Sveta Gerila (1178 mnv)

09.02.2021.

Trebalo se konačno obračunati i sa Žumberkom, a i njegovim najvišim vrhom, koji je ujedno i najviši vrh sjeverozapadne Hrvatske, Svetom Gerom. Dugo sam čekao na ovaj pohod, dugo se Žumberak održao nepokorenim što je pomalo i čudno budući da se nalazi u relativnoj blizini Varaždina/Zagreba. No, umjesto da se nabrajaju razlozi (izlike) zašto sam dosad bio lijen proučiti obronke i staze Žumberka, krećemo odmah in medias res.

U biti, krećemo odmah sa fotografijama koje su zaobišle prvi dio puta - kroz prekrasnu borovu šumicu, ali i prekrasno blato koje je u ovo vrijeme i na ovim stazama uobičajeni prizor pa se pripremite

Početna točka je selo Sošice do kojih se mora voziti kojih, otprilike, sat vremena+ od Zagreba. Može se možda i brže, ali zadnjih 5-6 kilometara vozi se po vijugavim cestama na čijim se dijelovima automobili teško mimoilaze koliko su uske. Simpatična su to sela iako su, kako bi se reklo jezikom gradskih štakora, bogu iza nogu. U jednom trenutku prolazimo pokraj starijeg čovjeka koji "stišće" bicikl uzbrdo i ima ruksak koji mi izgleda kao neki starinski, kvalitetni planinarski ruksak. U svakom slučaju, drukčiji je od ovih današnjih šarenih, možda je vidio i rat, tko zna? Trgovina je od ovog mjesta udaljena poprilično pa zamišljam što sve od potrepština čovjek prenosi u tom ruksaku. U isto vrijeme razmišljam i o našem komforu - komforu gradskih štakora - gdje kraj zgrade u kojoj živite imate dućan na jedva 10 metara. Sve ima svoju cijenu. O slobodi možda malo kasnije. Ne kasnije u ovom zapisu već kasnije u životu.
Tu je već pobjeda u našim šapama, a prije toga trebalo je malo zalutati jer u jednom trenutku, rekao bih otprilike već dva sata duboko u usponu, staza sa široke šumske i blatne prelazi kroz uski prolaz na livadu - oznake su ili loše ili smo se mi udubili u neku raspravu (ili je u pitanju bio samo dolazak do zraka?) pa smo zalutali...

No, nije to ništa čudno. Svi koji su planinarili sa mnom, intimno planinarili (dakle, gledali me u mojem najranjivijem stanju, a to je upravo kad teren još do kraja ne poznajem), znaju da će se lutanja i manje devijacije s puta uvijek događati. To je dio učenja i istraživanja, to lutanje koje bi neki percipirali kao pogreške. Ne možeš znati pravi put ako barem nisi vidio neki krivi put. Pouke za planinu, ali i za život općenito.
Na završnom dijelu uspona nailazimo i na snijeg koji će se vrlo vjerojatno, zbog viših temperatura, narednih dana rastopiti, ali nema straha jer je za vikend najavljen novi, bijeli pokrivač?!

Dan je oblačan i samo se povremeno, u kratkim intervalima, pokazivalo sunce stoga ni pogledi nisu bili nešto, ali osjećaj je bio dobar. Uvijek je dobar na planini

A evo nas i fizički kod Slovenaca (ili barem onoga što oni misle da je njihovo :P)

Vidi se da je zanimljiva ta priča sa Svetom Gerom, ali zbog manjka znanja (u biti vremena da istražujem) neću toliko ulaziti u dubinu. Ono što je lako za saznati jest da Slovenci ovaj vrh nazivaju Trdinov vrh prema svom književniku Janezu Trdini. Mi bi trebali vrh zvati Sveti Ilija, ali ga zovemo po slovenski Sveta Gera (Jera). Kad imaš dva naroda, imaš gore i dvije crkvice, ali samo jednu vojnu bazu. Vijori se na njoj slovenska zastava ako je to ta građevina za koju sumnjam da jest i ona bi trebala biti pretvorena u planinarski dom? Uglavnom, na vrhu nema pl. kuće ili doma tako da se u ovo zimsko, hladnije vrijeme treba zagrijati na druge načine. Skloniti se od vjetra uvijek može u crkvici Svete Jere, a bilo je tamo osim ždranja i skidanja pred oltarom. Šta bi ovaj drugi bog rekao o tome, nemam pojma, ali znam da bogu planine ne smeta golotinja te da je on, dapače, potiče kad god je to moguće - a moguće je skoro pa uvijek. Treba se voljeti, sebe i druge.
Oblak guta vrh

Vojno zdanje (?) i misteriozna atmosfera, doslovno

Skijaško društvo Gorjanci i frontanje njihovog stvarnog čovjeka - mi smo ovom vrhu dali samo svece i to svece koje nazivamo ženskim imenom :D

Kod vrha nije gužva, ali ljudi ima, kako naših, tako i njihovih. Ugodno iznenađenje su bili biciklisti kojih je bilo jedno 4-5 i fino su po šumskom putu došli do vrha - to je pothvat i sam za sebe, a mogu misliti da im blato na putu nije baš pomoglo...

Najslovenskiji dio vršnog platoa (vrh je u biti blizu one kolibice od smučarskog društva Gorjanci)

Mnoga divna mjesta locirana ovdje - Majka Ivanščica, dragi Kalnik, Klek pa i maćeha Učka... a u daljini me uvijek gleda i doziva Triglav

Jeli smo na slovenskom dijelu - kad možeš kod susjeda malo i to za vrijeme korone, zašto ne?

A ovo je zapravo vrh na kojem se nalazi betonski, geodetski stup na kojeg se nismo penjali zbog jakog vjetra, a i hladnoće. Vraćam se ovdje ako ni zbog čega drugog onda da se popnem gore

Vojno zdanje koje će postati planinarski dom. Nećemo rat, hoćemo ljubav (pivo)!

Sveukupno, ne zadržavamo se dugo na vršnom platou jer je bilo dosta hladno, a i čovjek zagrijan dođe gore pa se hladi pa je prehlada bliže nego ikad. Treba to izbjeći pod svaku cijenu. Pogotovo ovih dana kad je svaka prehlada potencijalna sumnja na... znate šta već. Krećemo prema dolje istim putem, ovaj put pogađamo uski prolaz sa livade na šumski put. No, uskoro skrećemo na stranputicu i dolazimo u veliko, ali stvarno veliko blato za koje će se ispostaviti da prati cijelim putem do dolje. Malo se guramo kroz žbunje kako bi izbjegli najdublje blato, ali jednom kad se naviknete i nije toliko strašno. Uglavnom, iz Sošica postoje barem tri puta do Svete Gere. Jedan koji iz sela vodi prema istoku pa se penje kroz lijepu borovu šumicu (tim putem smo se mi uspinjali), ali je u biti zamišljen da vodi do planinarske kuće Vodice podno Pliješa. Mi smo se u jednom trenutku od tog puta odvojili te nastavili pratiti markacije za Svetu Geru. Ima kojih 8 kilometara od ove točke, ali uglavnom se samo prati šumska cesta po kojoj mogu i biciklisti. Pri povratku, Sošicama prilazimo sa zapadne strane što je suprotno od puta kojim smo obavljali uspon. Ako izuzmete blato, ovaj put silaska mi se čini i kao ljepši put uzlaska. Jednom se mora i ovaj put obići.
Srčeka za Žumberak i Svetu Geru - zaslužili su!

Čuvajte se i hodajte po šumskim/planinarskim stazama, ali i izvan njih ako vas tamo vodi Put ;)

Oznake: Žumberak, Sveta Gera, Trdinov vrh, Sv. Ilija, Slovenci i 'rvati

Ku Klux Klanac

31.01.2021.

Najbolje je navečer, u kasnije sate, dobiti poziv za planinarenje. Ljudi koji mi takve pozive upute znaju da sam tip koji će na njih rado odgovoriti, najčešće pozitivno. Ponekad se čovjek umori od pozivanja drugih, iako mu je to životni poziv*, pa je lijepo biti tu i tamo pozvan. Moj stari suputnik Marek i ja vozimo se prema Kalničkom Ljublju (početna točka: kapelica sv. Barbare) te slušamo metal.

Put uskoro počinje ići uz potok, često ga preskačući

Kad si lijen pa ne opereš gojzerice od blata skupljenog na prijašnjim pohodima, dobro dođe malo vode

U jednom trenutku staza prestaje pratiti potok i skreće udesno i ubrdo, a strmine su dosta nagle i žestoke. Tu počinje i blato pa prozivamo ovo mjesto okrugom svinja i to uopće ne znajući što će se dalje uz put dogoditi. Šetnja uz potok nije bila dovoljno zagrijavanje za ovaj uspon, ali čovjek se malo muči, zagrije se stroj pa krene lakše i brže. Ionako me tu već moj suputnik počeo hvaliti kako ja uvijek nađem najbolje staze i objašnjavao mi da on voli patnju i bol. Dakle, čini se da sam u dobrom društvu! Tek prilikom povratka shvaćamo da se radi o usponu na vrh Melinec - iz smjera našeg dolaska, a ni na vrhu nema nijedne oznake da je to upravo Melinec. Tako ti je to dok posudiš planinarsku kartu ovog područja pa je nemaš kad je trebaš, ali zapravo nije u tome stvar. Sad je onaj trenutak kad priznajem da često, a jučer je to bio slučaj, ne biram puteve već oni biraju mene. Nekad se samo poklopi pa staza ispadne jako simpatična. Ima i onih drugih slučajeva, ali vraga na ovom mjestu nećemo zazivati.
Pogled iz blata prema zvijezdama

Prilikom spuštanja s Melinovca i nastavka našeg puta prema Kalniku vidjeli smo dalje na stazi dvije veće, crno-smeđe divlje svinje. Toliko veliko ne može ništa drugo biti, a da nastanjuje ovo područje pa smo zaključili da su divlje svinje. Svaki je uzeo po jedno drveno oružje* u ruke, a neki su svoje prozvali Svinjomlat. Dakako, ne bi nam ni dragi bog planine pomogao da su negdje uz te dvije svinje bili i praščići. Moguće da se radi o paru koji je tek na putu da napravi svoju malu prasad. Želimo im sreću!Tamo negdje, dalje po putu, ugledali smo divlje svinje. Svinjomlat je podignut!

Dalje nam slijedi marš kroz šumu i povremeno trčkaranje pa smo došli do starog grada Velikog Kalnika i brže nego je predviđeno vrijeme. Iako sam već mnogo puta išao i na Kalnik i na njegove Zube, ako se netko prvi put susreće s ovim terenom: od kapelice sv. Barbare do Kalnika ima kojih sat i pol hodanja - to su službeni podaci koje možete naći na tablama, a tempo i brzina ovisi, naravno, o vama.
Upali smo u nečije dvorište, ali čini se da nikoga nije bilo kod kuće. Međutim, sumnjivo je to sve jer je kupica bila vlažna, a u njoj nije bilo vode. Barem ne SAMO vode!

Ne časimo ni časa kod planinarskog doma Kalnik i odlučujemo se za uspon preko svih 7 Kalničkih Zuba budući da mi se Marek "požalio" kako se nikad nije popeo do Vranilca preko Zuba. No, pa na to ne mogu reći NE, zar ne? To je vapaj upomoć - pomoć je mojem suputniku potrebna u svezi dosade ovog života i postojanja, on treba neka nova uzbuđenja, njemu su potrebni upravo ovi Zubi i ja ga ne mogu odbiti. Prilikom penjanja na prvi zub, neki od planinara koji su išli po kalničkoj poučnoj stazi, to jest spuštali se po sjevernom prilazu Vranilcu, dobacivali su nam pitanja kud smo se mi to zaputili? Učinilo mi se da su smatrali kako to baš i nije najpametnije u ovo doba raditi. Samo da bude jasnije: možda i nije najbolje pentrati se po zubima kad je teren malo vlažniji, ali rekao bih, uz svoje skromno iskustvo, da je jučer za penjanje bilo prihvatljivo. Idemo redom:
Prvi smo obavili po lakšoj varijanti jer smo još isprobavali (sklisko) kamenje pod patikama/gojzericama

Pogled sa prvih zubića prema starom gradu Velikom Kalniku

Marek se penje prema trećem zubu

Na putu do 4. zuba dolazimo do uskog prolaza kojeg mi nazivamo uska kalnička vagina

Marek na ulazu u kalničku vaginu, ali smo ipak na kraju odustali od penetracije i provlačenja te je samo malo pomilovali, a onda zaobišli desnom stranom

Opasno se približavamo Vranilcu, a ono tamo desno u daljini je Ivanščica

Evo nas na 7. zubu na koji smo stigli, čini mi se, u rekordnom vremenu. Od prvog do sedmog i do Vranilca treba, kako kažu table, oko 45 minuta do 1 sat. Mi smo ovo prejurili, a meni se činilo lakše nego ikad što je možda posljedica lutanja po Bijelim stijenama (prolaz kroz Vihoraški put) ovog ljeta. Kako god bilo, Kalnički Zubi su stvarno fascinantni i drago mi je da se nalaze u našoj blizini! U daljini lijevo vidi se Medvednica...

...koja na ovoj fotografiji više izgleda kao Kleta gora (Mount Doom) iz Gospodara prstenova

Spuštamo se po vertikalnoj sajli dolje sa sedmog zuba, a pritom imamo i gledatelje koji nas s čuđenjem gledaju kako se spuštamo. No, to su vjerojatno izletnici koji nisu često na planinama ili ako jesu, ne upuštaju se u ovakve "vratolomije" (makar to u biti ni nisu vratolomije nego prilično obični manevri na planini/stijenama). Međutim, ovo je dobro mjesto za svladati strahove i upoznati se malo sa sajlama. Sad nas dijeli kojih 30 metara od Vranilca i našeg cilja. Vrijeme je za malo slavlja.
Sedmi zub kod Vranilca, sajla se nalazi s lijeve strane (gdje na stijeni piše "teži put")

Na vrhu se iz ruksaka vadi voda života

Uzdravlje!

Marek na Vranilcu

Pruža se lijepi pogled

A ovdje možete vidjeti Medvednicu (lijevo) i Ivanščicu (desno) na jednoj fotografiji. Čak i da zanemarite potoke, stari grad i zube, ovaj je pogled vrijedan dolaska

Vraćamo se hitro po istom putu natrag do automobila i vozimo natrag za Varaždin. Staza se pokazala odličnom, sreća s vremenskim prilikama nas je pratila i sveukupno je ovo bio jedan ponavljanja vrijedan izlet. Preporučamo Vam Vranilac i njegove Zube ;) Do čitanja!

Oznake: kalnik, Melinovec, klanac, zubi, Vranilac

Bijela halja planinskog sveca

10.01.2021.

Lutao sam dugo po blatu i bljuzgi, okružen mnogim ljudima, dobronamjernim i onim drugim. Nema smisla glumiti pustinjaka kada to nisi. Pustinjakovo putovanje se nosi i u srcu.



Draga mi je tišina i zvuk probijanja friškog snijega, promatranje beskonačne bjeline i hladnoća koja grize ovo smrtno tijelo, upozoravajući nas da smo ranjivi, da smo živi.


Šapuće um svašta samom sebi u tim trenucima. Ukoliko se nađe nešto saopćivo u tome svemu, lijepo je podijeliti s drugima. Što su naši razgovori nego traženje zajedničkih sidrišta, poopćavanje subjektivnih iskustava i vapaj svemiru: ima li koga zapravo ovdje?


Fenomeni, preslikani na naš um, znaju biti magloviti, a oblici jedva raspoznatljivi. Nastavi gledati, trudi se vidjeti!


No, kada i nakon pomnog gledanja ne vidiš ništa ili malo, usudi se promijeniti perspektivu ili samo pusti vremenu da učini svoje.


Putuj, bori se, ali nemoj zaboraviti uživati u oblicima i darovima pruženim tijekom putovanja.


A kad se jednom pogled razbistri i vidiš jasno ono čega si prije bio svjestan samo kao san, imaj hrabrosti priznati greške, ali i budi zadivljen ljepotom, budi sretan jer sada vidiš. Budi konzistentan u svojoj potrazi za svetim gralom, Istinom - upij, implementiraj, nastavi dalje.


Bijela haljina planinskog sveca poškropljena je blatom i krvlju, crnim mrljama za koje je bolje ne znati kako su nastale. Zapamti, i taj svetac bio je dječak, mladić, muškarac. Postoje mrlje koje se daju ukloniti, a postoje i one koje ostaju s nama, na našim bijelim haljinama. Mrlje su dio posvećene haljine. One vidljive postaju signalizacija drugima, ali to je manje bitno. Uvijek će postojati oni koji će prstom uperivati na naše mrlje. Bitno je što smo mi iz tih mrlja izvukli. Bitno je da prevaziđemo mrlje. Prihvati, implementiraj, poboljšaj.

I oči uvijek uperene na sljedeći vrh.

Oznake: unutarnje putovanje

<< Arhiva >>