Iako se na Netflixu može naći stvarno svašta i to upitne kvalitete, tu i tamo se pronađe i pokoji biser. Prijatelj mi je nedavno, tijekom šetnje pod pauzom na poslu, rekao za zabavnu dokumentarnu i biografsku miniseriju naziva „Arnold“. Radi se dakako o priči o jednom od najpoznatijih ljudi svih vremena: Arnoldu Schwarzeneggeru. Kao i uvijek, nekako sam slutio da bi ovo mogao biti jedan od onih uradaka zbog kojeg „uzimam olovku u ruke“, to jest tipkam nešto na blogu.
Mladi Arnold u bodybuilderskim danima / photo: medium.com (Arnold Schwarzenegger: From Bodybuilding to Hollywood Stardom)

Dokumentarac je podijeljen u tri dijela (1. Sportaš, 2. Glumac i 3. Amerikanac) te prati život i karijeru najpoznatijeg svjetskog bodybuildera, glumca i super-zvijezdu akcijskih filmova te guvernera Kalifornije, jednog i jedinog Arnolda Schwarzeneggera. Moram biti iskren pa priznati da do ovog trenutka nisam puno više znao o Arnoldu nego što to prosječni čovjek zna: mladić iz Austrije, malog mjesta Thal (oko 30 minuta biciklom od Graza), koji je postao zaluđen bodybuildingom i svojim je požrtvovnim radom, naprosto opsjednutošću što obično i čovjeka dovodi do velikih rezultata, uspio doći prvo do Njemačke pa preko Londona do svog cilja, kolijevke bodybuildinga koja je Amerika. Ocjenjivači znaju bolje od nas, laika promatrača, ali čovjek je imao nevjerojatno tijelo. Naši domaći ljudi bi rekli: „bil je jaki k'o bik“. Ne samo jaki nego i proporcionalan. Prije nego je započeo drugi dio svog profesionalnog života, osvojio je 5 naslova mistera Univerzuma i sedam naslova mistera Olympia. Također, sa svojih dvadeset godina bio je najmlađi mister Univerzuma ikad.

Arnold - tri života u jednom / photo: Netflix

Nakon karijere bodybuildera, koja mu je „dosadila“ jer je osvojio sve što se dalo osvojiti, odlučio je da će se okušati u glumačkoj karijeri. Kada su Arnoldu rekli očite stvari poput toga da ima jaki austrijski naglasak i da o glumi naprosto ne zna ništa, on je rekao da ne želi biti glumac već super-zvijezda. Nije mala stvar imati takvu volju, takav pogled na svijet. Ljudi više gledaju filmove nego što prate natjecanja i sport koji se zove bodybuilding pa je Arnold do većine vjerojatno došao preko filmskog platna i malih ekrana. Znamo ga kao Conana, Erasera, Dutcha iz Predatora, Douga Quaida iz Totalnog opoziva, ali najviše ga ljudi ipak zna kao legendarnog Terminatora. Ono što mu je pomagalo i u bodybuildingu, dobro mu je došlo i kao glumcu – bio je dobar s ljudima. Kao što je jednom prilikom njegova bivša supruga Maria Shriver rekla: Arnold je naprosto cvao među ljudima, to je bila njegova snaga. Dakle, osim što je imao impresivno i ogromno tijelo, bio je karizmatičan, inteligentan, humorističan, a kasnije, kako to obično i ide pa se vidi pod starije dane, i mudar.
Arnold danas / photo: Imdb, Netflix

Moglo bi se reći da je čovjek bio dobar u svemu čega se primio. U dokumentarcu to i objašnjava kao svoju predanost, jasnu viziju onoga što želi postići. To je tu pred njim, pred njegovim očima, jasno kao dan. Uz sve to, naravno, stoje sati i sati mukotrpnog rada. Ima jedna scena gdje Arnold objašnjava kako ga je prijateljeva (radi se o Regu Parku, Arnoldovom idolu iz mladosti) žena, koja je profesionalna balerina, savjetovala kako bolje pozirati na bodybuilding natjecanjima. To su te lude kombinacije s kojima je Arnold eksperimentirao, ali jasno je vidljivo da je bio spreman učiti i isprobavati nove stvari.
Arnold je poznat kao veliki ljubitelj cigara / photo: cigarsexperts.com

No, možemo samo spomenuti i „treći život“ unutar jednog nevjerojatnog života Arnolda Schwarzeneggera, a to je onaj uspješnog političara. Iako je Austrijanac, kao uspješnog čovjeka stvorila ga je Amerika. Od samog početka više Amerikanac nego Austrijanac, pravi je život započeo tek došavši u Ameriku. Oženivši se i provevši 25 godina sa Marijom koja je nećakinja od pokojnog američkog predsjednika Johna F. Kennedy-a, nije to možda ni toliko čudno da je čovjek završio u politici. Postao je dio politički orijentirane i utjecajne obitelji, zar ne? U svakom slučaju, Arnold je želio Americi uzvratiti istom mjerom, želio je pomoći ljudima, napraviti nešto za američki narod. Sama ta ideja i njegov dolazak na scenu je jedna vrsta presedana – on je naime, naivac i idealist, došao u svijet politike bez prethodnog političkog „tereta“, ali i bilo kakvog znanja o politici i njezinim zakulisnim igricama. Nekom se može sve to činiti neozbiljno, ali možda je upravo to stav kojeg treba imati, vrsta osobe koja bi bila bolja za ključne pozicije od ovih uobičajenih, prefriganih i „svim maslima premazanih“ ljudi koji obično završe kao političari.
Arnold i njegova bivša supruga Maria Shriver / photo: people.com

Možda je sad došlo vrijeme da vam kažem kako me moj prijatelj ipak pridobio da bacim oko na dokumentarnu miniseriju o Arnoldu Schwarzeneggeru. Pričao mi je o tom čovjeku koji živi sam na svom posjedu i hrani svog ponija, magarca i pse. Par sati dnevno troši kako bi očistio izmet iz konjušnice/magarčnice, trenira i dalje, pod stare dane pokušava uvijek biti zaokupljen stvarima – praksa koju bi trebali i puno mlađi ljudi prakticirati pa se onda možda ne bi osjećali toliko izgubljeno i depresivno. Problemi besciljnosti i izgubljenosti su danas među mladima zadobili gotovo epidemijske razine. Također, Facebook, iako već pomalo zastarjela i „dinosaurska“ društvena mreža, izbacio mi je par fotki Arnolda kako snima materijal za svoju novu (audio) knjigu „Be Useful“ te igra šah sa svojom svinjom.
Arnold i njegovi psi / photo: Imdb, Netflix

Arnie i njegova magarica / photo: Imdb, Netflix

Teško je, pa čak i danas, pod stare dane, u životu Arnolda naći neke asketske elemente koji obično prate takve mudrace – čovjek još i danas vozi ogromnog Pinzgauera koji je vozilo na 6 kotača, živi na ogromnom posjedu, puši kubanke… Arnold je očito oduvijek pomalo megaloman, ali zagovara ozbiljniji pristup klimatskim promjenama i općenito ekološkim pitanjima koja postaju sve više goruća. Pitanje je bi li ikad ostvario svoje ciljeve da nije megaloman, da ne sanja puno, skoro pa previše, ali očito ostvarivo? Postao je motivacijski govornik koji je sad napisao i knjigu te i dalje pokušava pomoći ljudima da budu uspješni i sretniji. No, možda je greška tražiti nekakva materijalna odricanja od takvih ljudi, takvih mudroslovaca koji iza sebe imaju uspješan i ispunjen život. Zašto vrijedni ljudi ne bi uživali u i više nego zasluženom luksuzu?

Arnie se često uokolo vozi biciklom / photo: Reddit

Na kraju krajeva, ukoliko se odlučite pogledati ovu miniseriju, moći ćete prosuditi i sami. Bitno je za napomenuti da je čovjek svjestan sve boli i problema koje je nanio svojoj obitelji – njegova žena Maria razvela se od njega jer je dobio sina, za što navodno nije dugo vremena znao, sa ženom koja im je bila dio kućne posluge. Supruga ga je s pravom ostavila, ali ako ništa drugo, Arnold je mogao financijski osigurati svog izvanbračnog sina i njegovu majku. Ne opravdava to sam čin preljuba, ali složit ćemo se da je bolje da čovjek ima za platiti djetetu pristojan život ako ga je već napravio nego da je siromah i propalica. Također, bitan moment je kad Arnold objašnjava da on nije nikakav self-made (samostvoreni) milijunaš jer je na njegovom putu do uspjeha sudjelovalo i pomagalo mu mnogo ljudi. Ako to nije mudrost, onda ne znam što je. Arnold je stvarno nevjerojatan.

Oznake: Arnold Schwarzenegger, miniserija, netflix

Kako je spomenuto u prijašnjem zapisu, Barbenheimer nije samo mem već je i kinematografski fenomen koji je kinofilima doista uljepšao ljeto 2023. Iako smo Oppenheimera pogledali više od dva tjedna od svjetske premijere, kada su se već određeni dojmovi slegli, a kritike su uglavnom napisane, svojevrsna dužnost mi je zaokružiti ovu priču i napisati par riječi o Nolanovom novom filmu koji ima poprilične šanse da na više fronti akterima ove priče donese prestižne filmske nagrade. Što se samog Barbenheimera tiče, Barbie po ukupnoj zaradi šiša Oppija za skoro duplo: Barbie (835 milijuna dolara); Oppenheimer (431 milijun dolara).

Povijesni Oppie / photo: medium.com (7 Facts You Did Not Know About The Father of the Atomic Bomb)

Film Oppenheimer rađen je prema biografiji američkog teorijskog fizičara Roberta J. Oppenheimera pod naslovom „Američki Prometej: Trijumf i tragedija Roberta J. Oppenheimera“, koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin. Za taj uradak 2006. godine dobili su Pulitzera. O Christopheru Nolanu se ne mora puno pisati, on je svjetski poznati režiser koji ima mnogo presudnih utakmica u nogama. Filmska postava je također „napucana“ mnogim velikim imenima od kojih je neka prilično čudno za vidjeti: Gary Oldman u ulozi predsjednika Trumana je bio posebno, kratko, ali slatko, iskustvo; Robert Downey Jr. kojega su lijepo postarali, ali sa svojih 58 godina i sam polako ide u tom smjeru; također umjetno naboran, ali uobičajeno odličan Matt Damon utjelovljava generala Lesliea Grovesa koji je svojom fizičkom pojavom dobra protuteža cerebralnom glavnom liku kakav je zapravo i povijesni Oppenheimer bio; Emily Blunt kao Kitty Oppenheimer sa svojim sjajnim trenutkom tijekom saslušanja kad brani svog muža, u biti brani sebe i zdravi razum od sofisterije namještenog odvjetnika u vijeću koje je odlučivalo hoće li se Oppenheimeru produžiti status sigurnosnog odobrenja; tu je i Tom Conti u ulozi simpatičnog Alberta Einsteina; itd. Cillian Murphy zaslužuje posebno mjesto u ovome svemu, naravno. Za ovu ulogu ne samo da je trebalo naći nekog tko će fizički (navodno da je imao posebnu, rekli bi naši ljudi „dijetnu“ ishranu kako bi dodatno smršavio) biti sličan povijesnom Oppenheimeru već je ta ista osoba trebala i dobro odglumiti i vjerno prikazati kompleksnu osobu poput Oppenheimera. Kao i u slučaju Nolana, nema se tu nešto posebno za dodati. Smatram kako će prestižne filmske nagrade reći svoje.

Cillian Murphy i povijesni Oppenheimer - sličnosti su zapanjujuće / photo: Universal Studios

Ostale podatke o samom snimanju filma i tzv. trivije (trivijalnosti?) možete naći na IMDb-u ili drugim stranicama koje se bave takvim stvarima. No, sada kada smo gotovi s generalijama, možemo se posvetiti onome što bi volio nazivati „filozofskom supstancom“ u ovom filmu. Također, želio bih ovdje i izraziti svoje mišljenje kako svaki film može sadržavati svoj „filozofski“ dio koji nas tjera na razmišljanje i o kojem obično pričamo s prijateljima nakon odgledanog filma. Nakon napisanog teksta o filmu Barbie, vidio sam kako kod jednog dijela publike sama ideja da je to film o „Barbikama“ stvara otpor prema promišljanju o izloženim temama, ali se nadam da sam kroz sam tekst dokazao upravo suprotno: autori filma Barbie progovaraju o prilično „teškim“ temama.

Christopher Nolan i njegova filmska genijalnost / photo: Melinda Sue Gordon, Universal Pictures

Kao drugi dio dualnosti Barbenheimera, Oppenheimer je prilično ozbiljan, politički i povijesno točan film. Skoro sam kao pridjev stavio i „muški“ film što bi netko mogao shvatiti kao vrstu provokacije, namjerno potenciranje plitko shvaćene suprotnosti između Barbie i Oppenheimera, ali ni ne moramo ići toliko daleko. Osim ljubavnica od, kako jedan moj prijatelj kaže „ženskaroša s bombom“, njegove žene te još jedne kemičarke s Harvarda koja upadne na projekt Manhattan (prvotno na poziciju daktilografkinje), žene u filmu igraju ulogu zadovoljavanja svojih muževa znanstvenika, rađanja djece koje je povezano s tim i viješanja veša. Kako bi naši ljudi rekli: „najte niš' zamjeriti“ feministkinje, ali takvo je bilo vrijeme (cca 1945.) koje se u ovom filmu portretira. Međutim, na tom tragu se ipak nešto treba dodati. Bilo je žena u znanosti i tada, ali znanost je bila dio muškog* svijeta pa su nagrade (uglavnom) dobivali muškarci. Obraćena mi je pozornost na sam postupak nuklearne fisije, bitan za stvaranje atomske bombe čiji je otac upravo naš glavni junak Oppie. Naime, njemački kemičar i fizičar Otto Hahn je za otkriće nuklearne fisije 1944. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Međutim, sam opis i tumačenje te nuklearne reakcije na čijem je otkriću i postupku intenzivno sudjelovala, dala je austrijsko-švedska fizičarka Lise Meitner. Dapače, ona je tu reakciju i nazvala nuklearna fisija. To je samo jedan primjer, ali mislim da je dovoljno rečeno.

Saslušanje Oppenheimera na kraju kojeg mu je oduzet status sigurnosnog odobrenja / photo: Universal Pictures

Matt Damon i Cillian Murphy / photo: Universal Pictures

Nije me sram priznati da me politički filmovi nikad nisu toliko inspirirali i da je politika kao djelatnost u mojoj glavi oduvijek povezana uz riječi poput: sofisterija, neiskrenost, pretvaranje i spletke, kvarenje čak i ljudi dobrih namjera, prljavština, itd. Istina, naša domaća „politika“ nikako nije doprinijela poboljšanju mog viđenja te najstarije djelatnosti na svijetu (uz onu drugu djelatnost koja isto počinje na slovo P). Bez povijesti nema znanja i svi bi samo bili osuđeni na ponavljanje istih grešaka (ma neki čak i uz dostupnu mudrost povijesti čine upravo to), ali nažalost, kako se ono kaže da upravo pobjednici pišu samu povijest pa se i u svezi toga treba biti oprezan. Većinu filma o Oppenheimeru prati politika jer na kraju krajeva, radilo se o pitanju američke nacionalne sigurnosti. Ukoliko netko ne bi bio upoznat sa „crvenim strahom“ i paranojom koja je vladala Amerikom tada, ubrzo bi kroz film saznao da je očito biti komunist loše za bilo kakav status u tadašnjem američkom društvu. Nakon što im je bio koristan i to prestao biti, američki moćnici su Oppenheimera „optužili“, to jest, blaže rečeno uništili mu ugled na način da su mu nakon ispitivanja Grayovog (Gordon Gray, voditelj Sveučilišta u Sjevernoj Karolini) vijeća odbili produžiti status sigurnosnog odobrenja. Oppenheimera su zapravo sumnjičili još od 1930-ih da je preblizak sa razlitičim udrugama i skupinama američkih komunista (ljubavnica Jean Tatlock koja se na kraju ubila jer se Oppenheimer nije mogao s njom nastaviti povremeno „družiti“ jer radi na tajnom projektu Manhattan; brat Frank koji je također bio komunist; prijatelj Haakon Chevalier koji je htio Rusima dati informacije o napretku Amera što se tiče atomske bombe). No, bio je toliko genijalan u teorijskoj fizici da nije bilo bitno što je nekad davno ili relativno nedavno koketirao sa komunistima. Budući da smo i mi živjeli u jednoj takvoj zemlji, nije ni našim ljudima strano da je netko nekad bio okorjeli komunist, član komunističke partije, a danas je, eto, pristojan, istina stariji, čovjek koji voli demokraciju, slobodu i glasa možda čak i za HDZ (jer opozicija je u raspadu već jedno vrijeme). Šta ćemo se mi bojati tog crvenog vraga kad smo i sami bili crveni vragovi!

Oppie gleda hoće li padati?!? / photo: Universal Pictures

Očito je da je Robert Oppenheimer bio kompleksna osoba. Genijalac, ali narcis koji je imao veliki apetit za slavom i za priznanjem. Pustimo to što je varao ženu, već smo zaključili da u to doba žene nisu bile toliko bitne ni cijenjene. Sukus problematike ovog filma je, naravno, etičke prirode. Bilo je to izvanredno doba u kojem su se otkrivale velike i zaista bitne stvari. Nekima će poznate rečenice iz Bhagavad Gite ostati u pamćenju samo zbog golišave Florence Pugh (Jean Tatlock) koja se sprema zajahati budućeg „uništavača svjetova“. Zbog te scene seksa u filmu, navodno su se ortodoksni Hindui uvrijedili i htjeli da se to makne iz filma. Međutim, mislim da nama danas nije jasno kakvi su ulozi tu bili stvarno u pitanju.

„Je li dovoljno velika?“ – Niels Bohr
„Za završiti rat?“ – Oppenheimer
„Za završiti sve ratove!“ – Bohr

Atomska je bomba, a kasnije i hidrogenska bomba, doslovno oslobađanje čiste i razorne snage svemira. Ona je sada u rukama čovječanstva zahvaljujući Oppenheimeru i njegovoj ekipi iz Los Alamosa, zapravo zahvaljujući radu svih ostalih znanstvenika do te točke, znanstvenika koji su radili na tom „ljudskom kolososu“ kojeg je znanje iz fizike samo jedan mali dio. Cilj je bio doći do te nevjerojatne sposobnosti prije Nijemaca. Na kraju je ispalo da Nijemci što se tiče atomskog naoružanja nisu bili nigdje niti blizu Amera – navodno zbog svojeg antisemitizma koji ih je zaslijepio i zbog kojeg su zabranili znanstvenicima židovskog porijekla rad na stvaranju atomskog oružja. Hitler se ubio u svom bunkeru, a Japanci su ostali u ratu sami, a kakvi oni jesu, najponosniji i najtvrdoglaviji narod, nikad se neće predati. Na jedan čudan način, moglo bi se reći da je Hitler spasio svoje Nijemce od nuklearnog uništenja i radijacije koja bi tu uokolo po Europi kolala još tko zna koliko. Kad se bolje razmisli, Japan je bio, zbog svoje relativne udaljenosti, idealno igralište za testiranje atomske bombe. Užasne su to scene kad se okupi američki vojni vrh zajedno s Oppenheimerom pa dogovaraju gdje će baciti bombu, gdje bi bilo pogodno? Pa jedan od gazda govori kako je odustao od bombardiranja Kyota jer je tamo bio sa ženom na medenom mjesecu, stvarno je prekrasno tamo, kulturno dobro svijeta je taj Kyoto... Za one koji ne znaju, brojke koje se spominju kada se govori o Hirošimi i Nagasakiju dosežu sveukupno vrtoglavih 220.000 umrlih. U to je uračunati direktni udar, a onda i posljedice radijacije.

Oppie je sve više zabrinut / photo: Universal Pictures

Poanta je bila dobiti u ruke tu mogućnost prije nego je dobiju zlikovci poput Nijemaca, a onda da ne spominjemo i Ruse. Zanimljiva je ta naša Amerika, ta najveća nacija na ovom planetu. Slična stvar je Amere pogonila i kasnije, kad su jurili na Mjesec (makar danas postoje ljudi koji ne vjeruju da je čovjek stupio nogom na taj prirodni Zemljin satelit – ali to postaje rupa bez dna jer neki onda pak ne vjeruju da je Mjesec prirodni* satelit nego je tu postavljen od... valjda Anunnakija, Sumerana u svemirskim odijelima, šta god). Bila bi velika sramota da su Rusi prvi dotaknuli Mjesec i ostvarili taj ljudski san još od prvih pogleda u zvjezdano nebo. Ukoliko nekoga zanima kako bi hipotetski to bilo da su Rusi ipak prvi došli na Mjesec, postoji serija For All Mankind pa bacite oko.

Već svjetski poznati Oppie / photo: Universal Pictures

No, ovdje se nije radilo o prestižu i ostvarivanju snova. Ovdje se radilo o pukom preživljavanju. Tko će prvi demonstrirati da ima tu moć da baci bombu i obriše toliko ljudi s lica Zemlje, taj će ostvariti uvjete svjetskog mira. Rat je tada i prestao, Japanci su se predali, a „naši“ dečki su se vratili doma. Pitaj dragoga boga (ili Višnua?) jesu li i dan-danas Japanci zaboravili tu, jednu od najvećih tragedija u povijesti ljudske vrste? Pa pobogu, mi ne možemo zaboraviti stvari PUNO manjih razmjera otprije 30 godina!

Neki kažu da postoji određena ljepota u ovim gljivama nakon nuklearnih eksplozija - božanska sila svemira u ljudskim rukama, to je ono što nam se sviđa / photo: nuclearmuseum.org

Zbog svega što se dogodilo, prvi dio filma, koji je cijeli općenito jako ne-linearan, lakše je za prožvakati jer prikazuje napeti* akademski život američkih intelektualaca koji se malo bave znanošću, malo skliznu u „politiku“ i koketiraju s prije spomenutim komunističkim, lijevim idejama. Črčkarije na ploči, beskonačne formule i izvodi – to su ti filmski prizori genijalnosti u znanosti. Ako uopće film možemo podijeliti na „prvi“ i „drugi“ dio (ne mislim na onu Cinestarovu proizvoljnu pauzu gdje radnju prekinu praktički usred rečenice), drugi dio postaje puno mučniji za gledati. Rekao bih da sve do testiranja Trojstva (16. srpanj 1945. g.), stvari još nekako jesu pod kontrolom. Poslije toga, značajna uloga Oppenheimera, ali i bilo kojeg drugog znanstvenika koji je radio na projektu Manhattan prestaje. Kako to obično uvijek i biva, preostalo je u rukama vojnih lica. Ubrzo shvaćamo da je ovo film o posljedicama – posljedicama na čije nas prve uzroke podsjeća upravo ovaj film. Posljedice koje bi mogle rezultirati u horor priči.

Gospon Teller, otac vodikove bombe, Mađar, uživa u predstavi Trojstva / photo: Universal Pictures

Oppenheimer, nakon samog bacanja bombi na Hirošimu i Nagasaki, doživljava razne traume, nekad u obliku stvarnih iluzija, odnosno to je tako prikazano u filmu. Čovjek doživljava moralnu krizu koja nije ništa drugo već početak krize identiteta, preispitivanje samoga sebe, čuje gomilu kako lupa nogama. Ta gomila na kraju ispadne njegova publika, njegovi kolege s projekta koji slave i vesele se jer su uspjeli u onome što su svih tih godina radili i za što su puno toga žrtvovali. Nolan je sve to prikazao naprosto genijalno i ovo je jedan poseban kino doživljaj. Nismo ga spomenuli na početku, ali čovjek zadužen za glazbu u filmu je Ludwig Göransson. Puno je riječi hvale za ovaj film i ekipu koja ga je radila, ali glazba gotovo organski prati samu radnju, a pogotovo stvarne „noćne“ more koje prate Oppija nakon bacanja bombi. Koža koja se odljepljuje s lica još živih ljudi, bljeskovi, ljudi koji povraćaju, detonacije, opet lupanje nogama. Bitan moment kojega treba spomenuti, a vezan je uz moralnu krizu Oppenheimera, jest kada Oppenheimer dođe na audijenciju kod predsjednika Trumana. Oppie objasni svoju zabrinutost i kaže kako osjeća da ima krv na rukama. Truman ga samo jedno vrijeme gleda i onda mu kaže da nikoga nije briga tko je napravio bombu već tko ju je bacio, a to je upravo on – predsjednik Truman. Kad Oppie izlazi iz ovalnog ureda, čuje se Trumanov glas kako kaže: „Nemojte više puštati tog plačljivca u ured.“

Urnebesni Oldman kao predsjednik Truman / photo: Universal Pictures

Teška se pitanja postavljaju: je li trebalo prestati raditi na bombi, to jest odustati od bombardiranja nakon što je Njemačka ispala iz rata? Je li se moglo „dokazivanje“ sposobnosti masovnog uništenja prikazati neprijatelju na drukčiji način, bez toliko ljudskih žrtava? Jesu li japanski civili zapravo civili budući da su Japanci trenirali svoje građanstvo da se bore ukoliko dođe do invazije/napada? Je li trebalo prestati raditi na tehnologiji masovnog uništenja nakon što je Japan bombardiran? Treba li danas raditi na tehnologiji masovnog uništenja? Gdje je točka nakon koje povlačimo crtu i kažemo: sad je dosta s tim destruktivnim glupostima, idemo upucati lovu samo na transport i u tehnologije koje su nam potrebne za „osvajanje“ svemira?

Simpatični Štajni i Oppie u razgovoru uz jezero / photo: Universal Pictures

U jednom, ranijem trenutku na projektu Manhattan, javi se sumnja među znanstvenicima te se radi matematički izračun šanse da atomska reakcija koja bi detonacijom započela, nikad ne bi završila te bi na kraju zapalila cijelu zemljinu atmosferu i uništila sav život na Zemlji. Naravno, izračun je samo izračun, više se puta u filmu spominje kako nas teorija može dovesti samo do određene točke. Nakon toga treba praksa odnosno testiranja. Ne samo testiranje Trojstva, već je cijeli projekt Manhattan bio jedno veliko kockanje, jedan veliki rizik, ne samo gubitka novaca nego i gubitka ljudskih života. Na kraju je mnogo života i izgubljeno. Film završava poznatom scenom negdje s početka filma: stari Einstein hrani patke i padne mu šešir. Oppenheimer dolazi do njega i dodaje mu šešir. Podsjeća Einsteina na onaj trenutak kad mu je došao sa izračunom šanse da bi se lančanom reakcijom zapalila cijela atmosfera. Einstein se sjeća, a Oppenheimer mu kaže da su možda već samim time što su čovječanstvu dali atomsku bombu uništili svijet. Opet vizija Oppenheimera koji se vozi u avionu, a pokraj aviona prelijeće gomila bojevih glava. Bombe padaju. Atmosfera gori.

Oznake: Oppenheimer, Nolan, Barbenheimer, ljeto 2023.

Za publiku koja prati, fenomen Barbenheimera dobro je poznat budući je Internet prepun memova i drugih zabavnih sadržaja te usporedbi na temu. Pokazalo se da mnogi filmoljupci nisu htjeli propustiti premijere u svojim kinima te su tako filmovi Barbie i Oppenheimer prisilili ljubitelje da ostanu 5-6 sati u kinima, dakle na obje projekcije, a ne samo 2-3 koje bi proveli gledajući samo jedan od filmova. Zanimljivi podaci, ali u ovom ćemo se blog zapisu koncentrirati na analizu elemenata u novom i, čini se, megapopularnom filmu Barbie, redateljice Grete Gerwig koja je zajedno s Noahom Baumbachom napisala scenarij. Dakako, ova analiza će sadržavati snažne tzv. spoilere (hrv. pokvarivač?) jer bez njih se ne može ući u materijal. Upozoreni ste pa krenimo!


image share
Barbenheimer

Pred samim kinom učinilo nam se kako smo nešto krivo shvatili jer je, odokativno, 70% pohodilaca projekcije nosilo barem jedan komad odjeće ružičaste boje. Mi, kakvi manje-više uvijek jesmo, došli smo u sivilu i crnilu, tamnih tonova, ali nekako veseli i s pozitivnim mislima u glavi. O filmu sam unaprijed bilo što odbijao čitati jer je to uvijek jedna posebna vrsta zamke i znao sam da neće stati samo na jednom članku nego ću prekopati cijeli Internet ne bih li našao dublja značenja za plitke, prve riječi, prvog članka na koji bih nabasao. Rečeno mi je samo, a što nisam mogao odbiti kao informaciju na prepad, da će ovo biti film o preispitivanju standardne ljepote, estetike ljudskog tijela i da će se „o tom filmu još kod nas pričati“. Kao i uvijek, vjerojatno samo u krugovima koje takvo što zanima. Štošta se uzima zdravo za gotovo pa onda kad se nešto pojavi u ovakvom pop-kultura obliku, ljudi počnu raspravljati. Ispalo je da će imati stvarno o puno toga za raspravljati nakon ovog filma. Apsolutno sam za takav način gurkanja ljudima pod nos „teških“ odnosno bitnih tema. To je često i jedini način nuđenja, da ne kažem, filozofije običnom puku*.

Spoznaja da postoji Barbie lutka

Moje prijatelje i mene su na prvu osvojile početne scene koje nisu nimalo skrivale da aludiraju na poznate scene iz Kubrickove Odiseje u svemiru – trenutak kad majmuni, naši preci, otkriju mogućnosti oruđa te tako naprave ogroman evolucijski skok koji će na kraju dovesti do civilizacije kakvu poznajemo danas. Naime, djevojčice, koje se oduvijek igraju s lutkama, a te lutke dolaze i dan-danas često u obliku ljudskih beba, su shvatile da postoji (da je izmišljena i stvorena, od tvrtke Mattel) lutka Barbie koja predstavlja odraslu ženu, po standardu lijepu ženu te su počele razbijati bebe i sve ostalo što je išlo uz to: kuhinje, zibaljke, hranilice i pojilice i što sve ne... Da, sve su to pripreme djevojčica da bi jednog dana postale majke i brinule se za svoju obitelj, sve se to ugrađuje i konstruira pomoću tih prvih igračaka, koraka u razvoju. Znam, znam, sad bi svi ovi današnji protivnici promjene spolova (i postojanja različitih rodova, kojih je već mnogo na popisu) poludjeli i bili alarmirani, ali mi ne idemo toliko daleko. Prije je alarmantno ukoliko netko ne vidi problematičnost u tome da se djevojčicama daju isključivo igračke lutaka, a dječacima autića, te se dapače, ide toliko daleko da jedni druge ismijavaju ako zadanu vrstu igračaka za svoj spol ne posjeduju.

Barbie i Ken

Potom smo uvedeni u Barbie svijet koji je ružičasti doslovno i u dubljem smislu. Znate kad nekome kažete da prolazi kroz život gledajući sve kroz ružičaste naočale? E pa točno takav je Barbie svijet. Naravno, takvom svijetu se mogu veseliti samo oni koji još nisu iskusili ovaj naš stvarni svijet. Dakle, to mogu biti samo djeca od koje će neka ostati duže zaštićena, a neka kraće od tzv. surove realnosti. Također, u Barbie svijetu ne žive samo sadašnji i uspješni „modeli“ Barbika, već tamo žive i one Barbike koje se zbog ovih ili onih razloga prestalo proizvoditi. Prestali su proizvoditi npr. „trudnu“ Barbie koja se prodavala pod imenom Midge. Malo istraživanja će vas dovesti da je otac djeteta (muškog djeteta naravno, sinčić se zove Ryan) upravo Kenov dobar prijatelj Allan. U Barbie filmu to tako nije prikazano te je Allan portretiran kao dosta izgubljeni lik koji ne zna što zapravo u ovom svijetu radi, a po pažnji koju je dobivao od Barbika, čini se da to nikome ni nije bitno. Međutim, iako vam mogu promaknuti svi ti detalji o drugim likovima iz Barbie svijeta (dadilja Skipper; Stacie – mlađa sestra od Barbie; Chelsea – najmlađa sestra od Barbie; neimenovani pas koji kaka i laje; Teresa – prijateljica od Barbie, itd.), nikome ne može promaknuti slavni Ken. Ili može? Dajte zamislite svijet u kojem takva jedna djevojka, takva jedna žena poput Barbie nema dečka/muškarca u svom životu? Što nije u redu s njom?!? A sad zamislite da se sve to događa 1961. kad je prvi Ken stvoren i predstavljen kao dečko od Barbie. Svako vrijeme ima svoje neke boljke, a mogli bi reći da smo u tom pogledu ipak, barem malo, napredovali... Ili nazadovali, kako bi rekli naši zabrinuti stari. Na tematiku i osobnost Kena u filmu vratit ćemo se uskoro.

Glavni Ken kojeg glumi Ryan Gosling

No, da preskočimo detaljne opise kako je to točno u Barbie svijetu (ružičasto i šareno, bez uobičajenih problema i neugodnosti postojanja), radnja se zahuktava i počinje kad glavna junakinja, stereotipna Barbie koju glumi Margot Robbie, počinje dobivati misli o smrti, postaje anksiozna i zabrinuta, otkrije celulit na desnom bedru, stopala joj postanu spuštena, a ne onako kako već Barbike imaju (stopala spremna za navući visoke pete). Naša Barbie upadne u probleme te je ostale Barbike pošalju kod „čudne“ Barbie – to je ona Barbie s kojom se malo grublje igralo te je ošišana, na dijelovima zapaljena, precrtana/tetovirana s bojicama, nekima je otkinuta glava, udovi... ma znate kako je to već išlo kad su neke djevojčice (a i poneki dječaci) počeli eksperimentirati sa svojim lutkama. Čudna Barbie je izopčenica iz Barbie društva, ali je svejedno idu pitati za savjete jer ona posjeduje ta čudna znanja, njoj su se također dogodile užasne stvari pa ona ima iskustva s neugodnostima, itd. Drugim riječima, čudna Barbie je doslovce metafizičarka, plemenska vještica među svim ostalim Barbikama. Čini se da Barbie mora otputovati u stvarni svijet i vidjeti što se točno dogodilo sa njezinom „vlasnicom“, zašto je depresivna i utapa se u sumnjama?

Čudna Barbie

Tu je moment gdje saznajemo da postoji sasvim realna i opipljiva veza između stvarnog svijeta i Barbie svijeta. Glavna junakinja počinje osjećati sve te čudne, uobičajeno ljudske, više na negativnom spektru, osjećaje jer njezina „vlasnica“ osjeća upravo to. Do prije ove spoznaje, o postojanju određene veze između dva svijeta, činilo mi se da bi ovaj Barbie svijet mogao biti reprezentacija Platonovog svijeta ideja. Međutim, veza s tim svijetom ideja je u tom kontekstu nepoznata osim u smislu da filozof spoznaje i zahvaća u te ideje, ali on ih nikako ne mijenja. One su tamo negdje, one su vječne, a filozof ih spoznaje. Mogli bi cjepidlačiti pa reći da je spoznavatelj tih ideja, onaj koji je u doticaju s njima, već u početku promijenjen samim činom, ali u filmu vidimo jednu stvarnu, opipljivu vezu i utjecaj, više nalik na magiju s voodoo lutkama. No, to ne mijenja činjenicu da stanovnici Barbie svijeta, a pogotovo naša stereotipna Barbie, vjeruju kako imaju veliki i to isključivo pozitivan utjecaj na stvarni svijet. To su osviještene lutke, stvorene da budu inspiracija djevojčicama diljem svijeta – možete postati što god zaželite i čemu god posvetite svoju pažnju i trud, samo vam je nebo granica! Kako me upozorio moj prijatelj, tu bi se moglo naći i Junga i njegovih arhetipova, ali oživotvorenih. Da, vjerojatno pomišljate da je ovo jedan čušpajz, jedan kolaž čudnovatih ideja i niste uopće u krivu, ali sve nas to može navoditi na ideju da ovo zapravo nije film namijenjen djeci. U kinu je bilo mnogo djece, bilo je mnogo mama s djecom, pogotovo djevojčicama. Dječaka je bilo manje, osim onih koji su ostali dječaci u duši (i moguće oni koji su se igrali s Barbie lutkama kad su bili djeca – iz toga nije izuzet ni autor ovih redaka). Nekima je bilo samo bitno da vide Barbike i taj ružičasti svijet. Sasvim moguće da je nekima i samo to bilo shvatljivo. Pustite djecu da budu djeca! Ionako će odrasti kad tad i suočiti se sa svime i svačime. No, mi moramo nastaviti „odraslim“ putem.

Allan, Kenov pajdaš

Kenova ima mnogo. Svaka Barbika mora imati svog Kena, naravno. Kenovi, čini se, žive (i prenoćuju) na plaži gdje se Barbie zabavlja kako dan prilazi svom kraju. Kenovi su prikazani kao likovi koji „žive“ samo kad ih Barbie pogleda, kad im obrati pažnju. Zamišljeno je tako, a i prikazano na filmu: Ken je jedan prilično bezličan lik koji mora ovdje biti samo zbog Barbie i, kao i njegov prijatelj Allan, ne zna što je njegova svrha. Mogli bi ići dalje pa reći da je to neka izvrnuta situacija iz stvarnog svijeta gdje postoje žene koje bez svojih muškaraca nisu nitko i ništa. Da, baština teškog patrijarhata i naše nasljedstvo iz prošlosti, nadajmo se sada sve manje prisutno (ili samo bolje skriveno?). Međutim, postoje li i obrnute situacije – muškarci koji nisu ništa bez svojih žena? Društvo je agresivno išlo ili ide u tom smjeru da se takve brzo preodgoji te dečkići oduvijek moraju barem približno znati što žele, ponašati se tako i ukoliko odmah ne dobiju to što žele, ne pokazati nikakve emocije u svezi toga. Često, čak i danas, za sve radnje iz operativne svakodnevice koje stoje iza velikih uspjeha muškaraca, brinu i dalje žene.


Vožnja prema stvarnom svijetu

Barbie i Ken otputuju u stvarni svijet. Treba ovdje naglasiti da stereotipna Barbie prilično ignorira Kena, svaku večer partija sa svojim prijateljicama/drugim Barbikama i nikad nema vremena za njega. Ken i Barbie se nijednom ne poljube tijekom filma. U tom smislu, Barbie nije ni znala da se Ken prešvercao na zadnjem sjedištu njezinog ružičastog automobila i prvo nije htjela da ide s njom, ali lik je ponio svoje šarene role koje su potrebne za putovanje u stvarni svijet, pa ajde neka ide. Barbie je u najboljem slučaju Kenu daleka, otuđena, jedva-djevojka.

Kad Barbie i Ken dođu u Los Angeles na svojim šarenim rolama i u šarenoj odjeći, svi ih čudno gledaju. Muškarci Barbie dobacuju svašta, a prednjače u tome bauštelci, naravno. Ona se pita zašto je svi odjednom gledaju kao objekt? Ken zbog svog izgleda ima puno manje neugodnosti, a neki bi rekli da ima sreće da nije nabasao na veće čobane. Ipak je to „veliki beli svet“ Amerika, ne? Bitni moment se dogodi dok Barbie sjedne i pokušava umom dokučiti, u mislima vidjeti tko je i gdje je njezina nesretna vlasnica. Ken pita za dopuštenje da odluta malo okolo i vidi što ima u stvarnom svijetu. Margot Robbie je ovdje prikazana kao Buddha koji ima spoznaju o stvarnom svijetu i njegovim problemima i boljkama te se budi. Scene nam prikazuju djecu koja trče pa plaču, parove koji se svađaju i na rubu prekida su, a najvažniji je moment kad se pogleda u oči sa staricom koja također sjedi, nasmijana. Barbie joj kaže da je prekrasna, a starica odgovara da ona to zna i nasmije se. Moramo shvatiti da je sasvim moguće da Barbie nikad dosad nije vidjela stariju osobu. Buddha i nasmijani redovnik koji je unatoč svojoj starosti sretan, ništa drugo. Ovo Barbie daje nadu i novu snagu te ima viziju svoje vlasnice u školi.

Nasmijana starija gospođa iz stvarnog svijeta

Ken za to vrijeme ima svoje spoznaje. On upoznaje patrijarhat i fascinaciju konjima. Vidi sve te muškarce u odijelima s aktovkama. Vidi mušku ekipu u teretani koja se međusobno potiče u vježbanju, postajanju boljim i jačim. Vidi automobile koji su mnogim nesigurnim muškarcima i danas dio ili čak cijeli identitet. Odlazi u knjižnicu posuditi knjige o kamionima i konjima. Jedna žena ga je čak upitala koliko je sati? Kenu se otvaraju oči. Ken lebdi na krilima spoznaje. Ken spoznaje istinu. Ovim svijetom vladaju muškarci!

Barbie i Ken stalno budu uhićivani jer ne znaju pravila stvarnog svijeta

Barbie i Ken se ponovno udružuju i oboje jedva čekaju da kažu jedno drugom kako stvari zapravo stoje. Ken samo natukne da muškarci vladaju ovim svijetom i da je u njihovom Barbielandu sve krivo postavljeno. Barbie je sebeinvolvirana i dalje (prokletstvo bivanja cijeli svoj proizvodni vijek u centru pažnje) te prečuje taj Kenov dio o patrijarhatu. Barbie i Ken kreću prema školi gdje bi mogla biti njezina vlasnica. Barbie pronalazi mladu djevojku Sashu za koju vjeruje da je njezina vlasnica, ali je Sasha pred frendicama ismije i ponizi, servirajući prilično buntovne i donekle točne tvrdnje o Barbie – točnije, ona joj samo servira istinu o tome što ljudi u stvarnom svijetu misle o Barbie: ona ih je zapravo porobila jer su očekivanja, fizička i psihička, od žena nebeski visoka, ona je fašistica i razlog zašto mnoge djevojke i žene diljem svijeta pate, sve su to nerealni prikazi žene i takve postoje samo u Diznilendu, pardon, Barbielandu. Barbie uplakana odlazi i ne shvaća zašto je Sasha toliko okrutna prema njoj, zašto je u biti cijeli svijet takav prema njoj, a ona bi trebala biti idol, ideja kojoj treba stremiti i koja nadahnjuje djevojčice diljem svijeta!

„Dok si bila ti, obična kumica,
Zvali su te svi, Barica!
A vu firmi ti sad si šefica,
Svi te zoveju, Barbara!“

Dreletronic, Čušpajz

Za našu Barbiku bio je takav put, samo obrnut.

Barbie se suočava s realnošću

Gazde iz Matella do onda već dobro znaju da je jedna od Barbika pobjegla iz Barbielanda i šalju po nju ekipu u FBI SUV-ovima. Ken nema hrabrosti ići za njom pa se odluči vratiti u Barbieland kako bi drugima prenio spoznaje o stvarnom svijetu. Srećom, za Barbie saznaje i žena imenom Gloria, koja je sasvim slučajno majka od djevojke Sashe i tajnica od bezimenog gospodina, direktora Matella kojeg glumi uvijek urnebesni Will Ferrell. Barbie odvode u Matell i ona dobiva audijenciju kod direktora. Korporacija samo želi da se Barbie vrati „u kutiju“ i sve će biti zaboravljeno te će je vratiti u Barbieland. No, Barbie je već jedno vrijeme svjesna i shvaća da se nešto zloćudno sprema. Bježi ljudima iz Mattela koji su portretirani kao stereotipni pripadnici birokracije koji ne mogu bez kartice izaći iz ureda. Jureći kroz zgradu Mattela, Barbie ulazi u sobu gdje za kuhinjskim stolom sjedi starija gospođa. Barbie joj ispriča što se događa i da je izgubljena te joj starija gospođa kaže da ne misli da nešto s njom nije u redu, da je sasvim okej tako kako je. Gospođa upućuje Barbie na izlaz iz zgrade. Ne znam zašto sam u tom trenutku pomislio na scenu kad Neo dolazi kod Oracle, ali ispalo je da je taj neki „predosjećaj“ bio skoro* pa točan na kraju filma. Gloria i Sasha pokupe Barbie te se Barbie i Gloria prepoznaju – Gloria je ta nesretna „vlasnica“ lutke, žena u srednjim godinama, nezadovoljna svojim životom pa je počela crtati dizajne za depresivnu Barbie što je počelo utjecati na stereotipnu Barbie te je ona počela imati te neke „čudne“ osjećaje.


upload png
U lovu na Barbie

Glavne junakinje ne znaju kud bi pobjegle Mattelovim ljudima u crnom te na kraju odlaze u Barbieland. No, tamo ih dočekuje druga vrsta problema. Ken je pretvorio cijeli Barbieland u Kendom (aluzija na riječ kraljevstvo, eng. Kingdom) – patrijarhalno društvo, ali idealno, ne ono koje je vidio u stvarnom svijetu, tako si barem Ken umišlja. Druge Barbike koje su dosad bile uspješne žene, doktorice, odvjetnice, političarke pa čak i bauštelke (e to je poticajna i pozitivna bauštela kakvu bi trebalo vidjeti u stvarnom svijetu!), postale su kućanice i najveća čast im je bila služiti muškarcima. Poseban ritual je bio kad bi Barbie dodala pivo svom Kenu. A što su muškarci odnosno Kenovi radili u tom svijetu? Pa, moj komentar bi mogao biti da je ovo jedini svijet, takav „idealan“, u kojem bi se muškarci mogli ponašati na taj način. Dakle, oni su vježbali, vozili automobile/SUV-ove, slike i videi konja su bili svugdje, igrao se stolni nogomet, golf, a posebno se uživalo u mini-frižiderima u kojem su bile samo pive. Sve je to u nekoj mjeri okej, ali to je, ajmo to reći riječima realnosti kakvu doživljavaju prosječni ljudi, kao vječni godišnji gdje ovih „drugih“, napornih stvari u životu nema. Da, priznajem da bih mogao i ja tako živjeti. A danas u ovom našem stvarnom svijetu tako žive samo bogataši. Vražja Barbie, pa što oni tim filmom zapravo promiču?!? Ma ne, smiri se, pa to je svijet ideja!

Konji - navodno ih svi muškarci vole

Vidjevši druge Barbike, stereotipna Barbie je devastirana. Ken je bio prema njoj bezobrazan (ili samo pravedan?). Sad je ona vidjela kako je to dok on nikad nema za nju vremena, kad je svijet posložen samo za njega, a ona neka izvoli spavati na plaži ili još bolje: u kuhinji! Okrenulo se, a vjerujem da će svi nice guys-i (često ti isti spadaju u skupinu incela, a čiji se predvodnik i velika inspiracija smatra psiholog Jordan Peterson) biti sretni s ovim ishodom. Ako se pitate tko su ti ljudi i ne pratite toliko te mizogine skupine kojih ima prepun Internet, ukratko bi mogli reći da su to Kenovi iz stvarnog svijeta. Zapravo, to je zanimljiva perspektiva kako promatrati Kena. No, ovi Kenovi su svi fizički gotovo savršeni pa tu nema neke zapreke dok ovi naši „Kenovi“ iz stvarnog svijeta često tu štekaju, pa ih onda nitko ne pogleda (često takvi žele samo manekenke i „desetke“), a oni zauzvrat počnu mrziti ženski rod i govore da su sve žene površne. Tužno.

Ken the man

Barbie plače i bespomoćno leži na podu. Gloriji je žao i ne zna što bi učinila, ali ratoborna i buntovna kćer Sasha nagovara majku da se vrate u stvarni svijet, da ova Barbie ne zavređuje njihovu pažnju jer samo leži i plače, neće se boriti za sebe i promijeniti situaciju. No, kako to na kraju uvijek ispadne, majka i kćer se okreću te se vraćaju u Barbieland pomoći stereotipnoj Barbie. Odlaze svi zajedno kod „čudne“ Barbie te zaključe da su svim Barbikama isprali mozak s patrijarhatom. Čini se da im Glorijin govor koji osnažuje žene te govori istu onu priču o previsokim očekivanjima od žena u modernom društvu, otvara oči i vraća ih na „pravi put“. I tako junaci jednu po jednu Barbiku spašavaju, a utjecaj patrijarhata sve više opada. Kenove zavade lako pomoću ljubomore. Brzo se to bratstvo muškaraca raspalo dok su im drugi, u biti jedni drugima međusobno počeli „uzimati“ njihove Barbike. Čini se da se ta priča nikad neće promijeniti. Kenovi imaju mini-rat na plaži, a za to vrijeme Barbike izglasavaju novi-stari Ustav i „vlast“ je opet u rukama Barbika. Javljaju se tu neka pitanja u svezi demokracije, ali da, Kenovi zapravo nisu izašli na izbore.

Dok se Kenovi mlate, Barbike preuzimaju natrag vlast nad Barbielandom

U završnom dijelu filma vidimo mentalno raspadanje glavnog Kena koji se opet mora vratiti na svijet bez konja i svih tih prekrasnih muških stvari. Zanimljivo je da nije bilo nijednog konja prije Kenovog patrijarhata jer Barbie je često jahala na konjima i voljela ih ako se dobro sjećam. Ken (Ryan Gosling je jednostavno izuzetan u svakom momentu ovog filma, i kad je sretan i kad je nesretan) i Barbie imaju razgovor i Barbie mu objašnjava da on mora sam za sebe naći svoju svrhu te da mu identitet ne može ovisiti o njegovoj djevojci. Mogao bih reći da me muči taj dio s „djevojkom“ jer je jasno iz gotovo svakog momenta u ovom filmu da Margot nije zaljubljena u Ryana te da je on samo njoj dodijeljen* i to je sve. Ne, nema tu onog naknadnog zaljubljivanja kao kad slušamo one priče o dogovorenim brakovima pa se ti ljudi, navodno, pomire sa ljudima koje im je dodjelila sudbina (u biti, njihovi sebični roditelji). Razumljivo je i zašto nisu na kraju mogli njih dvoje spojiti, pokvarilo bi to cijelu konstrukciju gdje svi moraju biti neovisni i snažni. To je poruka, ne?

Ken je (k)enough?

A što se na kraju dogodilo sa stereotipnom Barbie, kud će ona? Ona je imala razgovor sa „Stvoriteljicom“, onom gospođom koju je prvi put srela u Mattelovoj zgradi kad je bježala od ljudi u crnom. Rhea Perlman glumi Ruth Handler, ženu koja je izmislila i stvorila lutku Barbie. Stereotipna Barbie pita za dopuštenje da postane prava žena i ode u stvarni svijet. Film završava tako da Barbie ode na svoj prvi ginekološki pregled (ne znam tko još to ne zna, ali sve lutke iz Barbie svijeta nemaju spolne organe).

Iako je film prepun briljantnih i doista inteligentnih doskočica, ironija i sarkazama, izvrsne glume na svim frontama te nadasve humora, teško je donijeti generalni zaključak o tome kud zapravo ovaj film želi da naše misli na kraju odu. Nije to ništa čudno, ne indicira to loš scenarij ili nezaokruženost priče. Nedovršenost i nepoznati smjer, to jest otvorenost puta za sve i svašta, to je odlika današnje umjetnosti, ali i općenito (post)modernog izričaja.



Postoje problematična mjesta na kojima smo se mogli i duže zadržati. Jedno od tih koja mi padaju odmah na pamet i muče me čak i nakon napisanog je ta neugodna pozicija Kena. On je bio sretan u svom Kendom patrijarhatu, ali onda su bile nesretne Barbike. To jest, „sretne“ su bile one za koje se zaključilo da im je ispran mozak. Nažalost (ili na sreću? Kako za koga, naravno), i u današnjem, stvarnom svijetu postoje ljudi koji su sretni kad mogu nekoga „služiti“. Kad su to u pitanju žene, pokret koji se naziva feminističkim poludi na to i pita se: pa kako one to mogu podnositi? Kad se pojavi takav muškarac, njega se naziva papučarom, ali nitko se ne pita jesu li možda ti ljudi sretni na način da više sebe daju za nekog tko radi očito izuzetne stvari u životu? Kažu da su svi za nešto stvoreni i talentirani, voljeli bi vjerovati da smo svi u nečemu dobri i da možemo dati izuzetne rezultate, čak promijeniti svijet, mnogima pomoći... Međutim, može li se to bez isto tako izuzetne podrške od okoline? Ne govorim sada specifično ni o muškarcima ni o ženama, o tome se zapravo radi. Pomoć može biti u vidu pomaganja oko onoga što smo nazvali operativnom svakodnevicom (kuhanja, pranja prljavog veša, čišćenja životnog prostora kojeg baš svi volimo urednim, a ima tu i gorih* i po vlastitu sreću pogubnijih stvari, pitajte Midge!), a može biti i u vidu davanja novaca. Izuzetan može biti onaj koji ima vremena posvetiti se stvarima koje želi i koje voli. U idealnom Barbielandu to je možda moguće i za Barbie i za Kena makar se iz završetka filma čini da je opet lakše za Barbie. Kenovi žele određene pozicije u Barbielandu, a Barbike im to omogućuju, čini se. Polako nam se muti granica između Barbielanda kao idealnog i našeg stvarnog svijeta. Onda još i stereotipna Barbie odluči napustiti „svijet ideja“ i potražiti svoju sreću u stvarnom svijetu...


photo sharing
Ruth Handler, Stvoriteljica lutke Barbie

Iako živimo u društvima i zajednicama, same te strukture tvore pojedinci koji su svi različiti, a to se danas u modernom društvu i slavi, zar ne? Ujedinjeni u različitosti i slično. Međutim, određena pravila postoje, dakako, a najvažnije pravilo bi trebalo biti da nitko ne narušava tuđu slobodu. Nitko ne može prakticirati svoju slobodu i svoju sreću na način da tu istu slobodu, a onda i mogućnost za sreću narušava drugome. Što ako su svi ti tražitelji idealnog društva kroz povijest imali krivu pretpostavku i tražili nešto što ne postoji? Ako i nisu tražili tog jednoroga s najvećim rogom (da, muškarci koji su tražili konja – ima smisla), jako su loše bilo što stavljali u praksu jer gledajući unatrag vidimo samo ugnjetavanja i tu vječnu binarnost: podređenost i nadređenost. Nema individualnosti ako postoji uniformiranost, a ako bez individualnosti i izražavanja samog sebe nema sreće, onda bogme nema sreće bez jednakih šansi i ravnopravnosti. Čekaj, jesmo li i to već probali? Hej Barbie! Baš si nam zakomplicirala stvari!

Oznake: barbie, recenzija