Najbolje je navečer, u kasnije sate, dobiti poziv za planinarenje. Ljudi koji mi takve pozive upute znaju da sam tip koji će na njih rado odgovoriti, najčešće pozitivno. Ponekad se čovjek umori od pozivanja drugih, iako mu je to životni poziv*, pa je lijepo biti tu i tamo pozvan. Moj stari suputnik Marek i ja vozimo se prema Kalničkom Ljublju (početna točka: kapelica sv. Barbare) te slušamo metal.

Put uskoro počinje ići uz potok, često ga preskačući

Kad si lijen pa ne opereš gojzerice od blata skupljenog na prijašnjim pohodima, dobro dođe malo vode

U jednom trenutku staza prestaje pratiti potok i skreće udesno i ubrdo, a strmine su dosta nagle i žestoke. Tu počinje i blato pa prozivamo ovo mjesto okrugom svinja i to uopće ne znajući što će se dalje uz put dogoditi. Šetnja uz potok nije bila dovoljno zagrijavanje za ovaj uspon, ali čovjek se malo muči, zagrije se stroj pa krene lakše i brže. Ionako me tu već moj suputnik počeo hvaliti kako ja uvijek nađem najbolje staze i objašnjavao mi da on voli patnju i bol. Dakle, čini se da sam u dobrom društvu! Tek prilikom povratka shvaćamo da se radi o usponu na vrh Melinec - iz smjera našeg dolaska, a ni na vrhu nema nijedne oznake da je to upravo Melinec. Tako ti je to dok posudiš planinarsku kartu ovog područja pa je nemaš kad je trebaš, ali zapravo nije u tome stvar. Sad je onaj trenutak kad priznajem da često, a jučer je to bio slučaj, ne biram puteve već oni biraju mene. Nekad se samo poklopi pa staza ispadne jako simpatična. Ima i onih drugih slučajeva, ali vraga na ovom mjestu nećemo zazivati.
Pogled iz blata prema zvijezdama

Prilikom spuštanja s Melinovca i nastavka našeg puta prema Kalniku vidjeli smo dalje na stazi dvije veće, crno-smeđe divlje svinje. Toliko veliko ne može ništa drugo biti, a da nastanjuje ovo područje pa smo zaključili da su divlje svinje. Svaki je uzeo po jedno drveno oružje* u ruke, a neki su svoje prozvali Svinjomlat. Dakako, ne bi nam ni dragi bog planine pomogao da su negdje uz te dvije svinje bili i praščići. Moguće da se radi o paru koji je tek na putu da napravi svoju malu prasad. Želimo im sreću!Tamo negdje, dalje po putu, ugledali smo divlje svinje. Svinjomlat je podignut!

Dalje nam slijedi marš kroz šumu i povremeno trčkaranje pa smo došli do starog grada Velikog Kalnika i brže nego je predviđeno vrijeme. Iako sam već mnogo puta išao i na Kalnik i na njegove Zube, ako se netko prvi put susreće s ovim terenom: od kapelice sv. Barbare do Kalnika ima kojih sat i pol hodanja - to su službeni podaci koje možete naći na tablama, a tempo i brzina ovisi, naravno, o vama.
Upali smo u nečije dvorište, ali čini se da nikoga nije bilo kod kuće. Međutim, sumnjivo je to sve jer je kupica bila vlažna, a u njoj nije bilo vode. Barem ne SAMO vode!

Ne časimo ni časa kod planinarskog doma Kalnik i odlučujemo se za uspon preko svih 7 Kalničkih Zuba budući da mi se Marek "požalio" kako se nikad nije popeo do Vranilca preko Zuba. No, pa na to ne mogu reći NE, zar ne? To je vapaj upomoć - pomoć je mojem suputniku potrebna u svezi dosade ovog života i postojanja, on treba neka nova uzbuđenja, njemu su potrebni upravo ovi Zubi i ja ga ne mogu odbiti. Prilikom penjanja na prvi zub, neki od planinara koji su išli po kalničkoj poučnoj stazi, to jest spuštali se po sjevernom prilazu Vranilcu, dobacivali su nam pitanja kud smo se mi to zaputili? Učinilo mi se da su smatrali kako to baš i nije najpametnije u ovo doba raditi. Samo da bude jasnije: možda i nije najbolje pentrati se po zubima kad je teren malo vlažniji, ali rekao bih, uz svoje skromno iskustvo, da je jučer za penjanje bilo prihvatljivo. Idemo redom:
Prvi smo obavili po lakšoj varijanti jer smo još isprobavali (sklisko) kamenje pod patikama/gojzericama

Pogled sa prvih zubića prema starom gradu Velikom Kalniku

Marek se penje prema trećem zubu

Na putu do 4. zuba dolazimo do uskog prolaza kojeg mi nazivamo uska kalnička vagina

Marek na ulazu u kalničku vaginu, ali smo ipak na kraju odustali od penetracije i provlačenja te je samo malo pomilovali, a onda zaobišli desnom stranom

Opasno se približavamo Vranilcu, a ono tamo desno u daljini je Ivanščica

Evo nas na 7. zubu na koji smo stigli, čini mi se, u rekordnom vremenu. Od prvog do sedmog i do Vranilca treba, kako kažu table, oko 45 minuta do 1 sat. Mi smo ovo prejurili, a meni se činilo lakše nego ikad što je možda posljedica lutanja po Bijelim stijenama (prolaz kroz Vihoraški put) ovog ljeta. Kako god bilo, Kalnički Zubi su stvarno fascinantni i drago mi je da se nalaze u našoj blizini! U daljini lijevo vidi se Medvednica...

...koja na ovoj fotografiji više izgleda kao Kleta gora (Mount Doom) iz Gospodara prstenova

Spuštamo se po vertikalnoj sajli dolje sa sedmog zuba, a pritom imamo i gledatelje koji nas s čuđenjem gledaju kako se spuštamo. No, to su vjerojatno izletnici koji nisu često na planinama ili ako jesu, ne upuštaju se u ovakve "vratolomije" (makar to u biti ni nisu vratolomije nego prilično obični manevri na planini/stijenama). Međutim, ovo je dobro mjesto za svladati strahove i upoznati se malo sa sajlama. Sad nas dijeli kojih 30 metara od Vranilca i našeg cilja. Vrijeme je za malo slavlja.
Sedmi zub kod Vranilca, sajla se nalazi s lijeve strane (gdje na stijeni piše "teži put")

Na vrhu se iz ruksaka vadi voda života

Uzdravlje!

Marek na Vranilcu

Pruža se lijepi pogled

A ovdje možete vidjeti Medvednicu (lijevo) i Ivanščicu (desno) na jednoj fotografiji. Čak i da zanemarite potoke, stari grad i zube, ovaj je pogled vrijedan dolaska

Vraćamo se hitro po istom putu natrag do automobila i vozimo natrag za Varaždin. Staza se pokazala odličnom, sreća s vremenskim prilikama nas je pratila i sveukupno je ovo bio jedan ponavljanja vrijedan izlet. Preporučamo Vam Vranilac i njegove Zube ;) Do čitanja!

Oznake: kalnik, Melinovec, klanac, zubi, Vranilac