Divlja strana Pazina

11.02.2019.

Već par dana imam priliku boraviti uz more, u okrilju drugog godišnjeg doba koje mi više odgovara nego ono koje trenutno vlada na Sjeveru. Pazin je dosad za mene bio samo gradić kroz koji prolazim na putu do Poreča, no potrebno je samo malo lutanja prirodom i slika se itekako mijenja.


Trebalo nam je jedno kraće vrijeme da nađemo parking za automobil (pažnja svima koji prate upute na stranici Istria Trails – parkiranje iza Spomen doma u Pazinu naplaćuje se i subotom od 7 do 14 sati). Međutim, u obližnjem kvartu u blizini župne crkve sv. Nikole možete naći par besplatnih parkirnih mjesta.

Turisti i posjetitelji Pazina koji žele vidjeti Pazinsku jamu često kreću u stranu suprotnu onoj kojom smo mi krenuli, ali to, dakako, mi u početku nismo znali. Naš plan bio je pratiti stazu M20 – Dibovljak i Beram iz Pazina. Put vodi prema i kroz naselje Rijavac gdje odmah u početku plijenimo mnogo pogleda u našoj nekonvencionalnoj planinarskoj opremi. No, uskoro nailazimo na par žena obučenih u sličnom stilu te se ja odlučujem pitati za upute do vrha Dibovljak (427 mnv). Izgleda da je ta crvenokosa gospođa bila vođa i koordinator volontera koji baš danas (9.2.2019.) čiste Pazinčicu zbog nedavne katastrofe koja se ovdje dogodila. Gospođa je mislila da smo im došli pomoći jer slično izgledamo kao i oni. Bilo je simpatično u svakom slučaju (a i u neko drugo vrijeme ne bi bilo tako daleko od istine jer smo Maja i ja često čistili okoliš i sudjelovali u raznim sličnim akcijama), ali ovaj put smo morali odbiti priliku za volonterski i plemeniti rad jer nas je čekalo istraživanje brežuljkaste okolice Pazina.

Uskoro prelazimo jedan od razlivenih odvojaka Pazinčice i počinje blago pentranje

Nakon toga slijedi jedan duži period hodanja po brežuljcima i konstantno kretanje na rasponu 350-430 mnv. Prošli smo jedan vidikovac koji je pružao pogled prema smjeru Pazina, ali zaklonjen jednim drugim brdašcem. Moram priznati da nismo shvatili kad smo točno prošli Dibovljak, ali taktički sat jasno je pokazivao da se krećemo oko 430 mnv što je visina ovog neuhvatljivog brda. Također, bit ću iskren i reći da je ovaj prvi dio puta prilično monoton. Jedino što nas je na trenutak zabavilo jest prizor ljudi koji su traktorom vukli drva iz šume, ali su zbog ogromne količine blata zagrezli i nisu se mogli pomaknuti. Ovo područje premreženo je stazama i svugdje su oznake pa je to za svaku pohvalu. Naši sjevernjački markacisti bi se mogli ugledati na ovu istarsku sistematičnost. Međutim, mnogi preferiraju neoznačenu divljinu pa ćemo to pustiti po strani.


Ako nas vidite, mahnite nam!

Više nisam siguran slijedimo li zacrtanu rutu, ali pratimo oznake za Beram. Uspinjemo se pa se opet spuštamo i tako jedno vrijeme dok mijenjamo smjer prema zapadu, a onda konačno put počinje ići južno i nada mi se vraća. Blata je bilo na bacanje, a sve je puno bara i „jezeraca“ koje vješto izbjegavamo. Postoji u planinarenju (ali i u bilo kojem drugom sportu ili re-kreaciji) onaj trenutak kad prisutna tjelesna muka prestane i tada ste spremni hodati satima te nijedna prepreka nije dovoljno velika da bi vas zaustavila. Pretpostavljam da je to ono što teoretičari (filozofije) sporta nazivaju „ulazak u zonu“.
Veliko razočaranje u šumi negdje po putu za, tada nam nepoznatu, Sv. Mariju na Škriljinah. Smeće tako ide dosta dalje niz padinu

Komentiram kako bih se ovdje sigurno okupao da je ljeto u punom zamahu

Ipak, najzanimljiviji dio našeg lutanja dolazi kad odjednom nailazimo na ograđeno groblje usred šume i puta. Mistična atmosfera pomalo je razbijena činjenicom da jedna starija gospođa čisti i uređuje jedan od grobova. Čudimo se koliko su grobovi uređeni, ali kasnije smo shvatili da je groblje u blizini Berama, ali i same ceste koja vodi u ili iz Pazina. Crkvica sv. Marije na Škriljinah je, pretpostavljamo kako i ime sugerira, izgrađena na kamenu.


Maja i ogromni čempres koji vjerojatno dostiže svoj propisani maksimum

Zadržimo se ipak malo na crkvici sv. Marije na Škriljinah koja je gotička crkva kojoj su na pročelje dodani trijem, lopica (nije li to sinonim za trijem?) i drveni tabulat. Zdanje je, kako i treba biti zbog vrebajućih barbara, zaključano te se po dogovoru može ući unutra. Ono što je pobudilo Majinu i moju, svakome na svoj način naravno, znatiželju jest ciklus kasnogotičkih fresaka koje se nalazi unutar crkve. Baš ovdje nalazi se najpoznatija istarska freska naziva „Ples mrtvaca“. O toj freski pak prenosim tekst s info table pred samom crkvom:

„Poučna onovremena slika smrti pred kojom smo svi jednaki i kojoj nitko ne može uteći, a koja je nastala nakon epidemije bubonske kuge. Uz rasplesane mrtvace, u tihoj povorci, prema otvorenom grobu koračaju papa, kardinal i biskup, kralj i kraljica, debeli krčmar, dijete, prosjak i vojnik kojemu niti čvrst oklop ne pomaže te na koncu, i trgovac koji ju ne uspijeva podmititi zlatnim dukatima. Ritam rasplesanim kosturima daje sama smrt svirajući u gajde.

Freske dovršava 1474. godine radionica majstora Vincenta iz Kastva, o čemu svjedoči i latinski natpis oslikan na južnom zidu. Iako je Vincent glavni slikar u crkvi sv. Marije na Škriljinah, na beramskim je freskama zastupljeno više autora.“

U razgovoru o neizbježnosti smrti koja dolazi po sve nas, Maja i ja, neuobičajeno veselo, krećemo dalje prema Beramu koji je odmah iza ugla. Beram izgleda nevjerojatno i jasno da je zbog obrambenih razloga nastao na ovom brežuljku.
Beram izdaleka (fotografirano s Gortanovog brijega – sljedeće točke našeg lutanja)

Beram je jedno od naselja s najdužim kontinuitetom naseljenosti u Istri. Ustanovljeno je da je ovdje postojalo naselje već u željezno doba. Beram je do današnjeg dana sačuvao zrakasti raspored ulica koji je ostatak od nekog pradavnog vremena. Možda je zanimljivo za spomenuti da je Beram bio jedan od najvažnijih centara srednjovjekovne glagoljaške pismenosti, a kod beramskih su popova glagoljaša dolazili na naukovanje đaci (žakani) iz velikog dijela Istre.
Njuškamo i malo oko župne crkve sv. Martina oko koje su danas parkirani automobili mještana

Izlazimo na beramska mala vrata

Sljedeća stanica prelaz je preko Gortanovog brijega. Maja nas svojim instinktom spašava i korigira moju divlju putanju koja bi nas odvela duboko u šumu. Drveće oko Berama izgleda bolesno i lišajevi su posvuda. Penjemo se na Gortanov brijeg puteljkom koji je s obje strane okovan kamenjem, a iza njega se prostire beskrajna šikara iz koje ptice izlijeću kako mi prolazimo.
Zaključili smo da nam se ovaj put sviđa više nego blato na početku puta

Nezaustavljivo se krećemo dalje te dolazimo do nečeg čega nema u opisu puta na web stranici Istria Trails. Zapravo, već duže vrijeme nema dosta toga na spomenutoj stranici što smo vidjeli, ali pretpostavljam da je to način trailera (oprostite mi prijatelji koji se žurite i ne obraćate pozornost na sve lijepe stvari koje vam klize kroz prste) koji samo trebaju grube upute, a ne pouku iz povijesti ili arhitekture. Priložit ću fotografiju pa možda netko odgonetne što smo to pronašli.


Još jedno potencijalno kupalište u svakom slučaju za one hrabrije

Pogled prema Učki

Opasno se spuštamo u udolinu, a jedna žena nam tipkanjem po mobitelu usred šume poručuje da smo se sigurno vratili u zagrljaj civilizacije.
Poruka toj istoj civilizaciji!

A sad konačno ono po što većina tromijih izletnika dolazi u Pazin: Pazinska jama! Prelazimo most na kojem ima nešto posjetitelja.
Pazinski most

Pazinski kanjon i posljedice katastrofe


Nakon toga slijedi pobjedonosno vraćanje u Pazin te uskoro saznajemo da smo se vratili na istu točko s koje smo krenuli.
Maja okida jednu profesionalnu fotografiju

Zapušteni dio Pazina

Kad retrospektivno razmišljam o ovom našem izletu, postaje mi sve jasnije da je ovo bilo čudnovato putovanje. Pred sam kraj puta nailazimo na plakat poziva na radnu akciju čišćenja potoka. Sad, na kraju našeg lutanja, saznali smo što se točno na početku događalo. Ukupno smo hodali skoro četiri sata i prošli četrnaest kilometara raznolikog terena. Međutim, nisu te brojke bitne već slika Pazina koja se u našim glavama itekako promijenila. Sad Vam mogu sa sigurnošću reći: usudite se istraživati! Idite u prirodu i lutajte. Nisu svi koji lutaju izgubljeni.

Oznake: Pazin, lutanja, sv. Marija na Škriljinah

Grad Tame (1998.)

31.01.2019.

Glavni lik (Rufus Sewell koji nekima može biti poznatiji kao Obergruppenführer John Smith iz serije The Man in the High Castle) ne može se sjetiti detalja iz svog života pa ni svoje zgodne žene koja ga je navodno prevarila te je iz bijesa poubijao neke ljude. No, na kraju ispada da se to uopće nije dogodilo nego su to sjećanja koja su im dana, a uopće nisu njihova. Postoje „Stranci“ koji rade eksperiment s ljudima gdje tragaju za dušom sa svrhom da postanu kao ljudi. Oni sami, naime, nemaju osjećaje. Često se takva bića u popularnoj kulturi prikazuju kao blijeda i gotovo kao već mrtva što je i ovdje slučaj.


Cijeli film nosi naslov Grad Tame jer se radi o gradu u kojem je vječni mrak (strancima smeta sunce), a sam grad lebdi u svemiru. Cijelo lebdeće zdanje podsjeća na prikaz Zemlje kako je vide zagovornici Flat Earth teorije. Grad Tame prije svega je film o probuđenju glavnog lika koji otvara oči za jednu drukčiju stvarnost u kojoj ispada da je sve u što je dosad vjerovao laž i iluzija. Zašto su takvi filmovi posebno zanimljivi? Zbog činjenice da je naš spoznajni aparat ograničen, postoje opravdane sumnje da ni mi također ne možemo razaznati što je stvarnost, a što iluzija. Što ako je praktični i svakodnevni život samo perpetuum mobile laži koja nam onemogućuje da živimo punim plućima, da spoznamo pravu stvarnost?

Filozofski je moment, ako to smijemo tako nazvati, kada se predlaže, barem mi se tako čini, da ljubav može svojom snagom prodrijeti kroz iluziju. No, to je vrlo problematična ideja koju uočava i glavni lik te zna da mora razbiti iluziju. Ne može živjeti s idejom da to nisu stvarno njegova sjećanja i istinski njegov život. Istina je žila kucavica svake ljubavi ma koliko mi bili idealistični i činilo nam se drukčije. Ljubav i iluzija ne mogu STVARNO supostojati, a posljedica života koji nije po tim postavkama može se vidjeti čim malo bacite oko uokolo (nemojte se bojati gledati uokolo, empirijska istraživanja počinju zamjedbom). S druge strane, vrlo je opasno i gotovo mučno biti iskren s ljudima koji istinu podnijeti ne mogu. No, što kada više ne možete podnijeti iluziju? Kada govorite istinu mnogi ljudi ostat će povrijeđeni. Međutim to je jedini način da oko vas ostanu oni „pravi“ ukoliko ste već toliko istinoljubivi.

Ukoliko Vam se sviđala Matrix trilogija i volite mračniju atmosferu, Dark City je preporuka upravo za Vas.
Halo? Vaš doktor na telefonu. Jeste li već pogledali Dark City?


Oznake: Grad Tame, film, gnoza

Back to the Mongol track

27.01.2019.

Žalim svaki put kad zapis započinjem s tim kako sam predugo izbivao s planine, a to se doista prečesto događa. Dogovaram već jedno vrijeme ovaj izlet s prijateljem Igorom, a zabavna činjenica je to što on nije do samoga kraja znao kud točno idemo. Objasnio sam mu kako ovo nije ni uobičajeno mjesto, nisu bogme ni uobičajene vremenske prilike, a kad je čuo da to zapravo nije "gdje" nego "kada" - bio je kupljen i zainteresiran.

Izgleda da na lokaciju ne stižemo prvi jer su već neke svemirske letjelice sletjele (ili pale?) točno na našu prvu destinaciju.

Visina snijega prihvatljiva je, ali ga u šumi i na planinarskoj stazi uobičajeno ima više. Štapove sam naveo pod obveznu opremu jer nisam znao kakvo će stanje biti s ledom, a i dobra je to bila odluka jer ga je bilo. Kao što sam i mislio da će ovo biti, a to je neka vrsta Aristotelove peripatetičke škole (samo što je ovo Medokozova planinarska škola), razgovori i teme krenule su žestoko. Malo Warhammer 40k tematike nakon čega smo odlutali u svim smjerovima, ali bilo je tu i Bergsona, Zvjezdanih staza te svakojako povezivanje i zamjedba detalja koji otkrivaju velike ideje filozofije u pop kulturi. Počeli smo priču o bijesnim lisicima te smo se pitali koje bi supermoći dobio čovjek kojeg bi jedna takva ugrizla, a kada smo došli do orangutana koji, prema kazivanjima pojedinih opskurnih foruma ovdje obitavaju, bili smo već na našoj lokaciji.

Popeli smo se brzo gore te je započelo njuškanje. Bio sam ovdje, mislim, u ljetno vrijeme, ali me baš zanimalo kako će utvrda izgledati pod snijegom.
Ovdje je Igor, ali Mongola i njihovih ratnih orangutana nema. Možda su pobjegli kad su čuli da dolazimo mi...

Ukoliko dobro napnete oko, u pozadini se može vidjeti prepoznatljivi prvi kamenolom pokraj kojeg obično prolazimo kada idemo na Kalnik. S naše druge destinacije će se vidjeti, bude li sreće, vrh Vranilac.



Dobro smo nad-gledali prolaz dolinom potoka Pake te kada smo bili sasvim sigurni da nikakvih Mongola i drugih upadača nema, krenuli smo šumskom prometnicom prema dubljoj i tajanstvenijoj prošlosti. Čini mi se da su poznati (ili ne toliko poznati?) dani Pake malo popularizirali ovu šumsku prometnicu, a postoji na internetu i članak o njezinom otvorenju. Od utvrde Pake do utvrde Čanjevo ima kojih tri i pol kilometara te smo polako krenuli, povremeno uživajući u zvukovima potoka. Uskoro su preko prometnice pretrčale tri srne od kojih je jedna bila još beba. Vjerojatno su se preplašile jer smo počeli pričati o planovima za budućnost, a uskoro smo se detaljnije pozabavili i kultom tijela te suvremenim načinima pronalaženja romantičnih partnera. Nakon četrdeset i pet minuta došli smo do Čanjeva, a pri samom cilju sreli smo dva lokalca s traktorom koji su nas pitali imamo li što u ruksacima. "Ne, nosimo ih prazne." Igor, politički nastrojeniji od nas dvojice, snašao se te im odgovorio da nemamo gemišt i da se nismo dobro pripremili ovaj put. To je upravo ono što su željeli čuti i upravo ono što nisu željeli čuti (buddhistička logika, da).
Ova mala točkica na sredini fotografije su lokalni tražitelji gemišta
S druge strane, oznaka da smo opasno blizu. Utvrdu smo ugledali već izdaleka, naravno.
No, evo glavne nagrade - naša destinacija!

Ako je utvrda Paka povratak u trinaesto stoljeće, dolazak do Čanjeva povratak je sve do između 3400. i 2500. g. pr. n. e. Prvo Retz-Gajary kultura, onda vučedolska pa vinkovačka kultura (rano brončano doba). U petnaestom stoljeću gradi se ovdje plemićki burg obitelji Špirančić. Tijekom druge polovine šesnaestog stoljeća preuređuje se burg u vojnu utvrdu za obranu od Otomana. Utvrda je napuštena i srušena tijekom osamnaestog stoljeća. 2003. godine započinju sveobuhvatna arheološka istraživanja te građevinska obnova iskopanih zidova i njihovo predstavljanje u kulturno-turističke svrhe. Toliko o povijesnom dijelu, a što se tiče mog suputnika Igora - bio je prilično fasciniran onim što je vidio.
Iako ovo NIJE reklama, Krešo Marić bio bi prilično zadovoljan što se njegova craft piva piju na ovakvim mjestima. Taj vrhunski pivar ni ne zna da sam ga gledao kako pleše i u pauzama toči svoje pivo na 2. UPS festu, a onda kasnije i na Istra Craft Beer Festivalu u Poreču. Još uvijek se ne zna tko će kome prvi platiti i ponuditi pivo.
Kao što sam i rekao, uz malo sreće, vrh Vranilac je vidljiv!
Približeni pogled pokazuje dramatičnost situacije - da je vidljivost samo malo bila slabija, ne bih uspio Igoru pokazati Vranilac iz perspektive utvrde Čanjevo

Hodali smo sveukupno malo preko devet kilometara te je aktivno hodanje trajalo oko dva sata i petnaest minuta. Možda po snijegu nije optimalno, ali inače je to lijepa šetnjica koja, kako smo već rekli, Vas ne vodi samo ne-gdje nego i ne-kada! Za kraj prilažem GPS trag današnjeg izleta. Za sva dodatna pitanja koristite komentar sekciju. No, prije toga, u stilu kolege blogera Gogoo-a:
Doma uzgojene klice alfalfe koje su bile jedan od sastojaka sendviča pojedenih na utvrdi Čanjevo
GPS trag puta


Čitamo se i uživajte u prirodi!

Oznake: paka, čanjevo, šumska prometnica, orangutan

<< Arhiva >>