„Ogled na knjigu s odmakom od 13 godina?!?“ - moji motivatori i demotivatori, vruće proljeće na Institutu, 2025.

Razmjena knjiga dogodila se kad sam čitao odabrana poglavlja knjige Gabora Matea „Mit o normalnom - Trauma, bolest i iscjeljenje“. Moja mama je za rođendan htjela knjigu „Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma“ od poznatog njemačkog neuroznanstvenika i psihijatra Manfreda Spitzera. Majka je upravo završavala knjigu i htjela je nešto novo za čitanje pa sam joj uvalio „Mit o normalnom“. Usput mi je malo pričala o Digitalnoj demenciji i shvatio sam da je i to područje mog interesa.

„Digitalna demencija“ od Manfreda Spitzera napisana je 2012. godine. Prvo izdanje na hrvatskom jeziku pojavilo se 2018. godine u nakladi Ljevak. Knjiga koju trenutno imam u rukama drugo je izdanje, iz 2023. godine. Brzim pogledom na kazalo knjige, po imenima samih poglavlja odmah se otprilike daje naslutiti koji je energetski naboj, i u kojem smjeru, ove knjige. To je odlično jer nema ničeg zabavnijeg od ekstremnih razmišljanja koja treba dekonstruirati ili vidjeti ima li u njima nešto stvarno istinito?


Ukratko, u knjizi nas Spitzer upozorava na različite ozbiljne opasnosti koje se kriju iza mobitela, tableta, bilo kakvih drugih ekrana, GPS uređaja (koji su danas ugrađeni u pametne telefone), stalnog pristupa Internetu i „Oblaku“ te drugih moderniteta* takve vrste. Osim modernijih stvari, brinu ga i TV programi te DVD-i za bebe Einsteine, ali budući da se radi o medijima koji su već dio prošlosti, preskočit ćemo ih.

Posebno se to sve odnosi na najranjivije dobne skupine - djecu i mladež koja su u svojim formativnim godinama te starce koji su u opasnosti od svih vrsta demencija odnosno općenito mentalnog urušavanja/propadanja. Dakle, oni koji tek ulaze u društvo i oni koji su na neki način na izlasku iz njega.

Knjiga je puna referenci na longitudinalna i druga istraživanja, studije koje su, naravno, ograničene svojim jasnim vremenskim rokom - trenutkom pisanja knjige (2012.). Treba biti fer pa to uzeti u obzir, dakako. Međutim, kad je netko toliko strastven u svezi svojih dokazanih* mišljenja kao što je to dr. Spitzer, malo čovjek ipak poželi spustiti razinu tog fair play-a. Vjerujem da se to Spitzeru ne bi baš svidjelo, ali pomoću AI-a, koji je doista moćan alat za filtriranje informacija, lako sam pronašao recentnije studije koje govore o prednostima i nedostacima korištenja digitalnih medija. Posebno je zanimljivo, s obzirom na naslov knjige „Digitalna demencija“, vidjeti studije iz 2024. i 2025. koje nude dokaze za to da pripadnici starije populacije koja ne zna ili ne želi koristiti moderne, digitalne načine komunikacije i pronalaženja informacija, ima veće šanse da oboli od staračke demencije i drugih mentalnih bolesti povezanih uz nju. Studije generalno ukazuju na prednosti korištenja digitalnih medija u borbi protiv demencije. Naravno, to korištenje mora biti „smisleno i aktivno“. Kao i kod svih drugih stvari, zato postoji edukacija.

Profesor Manfred Spitzer - fotografija preuzeta sa Flickr-a

No, više od naših staraca, zanimaju nas djeca i mladi kojima pripada budućnost. S njima je situacija malo kompleksnija i uz sveprisutnost digitalnih medija, potreban je puno veći oprez. Mnogi roditelji danas koriste aplikacije poput Family Linka kako bi ograničili svojoj djeci vrijeme provedeno na mobitelu ili nekom drugom uređaju. Roditelji nas milenijalaca nisu imali s tim problema jer su ekrani bili premali i mogao si samo slati SMS poruke i uspostavljati pozive te se javljati na njih. Mnogi roditelji, također, danas koriste ekrane barem u nekoj mjeri kako bi malo odmorili i kako bi se njihova djeca „primirila“. To posebno pali kod male djece jer njihov mozak prvi put konzumira taj tzv. šećer za oči (eng. eye candy), nekad i prije druge godine života. Danas se tako može govoriti o tzv. „tablet bebama“, a šire posljedice tih fenomena i ranog pretjeranog buljenja u ekran možemo tek nagađati. Iz onoga što sada znamo, postoje pokazatelji da se kod djece koja previše koriste ekrane javlja slabiji razvoj motoričkih, jezičnih i kognitivnih sposobnosti. No, kao i kod staraca, postoji pametno i interaktivno korištenje ekrana te ono pasivno koje dovodi do spomenutih neželjenih posljedica.

Cartman i Buddha Box, kvalitetno provođenje vremena sa svojim smartphoneom - fotografija preuzeta sa X profila od South Parka

Bojno polje: Videoigre

Još otkad sam u novinarskoj školici izabrao temu za završni rad koja se teorijski bavi videoigrama i njihovim utjecajem na ponašanje pojedinaca, posebice njihovu agresivnost, nisam prestao razmišljati o ovoj temi i vjerojatno nikad ni neću. Treba biti iskren pa priznati da sam osobno involviran u ovu temu jer i sam izuzetno uživam u igranju videoigara te smatram da mi one, posebice u ovoj fazi života, opuštaju mozak. Također, možda me to kvalificira da mogu potvrditi koliko videoigre mogu stvoriti ovisnost kod pojedinca. Međutim, isto tako može ovisnost stvoriti i trčanje, sviranje bubnjeva, badminton ili bilo koja druga aktivnost koju volimo i potiče lučenje hormona sreće u našem tijelu.

Ukoliko pitamo Chat GPT da nam izlista studije koje se bave povezanošću između igranja videoigara, agresivnosti i sposobnosti održavanja koncentracije, dobit ćemo određene odgovore. Studije koje se spominju datiraju iz 2000., 2014., 2015., 2018. i 2019. godine. One generalno ukazuju, uz pojedine iznimke, u smjeru povećanja nasilnog ponašanja* kod pojedinaca koji su bili izloženi nasilnim videoigrama. Odgoj je ovdje imao veliki utjecaj na smirivanje potencijalnog agresivnog ponašanja. Također, sve spomenute studije ukazuju na činjenicu da se s godinama, to jest starošću, kod djece/mladih, ali onda i odraslih osoba, stopa mogućeg nasilnog ponašanja smanjuje, unatoč izloženosti nasilnim videoigrama. Hm, možda zato nije čudno da moji prijatelji i ja još nismo nikoga ubili i završili u zatvoru? Gotovo svi bliski prijatelji s kojima se i dalje družim, igraju u ovom ili onom obliku (nasilne) videoigre. Svaki pojedinac je za sebe te bi tako trebalo proučiti svakog zasebno, ali govoreći za svoj slučaj: roditelji mi nisu dugo vremena dali da se s drugom djecom na ulici „igram rata“ te nisam smio imati plastične i druge imitacije hladnog i/ili vatrenog oružja. Postojalo je određeno zezanje od strane vršnjaka kojima roditelji nisu te stvari branili. Naravno, nije bilo ugodno doživjeti to kao klinac jer bilo kakvo izdvajanje od grupe, čini se, mladima teško pada. Također, iako će svi roditelji rado misliti da tome doprinose i htjeli bi da njihova djeca tvrde: smatram da sam odgojen u okolini poticajnoj za osjećanje empatije, razgovor i izražavanje osjećaja, okolini u kojoj se poticalo tzv. prosocijalno ponašanje. Smatram kako tu uzrok leži mojoj izuzetno velikoj emocionalnoj inteligenciji - u odgoju i normalnim uvjetima u kojima sam odrastao.

Mem napravljen na mem generatoru - imgflip.com

Naravno, ono što nas je oduvijek zanimalo jest veza između genetike i nasilja. U biti, zanimala nas je oduvijek veza između genetike i bilo čega drugoga. Postoje li nasilniji ljudi po prirodi? Definitivno opasno pitanje koje bi nas moglo baciti prema zaključivanju svega i svačega, ali istraživanja općenito pokazuju kako djeca iz obitelji koje su siromašnije, novčano, ali i obrazovanjem (duhom), gdje roditelji nisu (dovoljno) zreli pojedinci da bi odgajali djecu, gdje dolazi do raznog mentalnog i fizičkog zlostavljanja, ta djeca jednostavno imaju veću šansu da sama dođu na ideju da nekog zlostavljaju pa onda i riješavaju svoje probleme verbalnim i/ili fizičkim nasiljem. Bilo kakav oblik zanemarivanja djece također donosi slične rezultate…

Aaaaaargh! Dok počneš pisati nešto u proljeće i moraš završiti u ljeto, znaš da nije dobro. Zato općenito ne volim tekstove pisati s odmakom jer ideje i utisci izblijede. Knjigu od Manfreda Spitzera već skoro mjesecima nanašam u ruksaku na posao. Čini se da konačno radim ozbiljan posao jer vremena za pisanje na njemu više nemam. Želio sam se obračunati sa gospodinom Spitzerom, a onda kako sam sve više vremena puštao da se to kuha, ohladi i istruli u mojem mozgu, sve sam više imao osjećaj da IPAK on toliko nije u krivu - barem ne po svim stavkama. Čovjek je samo malo radikalno tome svemu pristupio i (akademska i šira) zajednica je na to, pomalo negativno, reagirala. Zato je uvijek bolje ne o tim temama raspravljati vatreno i donositi ishitrene zaključke. A što kad su teme toliko bitne da se svi zaključci čine ishitreno?

Doći će do nasilja ako ne nastaviš čitati...

Ako sam bilo što iz ove situacije naučio, to je činjenica da će me konzultiranje Chat GPT-a odvesti bliže „studiranju“ neke teme i, čini se, dalje od imanja napisanog, gotovog, relativno, nadam se, zabavnog teksta koji mogu objaviti na svom blogu i kroz to nahraniti svoj pravi poziv, osjećajući se na trenutak ponovno uistinu živo. To je možda taj prokleti akademik u meni koji nikako da se ispolji jer sam odlučio biti odgovoran odrasli čovjek koji više nema toliko vremena za sanjarije koje se ne mogu monetizirati. To sve skupa je, dakako, tragedija, ali ne detrimentna tragedija - može se iskoristiti i postati dio identiteta koji će nas na kraju dovesti do ispunjenja i sreće.


Ipak, ostajući na temi: preporučio bih svima da pročitaju knjigu Digitalna Demencija, profesora Manfreda Spitzera, koja se može čitati kao zabavno štivo na plaži, ali može se koristiti i kao uvodna literatura za dublje proučavanje veoma bitnih tema koje će nas, i našu djecu, u ovom ludom i sve više digitalnom dobu, jednog dana sigurno koštati zdravih glava.

Oznake: Digitalna demencija, Manfred Spitzer, mediji, pametni telefoni, videoigre