Konačno sam uhvatio malo lijepog vremena. Užasan tjedan je iza nas te je svako malo padala kiša. Planina za vikend je otpala, a moram priznati da je bila to jedna skoro pa ukleta, depresivna nedjelja.
Navodno će sljedeći tjedan vrijeme isto biti takvo. No, sutra već krećem pravcem Krka s grupom entuzijasta koji su odlučili zamijeniti depresivno sjevernjačko vrijeme za užareni krš. Planiram svašta, a i dobili smo svakakve prijedloge koja mjesta obići - ima na popisu špilja, ima čak i planinarskih staza. Vidjet ćemo koliko će nam vrijeme dopustiti. Vratimo se mi k jučerašnjoj priči.

Obično dolazim u Kneginec ispod 30 minuta, a jučer, zbog pogodnosti prometa i semafora po putu, sam dojurio za 25 minuta. To je otprilike kojih deset kilometara, ali mene je od mog cilja dijelilo još toliko. Banjščina je nekad znala zadavati probleme, ali danas mogu samo odmahnuti rukom. Oprezan svejedno treba biti te se dobro zaštititi od sunčanih zraka, a cesta se pošteno zagrijava. Uskoro se spuštam u Varaždinske Toplice i udara me miris sumpora. Moj cilj je nešto dalje i već imam razlog za slavlje jer sam jedinu zapreku na putu prošao.

Mislim da sam prošle ili pretprošle godine pisao o avanturama iz Škarnika, a ove godine je bilo još bolje. Vjerojatno to mi ljudi umišljamo, ali kao da sve postaje drukčije. Napustiš asfalt i civilizaciju i odmah osjećaš neku vrstu olakšanja. Moj domaćin mi je pokazao svoju kuću, svoje biljke, povrće i voće, kokoši i male piceke te ogromnu zečicu i njezine potomke koji su još sramežljivi ispod sijena. Bio sam zadovoljan što će ova generacija preživjeti te će ih imati samo za obnovu svog "plemena". Njihovi unuci će onda možda pod nož, ali bolje da prestanem jer će me uskoro optužiti da sam eko-fašist ili nedaj bože pripadnik omražene i diskriminativne skupine vegana. Odavno je popularno ismijavati vegetarijance (mogu i sam o tome pričati kad sam doživio to kroz osnovnu školu, a kroz srednju već manje), a otkad su se vegani proslavili, mesojedi i svežderi koji se, vjerujem, osjećaju ugroženo, objavljuju svakakve šale i videe da bi umirili svoju dušu: those others are the bad guys, right. Svašta si ljudi pričaju prije spavanja.

Nakon razgledavanja smo polako krenuli prema starom dvoru kod kojeg smo pokupili neke namirnice za ručak. Tamo smo ostavili bicikle i sjeli u neregistrirano vozilo koje služi za proći tih 2-3 kilometara do našeg finalnog odredišta. Ako je netko pratio moje piskaranje samo u proteklih mjesec dana, sad je pravi trenutak da vam se upali lampica iznad glave i da kažete: dvoličan si, a svima ostalima dijeliš pravdu. Bili bi ste samo parcijalno u pravu, ali istina je da su se neki pijani dečki za 1. svibanj vozili u neregistriranom automobilu prema pl. kući Majer. No, oni su bili pijani i bacili su smeće iz automobila, a ja vam garantiram da bi moj domaćin i ja prije umrli nego tako olako i direktno zagadili prirodu. Zadnji branitelj Škarnika i njegov ekstremistički prijatelj vegan (jer ljudi ni danas ne znaju nikakve razlike između vegetarijanaca i vegana - svi smo mi biljožderski izrod kojemu fale proteini i B12). Na finalnom odredištu smo natočili jedan pravi zagorski gemišt i uživanje u prirodi je počelo.

Moj domaćin je pravi ekspert za traženje biljaka i drugih magičnih sastojaka koje nudi šuma, ali je i toliko dobar kuhar. Ponuda je uključivala: omlet od jaja sa domaćim sirom s čilijem i krumpirova salata puna domaće rukole i mladog luka. Iako je to za mnoge gurmanska hereza, moj želudac ne podnosi najbolje luk, ali ovaj put sam ga nekako čudesno jeo i nije mi smetalo. Kasnije smo se ponudili i divljim jagodama.
Nisam već jedno vrijeme vidio prijatelja pa smo pričali o svemu i svačemu, a srce prirode je sasvim sigurno pozitivno djelovalo na nas.

Posjetio nas je uskoro ujak od mog prijatelja, popio s nama jedan gemišt, ali uskoro otišao jer je moj prijatelj počeo pričati kako ga smeta što su morali sve te silne putove napraviti po bregu. Naime, jahači kvadova i motora im uništavaju staze, a i prolaze kroz gruntove pa se sad lokalci bune kako je to moguće. Suosjećam s ljudima koji si uređuju prostor, a onda divljaci koji pokazuju malo poštovanja za prirodu dođu na motornim zvijerima i donose negativni aspekt civilizacije sa sobom. Škarnik nije imao hodočašće i prošćenje pa su onda i lokalci morali staviti križ i klupice na jedan od vrhova, a s tim su privukli više zla nego dobra. Par iskrenih riječi o religiji i to je bilo dovoljno da ujaku postane previše. Malo kasnije je došao i otac od prijatelja, ali se uskoro popenjao na trešnju i počeo brati.

Bio sam već previše tamo te smo ipak morali krenuti natrag prema civilizaciji. GPS tragač mi je odavno isključen pa nemam snimljeni put natrag. Odlučio sam ići preko Jalžabeta za Varaždin - vidjeti malo i neki drugi brijeg, a ne samo Banjščinu. Prijatelj je rekao da je to teži put, ali me nije bilo briga. Tjedan dana bez treninga je ipak uzelo danak, ali nedovoljno da bi me zaustavilo. Na kraju sam prošao kojih 40 kilometara. Hvala prijatelju na gostoprimstvu, a za sljedeći puta već imamo dogovororeno detaljnije razgledavanje okolnih bregova i znamenitosti od kojih neka nose zanimljiva imena.


p.s. - jel netko zna što to unositelj slika radi našim fotografijama? Vidio sam to na još par blogova, a ne mogu shvatiti što se točno događa...

Oznake: Škarnik, priroda