Apsolutno nijednom planinaru ne bih savjetovao da na praznik rada ode malo do Kalnika vidjeti kak' je tamo. Ipak, učinio sam to već dvije godine zaredom i ove, 2019., godine malo manje požalio nego prošle. Prošlogodišnji zapis u Zelenoj planinarskoj knjizi sjećanja koju vucaram uvijek sa sobom nosi naslov "Kalnička noćna mora". Prošle godine smo obišli Mali Kalnik (Pustu Barbaru) pa kroz livadu punu klopaca do pl. doma i Velikog Kalnika, a ove godine je ekspedicija krenula iz sela Škarnik koje se nalazi nedaleko Varaždinskih Toplica. Fotografskih zapisa ima na bacanje pa bolje da s njima počnem čim prije.

Sva ekipa na okupu u selu Škarnik

Po putu prirode

Ovogodišnji prvomajski pohod organizirala je udruga Put Prirode kojoj je ovo treća planinarsko - edukativna šetnica, ovaj put pod budnim vodstvom Vedrana Bujanca, aktivnog člana udruge i velikog zaljubljenika u sve prirodno. Put nas je prvo vodio pokraj Vidobrnjaka i ostalih "vinogradskih" okolnih brda, a onda smo ušli duboko u šumu gdje je zamirisao i medvjeđi luk. Zelenilo nas je uskoro okružilo i hipnotiziralo.
Uglavnom slijedimo planinarske puteve, ali tu i tamo koristimo neoznačene prečace

Uskoro nailazimo na ovo malo krdo koje čuva lokalni gospodin te njegova četiri psa (koji se jako vole maziti)

Bubač pokušava kupiti "meso" od ovog modernog pastira koji čuvajući živalj usput na tabletu čita knjige

Negdje po putu

Na opisu događaja (Facebook) pisalo je kako će se hodati sedam do osam sati po prilaznim i kalničkim šumama, ali mi smo se za otprilike dva sata i nešto počeli približavati poznatom kalničkom teritoriju. U jednom trenutku nam se planinarska skupina razdvojila te su tako nastali "Vilenjaci" (koji nose naziv po lijepim, kovrčavim kosama Kreča i Lore) koje sam odveo do vrha Peca gdje se pruža lijep vidik na okolna brda, a u daljini se također vidi Ivanščica.
Medokoz i vilenjaci na Peci

Jedva je dočekao ovaj trenutak

Preko kamenoloma do Ivanščice - vidik s Pece

Spuštamo se brzo s Pece te se opet nalazimo sa ostatkom ekipe - Kreč, Lora i vođa puta Bubač

Put kojim smo išli generalno nije zahtjevan, ali danak na kraju uzme njegova dugotrajnost. Gledajući kasnije GPS trag našeg puta ispalo je da smo napravili tzv. kalničku vertikalu te smo iz škarničanske nizine probili na drugi kraj Kalnika koji gleda prema Križevcima i dalje na jug. Ekipa nam je bila šarolika, ali činilo se da su svi prilično fizički spremni jer, uz mala kolebanja duha na kraju, svi su izgledali sretno i zadovoljno. Misli na hranu i piće kod planinarskog doma ionako uvijek imaju taj efekt. Pred sam planinarski dom opet se odvajamo te jedni idu direktno do doma, a Vilenjaci nastavljaju po sjevernoj strani do Vranilca.
Teren na sjevernom prilazu izgleda otprilike ovako

Lica na ovoj fotografiji govore mnogo

Želim iskoristiti ovu priliku pa reći kako i nije baš najpametnije voditi malu djecu po ovom sjevernom prilazu jer je na dijelovima prilično strmo te treba paziti kud se staje po već ionako uskom planinarskom putu. Jučer se tako skoro dogodila tragedija kad su dvije majke s troje male djece išle po tom strmom, sjevernom putu. Djevojčica se držala za mamu i par puta je skoro srušila jer ni majka nije bila najsigurnija i najstabilnija. Dvoje dječaka je lutalo amo-tamo te je u jednom trenu jedan od njih počeo kliziti prema provaliji, ali se uspio zadržati rukom za drvo te ga je majka povukla natrag gore. Ja sam bio prvi od vilenjaka pa sam u jednom trenutku priskočio upomoć, ali pomalo prestravljena majka je uspjela zadržati svog sinčića. Nemojte to raditi, stvarno! Povedite djecu u prirodu, ali nemojte se igrati s opasnim stazama. Sve to nama iskusnima možda zvuči kao igrarija, ali nije i lako se može dogoditi ono najgore.
Na Vranilcu se odmaramo te svojim suputnicima opet pokazujem u smjeru Ivanščice, na jugu se prostire nizina

Malo smo se zadržali na vrhu - popili jedno pivo, malo prigriznuli, ali uskoro krećemo dolje prema domu gdje ostatak ekipe na čelu s velikim vođom Bubačem već lijepo jede i pije. Moji vilenjaci iz sigurne daljine razgledavaju strme zube, a ja nekako duboko u sebi znam da ćemo danas završiti tu gore.
Spuštanje s Vranilca - nema više one dvije stepenice koje su se prije ovdje nalazile

Čini mi se da su sretniji dok se spuštaju

Stari prijatelji, stare priče, a bilo je i štošta za vidjeti kod planinarskog doma Kalnik

Kako sam i spomenuo na početku, ove godine bilo je mnogo manje ljudi - planinara, trkača, ali činilo se i običnih prolaznika koji su ovdje došli automobilima. Sreli smo Marija koji je trčao iz Križevaca do pl. doma Kalnik, a onda ga je natrag do Križevaca odvezao bus. Generalno sam protiv bilo kakvih autobusa na planini, ali Mariju ćemo oprostiti - reći ćemo da nije mogao natrag pretrčati jer sam mu kod planinarskog doma, naravno, tutnuo jedno 0.5 pivo u ruke. Jadni čovjek nikad ne može pobjeći od piva, ali tko mu je kriv kad se druži s takvim ljudima velikog apetita u svakom pogledu?
Ovo nije fotografija od jučer, ali slično je bio obučen pa je reprezentativna - zainteresirane djevojke mogu u komentar sekciji zatražiti broj mobitela ovog momka, a ukoliko preferirate prvo uživo, vidimo se na PoniQ trailu 25.5.2019. na južnim obroncima Medvednice

Spize ipak nije bilo dovoljno kod planinarskog doma pa je dio ekipe s Bubačem otišao pod jedan od zuba, a Vilenjake sam opet ja odveo na utvrdu Stari Kalnik da vide pogled po zubima do Vranilca. Na samoj utvrdi također nije bilo toliko gužve, a učinilo mi se da je i penjača bilo nešto manje...
Prema Velikom Kalniku

Malobrojni penjači

Nismo se dugo zadržali, a mislim da smo na vrhu sreli i Mateja Perkova čija sam dva predavanja nedavno slušao - prvo u Varaždinu (Mont Blanc), a onda u Novom Marofu (Iran i Damavand). Međutim, nitko od mojih suplaninara nije znao o kome pričam pa smo se tako brzo spustili natrag i potražili ekipu pod zubom koja stavlja nešto pod zub.
Je to rakija???

Pod zubom je zabavno, a neki čekaju da piće padne s neba

No, ovdje priča ne završava. Nakon nekog vremena zadržavanja pod zubom, većina je odlučila otići do doma i oko 15:00 smo namjeravali krenuti natrag prema Škarniku. Nisam siguran što se u tom trenutku u vilenjačkim glavama dogodilo, ali odlučili smo malo iz blizine vidjeti te famozne kalničke zube. Na kraju se ispostavilo da ćemo ih proći sve - uz postupno odustajanje članova grupe vilenjaka. Prvo je odustala Marija, ali razumljivo mi je to jer je na jednom od zuba gledala kako jedna dugonoga djevojka drhti i teško savladava prepreku. Kreč se popeo, a Lora hrabro za njim.
Romantika snimljena na Zubima

Spust koji se mngoima čini strašan, ali iza tog spusta tek slijedi onaj "najteži" zub na kojem obično ljudi odustanu

Dolazimo do tog vražjeg zuba koji nudi uski manevarski prostor i traži mnogo provlačenja. Lora i Kreč ipak se vraćaju do planinarskog doma, a ostajemo Grozdek i ja te odlučujemo da sad idemo do samog kraja, a onda dolje po onoj "vertikalnoj ferati". Ostatak neke druge ekipe (oni koji također nisu odustali) nas jedno vrijeme prate, ali ih prestižemo kod predzadnjeg zuba. Ne sjećam se kad sam zadnji put bio toliko brz na kalničkim zubima. Na kraju nas dočekuje ekipa iz planinarske/penjačke škole (malo su imali previše opreme da bi bili iskusni penjači pa pretpostavljam da je to bila škola) koja nam čak na trenutak blokira put i usporava nas. Odlučujem ići prvi i spuštam se dolje. Tada ide dio one ekipe koju smo ostavili iza nas, a Grozdek silazi zadnji.
Grozdek čeka svoj red da siđe

Jureći za ostalima, trčimo do planinarskog doma gdje nas čekaju Lora i Kreč. Tada krećemo po istom putu po kojem smo došli te u jednom trenutku dostižemo ostatak ekipe. Sveukupno smo hodali preko šest sati i prešli otprilike dvadeset i tri kilometra. Od organizatora i vođe čujemo kako je ovo najteža planinarsko - edukativna šetnica koju Put prirode namjerava održati. U svakom slučaju, lijepo smo se proveli. No, noge nemaju mnogo vremena za odmor jer se već danas trči novo kolo dravske cross lige...

Vidimo se i uživajte u prirodi!

Oznake: Škarnik, Peca, kalnik, Vranilac, Put Prirode

Konačno sam uhvatio malo lijepog vremena. Užasan tjedan je iza nas te je svako malo padala kiša. Planina za vikend je otpala, a moram priznati da je bila to jedna skoro pa ukleta, depresivna nedjelja.
Navodno će sljedeći tjedan vrijeme isto biti takvo. No, sutra već krećem pravcem Krka s grupom entuzijasta koji su odlučili zamijeniti depresivno sjevernjačko vrijeme za užareni krš. Planiram svašta, a i dobili smo svakakve prijedloge koja mjesta obići - ima na popisu špilja, ima čak i planinarskih staza. Vidjet ćemo koliko će nam vrijeme dopustiti. Vratimo se mi k jučerašnjoj priči.

Obično dolazim u Kneginec ispod 30 minuta, a jučer, zbog pogodnosti prometa i semafora po putu, sam dojurio za 25 minuta. To je otprilike kojih deset kilometara, ali mene je od mog cilja dijelilo još toliko. Banjščina je nekad znala zadavati probleme, ali danas mogu samo odmahnuti rukom. Oprezan svejedno treba biti te se dobro zaštititi od sunčanih zraka, a cesta se pošteno zagrijava. Uskoro se spuštam u Varaždinske Toplice i udara me miris sumpora. Moj cilj je nešto dalje i već imam razlog za slavlje jer sam jedinu zapreku na putu prošao.

Mislim da sam prošle ili pretprošle godine pisao o avanturama iz Škarnika, a ove godine je bilo još bolje. Vjerojatno to mi ljudi umišljamo, ali kao da sve postaje drukčije. Napustiš asfalt i civilizaciju i odmah osjećaš neku vrstu olakšanja. Moj domaćin mi je pokazao svoju kuću, svoje biljke, povrće i voće, kokoši i male piceke te ogromnu zečicu i njezine potomke koji su još sramežljivi ispod sijena. Bio sam zadovoljan što će ova generacija preživjeti te će ih imati samo za obnovu svog "plemena". Njihovi unuci će onda možda pod nož, ali bolje da prestanem jer će me uskoro optužiti da sam eko-fašist ili nedaj bože pripadnik omražene i diskriminativne skupine vegana. Odavno je popularno ismijavati vegetarijance (mogu i sam o tome pričati kad sam doživio to kroz osnovnu školu, a kroz srednju već manje), a otkad su se vegani proslavili, mesojedi i svežderi koji se, vjerujem, osjećaju ugroženo, objavljuju svakakve šale i videe da bi umirili svoju dušu: those others are the bad guys, right. Svašta si ljudi pričaju prije spavanja.

Nakon razgledavanja smo polako krenuli prema starom dvoru kod kojeg smo pokupili neke namirnice za ručak. Tamo smo ostavili bicikle i sjeli u neregistrirano vozilo koje služi za proći tih 2-3 kilometara do našeg finalnog odredišta. Ako je netko pratio moje piskaranje samo u proteklih mjesec dana, sad je pravi trenutak da vam se upali lampica iznad glave i da kažete: dvoličan si, a svima ostalima dijeliš pravdu. Bili bi ste samo parcijalno u pravu, ali istina je da su se neki pijani dečki za 1. svibanj vozili u neregistriranom automobilu prema pl. kući Majer. No, oni su bili pijani i bacili su smeće iz automobila, a ja vam garantiram da bi moj domaćin i ja prije umrli nego tako olako i direktno zagadili prirodu. Zadnji branitelj Škarnika i njegov ekstremistički prijatelj vegan (jer ljudi ni danas ne znaju nikakve razlike između vegetarijanaca i vegana - svi smo mi biljožderski izrod kojemu fale proteini i B12). Na finalnom odredištu smo natočili jedan pravi zagorski gemišt i uživanje u prirodi je počelo.

Moj domaćin je pravi ekspert za traženje biljaka i drugih magičnih sastojaka koje nudi šuma, ali je i toliko dobar kuhar. Ponuda je uključivala: omlet od jaja sa domaćim sirom s čilijem i krumpirova salata puna domaće rukole i mladog luka. Iako je to za mnoge gurmanska hereza, moj želudac ne podnosi najbolje luk, ali ovaj put sam ga nekako čudesno jeo i nije mi smetalo. Kasnije smo se ponudili i divljim jagodama.
Nisam već jedno vrijeme vidio prijatelja pa smo pričali o svemu i svačemu, a srce prirode je sasvim sigurno pozitivno djelovalo na nas.

Posjetio nas je uskoro ujak od mog prijatelja, popio s nama jedan gemišt, ali uskoro otišao jer je moj prijatelj počeo pričati kako ga smeta što su morali sve te silne putove napraviti po bregu. Naime, jahači kvadova i motora im uništavaju staze, a i prolaze kroz gruntove pa se sad lokalci bune kako je to moguće. Suosjećam s ljudima koji si uređuju prostor, a onda divljaci koji pokazuju malo poštovanja za prirodu dođu na motornim zvijerima i donose negativni aspekt civilizacije sa sobom. Škarnik nije imao hodočašće i prošćenje pa su onda i lokalci morali staviti križ i klupice na jedan od vrhova, a s tim su privukli više zla nego dobra. Par iskrenih riječi o religiji i to je bilo dovoljno da ujaku postane previše. Malo kasnije je došao i otac od prijatelja, ali se uskoro popenjao na trešnju i počeo brati.

Bio sam već previše tamo te smo ipak morali krenuti natrag prema civilizaciji. GPS tragač mi je odavno isključen pa nemam snimljeni put natrag. Odlučio sam ići preko Jalžabeta za Varaždin - vidjeti malo i neki drugi brijeg, a ne samo Banjščinu. Prijatelj je rekao da je to teži put, ali me nije bilo briga. Tjedan dana bez treninga je ipak uzelo danak, ali nedovoljno da bi me zaustavilo. Na kraju sam prošao kojih 40 kilometara. Hvala prijatelju na gostoprimstvu, a za sljedeći puta već imamo dogovororeno detaljnije razgledavanje okolnih bregova i znamenitosti od kojih neka nose zanimljiva imena.


p.s. - jel netko zna što to unositelj slika radi našim fotografijama? Vidio sam to na još par blogova, a ne mogu shvatiti što se točno događa...

Oznake: Škarnik, priroda