A sada malo nagovaranja na jesensko planinarenje. Predstavit ćemo više kroz forotgrafije, a malo manje kroz riječi, u kakve boje se oblači šuma u jesensko doba. Kalnik je za mene praktički pa domaći teren - lokacija koju biramo kad nam dosadi Ivanščica i Ravna gora, a i, ponovit ću to za one koji ne znaju, lijepi je doživljaj naći se među stijenama, tzv. 7 kalničkih zuba koji vam mogu malo dočarati dojam "penjanja". U svakom slučaju, na Zubima će raditi i ruke, a ne samo noge pa ako želite znati kako je to, definitivno se koji put zaputite ovdje.

Dolazak vila i razbijanje tame

Naša početna točka je kod kapelice sv. Barbare u Kalničkom Ljublju. To je moja uobičajena polazišna točka za planinarenje na Kalnik jer mi se ne da zaobilaziti planinu pa sa križevačke strane planinariti, a i dobro se malo zagrijati prije dolaska do Zubića i kalničkog planinarskog doma. Dan je bio predivan pa svi oni koji ga niste iskoristili, bit će vam žao ako već nije!
Na tablama piše da do doma ima kojih sat i pol, ali mi dolazimo za sat vremena (preskačemo Pecu ovaj put) te se ubrzo nalazimo podno Zuba. Na stazi do doma nema apsolutno nikoga pa se može lijepo uživati u jesenskim zvukovima.
Pogled prema trećem zubu

Pogled sa trećeg zuba

Napredujemo dosta brzo preko Zuba, uvijek me začudi koliko to zapravo ide brzo. Ipak, vjerojatno smo nešto vremena uštedili na preskakanju kalničke peći, kamina ili vagine kako je neki avanturisti zovu.
Vranilac nam se obećaje

Pogled prema Čevu, istočnoj Ivanščici

Dobrodošao znoj tijekom rada na Zubima

Moja suputnica se spušta prilično brzo po vertikalnoj sajli sa sedmog Zuba prema malom sedlu koje vodi do Vranilca. Majstor ima (pre)puni ruksak pa ide lakšim putem, na putu do sedmog Zuba postoji skretanje desno i na drvu je označeni put za "lakši silazak". Bio sam upravo ovdje samo jednom prije i uvijek me živo zanimalo kako ljudi smatraju to lakšim spustom, ali pomislio sam da su možda dodali koji klin, to jest stepenicu koja na jednom dijelu spusta baš nedostaje - niži ljudi od mene bi imali i više problema jer treba se u jednom trenutku dosta "spustiti" kako bi noga dosegla kamen na koji se može sigurno stati. No, ništa od stepenice ili klina pa sam ja lijepo to napravio old school i... uspio. Međutim, stvarno mislim da bi neka pomoć/intervencija dobro došla.
Na vrhu se na zadržavamo dugo jer je nastala gužva, a i cijela sjeverna strana je u magli. Spuštamo se prema domu i krećemo direktno na Stari grad Veliki Kalnik. Tamo ima dosta ljudi, prikladno i ne-prikladnije obučenih. Na stijenama se penje domaća ekipa iz Hivea. Odlično je dok ti ljude prepoznaješ, a oni tebe ne. Uskoro možda!
Pogled s prozora Velikog Kalnika

Evo fotke sjeverne, maglom okupane, strane

Pitam se kako je bilo juriti ovim stepenicama dolje, jednom davno, kad je bila uzbuna i neprijatelji su kuckali na vratanca...

Povratak je brzi marš do početne točke i lokacije parkiranog automobila. Na kraju smo prošli 13 i pol kilometara sveukupno i dobro se zabavili u šumi. Za kraj jedna još jedna fotografija šume.


p.s. - trebali smo ovaj vikend na Klek, ali je došlo do nekih neočekivanih tehničkih/izvedbenih poteškoća kod organizatora te se još jednom svima involviranima ispričavam. Uskoro ćemo opet pokušati :) Do onda, uživajte po šumama i po brdima!

Oznake: kalnik, zubi

Najbolje je navečer, u kasnije sate, dobiti poziv za planinarenje. Ljudi koji mi takve pozive upute znaju da sam tip koji će na njih rado odgovoriti, najčešće pozitivno. Ponekad se čovjek umori od pozivanja drugih, iako mu je to životni poziv*, pa je lijepo biti tu i tamo pozvan. Moj stari suputnik Marek i ja vozimo se prema Kalničkom Ljublju (početna točka: kapelica sv. Barbare) te slušamo metal.

Put uskoro počinje ići uz potok, često ga preskačući

Kad si lijen pa ne opereš gojzerice od blata skupljenog na prijašnjim pohodima, dobro dođe malo vode

U jednom trenutku staza prestaje pratiti potok i skreće udesno i ubrdo, a strmine su dosta nagle i žestoke. Tu počinje i blato pa prozivamo ovo mjesto okrugom svinja i to uopće ne znajući što će se dalje uz put dogoditi. Šetnja uz potok nije bila dovoljno zagrijavanje za ovaj uspon, ali čovjek se malo muči, zagrije se stroj pa krene lakše i brže. Ionako me tu već moj suputnik počeo hvaliti kako ja uvijek nađem najbolje staze i objašnjavao mi da on voli patnju i bol. Dakle, čini se da sam u dobrom društvu! Tek prilikom povratka shvaćamo da se radi o usponu na vrh Melinec - iz smjera našeg dolaska, a ni na vrhu nema nijedne oznake da je to upravo Melinec. Tako ti je to dok posudiš planinarsku kartu ovog područja pa je nemaš kad je trebaš, ali zapravo nije u tome stvar. Sad je onaj trenutak kad priznajem da često, a jučer je to bio slučaj, ne biram puteve već oni biraju mene. Nekad se samo poklopi pa staza ispadne jako simpatična. Ima i onih drugih slučajeva, ali vraga na ovom mjestu nećemo zazivati.
Pogled iz blata prema zvijezdama

Prilikom spuštanja s Melinovca i nastavka našeg puta prema Kalniku vidjeli smo dalje na stazi dvije veće, crno-smeđe divlje svinje. Toliko veliko ne može ništa drugo biti, a da nastanjuje ovo područje pa smo zaključili da su divlje svinje. Svaki je uzeo po jedno drveno oružje* u ruke, a neki su svoje prozvali Svinjomlat. Dakako, ne bi nam ni dragi bog planine pomogao da su negdje uz te dvije svinje bili i praščići. Moguće da se radi o paru koji je tek na putu da napravi svoju malu prasad. Želimo im sreću!Tamo negdje, dalje po putu, ugledali smo divlje svinje. Svinjomlat je podignut!

Dalje nam slijedi marš kroz šumu i povremeno trčkaranje pa smo došli do starog grada Velikog Kalnika i brže nego je predviđeno vrijeme. Iako sam već mnogo puta išao i na Kalnik i na njegove Zube, ako se netko prvi put susreće s ovim terenom: od kapelice sv. Barbare do Kalnika ima kojih sat i pol hodanja - to su službeni podaci koje možete naći na tablama, a tempo i brzina ovisi, naravno, o vama.
Upali smo u nečije dvorište, ali čini se da nikoga nije bilo kod kuće. Međutim, sumnjivo je to sve jer je kupica bila vlažna, a u njoj nije bilo vode. Barem ne SAMO vode!

Ne časimo ni časa kod planinarskog doma Kalnik i odlučujemo se za uspon preko svih 7 Kalničkih Zuba budući da mi se Marek "požalio" kako se nikad nije popeo do Vranilca preko Zuba. No, pa na to ne mogu reći NE, zar ne? To je vapaj upomoć - pomoć je mojem suputniku potrebna u svezi dosade ovog života i postojanja, on treba neka nova uzbuđenja, njemu su potrebni upravo ovi Zubi i ja ga ne mogu odbiti. Prilikom penjanja na prvi zub, neki od planinara koji su išli po kalničkoj poučnoj stazi, to jest spuštali se po sjevernom prilazu Vranilcu, dobacivali su nam pitanja kud smo se mi to zaputili? Učinilo mi se da su smatrali kako to baš i nije najpametnije u ovo doba raditi. Samo da bude jasnije: možda i nije najbolje pentrati se po zubima kad je teren malo vlažniji, ali rekao bih, uz svoje skromno iskustvo, da je jučer za penjanje bilo prihvatljivo. Idemo redom:
Prvi smo obavili po lakšoj varijanti jer smo još isprobavali (sklisko) kamenje pod patikama/gojzericama

Pogled sa prvih zubića prema starom gradu Velikom Kalniku

Marek se penje prema trećem zubu

Na putu do 4. zuba dolazimo do uskog prolaza kojeg mi nazivamo uska kalnička vagina

Marek na ulazu u kalničku vaginu, ali smo ipak na kraju odustali od penetracije i provlačenja te je samo malo pomilovali, a onda zaobišli desnom stranom

Opasno se približavamo Vranilcu, a ono tamo desno u daljini je Ivanščica

Evo nas na 7. zubu na koji smo stigli, čini mi se, u rekordnom vremenu. Od prvog do sedmog i do Vranilca treba, kako kažu table, oko 45 minuta do 1 sat. Mi smo ovo prejurili, a meni se činilo lakše nego ikad što je možda posljedica lutanja po Bijelim stijenama (prolaz kroz Vihoraški put) ovog ljeta. Kako god bilo, Kalnički Zubi su stvarno fascinantni i drago mi je da se nalaze u našoj blizini! U daljini lijevo vidi se Medvednica...

...koja na ovoj fotografiji više izgleda kao Kleta gora (Mount Doom) iz Gospodara prstenova

Spuštamo se po vertikalnoj sajli dolje sa sedmog zuba, a pritom imamo i gledatelje koji nas s čuđenjem gledaju kako se spuštamo. No, to su vjerojatno izletnici koji nisu često na planinama ili ako jesu, ne upuštaju se u ovakve "vratolomije" (makar to u biti ni nisu vratolomije nego prilično obični manevri na planini/stijenama). Međutim, ovo je dobro mjesto za svladati strahove i upoznati se malo sa sajlama. Sad nas dijeli kojih 30 metara od Vranilca i našeg cilja. Vrijeme je za malo slavlja.
Sedmi zub kod Vranilca, sajla se nalazi s lijeve strane (gdje na stijeni piše "teži put")

Na vrhu se iz ruksaka vadi voda života

Uzdravlje!

Marek na Vranilcu

Pruža se lijepi pogled

A ovdje možete vidjeti Medvednicu (lijevo) i Ivanščicu (desno) na jednoj fotografiji. Čak i da zanemarite potoke, stari grad i zube, ovaj je pogled vrijedan dolaska

Vraćamo se hitro po istom putu natrag do automobila i vozimo natrag za Varaždin. Staza se pokazala odličnom, sreća s vremenskim prilikama nas je pratila i sveukupno je ovo bio jedan ponavljanja vrijedan izlet. Preporučamo Vam Vranilac i njegove Zube ;) Do čitanja!

Oznake: kalnik, Melinovec, klanac, zubi, Vranilac

Apsolutno nijednom planinaru ne bih savjetovao da na praznik rada ode malo do Kalnika vidjeti kak' je tamo. Ipak, učinio sam to već dvije godine zaredom i ove, 2019., godine malo manje požalio nego prošle. Prošlogodišnji zapis u Zelenoj planinarskoj knjizi sjećanja koju vucaram uvijek sa sobom nosi naslov "Kalnička noćna mora". Prošle godine smo obišli Mali Kalnik (Pustu Barbaru) pa kroz livadu punu klopaca do pl. doma i Velikog Kalnika, a ove godine je ekspedicija krenula iz sela Škarnik koje se nalazi nedaleko Varaždinskih Toplica. Fotografskih zapisa ima na bacanje pa bolje da s njima počnem čim prije.

Sva ekipa na okupu u selu Škarnik

Po putu prirode

Ovogodišnji prvomajski pohod organizirala je udruga Put Prirode kojoj je ovo treća planinarsko - edukativna šetnica, ovaj put pod budnim vodstvom Vedrana Bujanca, aktivnog člana udruge i velikog zaljubljenika u sve prirodno. Put nas je prvo vodio pokraj Vidobrnjaka i ostalih "vinogradskih" okolnih brda, a onda smo ušli duboko u šumu gdje je zamirisao i medvjeđi luk. Zelenilo nas je uskoro okružilo i hipnotiziralo.
Uglavnom slijedimo planinarske puteve, ali tu i tamo koristimo neoznačene prečace

Uskoro nailazimo na ovo malo krdo koje čuva lokalni gospodin te njegova četiri psa (koji se jako vole maziti)

Bubač pokušava kupiti "meso" od ovog modernog pastira koji čuvajući živalj usput na tabletu čita knjige

Negdje po putu

Na opisu događaja (Facebook) pisalo je kako će se hodati sedam do osam sati po prilaznim i kalničkim šumama, ali mi smo se za otprilike dva sata i nešto počeli približavati poznatom kalničkom teritoriju. U jednom trenutku nam se planinarska skupina razdvojila te su tako nastali "Vilenjaci" (koji nose naziv po lijepim, kovrčavim kosama Kreča i Lore) koje sam odveo do vrha Peca gdje se pruža lijep vidik na okolna brda, a u daljini se također vidi Ivanščica.
Medokoz i vilenjaci na Peci

Jedva je dočekao ovaj trenutak

Preko kamenoloma do Ivanščice - vidik s Pece

Spuštamo se brzo s Pece te se opet nalazimo sa ostatkom ekipe - Kreč, Lora i vođa puta Bubač

Put kojim smo išli generalno nije zahtjevan, ali danak na kraju uzme njegova dugotrajnost. Gledajući kasnije GPS trag našeg puta ispalo je da smo napravili tzv. kalničku vertikalu te smo iz škarničanske nizine probili na drugi kraj Kalnika koji gleda prema Križevcima i dalje na jug. Ekipa nam je bila šarolika, ali činilo se da su svi prilično fizički spremni jer, uz mala kolebanja duha na kraju, svi su izgledali sretno i zadovoljno. Misli na hranu i piće kod planinarskog doma ionako uvijek imaju taj efekt. Pred sam planinarski dom opet se odvajamo te jedni idu direktno do doma, a Vilenjaci nastavljaju po sjevernoj strani do Vranilca.
Teren na sjevernom prilazu izgleda otprilike ovako

Lica na ovoj fotografiji govore mnogo

Želim iskoristiti ovu priliku pa reći kako i nije baš najpametnije voditi malu djecu po ovom sjevernom prilazu jer je na dijelovima prilično strmo te treba paziti kud se staje po već ionako uskom planinarskom putu. Jučer se tako skoro dogodila tragedija kad su dvije majke s troje male djece išle po tom strmom, sjevernom putu. Djevojčica se držala za mamu i par puta je skoro srušila jer ni majka nije bila najsigurnija i najstabilnija. Dvoje dječaka je lutalo amo-tamo te je u jednom trenu jedan od njih počeo kliziti prema provaliji, ali se uspio zadržati rukom za drvo te ga je majka povukla natrag gore. Ja sam bio prvi od vilenjaka pa sam u jednom trenutku priskočio upomoć, ali pomalo prestravljena majka je uspjela zadržati svog sinčića. Nemojte to raditi, stvarno! Povedite djecu u prirodu, ali nemojte se igrati s opasnim stazama. Sve to nama iskusnima možda zvuči kao igrarija, ali nije i lako se može dogoditi ono najgore.
Na Vranilcu se odmaramo te svojim suputnicima opet pokazujem u smjeru Ivanščice, na jugu se prostire nizina

Malo smo se zadržali na vrhu - popili jedno pivo, malo prigriznuli, ali uskoro krećemo dolje prema domu gdje ostatak ekipe na čelu s velikim vođom Bubačem već lijepo jede i pije. Moji vilenjaci iz sigurne daljine razgledavaju strme zube, a ja nekako duboko u sebi znam da ćemo danas završiti tu gore.
Spuštanje s Vranilca - nema više one dvije stepenice koje su se prije ovdje nalazile

Čini mi se da su sretniji dok se spuštaju

Stari prijatelji, stare priče, a bilo je i štošta za vidjeti kod planinarskog doma Kalnik

Kako sam i spomenuo na početku, ove godine bilo je mnogo manje ljudi - planinara, trkača, ali činilo se i običnih prolaznika koji su ovdje došli automobilima. Sreli smo Marija koji je trčao iz Križevaca do pl. doma Kalnik, a onda ga je natrag do Križevaca odvezao bus. Generalno sam protiv bilo kakvih autobusa na planini, ali Mariju ćemo oprostiti - reći ćemo da nije mogao natrag pretrčati jer sam mu kod planinarskog doma, naravno, tutnuo jedno 0.5 pivo u ruke. Jadni čovjek nikad ne može pobjeći od piva, ali tko mu je kriv kad se druži s takvim ljudima velikog apetita u svakom pogledu?
Ovo nije fotografija od jučer, ali slično je bio obučen pa je reprezentativna - zainteresirane djevojke mogu u komentar sekciji zatražiti broj mobitela ovog momka, a ukoliko preferirate prvo uživo, vidimo se na PoniQ trailu 25.5.2019. na južnim obroncima Medvednice

Spize ipak nije bilo dovoljno kod planinarskog doma pa je dio ekipe s Bubačem otišao pod jedan od zuba, a Vilenjake sam opet ja odveo na utvrdu Stari Kalnik da vide pogled po zubima do Vranilca. Na samoj utvrdi također nije bilo toliko gužve, a učinilo mi se da je i penjača bilo nešto manje...
Prema Velikom Kalniku

Malobrojni penjači

Nismo se dugo zadržali, a mislim da smo na vrhu sreli i Mateja Perkova čija sam dva predavanja nedavno slušao - prvo u Varaždinu (Mont Blanc), a onda u Novom Marofu (Iran i Damavand). Međutim, nitko od mojih suplaninara nije znao o kome pričam pa smo se tako brzo spustili natrag i potražili ekipu pod zubom koja stavlja nešto pod zub.
Je to rakija???

Pod zubom je zabavno, a neki čekaju da piće padne s neba

No, ovdje priča ne završava. Nakon nekog vremena zadržavanja pod zubom, većina je odlučila otići do doma i oko 15:00 smo namjeravali krenuti natrag prema Škarniku. Nisam siguran što se u tom trenutku u vilenjačkim glavama dogodilo, ali odlučili smo malo iz blizine vidjeti te famozne kalničke zube. Na kraju se ispostavilo da ćemo ih proći sve - uz postupno odustajanje članova grupe vilenjaka. Prvo je odustala Marija, ali razumljivo mi je to jer je na jednom od zuba gledala kako jedna dugonoga djevojka drhti i teško savladava prepreku. Kreč se popeo, a Lora hrabro za njim.
Romantika snimljena na Zubima

Spust koji se mngoima čini strašan, ali iza tog spusta tek slijedi onaj "najteži" zub na kojem obično ljudi odustanu

Dolazimo do tog vražjeg zuba koji nudi uski manevarski prostor i traži mnogo provlačenja. Lora i Kreč ipak se vraćaju do planinarskog doma, a ostajemo Grozdek i ja te odlučujemo da sad idemo do samog kraja, a onda dolje po onoj "vertikalnoj ferati". Ostatak neke druge ekipe (oni koji također nisu odustali) nas jedno vrijeme prate, ali ih prestižemo kod predzadnjeg zuba. Ne sjećam se kad sam zadnji put bio toliko brz na kalničkim zubima. Na kraju nas dočekuje ekipa iz planinarske/penjačke škole (malo su imali previše opreme da bi bili iskusni penjači pa pretpostavljam da je to bila škola) koja nam čak na trenutak blokira put i usporava nas. Odlučujem ići prvi i spuštam se dolje. Tada ide dio one ekipe koju smo ostavili iza nas, a Grozdek silazi zadnji.
Grozdek čeka svoj red da siđe

Jureći za ostalima, trčimo do planinarskog doma gdje nas čekaju Lora i Kreč. Tada krećemo po istom putu po kojem smo došli te u jednom trenutku dostižemo ostatak ekipe. Sveukupno smo hodali preko šest sati i prešli otprilike dvadeset i tri kilometra. Od organizatora i vođe čujemo kako je ovo najteža planinarsko - edukativna šetnica koju Put prirode namjerava održati. U svakom slučaju, lijepo smo se proveli. No, noge nemaju mnogo vremena za odmor jer se već danas trči novo kolo dravske cross lige...

Vidimo se i uživajte u prirodi!

Oznake: Škarnik, Peca, kalnik, Vranilac, Put Prirode