Ukradeni mlinovi i ukradena srca

29.01.2016.

Nažalost, ne može svaki post na blogu biti o lijepim stvarima kao što su izleti na planinu. Zato je možda i promjena dizajna bila kontraindikativna s obzirom na moje namjere. Mislio sam vratiti natrag crnu pozadinu jer takva je i naša realnost. Tu i tamo na internetu pročitam neki članak o istraživanjima psihologa i raznih stručnjaka za međuljudske odnose. Imam svojevrsni interes za te teme, a nekad sam na ovom blogu znao i detaljno analizirati nelogičnosti u takvim člancima. Netko bi rekao da sam gubio vrijeme i možda potencijal, ali zabavljalo me. Trebaš nekad iz čistog gušta napisati nešto, a i pomalo otpustiti paru iz ventila - nisu svi tekstovi vrhunski i nećeš za svakoga dobiti pljesak, ali to nije ni bitno ako to nije tvoj cilj. Svakako, čovjek treba biti nagrađen za svoj trud! To me vraća na nedavnu, prekratku, raspravu o volontiranju i nagradama koje ta aktivnost moguće donosi. No, pustit ćemo to zasad. Jedan od spomenutih članaka je govorio o istraživanju koje je pokazalo da imaju više uspjeha ljudi koji su više okrenuti prema budućnosti za razliku od onih koji stalno okreću svoju glavu na prošle događaje. Nemam ništa posebno za reći u vezi tih saznanja, ali se pomalo pitam kako bi, uz sadašnje stanje, mogli gledati u budućnost i biti optimistični.

Situacija je u biti ostala ista. Slušamo po medijima o različitim aferama koje potresaju sadašnju vladu i to je neka vrsta zabave za narod. Već nam sad, na početku svog mandata, daju igara, a kruha ako se nađe.
Problematično je jedino to što će na kraju od svih tih prepucavanja najviše ispaštati baš oni koji su birali ili ne birali ljude - vladajuće, oporbu - stvarno je postalo nebitno kad su svi manje-više isti.
Natezanje oko nevažnih pitanja par dana? S pravom se neki pitaju kako će se donositi odluke o mnogo važnijim pitanjima. Ono što mi se činilo pozitivno je to što je ova vlada svojevrsni eksperiment, no nažalost ulog je u ovoj stvari prevelik (prosperitet ili nazadovanje naroda) pa možda to i nije stvar za pohvaliti se. Da je treći igrač, vladotvorni element, odlučio otići malo, prividno, lijevo - bilo bi sasvim isto. Lica bi svakako bila drugačija, ali na nekim ministarskim stolicama bi opet gledali ljude koji prije nisu imali veze s politikom. Eksperti za svoja područja, ali s nikakvim iskustvom u igri laži i pretvaranja koje su, čini se, osnovne karakteristike koje vam uz želju za moć trebaju da bi bili "dobar" političar. Krasan je to društveni eksperiment i vidjet ćemo kako će to sve skupa ispasti.


Intervjuirali su jučer za Dnevnik nekog dečka koji je talentiran za informatiku. Hrvatska mu ne nudi vrhunsko obrazovanje u njegovom interesnom polju pa će na studij van, ali će se svakako vratiti kad dobi diplomu. Ne želi napustiti državu. Baš sam nekako u tom trenutku pomislio kako bi riječ "domovina" tu puno bolje sjela. Možda to samo retor i obmanjivač u meni progovara. To je samo jedan primjer kojega snimaju za televiziju, a koliko ih ima samo koji si samo misle svoje i jednostavno odu. Čini se da bolji studij nije jedini razlog zašto mladi odlaze. Radi se dakako o novcima - sjajnim papirima koji otvaraju sva vrata u današnjem svijetu. Koliko je to samo tragično, toliko je i sasvim prihvatljivo sredstvo u borbi protiv izgubljenosti (a mladi znaju najbolje, barem u jednom periodu mladosti, koliko je samo lako biti izgubljen). Barem znaš u kojem smjeru moraš ići ako želiš otvoriti većinu vrata u životu. Da, uvijek tu postoje ljubav, prijateljstvo, obitelj i druge stvari koje se ne mogu kupiti zlatnim dukatima. No, priča koju sam slušao kao dječarac, a koju mi je pričao moj otac, o onim povučenijim dečkima koje popularno danas zovu šmokljanima (eng. nerd, geek) nekako zvuči čudno kad ju na taj način razmotrim. Ti dečki su hodali okolo sa knjigama, zvali su ih štreberima i općenito se nitko nije s njima družio osim onih koji su bili isto takvi. Možda je to govorilo nešto o mojoj inteligenciji, ali meni je uz čitanje knjiga bilo bitno da fasciniram djevojke i da one žele biti u mojem društvu, ali i ne samo to. Gledajući unatrag (koliko god to možda onemogućilo moj budući uspjeh - hoho), vidim sve svoje greške, ali mogu priznati da mi je išlo prilično dobro. Našao sam put do mnogih srca i uvijek bio okružen s mnogo ljudi. Sposobnost koju ni danas nisam do kraja izgubio kad se samo malo potrudim. No, da ne izgubim iz traga priču o usamljenicima koji su obično briljirali u školi! Po riječima mog oca, ti će dečki jednog dana voziti ferrarije ili neke druge brze i poželjne aute te će biti okruženi s djevojkama više nego "mi - huligani koji ne učimo". Mi možda imamo sad, ali oni će imati kasnije. Kad malo bolje razmislim: nije to bila baš poticajna priča. Hormoni ti rade na maksimumu, a ti se moraš prisiliti da čitaš i štrebaš o svemu i svačemu. Interesi su se do danas promijenili, ali situacija je otprilike ostala ista. Kako god bilo, moja nedoumica je ovakva:

Je li ta priča zapravo bila jedan dobar uvod u kapitalistički sistem? Poenta je bila skrenuti mlade i divlje misli s djevojaka i njihovih propupalih tijela na knjige i učenje. Mučilo me to, naravno, već i prije te sam pisao ovdje o tome. Mi smo bili dječarci koji su znali što su znali i neki su jednostavno imali bolje društvene sposobnosti (social skills) te su možda po nekim izvrnutim kriterijima bili izgledom primamljiviji. Jesu li u biti ti šmokljani današnji kapitalistički moguli koji voze brze aute i okruženi su zgodnim ženama? Mene bi brinulo kad bi postojala mogućnost da ono što zovem ljubav i nije zapravo to što obično mislimo kad kažemo tu uzvišenu riječ.
Svakako, obrazovanje je bitno i nije ovo pokušaj da nekog odvučem s tog puta; samo razmišljam koliko je s jedne strane imati novac dobro, a s druge i dosta problematično. Kao da to što imamo puno novaca može zamagliti neke stvari oko nas. Ako je naš novčanik debeli toliko da se skoro raspada, koliko možemo biti sigurni u motive ljudi koji se nalaze oko nas? No, je li to uopće bitno jednom kad imaš toliko novaca da ne moraš više o ničemu misliti do kraja svog (ne)sretnog života? Što je laž kao koncept za ljude koji imaju brdo novaca? U sistemu u kojem jednoj stvari daješ toliko moći, postaje upitno koliko uopće pravila vrijede za one koji tu stvar imaju.


Običan čovjek (bez neke namjere da netko bude povrijeđen) si može objasniti da se treba veseliti malim stvarima. Čak i idealist se mora držati ponekad te postavke jer nekad to znači korak dalje od ponora paranoje i ludila. Nekad je 14 golova prednosti pred drugom momčadi dovoljno da budeš sretan. Neku večer sam slušao iz susjedove sobe urlike za svaki gol koji smo postigli. Urlala je i naša predsjednica koja je, po mišljenju nekih medija, razlog zašto su naši protivnici bili dodatno utučeni. Njihovi političari to ne prate tako žustro. Predlažem da predsjednica (ili njezine dvojnice) uvijek prati našu momčad pa da opet polučimo ovakve kolosalne rezultate.


I znaj da nikad ne uživam
Samo to zamišljam
Da sam izvan vremena
Da sam vođa plemena

Shvatio sam da te aktivnosti koje uključuju puno ljudi baš i nisu za mene. Na utakmicama nikad nisam bio jer ne pratim sport općenito, a osjećaj stisnutih sardina sam dobio mnogo puta u tramvaju. Uvijek sam se bolje osjećao dok sam sam ili u manjem društvu radio stvari koje volim. Podsjetio me možda na to i moj susjed koji je tako sam slavio dok su drugi bili u kafiću s ekipom i točili hektolitre pive. Možda je i on sam točio, ali nije bio toliko tužan što je sam. Prilikom pisanja zadnjeg članka o planinarenju na stranicama VAKUUM-a (Saveza mladih za mlade grada Varaždina), moj dobar prijatelj je dao izjavu u kojoj je na kraju rekao da ne preporuča ljudima planinarenje jer ne voli gužve na planinama. Bilo je nadasve humoristično jer je cilj ciklusa tih članaka populariziranje planinarenja među mladima, ali i starijima. Toliko sam oduševljen dok nas par entuzijasta hoda po tim krasnim šumama i vrhuncima, ali moram priznati da se na neki način zgražam kad pomislim da će u nedjelju na organiziranom izletu biti barem 30 ljudi. Unaprijed razmišljajući (što je dobro za moju budućnost - ohoho) o tome što ću napisati u vezi našeg nedjeljnog izleta, osjećam neku vrstu uznemirenosti. Ne znam što ću napisati i nekako se ne osjećam entuzijastično u vezi toga.

Je li rijetko ono što stvarno vrijedi? Vrijede li mi više prazni vrhunci nego oni na kojima su ljudi?
Progovara li to vuk samotnjak u meni? Snow? Jesi to ti?


Oznake: svrha bloga

<< Arhiva >>