Pozdrav proljeću
28.02.2019.A sad je vrijeme za iskočiti iz fotelja kino dvorana, kreveta, uredskih stolica, ali i teretana te pohitati van u prirodu jer čini se da nam je proljeće stiglo! Opet će se zatvoriti puni krug (ja sam jedan od onih koji ga na ulazu u proljeće radosno iščekuju, nepopravljivo dijete ljeta) i proljeće će svojim nježnim dodirima i ponovnim rađanjem potjerati zimu i njezine zube koji su nas, za moje ukuse, dovoljno grickali.
Iako samouvjereni vuk samotnjak, pronašao sam sreću u dijeljenju svojih strasti s drugima, a kada se planine i ja udružimo nitko nam ne može odoljeti. Dogovorio sam planinarenje po Ivanščici s Krečom koji pune tri godine ovdje nije nogom kročio. Lazar i ja smo već uhodani "ljubavnici" Ivanščice te smo je tako mnogo puta već obišli. Pridružila nam se i Lora koja je, čini se, ovdje bila više puta nego Kreč. Naučit će ona njega hodati po planinama.
Budući da je Lora već išla Konjem i Pionirom, odlučili smo se za klasični Mrzljak. Na kraju se ispostavilo da je i ovdje bila, ali nema veze. Treba se ponekad vratiti na klasična mjesta planinarenja. Kreč je malo jaukao na početku, ali poznam ga dovoljno da znam da ima itekako dobru kondiciju. To je tipični egzomorf koji se teško deblja - možda jedino previše "pivica" tu može naškoditi, ali to ćemo tek vidjeti.
U jednom trenutku morao sam se vratiti jer sam shvatio da sam opet posijao svoje sunčane naočale. Dotične naočale imaju povijest "bježanja" od mene te su tako svom vlasniku pokušale pobjeći u Makedoniji te na brojnim planinarenjima lokalnim planinama. Najopasnije je bilo jednom upravo ovdje na Ivanščici kada sam fotoaparat i naočale uspio ostaviti na krovu automobila te se krenuo spuštati prema Prigorcu. Fotoaparat (na kojem nije bilo xxx sadržaja, to me svi pitaju) nisam našao, ali naočale jesam. Danas sam u jednom trenutku, kada sam shvatio da one više ne vise na kopči mog planinarskog ruksaka, počeo očajavati i javila mi se misao: može li ovo zaista biti naš kraj? No, duboko u sebi sam jednostavno znao da ovo nije taj dan. Čekale su me vjerno nasred planinarskog puta.
Černe mlake na Zletišću coprnic zaledile su se. Negdje nakon "stuba", kod groba neznanog junaka (cca 800 mnv.) počinju se nazirati ostaci snijega. Međutim, to su tužne, sive i male nakupine uz put. Ponegdje je led ostao po planinarskom putu pa je potreban oprez.
Dolazimo do Pasarićevog doma za otprilike sat i nešto sitno. Sam dom zatvoren je preko tjedna, ali to smo znali i upozorio sam svoje suputnike. No, to nas nije zaustavilo da napravimo pravu malu gozbu - bilo je tu stvarno svega, ali najviše su se isticali domaći klipići koje je ispekla Lorina mama. Na kraju smo ih sve smazali i preporučili se za još sljedeći puta kada ćemo ići na planinu.
Za kraj smo ostavili najbolji, ali i najhladniji dio. Već kad smo dolazili vidio sam oblake s južne strane Ivanščice. Znam već iz iskustva da će pogledi prema jugu zbog toga biti malo zaklonjeni, ali je uvijek fascinantno vidjeti Medvednicu koja proviruje iz mora oblaka.
Na piramidi je ubrzo postalo malo zimkasto te smo krenuli prema Žganom vinu gdje smo ostavili automobil. Tokom cijelog pothvata pratile su nas sunčeve zrake. Bio je zaista idealan dan za izlet!
Neću se prenagliti, ali mislim da su se Lora i Kreč pomalo navukli na planinarenje. Čuvši da nisu još nikad bili na Ravnoj gori mislim da sam pronašao i našu sljedeću destinaciju. Od tamo će se onda, ukoliko nas vrijeme posluži kao danas, vidjeti Strahinjščica što bi mogla biti već sljedeća destinacija... U redu, neću pretjerivati, ali odavno mi je postalo jasno da sam postao planina. Nadam ste da ste i Vi iskoristili ovaj prekrasan dan!
p.s. jučer i danas sam slušao predavanja Mateja Perkova o njegovim pohodima na Mont Blanc i na iransku planinu Damavand koju najpoznatiji alpinist svijeta, Reinhold Messner zbog vremenskih uvjeta nije uspio ispenjati. Na današnjem predavanju održanom u Novom Marofu, Perkov je rekao da je baš danas imao priliku piti vodu i umiti se u jednom od potoka Ivanščice. Čini se da smo se mimoišli!
Oznake: priroda, planinarenje, proljeće, Ivančica
komentiraj (7) * ispiši * #
Zadnji branitelj Škarnika
19.05.2016.Konačno sam uhvatio malo lijepog vremena. Užasan tjedan je iza nas te je svako malo padala kiša. Planina za vikend je otpala, a moram priznati da je bila to jedna skoro pa ukleta, depresivna nedjelja.
Navodno će sljedeći tjedan vrijeme isto biti takvo. No, sutra već krećem pravcem Krka s grupom entuzijasta koji su odlučili zamijeniti depresivno sjevernjačko vrijeme za užareni krš. Planiram svašta, a i dobili smo svakakve prijedloge koja mjesta obići - ima na popisu špilja, ima čak i planinarskih staza. Vidjet ćemo koliko će nam vrijeme dopustiti. Vratimo se mi k jučerašnjoj priči.
Obično dolazim u Kneginec ispod 30 minuta, a jučer, zbog pogodnosti prometa i semafora po putu, sam dojurio za 25 minuta. To je otprilike kojih deset kilometara, ali mene je od mog cilja dijelilo još toliko. Banjščina je nekad znala zadavati probleme, ali danas mogu samo odmahnuti rukom. Oprezan svejedno treba biti te se dobro zaštititi od sunčanih zraka, a cesta se pošteno zagrijava. Uskoro se spuštam u Varaždinske Toplice i udara me miris sumpora. Moj cilj je nešto dalje i već imam razlog za slavlje jer sam jedinu zapreku na putu prošao.
Mislim da sam prošle ili pretprošle godine pisao o avanturama iz Škarnika, a ove godine je bilo još bolje. Vjerojatno to mi ljudi umišljamo, ali kao da sve postaje drukčije. Napustiš asfalt i civilizaciju i odmah osjećaš neku vrstu olakšanja. Moj domaćin mi je pokazao svoju kuću, svoje biljke, povrće i voće, kokoši i male piceke te ogromnu zečicu i njezine potomke koji su još sramežljivi ispod sijena. Bio sam zadovoljan što će ova generacija preživjeti te će ih imati samo za obnovu svog "plemena". Njihovi unuci će onda možda pod nož, ali bolje da prestanem jer će me uskoro optužiti da sam eko-fašist ili nedaj bože pripadnik omražene i diskriminativne skupine vegana. Odavno je popularno ismijavati vegetarijance (mogu i sam o tome pričati kad sam doživio to kroz osnovnu školu, a kroz srednju već manje), a otkad su se vegani proslavili, mesojedi i svežderi koji se, vjerujem, osjećaju ugroženo, objavljuju svakakve šale i videe da bi umirili svoju dušu: those others are the bad guys, right. Svašta si ljudi pričaju prije spavanja.
Nakon razgledavanja smo polako krenuli prema starom dvoru kod kojeg smo pokupili neke namirnice za ručak. Tamo smo ostavili bicikle i sjeli u neregistrirano vozilo koje služi za proći tih 2-3 kilometara do našeg finalnog odredišta. Ako je netko pratio moje piskaranje samo u proteklih mjesec dana, sad je pravi trenutak da vam se upali lampica iznad glave i da kažete: dvoličan si, a svima ostalima dijeliš pravdu. Bili bi ste samo parcijalno u pravu, ali istina je da su se neki pijani dečki za 1. svibanj vozili u neregistriranom automobilu prema pl. kući Majer. No, oni su bili pijani i bacili su smeće iz automobila, a ja vam garantiram da bi moj domaćin i ja prije umrli nego tako olako i direktno zagadili prirodu. Zadnji branitelj Škarnika i njegov ekstremistički prijatelj vegan (jer ljudi ni danas ne znaju nikakve razlike između vegetarijanaca i vegana - svi smo mi biljožderski izrod kojemu fale proteini i B12). Na finalnom odredištu smo natočili jedan pravi zagorski gemišt i uživanje u prirodi je počelo.
Moj domaćin je pravi ekspert za traženje biljaka i drugih magičnih sastojaka koje nudi šuma, ali je i toliko dobar kuhar. Ponuda je uključivala: omlet od jaja sa domaćim sirom s čilijem i krumpirova salata puna domaće rukole i mladog luka. Iako je to za mnoge gurmanska hereza, moj želudac ne podnosi najbolje luk, ali ovaj put sam ga nekako čudesno jeo i nije mi smetalo. Kasnije smo se ponudili i divljim jagodama.
Nisam već jedno vrijeme vidio prijatelja pa smo pričali o svemu i svačemu, a srce prirode je sasvim sigurno pozitivno djelovalo na nas.
Posjetio nas je uskoro ujak od mog prijatelja, popio s nama jedan gemišt, ali uskoro otišao jer je moj prijatelj počeo pričati kako ga smeta što su morali sve te silne putove napraviti po bregu. Naime, jahači kvadova i motora im uništavaju staze, a i prolaze kroz gruntove pa se sad lokalci bune kako je to moguće. Suosjećam s ljudima koji si uređuju prostor, a onda divljaci koji pokazuju malo poštovanja za prirodu dođu na motornim zvijerima i donose negativni aspekt civilizacije sa sobom. Škarnik nije imao hodočašće i prošćenje pa su onda i lokalci morali staviti križ i klupice na jedan od vrhova, a s tim su privukli više zla nego dobra. Par iskrenih riječi o religiji i to je bilo dovoljno da ujaku postane previše. Malo kasnije je došao i otac od prijatelja, ali se uskoro popenjao na trešnju i počeo brati.
Bio sam već previše tamo te smo ipak morali krenuti natrag prema civilizaciji. GPS tragač mi je odavno isključen pa nemam snimljeni put natrag. Odlučio sam ići preko Jalžabeta za Varaždin - vidjeti malo i neki drugi brijeg, a ne samo Banjščinu. Prijatelj je rekao da je to teži put, ali me nije bilo briga. Tjedan dana bez treninga je ipak uzelo danak, ali nedovoljno da bi me zaustavilo. Na kraju sam prošao kojih 40 kilometara. Hvala prijatelju na gostoprimstvu, a za sljedeći puta već imamo dogovororeno detaljnije razgledavanje okolnih bregova i znamenitosti od kojih neka nose zanimljiva imena.
p.s. - jel netko zna što to unositelj slika radi našim fotografijama? Vidio sam to na još par blogova, a ne mogu shvatiti što se točno događa...
komentiraj (2) * ispiši * #
Slike iz tramvaja
02.04.2014.Pitala me danas kolegica jel još uvijek pišem onaj neki blog.
Rekao sam da ga imam i da on stoji postojano online, ali da u zadnje vrijeme baš i ne pišem.
Pišem kad dobim inspiraciju, a to je najčešće dok nešto sanjam ili jednostavno želim nešto komentirati toliko jako, a razgovor s drugim ljudima me ne zadovoljava u tom smislu pa "razgovaram sam sa sobom".
U zadnje vrijeme se to baš ni ne događa, a ako se i događa onda pišem pjesme za svoj alternativni rock bend.
Melodije mi i riječi samo naviru pa se tim onda pozabavim kad kreativnost proradi.
Ima u medijima stalno nešto za komentirati; neke logičke pogreške pa onda obmanjivanje mase. Zapravo, ne bih to ni nazvao obmanjivanjem. Masa je na neki način uvijek obmanuta, a sve što iskusni manipulatori rade je stavljanje ljudima pred nos ono što žele čuti - neke popularne teme i teletekst općenito. Stavi ih pred kauč, natovi ih onim što i tebi odgovara i od čega ćeš profitirati i eto. Dakle, nije da čovjek nema što za reći. Mladi kritičar se samo treba baciti na te društvene teme i imat će posla preko glave.
Opet je u tramvaju neka žena žicala kunu da bi kupila mlijeko i kruh. Takvih prizora je u metropoli na bacanje, nije to ništa novo.
Ono što mi dođe kao novo je činjenica da me uvijek iznova tako nešto iznenadi i rastuži. Prvo ti svi jadni ljudi, a onda i moje sve hladnije reakcije u kojima samo nastavljam slušati glazbu (uha puna slušalica) i kimam glavom da nemam ništa. Više ni ne kažem: oprostite, ali nemam.
Više ne lažem riječima nego samo tjelesnim pokretima. Uskoro ću ostati samo stajati i buljiti negdje drugdje. Pogled u stranu, pogled poraza i predaje.
Budući da mi uskoro dolazi nova četveronožna prijateljica, čitam sve te knjige o odgoju pasa. Što se u prirodi događa kad netko ne može brinuti sam o sebi ili dok je štene preslabo da bi došlo do kujine sise? Hoće li kuja pomoći svojem potomku u tom slučaju?
Neće.
Hladno i jasno NE. Ne koje bi nam moglo odgovoriti na mnoga pitanja koja su se postavila ljudskim svemoćnim razvojem.
Oznake: priroda, tramvaji, Skitnice i nitro
komentiraj (0) * ispiši * #
Sanjkanje i trudna mačka
19.04.2013.* oni koji su mi dopustili da stavim njihove slike, stavio sam ih.
Treba se iskoristiti ovo lijepo vrijeme.
Izrekao sam djedu sumnju da će opet padati kiša pa treba ići u prirodu kad je za to prilika.
On je ekspert za vremenske (ne)prilike pa onda valjda najbolje zna.
Moje sumnje je otklonio i rekao da će možda malo za vikend, ali slijedeći tjedan je opet pogodan.
To znači da imamo zeleno svjetlo za još jedno penjanje uz planinu.
Pustimo budućnost zasad.
Srijeda (17.04.) je i lijepo sunčano vrijeme. Pred faksom je sve puno tzv. guštera.
Upijaju sunčevu energiju. Neki gledaju u bijele stranice knjiga ili bilježnica, ali svi će se složiti s vremenom da počne previše blještati.
Uglavnom, krasno je.
Okuplja se ekipa hrabrih koji će pokoriti Sljeme. 6 hrabrih i još dvoje koji su odustali zbog nekih obaveza - koliko stvarnih, toliko i nestvarnih.
Boris i Bubač još na betonu velegrada
Prošli put smo negdje bili prije (još malo i) točno godinu dana. Tada smo išli "težim" putem pa smo došli do Puntijarke.
Doduše, tada nismo išli do samog vrha.
Ovaj puta smo išli do vrha, tzv. lakšom stazom - valjda se misli na onu kojom se obično ide.
Tamo, čini mi se, idu i ljudi dok idu na Sljeme zbog obavljanja obaveza tjelesnog. Tjelesni na filozofskom fakultetu u Zagrebu ne donosi ni 1 ECTS bod. Možda zato i dosta ljudi ima problema s odlascima na tjelesni? Ne znam. Uglavnom, tjelesni je obavezan samo prve dvije godine faksa, a ostalih 3 se udebljajte kao svinje - to se često i događa jer prekomjerno sjedenje za knjigom ne donosi samo znanje.
Tunel na ulazu; navodno u njemu po ljeti spavaju beskućnici jer je fino prohladno
Samo hodanje uz planinu po stazi nikad ne predstavlja neke poteškoće. Ako noge bole, one ionako bole drugi dan. Iz razgovora sa svojim suputnicima ne čini se da je netko imao probleme. Svi smo došli živi i zdravi, neki znojniji od drugih.
Na početku staze je sve suho i prikladno za hodanje, ali kasnije ima blata, a kako se približavate vrhu je sve gore što se vode i blata tiče. Topi se snijeg kojeg pri vrhu još ima pa je onda na nekim dijelovima staza čisto preplavljena vodom. Kao da preko staze ide potok. No, dobre planinarske čižme ništa neće zaustaviti.
Pravi wc, a ne ono u što pišate svaki dan
Na vrhu smo čak imali i ideju o sanjkanju, ali na kraju ništa od toga jer su se neki bojali da neće biti prestrmo - problem zaustavljanja dok jednom kreneš. Onda je Bubač (on je već slavan na internetu pa nemam problema s pisanjem njegovog imena) odlučio umjesto sanjkanja iznaći zabavnu disciplinu bacanja mobitela na snijeg. Zapravo, poanta je bila da baciš mobitel na snijeg, a ispred toga je određena količina blata. Na kraju je uspio na način da je polovica
mobitela bila u blatu, a polovica u snijegu.
Na putu do vrha
Društvo nam je pravila i jedna crna trudna mačka. Boris (on mi je dozvolio da sve njegovo - ime i slike - objavljujem na internetu) voli mačke pa je odmah stvorio telepatsku vezu s njom. Ipak, ostalo je samo na tome jer nam se bojala prići.
Nakon malo sunčanja pri vrhu, spustili smo se. Odvojili smo se na dvije ekipe od po 3 osobe pa sam ja završio s ekipom koja se nije spustila istim putem kojim smo došli. Negdje smo zalutali pa nismo došli na zadnju tramvajsku stanicu nego predzadnju. Dalje je sve bilo uobičajeni Zagreb. Tramvaji, beskućnici koji pričaju sami sa sobom, bakice koje gunđaju i mole krunice.
Rekli su da će vidljivost biti dobra, ali nije nešto posebno bilo; blizu vrha. U svakom slučaju, boje su lijepe
Hodali smo ukupno cca 3 i pol sata gore i dolje.
Budućnost?
Ovisi o vremenu.
Uvijek ovisi o nečemu.
Oznake: Sljeme, planina, Odmak od betona, priroda, Trudna mačka
komentiraj (4) * ispiši * #