Marketing
L'assassino dal cuore tenero
Iako sam ljetni čovjek samom činjenicom što sam na ovaj svijet ispuzao pred kraj mjeseca srpnja, fer je priznati da su vrućine nepodnošljive. Svi mi kažu da sad imam more pa bi mi trebalo biti lakše i jest barem malo, ali svejedno je užasno. Ako ništa drugo, lakše se sad mršavi, ali se i lakše pada u komu bez dovoljno tekućine.
Planine su sad malo na čekanju, ali povremeno se pojavi koja prilika za lutanje Istrom. Jučer smo se tako zaputili do Rta Kamenjaka - najjužnijeg dijela Istre. Šetali smo zapravo cijelom Premanturom jer smo automobil ostavili još okružen civilizacijom. Sada, naravno, znamo da ga sljedeći put možemo parkirati i malo bliže destinaciji bez da plaćamo kartu za vozilo. Naime, cijelo ovo područje spada pod zaštićeni krajolik pa se naplaćuje ulaz za motorna vozila. No, meni uopće nije do tih novaca (iako se dosta toga, ako ne već sve, na ovom svijetu vrti upravo oko tog... tog papirnatog dreka) već mi se gadi i vrijedna je prezira sama činjenica da netko motoriziran ulazi na ovo zaštićeno područje.
Međutim, možete zamisliti kako je to silnim Švabama i Poljacima u njihovim glavama kad je nama, koliko-toliko iskusnim hodačima po svakakvim uvjetima, "vruće i skoro pa nepodnošljivo". Sreli smo i jureće kvadove, koje sam definitivno zavolio na obroncima naše Ivanščice, te na njima neku njemačku dječurliju. Dečkići voze svoje devojke, a jedna je od njih urlala cijelim putem i širila ruke kao da je na Titanicu. Nikad to neću shvatiti. Problem je zapravo u terenu po kojem se hoda - glavne ceste (a ima ih više, cijela Premantura je prošarana njima pa vi u biti birate kud idete. Također je sve jako dobro označeno smjerokazima pa ne možete zalutati) prašnjave su i svako vozilo, od kombija do običnog skutera, podiže prašinu koja uskoro postane, u kombinaciji s paklenom vrućinom, nepodnošljiva za pješake. Zato smo bili sretni svaki put kad bi se našao neki od zaobilaznih pješačkih, uskih puteva.
Iako taktički sat nisam imao uključen na modu za trening, do samog Rta Kamenjaka hoda se oko pet kilometara. Unatoč vrućini, išli smo prilično brzo i došli za kojih četrdeset i pet minuta, možda mrvicu duže. Navodno da ovdje ima čak trideset i tri vrste orhideja, ali o tome će više znati moja suputnica nego ja. Hodajući, razmišljao sam uglavnom o zanimljivim stupovima ispred nas (radi se, ako se ne varam, o austrougarskim stupovima) i o hladnoći piva i mora.
Dolazimo do meteorološke stanice Kamenjak i kratko uživamo u pogledima pučine koja nas okružuje. Ne zadržavamo se dugo jer su nam tijela već prilično ugrijana te se spuštamo do rtova i litica s kojih dolazi zvuk ljudskih glasova. Ne treba me dugo nagovarati te se uskoro bacam u vodu koja je bistra i estetski privlačna. Nažalost, moja suputnica ima one dane u mjesecu pa ne može sa mnom u more. Nema veze jer smo već odlučili da uskoro idemo ponovno.
Čitam na ovoj korisnoj stranici da ima još toga za vidjeti u okolici, ali mi se vraćamo, pogonjeni suncem, glađu i žeđi, direktno prema automobilu. U svakom slučaju, vrijedi ovo mjesto vidjeti i obići, a bezbrojne uvalice i mjesta za "bućnuti se" će vam zasigurno dati razloga da se vratite. Jedina preporuka je da ponesete sa sobom dovoljno tekućine, pogotovo ukoliko do same destinacije namjeravate doći pješke.
Uživajte u prirodi i neka vam korak bude lak!
Post je objavljen 01.07.2019. u 13:07 sati.