Budući da nisam novinar, iako inklinacije i želje postoje, prepustit ću riječ onima koji su za to plaćeni. Ja ću se baviti, kao i uvijek, onim za što nisam plaćen i što mi, navodno, ide dobro: pričanje priča, izlaganje dojmova i gomilanje informacija o, kažu, nebitnim stvarima. Osnovne, ali šture, informacije o High Grounds Festivalu možete naći na sljedećim poveznicama:

High Grounds 1
High Grounds 2
High Grounds 3

Model: Dena Pavlović, Bodypainting artist: Ljiljana Belavić Kliček, Photo by: Damir Mrvcic

Ovo je druga godina održavanja High Grounds Festivala u organizaciji udruge Put Prirode. Prošle godine nismo bili u mogućnosti prisustvovati jer smo bili na obalama Jadrije. Ove godine sve malo kasni pa tako i odlazak na jug. No, jednu stvar izgubite, drugu dobite! Zapravo sam ideju za ovaj zapis dobio nakon što sam shvatio da bi review šatora kojeg smo nedavno nabavili mogao biti predugi za Facebook čitateljstvo. Koncentracija je slaba i situacija se na toj fronti samo pogoršava. Možda ima nešto istine u tome kad moja mama kaže da je jedan od problema (jedan od glavnih, dodao bih) svijeta u tome da ljudi imaju iskustva za koja njihov um nije spreman. Tako bi moglo biti točno da ukoliko djecu prerano izložite svim prednostima današnje tehnologije, ona bi mogla zanemariti neke druge bitne aspekte poput boravka u prirodi. Razumijem što gospodin Elon Musk misli kada kaže:

"The thing that people, I think, don’t appreciate right now is that they are already a cyborg. You’re already a different creature than you would have been twenty years ago, or even ten years ago. You’re already a different creature. You can see this when they do surveys of like, “how long do you want to be away from your phone?” and—particularly if you’re a teenager or in your 20s—even a day hurts. If you leave your phone behind, it’s like missing limb syndrome. I think people—they’re already kind of merged with their phone and their laptop and their applications and everything."

(cijeli članak koji Vam toplo preporučam s jednog od najboljih blogova koje sam ikad čitao: Neuralink and the Brain’s Magical Future)

No, koliko god to bilo točno, mislim da nije dobro ukoliko cvileće dijete počne to koristiti protiv svojih roditelja koji ga pokušavaju odvojiti od pametnog telefona, tableta, laptopa i/ili kompjutora. Prvo "prirodne" stvari, a onda kad shvatiš što zapravo jedan smart phone danas znači u tom budućnosnom smislu - koristi ga koliko želiš. Slična stvar je i s drogama koje možda djeluju pozitivno na percepciju i/ili shvaćanje nekog ispodležećeg koncepta. Meditacija je tu puno bolja jer priprema i tijelo i um na nove spoznaje dok je uzeti drogu kao pomiješati prah CDvite s vodom... ne, čekajte, pa to je jedno te isto. Zanemarite, shvaćate? Instant gratifikacija.
Alternative stage - Higher ground

Vratimo se mi na High Grounds festival. Već duže vrijeme poznajem i u dobrim prijateljskim odnosima sam s jednim od organizatora pa mogu reći da sam, uz neke početne poteškoće, imao inside informacije o samom festivalu. Pisao sam i o njemu jednom prilikom jer podržavam način života kojim on živi i o kojem propovijeda - Posljednji Škarničanin. Uz to, Nikola Sokol, čovjek iza prvog kneginečkog domaćeg piva, sa svojom je udrugom pivara (UPS - Udruga pivara Sjever) izlagao proizvode na drugom danu festivala. Bilo je to puno starih i dobrih prijatelja na jednom mjestu.
Situacija kod lovačkog doma

Lokacija samog festivala je u Pišćanovcu kod lovačkog doma gdje je bio glavni stage. Malo iznad je livada na kojoj se nalazio drugi stage (Higher Ground - Alternative stage) i livada na kojoj ste mogli kampirati ukoliko ste za to bili raspoloženi. Mi, naravno, jesmo. Treba isprobati i pripremiti šator za noćenje na Ivanščici.


Napunili smo Lavića (naziv od milja za Peugeot 106) sa svim stvarima i krenuli preko autoputa za Varaždinske Toplice. Izdržali smo put bez klime i bez radija unatoč konstantnom negodovanju našeg vozača Stančića (Lavić nema servo volan, a ne smijem naprezati ruku zbog ozlijede). Parking je bio prazan dok smo došli. Odlično! Izabrali smo mjesto za parking i ušli na službeni prostor festivala. Ulaznica je donacija, a minimalna je 30 kuna. Prilikom ulaska još vam nije jasno koliko je truda potrebno da bi se ovakvo što organiziralo. Mnogi od organizatora su na ovom mjestu živjeli tjedan dana prije, a vi dolazite na konzumaciju gotovog produkta. Navodno je trebalo jedno vrijeme i upornost da se pokosi trava i šipražje na livadi koja je služila za kampiranje i alternativni stage. Čudo je kakvu jedva ukrotivu prirodu možete naći udaljivši se samo malo od asfalta i civilizacije.


Složili smo šatore i uputili se vidjeti što ima kod lovačkog doma. U početku nije bilo mnogo ljudi, ali šuškalo se da nas glavna fešta očekuje tek u subotu. To nam je bio znak da pomalo usporimo i opustimo se - ono najbolje tek dolazi. Neki ljudi provedu svoje živote na taj način razmišljajući, ali pustit ćemo sada dublje implikacije naivnosti. Bilo je to negdje oko 19:00, a kako nas nije previše fascinirala manja gužva kod samog lovačkog doma, odlučili smo se kasnije družiti s nepoznatim ljudima i zasad ostati u komfornoj zoni svojih poznanika i prijatelja. Čini se da je to bila intuitivno dobra odluka jer smo se našli bliže šatorima kad je s neba počelo lijevkati. Počela je kao mala kiša na koju svi odmahuju rukom da će ubrzo proći, ali se pretvorila u nešto veće i jače. Zapusi vjetra su najavili da to neće proći samo tako. Još smo predugo i ostali na kiši jer se nismo mogli dogovoriti u koji ćemo se šator svi sakriti. Na kraju je svatko otišao u svoj šator. Odjednom smo se našli u polu-mraku, osluškujući zavijanje vjetra i padanje kiše na pokrov šatora. Sad je vjerojatno onaj moment u kojem navodim koji je to šator i je li na kraju izdržao ili nije. Pa... krenimo:

Quechua Arpenaz 3, veličina spavaonice 190 x 200 cm, visina 120 cm (malo iznad prosjeka za ovu kategoriju šatora), pakiranje od 3 kg i na granici mogućeg stavljanja na planinarski ruksak i nošenje po planini - što npr. nije moguće s onim "samopostavljajućim", pop-up šatorima koji dolaze u čudnim i nezgrapnim pakiranjima koja opasno liče na bubnjarske futrole za činele.



Izdržali smo i kišu i vjetar bez ikakvog promakanja ili pomaka šatora. Ono što smo dodali uz osnovnu opremu šatora su dvije podloge za yogu i dvije stare vojne vreće za spavanje. One su se pokazale izuzetno kvalitetnima i korisnima.
Svašta služi kao jastuk in time of need

Program festivala je počeo predavanjem Ratka Martinovića pod nazivom Doors of perception. Ako smo iskreni, očekivali smo malo dublje* predavanje, ali ono se svelo na nabrajanje supstanci i njihove efekte. Nakon toga se prebacujemo na alternativni stage na kojem slijedi dokumentarac (Dmt – the spirit molecule), a kasnije predavanje Gorana Posavca o Green Energy Innovation Project-u. Nisam siguran gdje smo se u tom trenutku nalazili, ali mislim da smo se još uvijek pokušavali oporaviti od kiše koja je bila neka vrsta prepreke koju smo trebali prevladati. Obično je to vrlo loša vijest za festivale na otvorenom, ali nama je dobro došlo za testiranje šatora, a i nije tako dugo trajalo da bi naškodilo samoj organizaciji i zacrtanom programu. Prava fešta je krenula od 23:00 kada je na glavnom stageu počeo trance/dance/ostale podkategorije party. Neki od nas su otplesali dugo u noć i čini se da im nije ponestajalo energije dok su drugi već pomalo klonuli.
Osvanuo je i jedan pravi tipi koji je po noći bio, naprosto, nevidljiv

Drugi dan je počeo s yogom od 9:00, ali su očito svi zainteresirani još čvrsto spavali pa se tako malo hrabrih odlučilo razgibati. Jutro je u svakom slučaju bilo prekrasno, a kad su se neki od nas dočepali kave i smoothija, klica, domaće paste za zube, čokolade te ostalih domaćih delicija, to je bilo to. Udruga Medenjak iz Varaždina se opet potrudila i nije nas razočarala. Ako imate priliku probati nešto njihovo, nemojte oklijevati!
Drugi dan se kuhalo i varivo od graha - s mesom i bez (posebna pohvala da se čak i pokraj lovačkog doma mislilo na nas koji ne konzumiramo meso) te kotlovina. Jedini veći propust ovog festivala je prvi dan bez hrane, ali sve ostalo je samo za pohvaliti. No, drugi dan nas zato nije razočarao te smo siti i napiti mogli uživati dalje u programu i prekrasnoj prirodi u okolici Varaždinskih Toplica. U svakom trenutku ste mogli igrati badminton, disk-golf, a u jednom trenutku je bilo i body-paintinga te ostalih radionica i igraonica za djecu (Udruga žena "Naši cajti" i Igraonica za djecu - Matija Bobek "Zagonetno drvo"). Od 17:00 je počelo predstavljanje craft piva, ali mi smo se još budili iz tvrdog sna nakon graha. Tako nisam imao priliku službeno probati Nikolino pivo, ali sam u njemu uživao već toliko puta neslužbeno da ovo nije ni bilo potrebno. O kvaliteti dotičnog piva možda govori činjenica da je prvo nestalo. Ima nešto i u darežljivosti našeg dobrog pivara pa je degustacija njegovog piva za većinu bila besplatna. Čovjek želi ljudima dati kvalitetno pivo i hoće da za njega ništa ne plate. Plemenito razmišljanje!


Ne znam je li umor utjecao na percepciju subotnje večeri, ali nikoga se od nas nije toliko dojmila kao prva. Mladi rock cover bend pod nazivom Dioniz iz Varaždina je otvorio subotnji večernji program. Iako coveri nisu moj đir i odnos autorskih stvari i covera mi je kao odnos craft i industrijskog piva, dečki (i jedna djevojka) su stvarno dobro svirali. Nakon njih slijedi Steiner Ekv Tribute Band te Requiem. Mi smo u to vrijeme bili gore u šumi gdje je bila postavljena izložba slika. Stvarno lijepi prirodni setting koji je sam dojam umjetničkih djela pojačao za par dimenzija. Iako većina iz našeg High Grounds plemena sluša rock, metal, punk, itd., nije nas se baš dojmila druga večer. Možda smo bili u takvom stanju svijesti, ali trance muzika nam je mnogo bolje odgovarala. Zapravo, samom okruženju je nekako bolje odgovarala, iako prirodi najbolje pristaju njezini autohtoni zvukovi. Ljudi se čudno zabavljaju. Treba im buka i drugi da ne bi ostali sami sa svojim mislima.

Pred samo spavanje (barem za nas), glazbu je puštao DJ Mario Kovač. Mozak mi je opet bio bombardiran pitanjima poente tih današnjih DJ-eva koji praktički puštaju pjesme s youtubea. Naučite svirati instrumente! Na alternativnom stageu je glazba bila puno glasnija pa pravi doživljaj trancea i chill glazbe na alternativnom stageu nije bio moguć. Tko bi rekao da će rock pokvariti moje raspoloženje?! Unatoč buci do kasno u noć, zaspali smo kao djeca. Mnogo ranije nego prvi dan festivala.
Evo što, osim bivanja ranim pretkom četvrtog sloja ljudskog mozga, može smart phone

Nedjelja je dan za pakiranje, a uz to je išlo i malo nostalgičnosti i tuge. Dosta ljudi je, izgleda, još spavalo, ali nije ih ni ostalo previše ovu drugu večer. Tako je ispalo da smo došli prvi i otišli zadnji (ako ne računate organizatore). Iako je festival mlad i organizatori mogu još mnogo toga naučiti, mislim da svi možemo biti i više nego zadovoljni da se ovakvo što organizira u našoj bližoj okolici. Koliko bi se samo takvih festivala dalo napraviti kada bi bilo volje - istina, i više sufinanciranja od strane grada. Mogli bi mi imati svašta i uz Dravu, ali sada nije vrijeme za rasprave o tome.


Hvala našim prijateljima iz Varaždinskih Toplica na ovom lijepom i novom iskustvu! Kad se male ruke slože...

Oznake: High Grounds Festival, Put Prirode, Pišćanovec, Varaždinske Toplice