza za vegetarijance - ne znam jedino što s jadnim kolegama veganima jer mislim da sve imaju sir.
Kod mene vegetariana plus pelati, a na suprotnoj strani stola Green peace pelati

Nadam se da nakon ove male pauze bez puno planinarenja slijedi opet aktivno razdoblje. Otkazali su nam u potpunosti Hahliće trail i vratili nam novce - moje prijatelje trkače posebno je uznemirio mail u kojem su organizatori napisali da nema korištenja uplaćenih novaca za druge utrke jer nitko ne zna kad će sljedeća utrka biti :/ COVID nas gadno pritišće. Možemo li trčati ako ćemo nositi maske?!?
No, uvijek možete u privatnom aranžmanu. Planina nas čekaju.

Lijep pozdrav svima u blogosferi!

Oznake: Orlove stijene, Brložnik, va, amerikanci, Audrey, chris

Igrarije po Učki ili Podcijenjeni biser Grnjač

06.06.2020.

Imao sam dan za samotnjačko lutanje, a takva najčešće koristim za ekstremne ture na kojima sam biram tempo prema mogućnostima svojega tijela. Da Vas odmah razočaram, možda se ne može mjeriti sa usponom do Vojaka iz Medveje, ali bilo je spuštanja pa uspinjanja. Hajmo ipak redom.

Stanje kod Poklona - čisto da znate, dom je zatvoren do daljnjega. Bilo je svega par ljudi u okolici restorana, ali oni koji su bili su dosta bučili (to su oni koji više pričaju nego hodaju) pa mi je bilo drago da idem sam svojom stazom prema slapu Rečina

Uskoro nailazim na jednu ogromnu muharu. Dobro da nisam imao košaru sa sobom (ruksak je bio čvrsto zatvoren) jer ove vile Učkarice navodno čuvaju ljude, a ovom čovjeku na crtežu pune košaru s muharama. Jedino što mi se sviđalo jest rečenica: "Poštujte prirodu jer mi smo dio nje!"

Ne pada mi na pamet da je uberem

Nu, vidite tog jadnička ća mu trpaju da odnese doma!

Nastavljam dalje, a kako se spuštam, tlo postaje sve vlažnije i treba paziti kud se staje. Počeo sam nositi štapove sa sobom i koristim ih samo kod ekstremnih (skliskih) spustova i teških uspona da si malo pomognem. Prolazim pokraj kraljice bukve koja je stara 200 godina i visoka 30 metara. Ovdje negdje se mimoilazim s jednim trailerom koji trči, rekao bih, prema Poklonu. Dolazim na područje koje sam nazvao "močvara" jer je izbjeći blato i ne smočiti patike bilo gotovo pa nemoguće.
Jedan očito ne-divlji konj zaokupljen grickanjem, ali bilo mi ga je malo žao jer su ga muhe naprosto opsjedale, non stop se drmao da bi ih otjerao

Kako je dom bio zatvoren te nisam mogao doći do gospona Eterovića ili nekog drugog tko bi mi mogao pomoći, konzultirao sam od samog početka kartu Parka prirode Učka. Ponekad mi se ljudi smiju što gomilam planinarske karte - područja koja sam temeljito obišao, ali i onih koje još nisam ni nogom taknuo. To su pripreme. Karta je jako vrijedna i korisna stvar. Tako sam već otpočetka gledao taj Grnjač, a karta je pokazivala da se radi o vidikovcu. No, meni to nije bilo toliko bitno jer sam zapravo pokušavao doći do Knezgrada - zadnjeg vrha HPO-a koji mi fali sa istarskog područja. Problemi s Grnjačom su započeli kada sam shvatio da ravno preko planinarskog puta vodi žica na kojoj je pisalo da je pod naponom. Pretpostavljam da je to za konje (?), međutim ovo je vrlo nezgodno jer čak na dva mjesta presijeca planinarski put koji vodi do Grnjača. No, ne moram Vam valjda posebno naglašavati - prvi put sam žicu prekoračio, a drugi put se provukao ispod nje.
Preko Grnjača se s ove točke može najlakše doći do Knezgrada, ali radi se o spuštanju i to skoro 250 metara što i nije malo dok je primjerice strmo i vruće

Morao sam se još jedno vrijeme vući po blatu i jednom pošteno zagazio da mi je desna patika promočila. No, uskoro počinje uspinjanje, a i patika se brzo posušila. Dolazim do Grnjača i zadovoljan sam onim što se može vidjeti.
Moja finalna destinacija me motri

Itekako dobar i lijep vidikovac

Tulac u kojem stoji bilježnica u koju se možete upisati. To valjda ako netko padne po strminama koje slijede da znaju koga traže...

Prilično je vruće, ali vrijedi zbog pogleda

Tu bi se negdje mogla skrivati i pokoja zmija jer je Grnjač stjenovit i izložen suncu. Ne zadržavam se predugo i krećem prema dolje. Odmah čovjeku postane jasno da je mnogo bolje ići od Knezgrada pa za Grnjač, a ne obrnuto. Vjerojatno je tako i zamišljeno iako planinarski putevi uvijek idu u dva smjera. No, spuštam se bez prevelikih problema - koljena su još dovoljno mlada da ne osjećam ništa. To će možda tek kasnije udariti i uzeti svoj danak. Čim sam se dočepao malo ravnijeg terena, grabim opet standardno, na trenutke trčkarajući.
Čovjek svašta preživi, ali pomalo me primila jeza kad sam prepoznao Lovransku Dragu - podsjetilo me to na onaj uspon iz Medveje, ali onda su bile i posebne okolnosti koje sam si sam zakuhao. Danas sam bio odmoran i pripremljen s jučerašnjim trčanjem. Spuštam se dalje prema Knezgradu, a ovdje ima baš puno klupica za odmor. Kasnije će biti potrebnije.

Spominje se prvi puta na smjerokazima i Knezgrad

Trčao sam do tog Knezgrada samo da bi me na kraju dočekalo poprilično razočaranje. Šumoviti je to vrh i pogledi su zaklonjeni drvećem. Lijepo miriši po borovini, to se ipak mora priznati. No, ja vadim dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, udaram taj zadnji žig i krećem ubrzo natrag. Bilo bi mi jasnije kad bi Grnjač bio u dnevniku kao kontrolna točka. No, valja se sad vratiti malo natrag po stazi i onda se početi uspinjati prema Vratima i Vojaku.
Volim kad me smjerokazi i procjene motiviraju i tapšaju po leđima!

Malo umora osjećam, ali to je zato jer se tjeram da idem koliko god mogu bez da se previše mliječne kiseline stvara u mišićima. Nije to speedy Gonzalez brzo, ali zadovoljan sam jer vidim da treninzi trčanja daju rezultate. Ovdje nema ni žive duše. Mislim da prolazim kraj mjesta gdje sam zadnji puta vršio veliku nuždu. Hm, možda zato ovdje nema nikoga?
Prolazim kraj Lazovih dvora, a Laz je doma, ali nešto radi. Nisam ništa očekivao, ali da smo u Zagorju, garantiram vam da bi me čovjek pozvao na gemišt. Mislim da bi u ovom trenutku i pasao. Sve sam bliže teškom usponu, a u šumi rže konj i učinilo mi se da nije svezan.
Počinje serpentinasti strmi uspon

A dok vidite ove stijene onda ste već pri kraju i možete se početi veseliti! Prve žive duše nakon gospona Laza viđam baš ovdje - spuštaju se sa psom, čini mi se da je to bila doga, ali uglavnom neka velika pasmina. Dosta čudno!

Evo već klasičnog prizora kojeg odmilja zovem Grudi gospođe Učke

U biti, dalje Vam ne moram prepričavati jer slijedi završni stisak do vrha Učke, Vojaka. Na vrhu nema mnogo ljudi, a to mi i paše. Malo sjedim, nadoknađujem tekućinu i jedem energetsku pločicu. Suvenir shop koji je smješten u kuli na Vojaku radi subotom i nedjeljom do 17:30 pa ulazim malo nutra vidjeti što ima. Odlučio sam proslaviti činjenicu da sam obavio svih sedam vrhova iz istarskog područja (Žbevnica, Orljak, Županj vrh, Veliki Planik, Knezgrad, Vojak, Sisol) pa sam kupio bedž, naljepnicu za automobil, majicu za Maju i platnenu vrećicu da svi u dućanu vide kulu Vojakovu pa možda i oni sami odluče doći ovdje... naivan sam, zaboravite.
Pogled prema unutrašnjosti Istre

Mislim da je ovo danas bio najbolji pogled prema Sisolu i općenito jugu

Klasični prizor, već viđen i sa Grnjača, ali Vojak je ipak 1400 mnv!

Mora pasti i jedna panorama

Nad Vojakom se navlači neki crni oblak pa jurim prema Poklonu - prvi dio po cesti, a onda skrećem u šumu i ostatak puta prevaljujem po uobičajenom planinarskom putu.
GPS trag današnjeg lutanja

Još bi valjalo malo skrenuti na stranu preko Crkvenog vrha prema Orlovim stijenama i općenito ući već u područje Ćićarije s te strane (op. aut. ispravljeno prema komentaru Gogoo-a, to više nije Učka kako sam ja napisao - čovjek se zanese, nepregledno i bezgranično je polje planinarskih puteva dok ja o njima sanjarim), no to se stigne. Čini mi se da sam Učku dobro upoznao i moram reći da volim planinariti po ovoj izuzetnoj planini koja baš skladno spaja zelenilo i plavetnilo. Sljedeći četvrtak je praznik pa ukoliko će nam vrijeme biti naklonjeno, očekujte novu avanturu. Uživajte u prirodi i čitamo se!

Oznake: poklon, Grnjač, Knezgrad, vrata, Vojak

<< Arhiva >>