Uspon na gore uma

29.07.2022.

Započet ću jednim jučerašnjim događajem koji me podsjetio na moje "obveze", na moju misiju koju sam zanemario izbivanjem s ovog mjesta, ali i s mjesta na kojima najviše volim obitavati - u planinama. Usred sada nešto smanjene vreve grada, sreo sam kolegu s diplomskog studija kojeg već dugo nisam vidio ni čuo. Nažalost, bio sam u jednom gotovo poslovnom razgovoru pa nisam mogao dugo pričati s kolegom, ali sam ga uspio preduhitriti te sam nakon rukovanja prvi postavio ono uobičajeno "kaj ima?". Nakon njegovog zanimljivog i za ovu fazu života neuobičajenog odgovora, bio je red na njegovu varijantu pitanja "kaj ima?":

"Ti si još uvijek u planinama?"

S obzirom na moje izbivanje s blog.hr-a, isto pitanje bi mi moglo biti upućeno i s drugih adresa. Kako su vrućine počele žestoko udarati, redovitost planinarenja nam se drastično smanjila. Skrivam se u hladovini, povremeno odrađujući treninge oko Jaruna, uz nasip. Najbliže planinarenju*, to jest najbliže planini, bio sam prije dva tjedna kada sam trčao Sljemenski maraton 2022. (timsko trčanje, štafeta - svaki član tima mora pretrčati istu rutu od 14 km koja ide uokolo po Medvednici). To su sve izlike, dakako. No, kao i uvijek, vratit ćemo se dobrim stvarima.

Ipak, mirovanje u debelom ladu može se iskoristiti za svakojake druge stvari, a sasvim sam "slučajno" za svoj rođendan od djevojke dobio knjigu Roberta Macfarlanea pod nazivom Gore uma - Povijest čovjekove očaranosti planinama (Vuković & Runjić, Zagreb, 2022.). Robert Macfarlane je britanski spisatelj i književni kritičar, poznat po svojim knjigama o prirodi općenito, krajobrazima, a posebno planinama. U procesu sam čitanja pa ne mogu dati cjelokupni dojam ili konačnu prosudbu, ali u dva pročitana poglavlja (koja se protežu na otprilike 75 stranica knjige) mogu reći sa prilično velikom sigurnošću da sam uz Alda Leopolda i Arnea Naessa našao svojeg favorita ili barem nekog tko kotira uistinu visoko. Ima puno knjiga o planinama, ali čini mi se da je ovo jedna od onih gotovo esencijalnih ako ste u svom proučavanju tematike iole ozbiljni.



Gore uma pišu o svevremenskoj ljudskoj fasciniranosti planinama koja je često završavala i kobno. Tako naslov prvog poglavlja knjige glasi: Opsjednutost. Svi koji su se na bilo kojoj razini, od amaterske do profesionalne, bavili planinarenjem nekako već instinktivno znaju o čemu bi čovjek ovdje mogao pričati, zar ne?

"Razmišljamo o nesavladivoj strasti nekih ljudi spram opasnih uspona. Nijedan ih primjer od toga ne može odvratiti (. . .). Ali vrh očarava jednako kao bezdan." (Theophile Gautier, citat pod prvim poglavljem Gora uma)

Dakako, planinarenje je i danas jedan od najbrže rastućih oblika rekreacije. Razloge tome možemo tražiti u činjenici da je ljudima prirodni* način kretanja hodanje. Ljudi ne započinju samo svoj sportski život hodanjem, oni hodanjem započinju život općenito. Jedni se onda odlučuju ubrzati pa počinju trčati (iako postoje još uvijek aktualne rasprave o trčanju kao alarmiranom stanju tijela u kojem se uvijek bježi od "nečega" - bilo to fizičko ili psihičko. Žive su to rasprave u kojima nekad sudjelujem, često samo zato da se zabavljam kad sugovornici postanu strastveni u zagovaranju "svoje" strane), a drugima je dovoljno da i dalje hodaju, ali se stvari "zaslađuju" hodanjem uzbrdo. Tko uz zdravu aktivnost hodanja onda još ne bi htio vidjeti i veličanstvene poglede s vrha? No, ipak i ta velika popularnost ima neke svoje nedostatke koji često uključuju gužve na planinama, nedostatak samoće tamo gdje smo je očekivali i dapače, došli tražiti.

"Osobitost je planinarenja među aktivnostima u slobodno vrijeme ta što od nekih sudionika zahtijeva da poginu. U sedam smrtonosnih tjedana u Alpama na ljeto 1997. godine stradalo je 103 ljudi. Prosječan godišnji broj poginulih na masivu Mont Blanca gotovo je troznamenkast. Nekih zima više ljudi strada u planinama Škotske nego na cestama koje ih okružuju. Kad se Mallory penjao na Everest, bio je to posljednji bastion neosvojive Zemlje, "Treći pol". Danas je to gargantuovski, drečav, zaleđeni Taj Mahal, svadbena torta sa smrznutom šećernom glazurom na koju tvrtke za penjanje svake godine vodaju neiskusne klijente gore-dolje. Njezini su obronci prošarani novodobnim truplima: većina ih počiva u području koje je postalo poznato kao Zona smrti, u visinskom predjelu unutar kojega ljudsko tijelo ulazi u postupan ali nezaustavljiv proces propadanja." (Gore uma, str. 27)

Najpoznatija fotografija karavane pri zadnjem dijelu uspona na Mont Everest, snimio ju je poznati alpinist i rekorder Nirmal Purja

Nije nepoznanica da mnogi ljudi doživljavaju svoj odnos s planinama i planinarenje kao nešto jako duboko i osobno. Svakakve metafore i pjesnički izričaji su to pokušali opisati, neki to čine vulgarno, a neki filozofsko-poetski. Kakav god odnos prema planinama gajili, autor knjige nam želi ukazati na tijek, svojevrsnu povijest razvoja našeg gledanja na planine - promjene načina na koji se čovječanstvo odnosilo prema planinama. Naše reakcije na krajolike, kako navodi autor, kulturno su uvjetovane: mi često uopće ne vidimo ono čega ondje ima već ono što mi mislimo da je tamo. Radi se o čitanju, to jest o učitavanju u krajolik, prirodne strukture, i to iz našeg iskustva, osobnog sjećanja, ali i zajedničkog kulturnog pamćenja. Planine nisu samo fizički oblici, ogromni, nazubljeni i često prijeteći, planine su kombinacija pukog fizičkog te mentalnog "tereta" pojedinca koji on unosi u njih. Želio bih ovdje samo napomenuti da bi se moglo argumentirati da se taj psihičko-kulturni "teret" pojedinca vuče svugdje za pojedincem, prateći ga kao sjenka te pritom radeći puno više štete, primjerice u međuljudskim odnosima nego u poetsko-apstraktnim odnosima s prirodom. Simplificirano rečeno: planine su samo, riječima autora, geološke slučajnosti. Ostalo su sve dijelovi našeg uma, gora našeg uma.
Čudnovate strukture, Tulove grede

O rađanju geologije kao znanosti (koja je usko povezana s ljudskim shvaćanjem pojma planina i samom njihovom genezom) te općenito više o knjizi s nekim konačnim zaključcima, mogućim osvrtom, pri dovršetku čitanja. Do onda Vam mogu samo zaželjeti puno odlazaka u prirodu te dobrog štiva.

"Gospode, sačuvaj me od smrti u dolinama."


Oznake: Gore uma, Robert Macfarlane

Na krovu domovine

09.05.2022.

Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.

Gospođa Dinara snimljena iz automobila. Najbolje se zapravo vidi kada tek vozite prema Kninu - impozantna i očito jasno kamenita i kršna

Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
Utvrda Glavaš, nazivana još i Dinarić, iz 15. stoljeća nastala za obranu od Osmanlija. Možete malo pronjuškati uokolo, ali nemojte se previše opuštati jer do vrha ima još "jahanja"

U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Kroz kamenjar!

Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Odmor pod Ošljakom, prvi dio kamenjara iza nas

Pogled na dolinu

Dolazimo do pl. skloništa Drago Grubać, Ošljak ćemo obići pri povratku dolje

Vjerujem da ovo zdanje može doći kao spas kad zagusti. Sreli smo se s prvim ljudima na planini baš ovdje - neki trkači su nas skoro dostigli, ali čini se da su to bili najbrži od njih pa su kasnije malo zaostali jer su čekali "najsporije" iz svoje skupine. Svi su putovali s jako malo opreme. Čini se da smo se mi jedini nakrcali i pre-pripremili. Nema veze, volim biti spreman za bilo što, to mi je bolja opcija nego ostati bez nečega i požaliti

Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
Da malo dočaram ovo o čemu govorim, na sredini fotografije, u daljini, nalazi se kućica na Sinjalu

Uvijek je lijepo okrenuti se malo i uživati u igri oblaka, neba i udoline u daljini

Po putu se prolazi puno manjih vrhića, ne znam jesu li imenovani - pl. kartu sam ostavio u Varaždinu. Inače, u posjedu sam dosta planinarskih karata i nekad ih iz čiste znatiželje otvaram i proučavam teren. No, izgleda da kad bi mi stvarno zatrebala - ostavljam je kod kuće. Ah, štreberi...

Korak po korak, sve smo bliže

I kućica postaje sve veća!

Cilj je na dohvat ruke! Da, ostaci snijega su još ponegdje prisutni, ali brzo će se to otopiti - moguće da u trenutku kad pišem ovo, tih nakupina prljavog snijega više nema

I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Dobro smo došli!

Krov Hrvatske dotaknut!

Jedna za arhivu, dokazni materijal

Vrh se sastoji od dva vršna brežuljka - ova fotografija je slikana s drugog brežuljka na kojem je križ

Jedna panoramska

Kutija na vrhu u kojoj bi trebao biti žig za planinarske dnevnike, ali čini se da ga je netko otuđio...

Prestao sam toliko patiti na žigove, ali bilo bi lijepo u dnevnik udariti ovaj s Dinare - no, poslužit će i fotografije kao dokazni materijal

Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Za kraj veselje s Ošljaka dok sam konačno našao veličinu karabinera koja može držati moju težinu :D

Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.

1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km


A kad idete vi? naughty

Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal

Na krovu domovine

Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.

Gospođa Dinara snimljena iz automobila. Najbolje se zapravo vidi kada tek vozite prema Kninu - impozantna i očito jasno kamenita i kršna

Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
Utvrda Glavaš, nazivana još i Dinarić, iz 15. stoljeća nastala za obranu od Osmanlija. Možete malo pronjuškati uokolo, ali nemojte se previše opuštati jer do vrha ima još "jahanja"

U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Kroz kamenjar!

Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Odmor pod Ošljakom, prvi dio kamenjara iza nas

Pogled na dolinu

Dolazimo do pl. skloništa Drago Grubać, Ošljak ćemo obići pri povratku dolje

Vjerujem da ovo zdanje može doći kao spas kad zagusti. Sreli smo se s prvim ljudima na planini baš ovdje - neki trkači su nas skoro dostigli, ali čini se da su to bili najbrži od njih pa su kasnije malo zaostali jer su čekali "najsporije" iz svoje skupine. Svi su putovali s jako malo opreme. Čini se da smo se mi jedini nakrcali i pre-pripremili. Nema veze, volim biti spreman za bilo što, to mi je bolja opcija nego ostati bez nečega i požaliti

Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
Da malo dočaram ovo o čemu govorim, na sredini fotografije, u daljini, nalazi se kućica na Sinjalu

Uvijek je lijepo okrenuti se malo i uživati u igri oblaka, neba i udoline u daljini

Po putu se prolazi puno manjih vrhića, ne znam jesu li imenovani - pl. kartu sam ostavio u Varaždinu. Inače, u posjedu sam dosta planinarskih karata i nekad ih iz čiste znatiželje otvaram i proučavam teren. No, izgleda da kad bi mi stvarno zatrebala - ostavljam je kod kuće. Ah, štreberi...

Korak po korak, sve smo bliže

I kućica postaje sve veća!

Cilj je na dohvat ruke! Da, ostaci snijega su još ponegdje prisutni, ali brzo će se to otopiti - moguće da u trenutku kad pišem ovo, tih nakupina prljavog snijega više nema

I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Dobro smo došli!

Krov Hrvatske dotaknut!

Jedna za arhivu, dokazni materijal

Vrh se sastoji od dva vršna brežuljka - ova fotografija je slikana s drugog brežuljka na kojem je križ

Jedna panoramska

Kutija na vrhu u kojoj bi trebao biti žig za planinarske dnevnike, ali čini se da ga je netko otuđio...

Prestao sam toliko patiti na žigove, ali bilo bi lijepo u dnevnik udariti ovaj s Dinare - no, poslužit će i fotografije kao dokazni materijal

Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Za kraj veselje s Ošljaka dok sam konačno našao veličinu karabinera koja može držati moju težinu :D

Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.

1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km


A kad idete vi? naughty

Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal

<< Arhiva >>