Došel bum doma s beciklinom, sel si bum pod brajde...

Već dugo zanemarujem bicikl – svoju prvu (outdoor) sportsku ljubav (indoor je definitivno badminton). Planinarenje je došlo malo kasnije, ali to dobro znaju naši srednjoškolski prijatelji koje smo Lazar i ja onodobno posjetili na brojnim izletima biciklom. Sasvim slučajno, u blizini moje nove adrese prolazi poznata Parenzana kojom neki hodaju, a većina vozi bicikl. Ovdje mi je na raspolaganju moj bicikl stari već skoro petnaest godina, ali još se uvijek dobro drži starac. Prije koju godinu sam na njemu prošao najmanju dionicu Kajkavijane, a sad nas, izgleda, čeka jahanje Istrom...

Warp ramom i zicom

Pravac Višnjan!

Miroslav je ljut na vrućinu i na mene koji ga fotografiram

Približavamo se Višnjanu

Oduvijek s nekim divljenjem gledam ljude koji uz more voze bicikle, a onda kad im dojadi vrućina, to barem ja tako zamišljam, skaču u more da se rashlade. No, je li ipak to sve tako idealno? Moj kolega s faksa Miroslav i ja krećemo po Parenzani od Poreča i planirana destinacija nam je Višnjan. Nastavljamo po prašini i crvenoj zemljici Istri, ali smo očito promašili glavno skretanje za Višnjan te smo tako nastavili dalje sve do znaka koji već označava dio Parenzane koji vodi prema Vižinadi. Miroslavu odjednom pada na pamet zamisao da bi mogli skočiti do Markovca (San Marco) i posjetiti neku vinariju čijem vlasniku je on dovodio turiste kada je bio turistički vodič.
Uspon do San Marca, pardon Markovca

Skidamo se s Parenzane i strmom, šljunčanom cestom ulazimo u Markovac. Baš se čudim kući koja u dvorištu ima znak na kojem piše da je 1994. Papa Ivan Pavao II. pio Malvaziju iz podruma gospodina Bernobića. Fotografiram tako taj znak kad čekam Miroslava da me dostigne. Izgleda da baš ovdje idemo te nas uskoro pozdravlja gospođa Bernobić i govori nam da će gospodin uskoro doći, sređuje nešto preko telefona jer mu dolazi oko podneva nova tura (poljskih) gostiju. Uskoro se pojavljuje gospodin Guido Bernobić te nakon rukovanja sjedamo za stol, a on donosi bocu te famozne Malvazije. Skoro sam Zagorec od rođenja, ali ne znam puno o vinu, više navikavam okusne pupoljke na pivo. Ipak, ova Malvazija zaista je dobra i već vidim, a gospodin Bernobić nas tom opaskom preduhitruje, da bi mogli popiti hektolitre ovog pića bez da drugo jutro imamo bilo kakvu glavobolju. Moj suputnik navaljuje na to vino kao da nije već danima pio, a ja se odlučujem ne opterećivati s tim kako će se on vratiti biciklom do Poreča. Jedno vrijeme tako pričamo o svemu i svačemu (hotelima i njihovim vlasnicima, turizmu, vinu) pa i saznajemo o novom piću, popularnom među mladeži Istre, koje se dobiva miješanjem bijelog vina i pazinske Pašarete; gospodin Guido se nažalost ne može sjetiti kako se to piće zove. Papa je pio ovo vino

Prije nego nastavljamo dalje, kupujemo dvije boce Malvazije od gospodina Bernobića te se pozdravljamo. Dalje niz ulicu, na putu do Višnjana, Miroslav staje uz cestu i mahnito jede plodove duda – primio ga je taj neki sakupljački mentalitet i trpao je to velikom brzinom u usta. Rekao sam mu da će mu pozliti, ali odvratio je samo da obožava to i da mu treba šećera. Pomislio sam kako u vinu sigurno ima nešto šećera te je nadoknadio izgubljeno, ali neka uživa.
Prostranstvo i bogatstvo majčice Istre

Vožnja prema tornju Vižnjana

Višnjanski plug ili višnjanska Velika Bertha

Dvije ulice u Višnjanu, baš sa strane s koje smo mu mi prišli, raskopane su, ali mi nosimo bicikle preko šljunka i zemlje. Višnjan je malo mjesto pa brzo nalazimo tavernu Borgonja koju nam je predložio gospodin Guido.
Letimo kroz Vižnjan prema taverni jer je Miro gladan i žedan (a i ja bih već mogao popiti jedno pivo) te je tako ovo jedina fotografija kulturnih dobara Višnjana - na trgu, nasuprot dječjeg vrtića nalazi se još jedan spomenik palim borcima, partizanima

Miroslav naručuje biftek, a ja pizzu (margharita – Miroslav mi objašnjava da u Italiji postoji nešto što se zove cuccina povera; siromašna kužina u kojoj se s čim manje sastojaka pokušava napraviti gurmanska delikatesa). Iako sam vegetarijanac, toliko je hvalio taj vražji biftek (but od krave?) da sam probao malo i moram reći, iako o tome također nemam pojma, bilo je sočno. Pijemo točeno pivo Favorit i pričamo o društvenim pritiscima i uvjetovanjima. Dobro je da su gosti sve odreda stranci pa nas nitko ne razumije.
Vidno je zadovoljan, a ajde ima i zašto nakon dvadeset i kusur po suncu prevaljenih kilometara

Spiza!

Vraćamo se za Poreč (10 km) po cesti (koja na dijelovima ide odmah pokraj Parenzane), ali to je lakši dio puta jer se uglavnom spuštamo. Miro se čudi kako letim naprijed, a ja mu objašnjavam da je kondicija za Zagorca zapravo sposobnost njegovog tijela da brzo pretvara pivo/vino u energiju. U svakom slučaju, dobro je da je Miroslav malo probio led ovom vožnjom i dokazao samom sebi da ipak nije u tolikoj ne-kondiciji. Iako se zgraža kad mu predlažem da bi sljedeći put mogli do Motovuna, bili smo od njega udaljeni samo četrnaest kilometara za koje sam siguran da bi Miroslav izdržao. Uglavnom, vidjet ćemo kud će nas put sljedeći put staza odvesti. Pamet u glavu na cesti i mažite se kremama, sunce piči i mi se roštiljamo. GPS trag današnje vožnje; baterija se, nažalost, ispraznila nakon dvadeset i petog kilometra

p.s. - Ukoliko nekog zanima i željan je pratiti planinarske dogodovštine: zadnja dva izleta objavio sam preko portala kurziv.net, a ovdje prilažem poveznice:

1) Uspon na Veliki i Mali Planik te na Ošalj vrh
2) Brgudački partizan - uspon do Korita, Županj vrha i Brajkove stijene

Oznake: Parenzana, Višnjan, cikloturizam