Najbolje je navečer, u kasnije sate, dobiti poziv za planinarenje. Ljudi koji mi takve pozive upute znaju da sam tip koji će na njih rado odgovoriti, najčešće pozitivno. Ponekad se čovjek umori od pozivanja drugih, iako mu je to životni poziv*, pa je lijepo biti tu i tamo pozvan. Moj stari suputnik Marek i ja vozimo se prema Kalničkom Ljublju (početna točka: kapelica sv. Barbare) te slušamo metal.

Put uskoro počinje ići uz potok, često ga preskačući

Kad si lijen pa ne opereš gojzerice od blata skupljenog na prijašnjim pohodima, dobro dođe malo vode

U jednom trenutku staza prestaje pratiti potok i skreće udesno i ubrdo, a strmine su dosta nagle i žestoke. Tu počinje i blato pa prozivamo ovo mjesto okrugom svinja i to uopće ne znajući što će se dalje uz put dogoditi. Šetnja uz potok nije bila dovoljno zagrijavanje za ovaj uspon, ali čovjek se malo muči, zagrije se stroj pa krene lakše i brže. Ionako me tu već moj suputnik počeo hvaliti kako ja uvijek nađem najbolje staze i objašnjavao mi da on voli patnju i bol. Dakle, čini se da sam u dobrom društvu! Tek prilikom povratka shvaćamo da se radi o usponu na vrh Melinec - iz smjera našeg dolaska, a ni na vrhu nema nijedne oznake da je to upravo Melinec. Tako ti je to dok posudiš planinarsku kartu ovog područja pa je nemaš kad je trebaš, ali zapravo nije u tome stvar. Sad je onaj trenutak kad priznajem da često, a jučer je to bio slučaj, ne biram puteve već oni biraju mene. Nekad se samo poklopi pa staza ispadne jako simpatična. Ima i onih drugih slučajeva, ali vraga na ovom mjestu nećemo zazivati.
Pogled iz blata prema zvijezdama

Prilikom spuštanja s Melinovca i nastavka našeg puta prema Kalniku vidjeli smo dalje na stazi dvije veće, crno-smeđe divlje svinje. Toliko veliko ne može ništa drugo biti, a da nastanjuje ovo područje pa smo zaključili da su divlje svinje. Svaki je uzeo po jedno drveno oružje* u ruke, a neki su svoje prozvali Svinjomlat. Dakako, ne bi nam ni dragi bog planine pomogao da su negdje uz te dvije svinje bili i praščići. Moguće da se radi o paru koji je tek na putu da napravi svoju malu prasad. Želimo im sreću!Tamo negdje, dalje po putu, ugledali smo divlje svinje. Svinjomlat je podignut!

Dalje nam slijedi marš kroz šumu i povremeno trčkaranje pa smo došli do starog grada Velikog Kalnika i brže nego je predviđeno vrijeme. Iako sam već mnogo puta išao i na Kalnik i na njegove Zube, ako se netko prvi put susreće s ovim terenom: od kapelice sv. Barbare do Kalnika ima kojih sat i pol hodanja - to su službeni podaci koje možete naći na tablama, a tempo i brzina ovisi, naravno, o vama.
Upali smo u nečije dvorište, ali čini se da nikoga nije bilo kod kuće. Međutim, sumnjivo je to sve jer je kupica bila vlažna, a u njoj nije bilo vode. Barem ne SAMO vode!

Ne časimo ni časa kod planinarskog doma Kalnik i odlučujemo se za uspon preko svih 7 Kalničkih Zuba budući da mi se Marek "požalio" kako se nikad nije popeo do Vranilca preko Zuba. No, pa na to ne mogu reći NE, zar ne? To je vapaj upomoć - pomoć je mojem suputniku potrebna u svezi dosade ovog života i postojanja, on treba neka nova uzbuđenja, njemu su potrebni upravo ovi Zubi i ja ga ne mogu odbiti. Prilikom penjanja na prvi zub, neki od planinara koji su išli po kalničkoj poučnoj stazi, to jest spuštali se po sjevernom prilazu Vranilcu, dobacivali su nam pitanja kud smo se mi to zaputili? Učinilo mi se da su smatrali kako to baš i nije najpametnije u ovo doba raditi. Samo da bude jasnije: možda i nije najbolje pentrati se po zubima kad je teren malo vlažniji, ali rekao bih, uz svoje skromno iskustvo, da je jučer za penjanje bilo prihvatljivo. Idemo redom:
Prvi smo obavili po lakšoj varijanti jer smo još isprobavali (sklisko) kamenje pod patikama/gojzericama

Pogled sa prvih zubića prema starom gradu Velikom Kalniku

Marek se penje prema trećem zubu

Na putu do 4. zuba dolazimo do uskog prolaza kojeg mi nazivamo uska kalnička vagina

Marek na ulazu u kalničku vaginu, ali smo ipak na kraju odustali od penetracije i provlačenja te je samo malo pomilovali, a onda zaobišli desnom stranom

Opasno se približavamo Vranilcu, a ono tamo desno u daljini je Ivanščica

Evo nas na 7. zubu na koji smo stigli, čini mi se, u rekordnom vremenu. Od prvog do sedmog i do Vranilca treba, kako kažu table, oko 45 minuta do 1 sat. Mi smo ovo prejurili, a meni se činilo lakše nego ikad što je možda posljedica lutanja po Bijelim stijenama (prolaz kroz Vihoraški put) ovog ljeta. Kako god bilo, Kalnički Zubi su stvarno fascinantni i drago mi je da se nalaze u našoj blizini! U daljini lijevo vidi se Medvednica...

...koja na ovoj fotografiji više izgleda kao Kleta gora (Mount Doom) iz Gospodara prstenova

Spuštamo se po vertikalnoj sajli dolje sa sedmog zuba, a pritom imamo i gledatelje koji nas s čuđenjem gledaju kako se spuštamo. No, to su vjerojatno izletnici koji nisu često na planinama ili ako jesu, ne upuštaju se u ovakve "vratolomije" (makar to u biti ni nisu vratolomije nego prilično obični manevri na planini/stijenama). Međutim, ovo je dobro mjesto za svladati strahove i upoznati se malo sa sajlama. Sad nas dijeli kojih 30 metara od Vranilca i našeg cilja. Vrijeme je za malo slavlja.
Sedmi zub kod Vranilca, sajla se nalazi s lijeve strane (gdje na stijeni piše "teži put")

Na vrhu se iz ruksaka vadi voda života

Uzdravlje!

Marek na Vranilcu

Pruža se lijepi pogled

A ovdje možete vidjeti Medvednicu (lijevo) i Ivanščicu (desno) na jednoj fotografiji. Čak i da zanemarite potoke, stari grad i zube, ovaj je pogled vrijedan dolaska

Vraćamo se hitro po istom putu natrag do automobila i vozimo natrag za Varaždin. Staza se pokazala odličnom, sreća s vremenskim prilikama nas je pratila i sveukupno je ovo bio jedan ponavljanja vrijedan izlet. Preporučamo Vam Vranilac i njegove Zube ;) Do čitanja!

Oznake: kalnik, Melinovec, klanac, zubi, Vranilac

Apsolutno nijednom planinaru ne bih savjetovao da na praznik rada ode malo do Kalnika vidjeti kak' je tamo. Ipak, učinio sam to već dvije godine zaredom i ove, 2019., godine malo manje požalio nego prošle. Prošlogodišnji zapis u Zelenoj planinarskoj knjizi sjećanja koju vucaram uvijek sa sobom nosi naslov "Kalnička noćna mora". Prošle godine smo obišli Mali Kalnik (Pustu Barbaru) pa kroz livadu punu klopaca do pl. doma i Velikog Kalnika, a ove godine je ekspedicija krenula iz sela Škarnik koje se nalazi nedaleko Varaždinskih Toplica. Fotografskih zapisa ima na bacanje pa bolje da s njima počnem čim prije.

Sva ekipa na okupu u selu Škarnik

Po putu prirode

Ovogodišnji prvomajski pohod organizirala je udruga Put Prirode kojoj je ovo treća planinarsko - edukativna šetnica, ovaj put pod budnim vodstvom Vedrana Bujanca, aktivnog člana udruge i velikog zaljubljenika u sve prirodno. Put nas je prvo vodio pokraj Vidobrnjaka i ostalih "vinogradskih" okolnih brda, a onda smo ušli duboko u šumu gdje je zamirisao i medvjeđi luk. Zelenilo nas je uskoro okružilo i hipnotiziralo.
Uglavnom slijedimo planinarske puteve, ali tu i tamo koristimo neoznačene prečace

Uskoro nailazimo na ovo malo krdo koje čuva lokalni gospodin te njegova četiri psa (koji se jako vole maziti)

Bubač pokušava kupiti "meso" od ovog modernog pastira koji čuvajući živalj usput na tabletu čita knjige

Negdje po putu

Na opisu događaja (Facebook) pisalo je kako će se hodati sedam do osam sati po prilaznim i kalničkim šumama, ali mi smo se za otprilike dva sata i nešto počeli približavati poznatom kalničkom teritoriju. U jednom trenutku nam se planinarska skupina razdvojila te su tako nastali "Vilenjaci" (koji nose naziv po lijepim, kovrčavim kosama Kreča i Lore) koje sam odveo do vrha Peca gdje se pruža lijep vidik na okolna brda, a u daljini se također vidi Ivanščica.
Medokoz i vilenjaci na Peci

Jedva je dočekao ovaj trenutak

Preko kamenoloma do Ivanščice - vidik s Pece

Spuštamo se brzo s Pece te se opet nalazimo sa ostatkom ekipe - Kreč, Lora i vođa puta Bubač

Put kojim smo išli generalno nije zahtjevan, ali danak na kraju uzme njegova dugotrajnost. Gledajući kasnije GPS trag našeg puta ispalo je da smo napravili tzv. kalničku vertikalu te smo iz škarničanske nizine probili na drugi kraj Kalnika koji gleda prema Križevcima i dalje na jug. Ekipa nam je bila šarolika, ali činilo se da su svi prilično fizički spremni jer, uz mala kolebanja duha na kraju, svi su izgledali sretno i zadovoljno. Misli na hranu i piće kod planinarskog doma ionako uvijek imaju taj efekt. Pred sam planinarski dom opet se odvajamo te jedni idu direktno do doma, a Vilenjaci nastavljaju po sjevernoj strani do Vranilca.
Teren na sjevernom prilazu izgleda otprilike ovako

Lica na ovoj fotografiji govore mnogo

Želim iskoristiti ovu priliku pa reći kako i nije baš najpametnije voditi malu djecu po ovom sjevernom prilazu jer je na dijelovima prilično strmo te treba paziti kud se staje po već ionako uskom planinarskom putu. Jučer se tako skoro dogodila tragedija kad su dvije majke s troje male djece išle po tom strmom, sjevernom putu. Djevojčica se držala za mamu i par puta je skoro srušila jer ni majka nije bila najsigurnija i najstabilnija. Dvoje dječaka je lutalo amo-tamo te je u jednom trenu jedan od njih počeo kliziti prema provaliji, ali se uspio zadržati rukom za drvo te ga je majka povukla natrag gore. Ja sam bio prvi od vilenjaka pa sam u jednom trenutku priskočio upomoć, ali pomalo prestravljena majka je uspjela zadržati svog sinčića. Nemojte to raditi, stvarno! Povedite djecu u prirodu, ali nemojte se igrati s opasnim stazama. Sve to nama iskusnima možda zvuči kao igrarija, ali nije i lako se može dogoditi ono najgore.
Na Vranilcu se odmaramo te svojim suputnicima opet pokazujem u smjeru Ivanščice, na jugu se prostire nizina

Malo smo se zadržali na vrhu - popili jedno pivo, malo prigriznuli, ali uskoro krećemo dolje prema domu gdje ostatak ekipe na čelu s velikim vođom Bubačem već lijepo jede i pije. Moji vilenjaci iz sigurne daljine razgledavaju strme zube, a ja nekako duboko u sebi znam da ćemo danas završiti tu gore.
Spuštanje s Vranilca - nema više one dvije stepenice koje su se prije ovdje nalazile

Čini mi se da su sretniji dok se spuštaju

Stari prijatelji, stare priče, a bilo je i štošta za vidjeti kod planinarskog doma Kalnik

Kako sam i spomenuo na početku, ove godine bilo je mnogo manje ljudi - planinara, trkača, ali činilo se i običnih prolaznika koji su ovdje došli automobilima. Sreli smo Marija koji je trčao iz Križevaca do pl. doma Kalnik, a onda ga je natrag do Križevaca odvezao bus. Generalno sam protiv bilo kakvih autobusa na planini, ali Mariju ćemo oprostiti - reći ćemo da nije mogao natrag pretrčati jer sam mu kod planinarskog doma, naravno, tutnuo jedno 0.5 pivo u ruke. Jadni čovjek nikad ne može pobjeći od piva, ali tko mu je kriv kad se druži s takvim ljudima velikog apetita u svakom pogledu?
Ovo nije fotografija od jučer, ali slično je bio obučen pa je reprezentativna - zainteresirane djevojke mogu u komentar sekciji zatražiti broj mobitela ovog momka, a ukoliko preferirate prvo uživo, vidimo se na PoniQ trailu 25.5.2019. na južnim obroncima Medvednice

Spize ipak nije bilo dovoljno kod planinarskog doma pa je dio ekipe s Bubačem otišao pod jedan od zuba, a Vilenjake sam opet ja odveo na utvrdu Stari Kalnik da vide pogled po zubima do Vranilca. Na samoj utvrdi također nije bilo toliko gužve, a učinilo mi se da je i penjača bilo nešto manje...
Prema Velikom Kalniku

Malobrojni penjači

Nismo se dugo zadržali, a mislim da smo na vrhu sreli i Mateja Perkova čija sam dva predavanja nedavno slušao - prvo u Varaždinu (Mont Blanc), a onda u Novom Marofu (Iran i Damavand). Međutim, nitko od mojih suplaninara nije znao o kome pričam pa smo se tako brzo spustili natrag i potražili ekipu pod zubom koja stavlja nešto pod zub.
Je to rakija???

Pod zubom je zabavno, a neki čekaju da piće padne s neba

No, ovdje priča ne završava. Nakon nekog vremena zadržavanja pod zubom, većina je odlučila otići do doma i oko 15:00 smo namjeravali krenuti natrag prema Škarniku. Nisam siguran što se u tom trenutku u vilenjačkim glavama dogodilo, ali odlučili smo malo iz blizine vidjeti te famozne kalničke zube. Na kraju se ispostavilo da ćemo ih proći sve - uz postupno odustajanje članova grupe vilenjaka. Prvo je odustala Marija, ali razumljivo mi je to jer je na jednom od zuba gledala kako jedna dugonoga djevojka drhti i teško savladava prepreku. Kreč se popeo, a Lora hrabro za njim.
Romantika snimljena na Zubima

Spust koji se mngoima čini strašan, ali iza tog spusta tek slijedi onaj "najteži" zub na kojem obično ljudi odustanu

Dolazimo do tog vražjeg zuba koji nudi uski manevarski prostor i traži mnogo provlačenja. Lora i Kreč ipak se vraćaju do planinarskog doma, a ostajemo Grozdek i ja te odlučujemo da sad idemo do samog kraja, a onda dolje po onoj "vertikalnoj ferati". Ostatak neke druge ekipe (oni koji također nisu odustali) nas jedno vrijeme prate, ali ih prestižemo kod predzadnjeg zuba. Ne sjećam se kad sam zadnji put bio toliko brz na kalničkim zubima. Na kraju nas dočekuje ekipa iz planinarske/penjačke škole (malo su imali previše opreme da bi bili iskusni penjači pa pretpostavljam da je to bila škola) koja nam čak na trenutak blokira put i usporava nas. Odlučujem ići prvi i spuštam se dolje. Tada ide dio one ekipe koju smo ostavili iza nas, a Grozdek silazi zadnji.
Grozdek čeka svoj red da siđe

Jureći za ostalima, trčimo do planinarskog doma gdje nas čekaju Lora i Kreč. Tada krećemo po istom putu po kojem smo došli te u jednom trenutku dostižemo ostatak ekipe. Sveukupno smo hodali preko šest sati i prešli otprilike dvadeset i tri kilometra. Od organizatora i vođe čujemo kako je ovo najteža planinarsko - edukativna šetnica koju Put prirode namjerava održati. U svakom slučaju, lijepo smo se proveli. No, noge nemaju mnogo vremena za odmor jer se već danas trči novo kolo dravske cross lige...

Vidimo se i uživajte u prirodi!

Oznake: Škarnik, Peca, kalnik, Vranilac, Put Prirode

Dvjema destinacijama se uvijek rado vraćamo. To su Ravna gora i Kalnik koji sa svojih sedam zuba uvijek iznova iznenađuje te ne dopušta dosadi da okupira planinarske umove. Danas smo odlučili još jednom postati ortodonti i provjeriti kako se zubalo starog Kalnika drži.

Službeno vozilo zubolovaca napunjeno i spremno

Oko 7:30 krenuli smo iz Varaždina Laz3r, Grozdek, Vinko i ja prema Knegincu gdje smo se našli s Majom i Nikolom. Zadana početna točka bila nam je kapelica sv. Barbare u Kalničkom Ljublju. To je u biti jedini put kojim inače idemo na Kalnik (ako se ne računa ono jednom kad smo počinili herezu i dovezli se automobilom do pl. doma na Kalniku ili kad nas je moj prijatelj Bubač vodio po neoznačenim putevima za divljač).

Laz3r, Vinko, Nikola, Maja i Grozdek kod početne točke

Kako već dugo nismo bili na Kalniku, pomalo mi je bio mutan taj cijeli put. Nemam sreće s Kalnikom jer smo prošle godine početkom listopada pri povrtaku do kapelice sv. Barbare dobrano zalutali i produžili si povratak. Nije bitno koliko puta svoju ekipu uspješno dovedete do zadanog cilja, trebate samo jednom zalutati da bi oni to zauvijek zapamtili. Nažalost, opet smo malo zalutali, ali ništa ni slično onom od prošle godine. Vratili smo se na pravi put te moguće sve produžili za jedno dvadeset minuta što je prihvatljivo. U biti, pratili smo cijelo vrijeme planinarski put broj 3 označen na karti Kalničkog gorja.

Nebo nad Kalnikom

Nakon otprilike sat i pol hodanja dolazimo do poučne staze Kalnik koja se nalazi na sjevernim padinama kalničkih sedam zuba. Table na samoj stazi potaknule su nas na razgovor o engleskim i hrvatskim nazivima biljaka. Engleski zvuče rpg kul, a hrvatski su naprosto smiješni. Obična bahornica zvuči tako obično naspram Enchanter's nightshade. Wolfsbane je žuti jedić? Red deadnettle je velika mrtva kopriva? Molim vas...

[Sve fotogalerije i zasebne fotografije možete povećati klikom na njih]

Odlučili smo obići sve zube i ovaj put prvi put ići od prvog pa do sedmog - inače se uvijek spuštamo od sedmog prema prvom. Ako krenete od prvog do sedmog, na kraju imate i nagradu u obliku lijepog pogleda s Vranilca.

Ekipa kod prvog zuba

Plezanje na drugi zub

Pogled prema Starom gradu Veliki Kalnik

Planinsko zadovoljstvo

Ovaj dio puta je relativno lagan, a negdje kod trećeg-četvrtog zuba dolazi do dijela koji iziskuje malo inovativnosti i snalažljivosti u penjanju. No, ništa što ne bi bilo izvedivo za one koji vole biti u bliskom kontaktu sa starim stijenama.


Slijedi malo penjanja pa spuštanja, ali nakon svakog osvojenog zuba osjećate se nekako ovako:


Dolazimo do zanimljivog dijela koji nije za one klaustrofobične. Uski prolaz kroz koji se penjete na mjestima nema pogodnih uporišta za noge pa je potrebno malo razmisliti i smisliti plan prije nego što krenete.



Vinko prvi put s nama planinari i odmah je nabasao na Kalnik i njegove zube. No, iako se u početku malo umarao kad smo hodali kroz šumu (prehodali smo oko 4.5 kilometara prije nego smo uopće počeli osvajati zube), pokazao se kao izvrstan penjač. Planinarenje nije bilo u planu pa Vinko nije uzeo planinarske patike (nisam siguran ima li ih uopće). Ipak, to ga očito nije zaustavilo i prošao je svih sedam zuba u nečem što mi ponekad nazivamo disko cipele (obuća za izlazak). Na kraju se ispostavilo da je to bio bolji odabir od recimo Laz3rovih gojzerica koje su odlične za hodanje po kamenju i oštrijem terenu, ali ne dopuštaju toliku okretnost u penjanju.

Disko cipele koje se pokazuju dobre za penjanje i (ne)prigodne čarape

Iskeziti zube Kalniku kad si na njegovim zubima

Retrospektiva kod koje se već jasno nazire Kalnikova kralježnica (kralježnica kamenog zmaja)

Napredujemo prilično brzo te nam uskoro ostaju samo još šesti i sedmi zub. Uz par kritičnih mjesta na kojima treba malo umijeća i stiskanja sa stijenama, zapravo dio koji iziskuje najviše hrabrosti dolazi tek na kraju. Kod silaska sa sedmog zuba dolje prema Vranilcu, možete izabrati želite li ići težim ili lakšim putem. Postoje neke dvojbe o tome zašto se ovaj drugi zove lakši kad u biti nema sajle i teško je za vidjeti kud staviti nogu kad silazite na iza. No, teži silazak je viši i sajla na zadnjem dijelu ide gotovo okomito. Maja, Laz3r, Vinko i Grozdek odlučuju se za teži, a Nikola i ja silazimo niz lakši (treba još malo štediti operiranu ruku i ne se previše naprezati - Triglav će ionako biti dovoljno opterećenje).

Opasno približavanje Vranilcu

U daljini Ivanščica

Zub za zubom - proteza

Spuštanje sa sedmog zuba, teži put

Sišli smo i popeli se do vrha Vranilac (643 mnv) na kojem je bilo nešto gužve. Nisu ondje bili samo ljudi nego i leteći mravi i mušice koje su se iz nekog razloga neuobičajeno jako razmnožile.

Maja na Vranilcu

Ukoliko pogledate fotografiju pažljivije, vidjet ćete nebo puno insekata

Ortodonti nakon obavljenog posla

A sad malo novotarija na blogu kad trendovi pokazuju da se ljudima sve manje da čitati. Izvolite (edukativni) video nastao na Vranilcu:



Silazimo najbržim i najlakšim putem (sada južni dio zubatog dijela Kalnika) do pl. doma jer smo već pomalo gladni i žedni. Razgovaramo kako je zanimljivo da je pl. dom na Kalniku jedini za koji znamo da se unutra ne smije ulaziti u gojzericama. Nije nam do kraja jasno bi li onda ljudi trebali nositi rezervne patike ili? To je možda prihvatljivo onima koji dolaze automobilom do samog doma (iako mi takve ne smatramo pravim planinarima), ali pravim hodočasnicima i poštovateljima planine i nije. Sjedamo za slobodni stol kod pl. doma, a uskoro Nikola dolazi s pivskom novotarijom - Velebitsko nefiltrirano mutno svijetlo pivo. Ukoliko netko nije pozorno pratio ovaj blog: Nikola je majstor pivar i bavi se proizvodnjom domaćeg piva. Ima dosta uspjeha i uskoro šalje svoj pitki stout (tzv. policijsko pivo) na natjecanje majstora pivara u Sloveniji. U svakom slučaju, Velebitsko nefiltrirano je odlično, a dosta podsjeća na Vukovarsko. Dio ekipe naručio je grah koji je stvarno odličan i to nema veze s tim da su sve stvari na planini finije i ukusnije.

Pronalazak dobrog, novog piva veliko je veselje za pivoljupce

Kalnički planinarski grah i domaći kruh

Naša posljednja postaja prije povratka do kapelice sv. Barbare je Stari grad Veliki Kalnik. Mjesto koje je ugodno baš svima: planinarima, penjačima, turistima, povjesničarima, itd. Tamo smo se malo zadržali, uživali u pogledu i odmorili te krenuli natrag prema našoj polazišnoj točki.

Penjači u akciji

Pogled prema pl. domu na Kalniku

Majstori planinari na vrhu Velikog Kalnika

Na zidinama Starog Kalnika

Pri povratku je nastalo i umjetničko djelo pod nazivom: Rađanje čovjeka iz drvene vagine

A za kraj još jedan video u kojem ćete od naših planinara osobno čuti kako im je bilo na Kalniku i na zubima te ćete dobiti i jedan koristan savjet ukoliko se spremate planinariti na Kalnik :)

Oznake: planinarenje, Kalničko gorje, 7 zuba, Vranilac, Stari grad Veliki Kalnik