Proteklih dana imam prilično intenzivne snove i u njima se pojavljuju neki ljudi s kojima nikad nisam imao puno posla. Tu su i oni s kojima sam imao posla, ali više nemam. Priča kao da se nastavlja pa onda moram osobi iz drugog sna prepričavati što se dogodilo u prvom snu i kakve to veze ima s njom.
Nije to ništa posebno, rekli bi. Ljudi svašta sanjaju, a ja ni nisam jedan od onih koji bi vjerovali da postoje nekakva posebna značenja u tome.
Doduše, shvatio sam jednu zanimljivu činjenicu koja mi dosad nikad nije pala na pamet.

Ne znam jesam li ikad čuo svoj glas u snovima i govorim li uopće u snovima. Ne sjećam se kad sam urlao jer sam padao u neki ponor ili ispuštao bilo kakve zvukove tokom umiranja ili seksualnog čina.

Sutra je opet vrijeme za planinu, a čini se da će vremenske prilike biti sasvim prihvatljive. Snijega opet ipak nije bilo, a na vjetar uz niske temperature smo naviknuti. Ham Pokojec je dosta popularno izletište kao i Grebengrad. Sjećam se da smo išli tamo kad sam bio mali, a moj teček nas je upozoravao da ipak ne idemo do vrha (Ham) da se ne bi umorili. Valjda zato jer smo imali kratke noge kao Hobbiti. Zapravo smo mnogo hodali po prirodi dok sam bio dječak. Bila su to izletišta, ali pokazivao sam od malih nogu afinitet za otvorene prostore. S godinama je došlo i to nešto osvajačko/natjecateljsko što ne smatram nužno lošim - čovjek bi se trebao uvijek natjecati sa samim sobom barem jer je to način da se oštrica ne zatupi. Postoji bezbroj priča, a u koju sam se osobno uvjerio, o tome kako neki vrsni ljudi znaju stagnirati u nekoj aktivnosti jer okolina nije previše poticajna. Nadmoćan si i kralj svog sela tako dugo dok ne sretneš nekog iz drugog sela ili, ne daj Bože, grada.

I went to the big town
Where there is a lot of sound
From the jungle to the city
Looking for a bigger crown
So I play my boogie
For the people of big city
But they don't go crazy
When I'm bangin' in my boogie

Ne sjećam se kad sam zadnji puta kopi/pejstao neke lirikse u post na blogu. Češljam ponekad arhivom pa vidim da je to prije bilo jako popularno.
Cijenim sve mlade ljude koji se odluče izražavati putem pisanja na blogu jer se danas nude neke brže opcije (npr. instagrami i fejsbuci) do "slave" za koje je potrebno puno manje truda. Istina, treba određena količina živaca za preživjeti razdoblja u kojima nema nikakvih komentara - a ja sam živio uglavnom u takvim razdobljima - ali na kraju se možda sve to skupa i isplati kad možeš vidjeti sve što si pisao kao nadobudni klinac. Okej, nadobudnost je i dalje ostala.

Bio sam danas s ekipom iz benda na pivi u lokalnoj birtiji. Bio je koji sat nakon podneva pa nije bilo onih neugodnih likova koji samo dođu do vas i počnu pričati svašta. Tako je neki dan, u istom tom kafiću u kojeg smo zalutali u zadnje vrijeme samo zato jer je najbliže, došao neki tip koji je počeo priču o tome kako smo mi pravi ljudi, a on je đubre i gamad. Teško je takvom čovjeku bilo što reći, a vjerujem da su se moje riječi utjehe možda mogli protumačiti kao sarkazam iako to iskreno ni nije bio sarkazam. Ponekad iz mene pršti taj silni nauč(e)ni humanizam pa govorim ljudima da će sve biti dobro. Dijete mu je navodno u Njemačkoj, a on je, tko zna iz kojih razloga, ostao ovdje. Da se razumijemo, to je lokalna birtija u kojoj konobaricu primaju za guzicu kad radi, a konobari muškog spola rade samo tokom dana. To je okupljalište lokalnih dečki koji traže utjehu u čaši iz svakakvih razloga. Ništa veliko ne možeš od takvih mjesta očekivati, a ja ni inače ne očekujem puno od birtija. Pivnice su nešto sasvim drugo.

No, bilo je ovaj put baš lijepo jer sam bio u pravom društvu. Počeli smo s međuljudskim odnosima, ali je kasnije to sve transcendiralo u teorije o svemiru i budućnosti. Jednostavno volim dok rasprava sama sebi utire put. Žao mi je jedino što naš bivši pjevač i sadašnji gitarist, moj dragi dugogodišnji prijatelj (a sam život zna da je malo onih pravih ostalo) Vinko kojeg nekad nazivaju i captain Slow, ne živi bliže (Veleškovec) pa ne možemo češće na takva druženja.
No, to ih na kraju čini samo vrijednijima kad se dogode. Toliko smo se zapričali da je čovjek skoro zakasnio na vlak.

Pričajući s drugim dobrim prijateljem preko Facebooka (za to valjda služi ta sva silna tehnologija), shvaćam da je subota i da je 21:00. To znači da su namirisani mladići već u lovu na, kako bi jedan drugi prijatelj rekao, picice. One pak su ukrašene šarenim perjem i barem deset centimetara iznad zemlje. Ne u oblacima. To ipak ne. Idealisti i usamljenici ostaju kod kuće i čitaju knjige, gledaju filmove ili slušaju nekakvu mirnu glazbu. A što mi točno radimo?
Spremamo se psihički i fizički za sutrašnji odlazak u prirodu. Nikad zapravo nisam shvaćao ljude koji sami sebe žale iako sam mnogo puta i sam duboko među njihovim redovima. Uvijek postoji neki razlog s kojim se čovjek može opravdati. Zašto si ostao kod kuće u subotu? Pa mlad si... nadajmo se, zbog picica, da si i funkcionalan. Ima toliko stvari koje možete reći takvim ljudima. Pa ajmo onda samo to pustiti na tome da se pripremamo psihički i fizički za odlazak u prirodu!


A što vi radite subotom navečer?


Ne mogu vjerovati da sam završio post na taj način, ali jesam. Da, jesam.

Oznake: subota, domaće sočne priče, stari dobri blog