Nažalost, ne može svaki post na blogu biti o lijepim stvarima kao što su izleti na planinu. Zato je možda i promjena dizajna bila kontraindikativna s obzirom na moje namjere. Mislio sam vratiti natrag crnu pozadinu jer takva je i naša realnost. Tu i tamo na internetu pročitam neki članak o istraživanjima psihologa i raznih stručnjaka za međuljudske odnose. Imam svojevrsni interes za te teme, a nekad sam na ovom blogu znao i detaljno analizirati nelogičnosti u takvim člancima. Netko bi rekao da sam gubio vrijeme i možda potencijal, ali zabavljalo me. Trebaš nekad iz čistog gušta napisati nešto, a i pomalo otpustiti paru iz ventila - nisu svi tekstovi vrhunski i nećeš za svakoga dobiti pljesak, ali to nije ni bitno ako to nije tvoj cilj. Svakako, čovjek treba biti nagrađen za svoj trud! To me vraća na nedavnu, prekratku, raspravu o volontiranju i nagradama koje ta aktivnost moguće donosi. No, pustit ćemo to zasad. Jedan od spomenutih članaka je govorio o istraživanju koje je pokazalo da imaju više uspjeha ljudi koji su više okrenuti prema budućnosti za razliku od onih koji stalno okreću svoju glavu na prošle događaje. Nemam ništa posebno za reći u vezi tih saznanja, ali se pomalo pitam kako bi, uz sadašnje stanje, mogli gledati u budućnost i biti optimistični.

Situacija je u biti ostala ista. Slušamo po medijima o različitim aferama koje potresaju sadašnju vladu i to je neka vrsta zabave za narod. Već nam sad, na početku svog mandata, daju igara, a kruha ako se nađe.
Problematično je jedino to što će na kraju od svih tih prepucavanja najviše ispaštati baš oni koji su birali ili ne birali ljude - vladajuće, oporbu - stvarno je postalo nebitno kad su svi manje-više isti.
Natezanje oko nevažnih pitanja par dana? S pravom se neki pitaju kako će se donositi odluke o mnogo važnijim pitanjima. Ono što mi se činilo pozitivno je to što je ova vlada svojevrsni eksperiment, no nažalost ulog je u ovoj stvari prevelik (prosperitet ili nazadovanje naroda) pa možda to i nije stvar za pohvaliti se. Da je treći igrač, vladotvorni element, odlučio otići malo, prividno, lijevo - bilo bi sasvim isto. Lica bi svakako bila drugačija, ali na nekim ministarskim stolicama bi opet gledali ljude koji prije nisu imali veze s politikom. Eksperti za svoja područja, ali s nikakvim iskustvom u igri laži i pretvaranja koje su, čini se, osnovne karakteristike koje vam uz želju za moć trebaju da bi bili "dobar" političar. Krasan je to društveni eksperiment i vidjet ćemo kako će to sve skupa ispasti.

Oznake: svrha bloga

Jučer smo imali priliku planinariti po Sljemenu. Našli smo se u Zagrebu zbog poslovnih razloga i odlučili usred tjedna pokloniti se planini. Par prijatelja iz Zagreba (što smatram velikom brojkom za popularnost planinarenja među mladima - pogotovo u velikom gradu, po našim mjerilima, kao što je Zagreb) me uvijek pita kad ćemo na Sljeme. Ne sjećam se kad smo točno zadnji puta bili, ali jednom prije je jedna jesenska slika završila na naslovnici blog.hr-a! Maja i ja smo išli ovaj put sami, a kad malo zatopli i kad će biti prilike, otići ćemo u većem broju.

Oznake: Sljeme, planinarenje, 1033m, Rudi

Proteklih dana imam prilično intenzivne snove i u njima se pojavljuju neki ljudi s kojima nikad nisam imao puno posla. Tu su i oni s kojima sam imao posla, ali više nemam. Priča kao da se nastavlja pa onda moram osobi iz drugog sna prepričavati što se dogodilo u prvom snu i kakve to veze ima s njom.
Nije to ništa posebno, rekli bi. Ljudi svašta sanjaju, a ja ni nisam jedan od onih koji bi vjerovali da postoje nekakva posebna značenja u tome.
Doduše, shvatio sam jednu zanimljivu činjenicu koja mi dosad nikad nije pala na pamet.

Ne znam jesam li ikad čuo svoj glas u snovima i govorim li uopće u snovima. Ne sjećam se kad sam urlao jer sam padao u neki ponor ili ispuštao bilo kakve zvukove tokom umiranja ili seksualnog čina.

Sutra je opet vrijeme za planinu, a čini se da će vremenske prilike biti sasvim prihvatljive. Snijega opet ipak nije bilo, a na vjetar uz niske temperature smo naviknuti. Ham Pokojec je dosta popularno izletište kao i Grebengrad. Sjećam se da smo išli tamo kad sam bio mali, a moj teček nas je upozoravao da ipak ne idemo do vrha (Ham) da se ne bi umorili. Valjda zato jer smo imali kratke noge kao Hobbiti. Zapravo smo mnogo hodali po prirodi dok sam bio dječak. Bila su to izletišta, ali pokazivao sam od malih nogu afinitet za otvorene prostore. S godinama je došlo i to nešto osvajačko/natjecateljsko što ne smatram nužno lošim - čovjek bi se trebao uvijek natjecati sa samim sobom barem jer je to način da se oštrica ne zatupi. Postoji bezbroj priča, a u koju sam se osobno uvjerio, o tome kako neki vrsni ljudi znaju stagnirati u nekoj aktivnosti jer okolina nije previše poticajna. Nadmoćan si i kralj svog sela tako dugo dok ne sretneš nekog iz drugog sela ili, ne daj Bože, grada.

I went to the big town
Where there is a lot of sound
From the jungle to the city
Looking for a bigger crown
So I play my boogie
For the people of big city
But they don't go crazy
When I'm bangin' in my boogie

Ne sjećam se kad sam zadnji puta kopi/pejstao neke lirikse u post na blogu. Češljam ponekad arhivom pa vidim da je to prije bilo jako popularno.
Cijenim sve mlade ljude koji se odluče izražavati putem pisanja na blogu jer se danas nude neke brže opcije (npr. instagrami i fejsbuci) do "slave" za koje je potrebno puno manje truda. Istina, treba određena količina živaca za preživjeti razdoblja u kojima nema nikakvih komentara - a ja sam živio uglavnom u takvim razdobljima - ali na kraju se možda sve to skupa i isplati kad možeš vidjeti sve što si pisao kao nadobudni klinac. Okej, nadobudnost je i dalje ostala.

Bio sam danas s ekipom iz benda na pivi u lokalnoj birtiji. Bio je koji sat nakon podneva pa nije bilo onih neugodnih likova koji samo dođu do vas i počnu pričati svašta. Tako je neki dan, u istom tom kafiću u kojeg smo zalutali u zadnje vrijeme samo zato jer je najbliže, došao neki tip koji je počeo priču o tome kako smo mi pravi ljudi, a on je đubre i gamad. Teško je takvom čovjeku bilo što reći, a vjerujem da su se moje riječi utjehe možda mogli protumačiti kao sarkazam iako to iskreno ni nije bio sarkazam. Ponekad iz mene pršti taj silni nauč(e)ni humanizam pa govorim ljudima da će sve biti dobro. Dijete mu je navodno u Njemačkoj, a on je, tko zna iz kojih razloga, ostao ovdje. Da se razumijemo, to je lokalna birtija u kojoj konobaricu primaju za guzicu kad radi, a konobari muškog spola rade samo tokom dana. To je okupljalište lokalnih dečki koji traže utjehu u čaši iz svakakvih razloga. Ništa veliko ne možeš od takvih mjesta očekivati, a ja ni inače ne očekujem puno od birtija. Pivnice su nešto sasvim drugo.

No, bilo je ovaj put baš lijepo jer sam bio u pravom društvu. Počeli smo s međuljudskim odnosima, ali je kasnije to sve transcendiralo u teorije o svemiru i budućnosti. Jednostavno volim dok rasprava sama sebi utire put. Žao mi je jedino što naš bivši pjevač i sadašnji gitarist, moj dragi dugogodišnji prijatelj (a sam život zna da je malo onih pravih ostalo) Vinko kojeg nekad nazivaju i captain Slow, ne živi bliže (Veleškovec) pa ne možemo češće na takva druženja.
No, to ih na kraju čini samo vrijednijima kad se dogode. Toliko smo se zapričali da je čovjek skoro zakasnio na vlak.

Pričajući s drugim dobrim prijateljem preko Facebooka (za to valjda služi ta sva silna tehnologija), shvaćam da je subota i da je 21:00. To znači da su namirisani mladići već u lovu na, kako bi jedan drugi prijatelj rekao, picice. One pak su ukrašene šarenim perjem i barem deset centimetara iznad zemlje. Ne u oblacima. To ipak ne. Idealisti i usamljenici ostaju kod kuće i čitaju knjige, gledaju filmove ili slušaju nekakvu mirnu glazbu. A što mi točno radimo?
Spremamo se psihički i fizički za sutrašnji odlazak u prirodu. Nikad zapravo nisam shvaćao ljude koji sami sebe žale iako sam mnogo puta i sam duboko među njihovim redovima. Uvijek postoji neki razlog s kojim se čovjek može opravdati. Zašto si ostao kod kuće u subotu? Pa mlad si... nadajmo se, zbog picica, da si i funkcionalan. Ima toliko stvari koje možete reći takvim ljudima. Pa ajmo onda samo to pustiti na tome da se pripremamo psihički i fizički za odlazak u prirodu!


A što vi radite subotom navečer?


Ne mogu vjerovati da sam završio post na taj način, ali jesam. Da, jesam.

Oznake: subota, domaće sočne priče, stari dobri blog

Porijeklom sam jedan od prinčeva Kneginca iako sam rođen u rodilištu grada Varaždina. Neki su samo 20 dana kasnije morali bježati preko mosta, ali u mojem slučaju je sve bilo jasno. Naši preci navodno dolaze sve iz Norveške pa preko Mađarske (trbuhom za kruhom iako to danas ne bi bilo logično s obzirom koliko je Norveška napredna zemlja), ali djed je definitivno iz Kneginca. Prošao sam danas na svom hodočašću pokraj njegove rodne kuće. Unutra su bili neki drugi nepoznati ljudi, a načuo sam da je sadašnji vlasnik poznatiji nogometaš koji vozi neku zgodnu mladu ženu u brzom sportskom autu. Koliko su te priče točne, ne znam, ali znam da djed nije imao sportski auto.

Naslijedio sam i profinjenije talente od njega, ali ljubav prema prirodi je sklonost na koju se ne mogu požaliti. Nemam pojma o traženju gljiva, ali možda i to jednog dana usvojim. Koliko je samo taj starac prohodao kroz šumu. Unuk se koprca u svojoj mladosti, ali polako to ide u željenom smjeru.
Iako je poznat kao heretik koji koristi svoj um da bi preispitao baš sve, začudilo bi neke da legenda priča o tome kako je baš on nosio drveni križ iz Marije Bistrice sve do rodnog Kneginca. Prvak među mladićima - ponosni nositelj simbola. Jabuka nije pala daleko od stabla, ali to ne znači da ću ja nositi križ nego ću vjerojatno čisto avanturistički ići hodočastiti na Mariju Bistricu. Planira se tu svašta, ali nemojmo se prenagliti. Još ima dovoljno "svetih" i onih drugih staza za proći u granicama naše Hrvatske.

Oznake: Hodočašće, Kneginec, rodni kraj, Jazi

Zapostavio sam blog i to je već sad jasna činjenica. Ne zato što ne bih imao što napisati nego zato jer postoji mnogo drugih obaveza, drugih interesa i drugih mjesta na kojima se riječ može širiti. Nova godina je počela prilično aktivno pa smo tako sam doček upriličili na 1060m (Ivanščica). Bilo je to i prvo iskustvo planinarenja po mraku. Danas je pala Ravna gora po snijegu, a u srijedu se spremamo na neku planinarsku zaobilaznicu oko centra svijeta.
Reportažu od danas još nemamo jer se tek kuha u radioni naše redakcije, ali zato imam svojevrsne reportaže od predzadnjeg i zadnjeg uspona na Ivanščicu u 2015.g.

Namijenjeno je to i široj publici, ali prvenstveno je to za mojeg dobrog blog prijatelja - zna on već tko je :)


Prema nebu i pod oblake

- ova reportaža* je dobila i svojevrsnu medijsku popraćenost pa je varaždinski.hr objavio naš mali pothvat na svojim stranicama.
Lijepo je što se planinarenje popularizira, a najbolje to čine naravno mladi koji biraju tu korisnu i zdravu aktivnost za ispunjavanje svojeg slobodnog vremena. Razbijamo ideje nekih da je planinarenje samo za bakice i dedeke.

Oznake: planinarenje, Ivančica