Apsolutno nijednom planinaru ne bih savjetovao da na praznik rada ode malo do Kalnika vidjeti kak' je tamo. Ipak, učinio sam to već dvije godine zaredom i ove, 2019., godine malo manje požalio nego prošle. Prošlogodišnji zapis u Zelenoj planinarskoj knjizi sjećanja koju vucaram uvijek sa sobom nosi naslov "Kalnička noćna mora". Prošle godine smo obišli Mali Kalnik (Pustu Barbaru) pa kroz livadu punu klopaca do pl. doma i Velikog Kalnika, a ove godine je ekspedicija krenula iz sela Škarnik koje se nalazi nedaleko Varaždinskih Toplica. Fotografskih zapisa ima na bacanje pa bolje da s njima počnem čim prije.

Sva ekipa na okupu u selu Škarnik

Po putu prirode

Ovogodišnji prvomajski pohod organizirala je udruga Put Prirode kojoj je ovo treća planinarsko - edukativna šetnica, ovaj put pod budnim vodstvom Vedrana Bujanca, aktivnog člana udruge i velikog zaljubljenika u sve prirodno. Put nas je prvo vodio pokraj Vidobrnjaka i ostalih "vinogradskih" okolnih brda, a onda smo ušli duboko u šumu gdje je zamirisao i medvjeđi luk. Zelenilo nas je uskoro okružilo i hipnotiziralo.
Uglavnom slijedimo planinarske puteve, ali tu i tamo koristimo neoznačene prečace

Uskoro nailazimo na ovo malo krdo koje čuva lokalni gospodin te njegova četiri psa (koji se jako vole maziti)

Bubač pokušava kupiti "meso" od ovog modernog pastira koji čuvajući živalj usput na tabletu čita knjige

Negdje po putu

Na opisu događaja (Facebook) pisalo je kako će se hodati sedam do osam sati po prilaznim i kalničkim šumama, ali mi smo se za otprilike dva sata i nešto počeli približavati poznatom kalničkom teritoriju. U jednom trenutku nam se planinarska skupina razdvojila te su tako nastali "Vilenjaci" (koji nose naziv po lijepim, kovrčavim kosama Kreča i Lore) koje sam odveo do vrha Peca gdje se pruža lijep vidik na okolna brda, a u daljini se također vidi Ivanščica.
Medokoz i vilenjaci na Peci

Jedva je dočekao ovaj trenutak

Preko kamenoloma do Ivanščice - vidik s Pece

Spuštamo se brzo s Pece te se opet nalazimo sa ostatkom ekipe - Kreč, Lora i vođa puta Bubač

Put kojim smo išli generalno nije zahtjevan, ali danak na kraju uzme njegova dugotrajnost. Gledajući kasnije GPS trag našeg puta ispalo je da smo napravili tzv. kalničku vertikalu te smo iz škarničanske nizine probili na drugi kraj Kalnika koji gleda prema Križevcima i dalje na jug. Ekipa nam je bila šarolika, ali činilo se da su svi prilično fizički spremni jer, uz mala kolebanja duha na kraju, svi su izgledali sretno i zadovoljno. Misli na hranu i piće kod planinarskog doma ionako uvijek imaju taj efekt. Pred sam planinarski dom opet se odvajamo te jedni idu direktno do doma, a Vilenjaci nastavljaju po sjevernoj strani do Vranilca.
Teren na sjevernom prilazu izgleda otprilike ovako

Lica na ovoj fotografiji govore mnogo

Želim iskoristiti ovu priliku pa reći kako i nije baš najpametnije voditi malu djecu po ovom sjevernom prilazu jer je na dijelovima prilično strmo te treba paziti kud se staje po već ionako uskom planinarskom putu. Jučer se tako skoro dogodila tragedija kad su dvije majke s troje male djece išle po tom strmom, sjevernom putu. Djevojčica se držala za mamu i par puta je skoro srušila jer ni majka nije bila najsigurnija i najstabilnija. Dvoje dječaka je lutalo amo-tamo te je u jednom trenu jedan od njih počeo kliziti prema provaliji, ali se uspio zadržati rukom za drvo te ga je majka povukla natrag gore. Ja sam bio prvi od vilenjaka pa sam u jednom trenutku priskočio upomoć, ali pomalo prestravljena majka je uspjela zadržati svog sinčića. Nemojte to raditi, stvarno! Povedite djecu u prirodu, ali nemojte se igrati s opasnim stazama. Sve to nama iskusnima možda zvuči kao igrarija, ali nije i lako se može dogoditi ono najgore.
Na Vranilcu se odmaramo te svojim suputnicima opet pokazujem u smjeru Ivanščice, na jugu se prostire nizina

Malo smo se zadržali na vrhu - popili jedno pivo, malo prigriznuli, ali uskoro krećemo dolje prema domu gdje ostatak ekipe na čelu s velikim vođom Bubačem već lijepo jede i pije. Moji vilenjaci iz sigurne daljine razgledavaju strme zube, a ja nekako duboko u sebi znam da ćemo danas završiti tu gore.
Spuštanje s Vranilca - nema više one dvije stepenice koje su se prije ovdje nalazile

Čini mi se da su sretniji dok se spuštaju

Stari prijatelji, stare priče, a bilo je i štošta za vidjeti kod planinarskog doma Kalnik

Kako sam i spomenuo na početku, ove godine bilo je mnogo manje ljudi - planinara, trkača, ali činilo se i običnih prolaznika koji su ovdje došli automobilima. Sreli smo Marija koji je trčao iz Križevaca do pl. doma Kalnik, a onda ga je natrag do Križevaca odvezao bus. Generalno sam protiv bilo kakvih autobusa na planini, ali Mariju ćemo oprostiti - reći ćemo da nije mogao natrag pretrčati jer sam mu kod planinarskog doma, naravno, tutnuo jedno 0.5 pivo u ruke. Jadni čovjek nikad ne može pobjeći od piva, ali tko mu je kriv kad se druži s takvim ljudima velikog apetita u svakom pogledu?
Ovo nije fotografija od jučer, ali slično je bio obučen pa je reprezentativna - zainteresirane djevojke mogu u komentar sekciji zatražiti broj mobitela ovog momka, a ukoliko preferirate prvo uživo, vidimo se na PoniQ trailu 25.5.2019. na južnim obroncima Medvednice

Spize ipak nije bilo dovoljno kod planinarskog doma pa je dio ekipe s Bubačem otišao pod jedan od zuba, a Vilenjake sam opet ja odveo na utvrdu Stari Kalnik da vide pogled po zubima do Vranilca. Na samoj utvrdi također nije bilo toliko gužve, a učinilo mi se da je i penjača bilo nešto manje...
Prema Velikom Kalniku

Malobrojni penjači

Nismo se dugo zadržali, a mislim da smo na vrhu sreli i Mateja Perkova čija sam dva predavanja nedavno slušao - prvo u Varaždinu (Mont Blanc), a onda u Novom Marofu (Iran i Damavand). Međutim, nitko od mojih suplaninara nije znao o kome pričam pa smo se tako brzo spustili natrag i potražili ekipu pod zubom koja stavlja nešto pod zub.
Je to rakija???

Pod zubom je zabavno, a neki čekaju da piće padne s neba

No, ovdje priča ne završava. Nakon nekog vremena zadržavanja pod zubom, većina je odlučila otići do doma i oko 15:00 smo namjeravali krenuti natrag prema Škarniku. Nisam siguran što se u tom trenutku u vilenjačkim glavama dogodilo, ali odlučili smo malo iz blizine vidjeti te famozne kalničke zube. Na kraju se ispostavilo da ćemo ih proći sve - uz postupno odustajanje članova grupe vilenjaka. Prvo je odustala Marija, ali razumljivo mi je to jer je na jednom od zuba gledala kako jedna dugonoga djevojka drhti i teško savladava prepreku. Kreč se popeo, a Lora hrabro za njim.
Romantika snimljena na Zubima

Spust koji se mngoima čini strašan, ali iza tog spusta tek slijedi onaj "najteži" zub na kojem obično ljudi odustanu

Dolazimo do tog vražjeg zuba koji nudi uski manevarski prostor i traži mnogo provlačenja. Lora i Kreč ipak se vraćaju do planinarskog doma, a ostajemo Grozdek i ja te odlučujemo da sad idemo do samog kraja, a onda dolje po onoj "vertikalnoj ferati". Ostatak neke druge ekipe (oni koji također nisu odustali) nas jedno vrijeme prate, ali ih prestižemo kod predzadnjeg zuba. Ne sjećam se kad sam zadnji put bio toliko brz na kalničkim zubima. Na kraju nas dočekuje ekipa iz planinarske/penjačke škole (malo su imali previše opreme da bi bili iskusni penjači pa pretpostavljam da je to bila škola) koja nam čak na trenutak blokira put i usporava nas. Odlučujem ići prvi i spuštam se dolje. Tada ide dio one ekipe koju smo ostavili iza nas, a Grozdek silazi zadnji.
Grozdek čeka svoj red da siđe

Jureći za ostalima, trčimo do planinarskog doma gdje nas čekaju Lora i Kreč. Tada krećemo po istom putu po kojem smo došli te u jednom trenutku dostižemo ostatak ekipe. Sveukupno smo hodali preko šest sati i prešli otprilike dvadeset i tri kilometra. Od organizatora i vođe čujemo kako je ovo najteža planinarsko - edukativna šetnica koju Put prirode namjerava održati. U svakom slučaju, lijepo smo se proveli. No, noge nemaju mnogo vremena za odmor jer se već danas trči novo kolo dravske cross lige...

Vidimo se i uživajte u prirodi!

Oznake: Škarnik, Peca, kalnik, Vranilac, Put Prirode

Budući da nisam novinar, iako inklinacije i želje postoje, prepustit ću riječ onima koji su za to plaćeni. Ja ću se baviti, kao i uvijek, onim za što nisam plaćen i što mi, navodno, ide dobro: pričanje priča, izlaganje dojmova i gomilanje informacija o, kažu, nebitnim stvarima. Osnovne, ali šture, informacije o High Grounds Festivalu možete naći na sljedećim poveznicama:

High Grounds 1
High Grounds 2
High Grounds 3

Model: Dena Pavlović, Bodypainting artist: Ljiljana Belavić Kliček, Photo by: Damir Mrvcic

Ovo je druga godina održavanja High Grounds Festivala u organizaciji udruge Put Prirode. Prošle godine nismo bili u mogućnosti prisustvovati jer smo bili na obalama Jadrije. Ove godine sve malo kasni pa tako i odlazak na jug. No, jednu stvar izgubite, drugu dobite! Zapravo sam ideju za ovaj zapis dobio nakon što sam shvatio da bi review šatora kojeg smo nedavno nabavili mogao biti predugi za Facebook čitateljstvo. Koncentracija je slaba i situacija se na toj fronti samo pogoršava. Možda ima nešto istine u tome kad moja mama kaže da je jedan od problema (jedan od glavnih, dodao bih) svijeta u tome da ljudi imaju iskustva za koja njihov um nije spreman. Tako bi moglo biti točno da ukoliko djecu prerano izložite svim prednostima današnje tehnologije, ona bi mogla zanemariti neke druge bitne aspekte poput boravka u prirodi. Razumijem što gospodin Elon Musk misli kada kaže:

"The thing that people, I think, don’t appreciate right now is that they are already a cyborg. You’re already a different creature than you would have been twenty years ago, or even ten years ago. You’re already a different creature. You can see this when they do surveys of like, “how long do you want to be away from your phone?” and—particularly if you’re a teenager or in your 20s—even a day hurts. If you leave your phone behind, it’s like missing limb syndrome. I think people—they’re already kind of merged with their phone and their laptop and their applications and everything."

(cijeli članak koji Vam toplo preporučam s jednog od najboljih blogova koje sam ikad čitao: Neuralink and the Brain’s Magical Future)

No, koliko god to bilo točno, mislim da nije dobro ukoliko cvileće dijete počne to koristiti protiv svojih roditelja koji ga pokušavaju odvojiti od pametnog telefona, tableta, laptopa i/ili kompjutora. Prvo "prirodne" stvari, a onda kad shvatiš što zapravo jedan smart phone danas znači u tom budućnosnom smislu - koristi ga koliko želiš. Slična stvar je i s drogama koje možda djeluju pozitivno na percepciju i/ili shvaćanje nekog ispodležećeg koncepta. Meditacija je tu puno bolja jer priprema i tijelo i um na nove spoznaje dok je uzeti drogu kao pomiješati prah CDvite s vodom... ne, čekajte, pa to je jedno te isto. Zanemarite, shvaćate? Instant gratifikacija.
Alternative stage - Higher ground

Vratimo se mi na High Grounds festival. Već duže vrijeme poznajem i u dobrim prijateljskim odnosima sam s jednim od organizatora pa mogu reći da sam, uz neke početne poteškoće, imao inside informacije o samom festivalu. Pisao sam i o njemu jednom prilikom jer podržavam način života kojim on živi i o kojem propovijeda - Posljednji Škarničanin. Uz to, Nikola Sokol, čovjek iza prvog kneginečkog domaćeg piva, sa svojom je udrugom pivara (UPS - Udruga pivara Sjever) izlagao proizvode na drugom danu festivala. Bilo je to puno starih i dobrih prijatelja na jednom mjestu.
Situacija kod lovačkog doma

Lokacija samog festivala je u Pišćanovcu kod lovačkog doma gdje je bio glavni stage. Malo iznad je livada na kojoj se nalazio drugi stage (Higher Ground - Alternative stage) i livada na kojoj ste mogli kampirati ukoliko ste za to bili raspoloženi. Mi, naravno, jesmo. Treba isprobati i pripremiti šator za noćenje na Ivanščici.


Napunili smo Lavića (naziv od milja za Peugeot 106) sa svim stvarima i krenuli preko autoputa za Varaždinske Toplice. Izdržali smo put bez klime i bez radija unatoč konstantnom negodovanju našeg vozača Stančića (Lavić nema servo volan, a ne smijem naprezati ruku zbog ozlijede). Parking je bio prazan dok smo došli. Odlično! Izabrali smo mjesto za parking i ušli na službeni prostor festivala. Ulaznica je donacija, a minimalna je 30 kuna. Prilikom ulaska još vam nije jasno koliko je truda potrebno da bi se ovakvo što organiziralo. Mnogi od organizatora su na ovom mjestu živjeli tjedan dana prije, a vi dolazite na konzumaciju gotovog produkta. Navodno je trebalo jedno vrijeme i upornost da se pokosi trava i šipražje na livadi koja je služila za kampiranje i alternativni stage. Čudo je kakvu jedva ukrotivu prirodu možete naći udaljivši se samo malo od asfalta i civilizacije.


Složili smo šatore i uputili se vidjeti što ima kod lovačkog doma. U početku nije bilo mnogo ljudi, ali šuškalo se da nas glavna fešta očekuje tek u subotu. To nam je bio znak da pomalo usporimo i opustimo se - ono najbolje tek dolazi. Neki ljudi provedu svoje živote na taj način razmišljajući, ali pustit ćemo sada dublje implikacije naivnosti. Bilo je to negdje oko 19:00, a kako nas nije previše fascinirala manja gužva kod samog lovačkog doma, odlučili smo se kasnije družiti s nepoznatim ljudima i zasad ostati u komfornoj zoni svojih poznanika i prijatelja. Čini se da je to bila intuitivno dobra odluka jer smo se našli bliže šatorima kad je s neba počelo lijevkati. Počela je kao mala kiša na koju svi odmahuju rukom da će ubrzo proći, ali se pretvorila u nešto veće i jače. Zapusi vjetra su najavili da to neće proći samo tako. Još smo predugo i ostali na kiši jer se nismo mogli dogovoriti u koji ćemo se šator svi sakriti. Na kraju je svatko otišao u svoj šator. Odjednom smo se našli u polu-mraku, osluškujući zavijanje vjetra i padanje kiše na pokrov šatora. Sad je vjerojatno onaj moment u kojem navodim koji je to šator i je li na kraju izdržao ili nije. Pa... krenimo:

Quechua Arpenaz 3, veličina spavaonice 190 x 200 cm, visina 120 cm (malo iznad prosjeka za ovu kategoriju šatora), pakiranje od 3 kg i na granici mogućeg stavljanja na planinarski ruksak i nošenje po planini - što npr. nije moguće s onim "samopostavljajućim", pop-up šatorima koji dolaze u čudnim i nezgrapnim pakiranjima koja opasno liče na bubnjarske futrole za činele.



Izdržali smo i kišu i vjetar bez ikakvog promakanja ili pomaka šatora. Ono što smo dodali uz osnovnu opremu šatora su dvije podloge za yogu i dvije stare vojne vreće za spavanje. One su se pokazale izuzetno kvalitetnima i korisnima.
Svašta služi kao jastuk in time of need

Program festivala je počeo predavanjem Ratka Martinovića pod nazivom Doors of perception. Ako smo iskreni, očekivali smo malo dublje* predavanje, ali ono se svelo na nabrajanje supstanci i njihove efekte. Nakon toga se prebacujemo na alternativni stage na kojem slijedi dokumentarac (Dmt – the spirit molecule), a kasnije predavanje Gorana Posavca o Green Energy Innovation Project-u. Nisam siguran gdje smo se u tom trenutku nalazili, ali mislim da smo se još uvijek pokušavali oporaviti od kiše koja je bila neka vrsta prepreke koju smo trebali prevladati. Obično je to vrlo loša vijest za festivale na otvorenom, ali nama je dobro došlo za testiranje šatora, a i nije tako dugo trajalo da bi naškodilo samoj organizaciji i zacrtanom programu. Prava fešta je krenula od 23:00 kada je na glavnom stageu počeo trance/dance/ostale podkategorije party. Neki od nas su otplesali dugo u noć i čini se da im nije ponestajalo energije dok su drugi već pomalo klonuli.
Osvanuo je i jedan pravi tipi koji je po noći bio, naprosto, nevidljiv

Drugi dan je počeo s yogom od 9:00, ali su očito svi zainteresirani još čvrsto spavali pa se tako malo hrabrih odlučilo razgibati. Jutro je u svakom slučaju bilo prekrasno, a kad su se neki od nas dočepali kave i smoothija, klica, domaće paste za zube, čokolade te ostalih domaćih delicija, to je bilo to. Udruga Medenjak iz Varaždina se opet potrudila i nije nas razočarala. Ako imate priliku probati nešto njihovo, nemojte oklijevati!
Drugi dan se kuhalo i varivo od graha - s mesom i bez (posebna pohvala da se čak i pokraj lovačkog doma mislilo na nas koji ne konzumiramo meso) te kotlovina. Jedini veći propust ovog festivala je prvi dan bez hrane, ali sve ostalo je samo za pohvaliti. No, drugi dan nas zato nije razočarao te smo siti i napiti mogli uživati dalje u programu i prekrasnoj prirodi u okolici Varaždinskih Toplica. U svakom trenutku ste mogli igrati badminton, disk-golf, a u jednom trenutku je bilo i body-paintinga te ostalih radionica i igraonica za djecu (Udruga žena "Naši cajti" i Igraonica za djecu - Matija Bobek "Zagonetno drvo"). Od 17:00 je počelo predstavljanje craft piva, ali mi smo se još budili iz tvrdog sna nakon graha. Tako nisam imao priliku službeno probati Nikolino pivo, ali sam u njemu uživao već toliko puta neslužbeno da ovo nije ni bilo potrebno. O kvaliteti dotičnog piva možda govori činjenica da je prvo nestalo. Ima nešto i u darežljivosti našeg dobrog pivara pa je degustacija njegovog piva za većinu bila besplatna. Čovjek želi ljudima dati kvalitetno pivo i hoće da za njega ništa ne plate. Plemenito razmišljanje!


Ne znam je li umor utjecao na percepciju subotnje večeri, ali nikoga se od nas nije toliko dojmila kao prva. Mladi rock cover bend pod nazivom Dioniz iz Varaždina je otvorio subotnji večernji program. Iako coveri nisu moj đir i odnos autorskih stvari i covera mi je kao odnos craft i industrijskog piva, dečki (i jedna djevojka) su stvarno dobro svirali. Nakon njih slijedi Steiner Ekv Tribute Band te Requiem. Mi smo u to vrijeme bili gore u šumi gdje je bila postavljena izložba slika. Stvarno lijepi prirodni setting koji je sam dojam umjetničkih djela pojačao za par dimenzija. Iako većina iz našeg High Grounds plemena sluša rock, metal, punk, itd., nije nas se baš dojmila druga večer. Možda smo bili u takvom stanju svijesti, ali trance muzika nam je mnogo bolje odgovarala. Zapravo, samom okruženju je nekako bolje odgovarala, iako prirodi najbolje pristaju njezini autohtoni zvukovi. Ljudi se čudno zabavljaju. Treba im buka i drugi da ne bi ostali sami sa svojim mislima.

Pred samo spavanje (barem za nas), glazbu je puštao DJ Mario Kovač. Mozak mi je opet bio bombardiran pitanjima poente tih današnjih DJ-eva koji praktički puštaju pjesme s youtubea. Naučite svirati instrumente! Na alternativnom stageu je glazba bila puno glasnija pa pravi doživljaj trancea i chill glazbe na alternativnom stageu nije bio moguć. Tko bi rekao da će rock pokvariti moje raspoloženje?! Unatoč buci do kasno u noć, zaspali smo kao djeca. Mnogo ranije nego prvi dan festivala.
Evo što, osim bivanja ranim pretkom četvrtog sloja ljudskog mozga, može smart phone

Nedjelja je dan za pakiranje, a uz to je išlo i malo nostalgičnosti i tuge. Dosta ljudi je, izgleda, još spavalo, ali nije ih ni ostalo previše ovu drugu večer. Tako je ispalo da smo došli prvi i otišli zadnji (ako ne računate organizatore). Iako je festival mlad i organizatori mogu još mnogo toga naučiti, mislim da svi možemo biti i više nego zadovoljni da se ovakvo što organizira u našoj bližoj okolici. Koliko bi se samo takvih festivala dalo napraviti kada bi bilo volje - istina, i više sufinanciranja od strane grada. Mogli bi mi imati svašta i uz Dravu, ali sada nije vrijeme za rasprave o tome.


Hvala našim prijateljima iz Varaždinskih Toplica na ovom lijepom i novom iskustvu! Kad se male ruke slože...

Oznake: High Grounds Festival, Put Prirode, Pišćanovec, Varaždinske Toplice