Brgudac - pl. kuća Korita - Veliki Planik

22.11.2020.

Podaren nam je još jedan prekrasni vikend pa ga je trebalo i iskoristiti. Sve su to već ponavljanja, ostaju samo pojedine divlje i duge rute, ali još tu i tamo se nađe stazica ove vrste. Do Korita, Brajkove stijene, pl. kuće Korita i Županj vrha već se išlo, ali sada je trebalo doći preko Korita i do najvišeg vrha Ćićarije - Velikog Planika (1272 mnv).

Ako ostavite automobil u partizanskom selu Brgudac, do ove lokacije vam je potrebno oko 45 minuta uz manji napor (ovisno o vašoj kondiciji, naravno). To su ta famozna Korita, a iznad se uzdiže Brajkova stijena. Tu smo se, kao završni dio planinarske škole, trebali popesti i uzeti diplomu, ali kako je došla korona, planovi su pokvareni. Međutim, i dalje nemamo obećane diplome...

Malo je zahladilo pa sad sadržaj korita izgleda ovako

Evo i tog simpatičnog zdanja - pl. kuća Korita koju nikad nisam vidio otvorenu, a bio sam i vikendom, ali nije da je opskrbljena, barem ne za širu i raznoliku publiku pa nema ni veze. Ako se mislite do ovdje dovući, najbolje je da hladno pivo ponesete u ruksaku. Bila je jedna skupina planinara u šarenim jaknama koji su jeli i pili na klupicama pred kućom. Lijepo mjesto za nešto prigricnuti, a pogodno i za voditi nenaviknute, buduće planinare.

Zanimljiva i lijepa tabla putokaza kod pl. kuće Korita. Međutim, mislim da su malo pretjerali s ovih dva sata do Velikog Planika. Više ne mjerim aktivno vrijeme pa ne mogu reći točno, ali odokativno bih rekao sat i trideset i to max.

Na stazi do Velikog Planika treba paziti na lišće kojega ima napretek, a onda s tim i gdje stajete. Ako slučajno izgubite stazu zbog lišća, samo pratite oznake boga planine, on se uvijek brine za nas nestašne planinare. Bura je puhala kao luda te je hladnoća prolazila sve do kostiju, ali uz prigodnu odjeću nema problema.
Tulci na vrhu su česta meta naljepničara pa su tako ovdje bile svakakve skupine ljudi: vukovi s Biokova, Planinorci i takvi...

Pogled u daljinu. Koliko ćete moći povećati i vidjeti, nisam siguran, međutim jasno se vidjelo da su i naš Snježnik i slovenski Snežnik pod snijegom. Neka me, kao i inače, isprave veći znalci od mene :)

Pogled prema gospođi Učki, s druge strane se vidi i more, a vidio se dobro i Crkveni vrh. Na samom vrhu nije bilo ni žive duše pa se moglo mirno uživati. To jest, koliko je jaki vjetar dopuštao. Skloniti se iza kamenja ako je moguće i prigricnuti malo voća te krenuti natrag

Nije horizontalni (makar može biti i to) boogie, već je Balrogov boogie za kraj ovog kratkog i slatkog posta. Nadam se da se držite i uživate u prirodi!



Oznake: Brgudac, Korita, Veliki Planik, ćićarija, planinarenje

Trening Orljak iz Lanišća

01.11.2020.

Malo za promjenu - Ćićarija. Nema nekog posebnog razloga zašto skoro dva mjeseca nije bilo nikakvog izvještaja s planinarenja. Osim činjenice da se trebalo priviknuti na malo hladnije vrijeme (nakon što si okupan suncem tijekom ljeta u centralnoj Istri, malo je ipak šok dok pazinske noći i jutra postanu hladnija) te posvećenosti povremenom trčanju. Iako postoji velika ljubav za planine, postoji i za knjige te za film pa se ima što za raditi i u svoja četiri zida. Dosta s opravdanjima!

Nakon što se napusti asfalt Lanišća, počinje ova lijepa stazica koja gleda gore prema stijenama

Južna strana Orljaka i njezino strmo "spuštanje" (ili u ovom slučaju uspinjanje od) prema Lanišću

Na tabli koja se nalazi na početku planinarskog, šumskog puta piše da do Orljaka treba jedan sat i pedeset minuta. Više ne mjerim aktivno vrijeme jer s ukinućem svih ovih trail i trkačkih događanja nema prave potrebe za time. Uz to, ovaj izlet je bio čisto da se nauživa čovjek malo zraka. Jurcanja ostavljam za trkačke patike i trkačke rute. Tko je bio na Ivanščici po Pioniru otprilike će znati što ga ovdje čeka - uspon je postojan, a nedostatak strmijih dijelova kakvih ima na par mjesta na Pioniru, Lanišće-Orljak nadoknađuje malo većom vremenskom dužinom. Otprilike bih rekao da su tu negdje.
Ovdje se može doći i s Korita, a do vrha treba 30 minuta - pogledao sam krajičkom oka na sat te smo mi bili gore za 20. Također, iz Lanišća se može doći do Orljaka i zaobilaznim, dužim putem, ali ovoga puta izabran je strmiji i brži put. Lokacija na slici s tablama je upravo mjesto gdje se ta dva puta susreću

S vrha se, naravno, vidi gospođa Učka i njezin Vojak

Pa malo prema sjeveru...

...a onda prema unutrašnjosti Istre

Vjetrić je na trenutke lagano popuhavao, ali bio je odličan dan za sjesti gore na vrhu i gledati na sve strane, kontemplirati stvari, jednostavno uživati u trenucima. Nažalost, ljudi velikih apetita rijetko kad mogu biti zadovoljni ovakvim kraćim izletima pa sam onda sanjario, gledajući Učku u daljini, kako bih morao cijelu Učku od juga do sjevera proći, a onda bi se moglo i samo nastaviti po Ćićariji...
Hristjanski križ na vrhu Orljaka. Prva stvar koja mi uvijek pada na pamet je naše Čevo i križ od inoksa

Ispričavam se odmah onima koji me znaju kao ljubitelja dobrog piva - pokupljeno ovo usput na benzinskoj postaji, a i nije loše ponekad presijeći s kojim industrijskim lagerom - na planini je sve bolje, a i dobar je podsjetnik koliko zapravo gusto, mutno craft pivo vrijedi

A evo i naših domaćih Zagoraca, bili su ovdje, tko zna kada, na Orljaku! Ova fotka je uslikana u biti da je pošaljem prijatelju koji je dugo vremena živio u Konjšćini, a sad je nedaleko, u Veleškovcu. Znali smo mi u tinejđerskim danima kod te njihove konjšćinske "gradine" popiti koji bambus i pivo

Spuštanje slijedi po istoj stazi i možda bi moglo nekome tko ima problema s koljenima zadavati manje muke, ali za to postoje štapovi. Vjerojatno bi bila bolja ona druga, blaža i duža varijanta za spust do Lanišća, ali juri se prije zalaska sunca dolje pa je poslužila i ova strmija. Otprilike četrdeset minuta za povratak u Lanišće.
Na trenutak stajem pa fotografiram i crkvu sv. Kancija koja mi se čini pomalo impozantna - no, Google nam je svima prijatelj, a ja sam ovdje više zbog prirode i planina nego zbog ljudskih stvari

Svima šaljem lijep pozdrav i boravite čim više u prirodi :)

Oznake: orljak, ćićarija, lanišće

Putem sunčevog vjetra

14.09.2020.

Prije dva tjedna uhvatila nas je neka bolest, a već dva zadnja vikenda imamo gošće pa se nekako teško nalazilo vremena za odlazak u planine. Moram priznati, osjećam i određeni zamor Istrom i njezinom Učkom te Ćićarijom - bili smo gotovo svugdje ili mi se barem tako čini pa sad možemo samo ponavljati gradivo. Nakon odlaska na Bijele i Samarske stijene te Zavižan, dosada se samo pojačala. Čovjek stvarno postane ovisnik o uzbuđenjima i nečem novom. Dobili smo, nakon 6 mjeseci koje im je korona "kupila", poziv iz opće planinarske škole te tako konačno nastavljamo odnosno završavamo i to. Papir kao papir. Neće mi ništa približiti Sloveniju i njezine vrhove. Draga bratučeda preselila je u Ljubljanu zbog početka/nastavka studija te sad s momkom luta po vrhovima koji su visinom jednostavno nadmoćni ovim našima, čak i najvišim vrhuncima. Krn, Grintovec, pogledi prema Triglavu kojeg smo svi zajedno ovo ljeto trebali osvojiti i konačno postati Slovenci (jer nije pravi Zlovenac onaj koji nije osvojio Triglav!)... No, to je tako. Slovenci imaju planine, 'rvati imaju more! Vidinu zadnju (u biti predzadnju) avanturu možete popratiti ovdje: The Wild Hearted Girl. Za one koji nisu vični engleskom jeziku, bacite oko barem na fotografije, nećete požaliti!

Još jedan lijepi kanjon

Ipak, imamo se i mi čime pohvaliti, ali treba se malo više potruditi dok se prođe ono očito. To se može i gledati kao prednost jer treba uložiti određeni trud, pročitati i/ili čuti određene stvari, steći znanja, obići ta mjesta. Budimo realni, u Sloveniji je svaki taj vražji vrh fascinantan, ali onda je i pripremni trud manji.
Penju se, a mi ih špijuniramo

Iskusno oko će već prepoznati gdje se nalazimo, ali za one ostale: geomorfološki spomenik prirode Vela draga. Za penjače ima ovdje svakakvih uzbuđenja, ali ni hodači/planinari nisu zakinuti. Na "šetnici", kružnoj stazi, postavljene su info-ploče na kojima možete saznati zanimljive stvari poput kako su nastale Učka, a onda i kanjon Vela draga. Ima više od 60 uređenih penjačkih smjerova, a ni za vrijeme našeg obilaska penjači nisu spavali. Ako sam dobro zapamtio, najteži smjer se zove Napoleon i procijenjen je na 11 ili -11 (ako mi nije udarilo Sunce u glavu, ovo je točno).
Stara talijanska pruga, privlači naravno mrak i ždrijelo Učke

Evo tih fascinantnih stupova koji znaju biti i do 100 metara visoki

Ima strmog spuštanja/penjanja po stazi i reći ću vam odmah - ako želite uživati u stazi i malo stati tu i tamo, trebat će vam više od 30-45 min hoda

Pa malo kroz sipar

Ovaj sektor kao da dobro opisuje moj život :D

Ubrzo nakon Furija, dolazimo do "glavnog" stupa na koji penje skupina penjača. Jedan pametnjaković visi u hammocku i puno govori, taj nam se odmah nije svidio. Hodamo dalje niz stazu te slijedi strmi spust.
Jedna od penjačica se baš spuštala, natovarena raznoraznim štrikovima

Početak spuštanja

Nisam do kraja siguran, ali mislim da na ovom mjestu ide smjer koji se zove Sunčev vjetar - sam zabrijao, baš mi se sviđa što sam izmislio

Svakakve strukture nakon toga viđamo, ali prije toga i dolaska do talijanske pruge, susrećemo dugokosog gospodina penjača koji paše uz ambijent i upućuje nas kuda dalje. Otvara limenku piva i smije se te govori da je ovo frižider - lijepo je hladno u jednoj od pukotina/špiljica u kojima si penjači ostavljaju opremu.
Svakakvi izvanzemaljski vršci dolaze na vidik

Pogled gore prema tunelu Učka - ne bi čovjek rekao da se u blizini tolikog prometa i gužvi nalaze ovakve ljepote

Moji suputnici me sprečavaju da idem dublje, ali vuče strašno. Da je hrabrija ekipa, tko zna...

Pogled u bili svit

Malo se zabavljamo na pruzi te nakon toga kreće uspon prema sektoru Furija koji je spojna točka kružne staze. No, sad, prije samog kraja, slijede prave poslastice!
El clasico Vele drage

Falus i klitoris Vele drage? Falus je ostatak luka, a klitoris se još drži, ali će i on na kraju postati...

Bilo je dosta vruće, meteorolozima nije nikad do kraja za vjerovati, jadni imaju takav posao gdje teško stiječu i lako gube naše povjerenje, ali ovo je, navodno, bio jedan od zadnjih (predzadnji, makar se već nešto komeša za sljedeći) lijepih vikenda koje je trebalo iskoristiti za kupanje. Zato sjedamo u automobil te potežemo do Rapca gdje se kupamo na plaži blizu kompleksa hotela, ali već je dovoljno kasno "u sezoni" (izvan sezone?) pa nema mnogo ljudi. More je relativno hladno, nije više to kao usred ljeta, a i sa istočne strane Istre čini se hladnije.
Kupanac u Rapcu

Za kraj vam donosim video koji izražava zdravi stav prema svijetu koji nas čeka vani, tamo negdje u gužvi, među ljudima i njihovim glupostima. Međutim, ostanite optimistični i pohodite prirodu - ona je lječilište za naše ranjene duše!




Oznake: Vela draga, kanjon, geomorfološki spomenik prirode, najljepše penjalište u RH, Rabac

<< Arhiva >>