A sad je vrijeme za iskočiti iz fotelja kino dvorana, kreveta, uredskih stolica, ali i teretana te pohitati van u prirodu jer čini se da nam je proljeće stiglo! Opet će se zatvoriti puni krug (ja sam jedan od onih koji ga na ulazu u proljeće radosno iščekuju, nepopravljivo dijete ljeta) i proljeće će svojim nježnim dodirima i ponovnim rađanjem potjerati zimu i njezine zube koji su nas, za moje ukuse, dovoljno grickali.

Iako samouvjereni vuk samotnjak, pronašao sam sreću u dijeljenju svojih strasti s drugima, a kada se planine i ja udružimo nitko nam ne može odoljeti. Dogovorio sam planinarenje po Ivanščici s Krečom koji pune tri godine ovdje nije nogom kročio. Lazar i ja smo već uhodani "ljubavnici" Ivanščice te smo je tako mnogo puta već obišli. Pridružila nam se i Lora koja je, čini se, ovdje bila više puta nego Kreč. Naučit će ona njega hodati po planinama.


Budući da je Lora već išla Konjem i Pionirom, odlučili smo se za klasični Mrzljak. Na kraju se ispostavilo da je i ovdje bila, ali nema veze. Treba se ponekad vratiti na klasična mjesta planinarenja. Kreč je malo jaukao na početku, ali poznam ga dovoljno da znam da ima itekako dobru kondiciju. To je tipični egzomorf koji se teško deblja - možda jedino previše "pivica" tu može naškoditi, ali to ćemo tek vidjeti.

U jednom trenutku morao sam se vratiti jer sam shvatio da sam opet posijao svoje sunčane naočale. Dotične naočale imaju povijest "bježanja" od mene te su tako svom vlasniku pokušale pobjeći u Makedoniji te na brojnim planinarenjima lokalnim planinama. Najopasnije je bilo jednom upravo ovdje na Ivanščici kada sam fotoaparat i naočale uspio ostaviti na krovu automobila te se krenuo spuštati prema Prigorcu. Fotoaparat (na kojem nije bilo xxx sadržaja, to me svi pitaju) nisam našao, ali naočale jesam. Danas sam u jednom trenutku, kada sam shvatio da one više ne vise na kopči mog planinarskog ruksaka, počeo očajavati i javila mi se misao: može li ovo zaista biti naš kraj? No, duboko u sebi sam jednostavno znao da ovo nije taj dan. Čekale su me vjerno nasred planinarskog puta.

Černe mlake na Zletišću coprnic zaledile su se. Negdje nakon "stuba", kod groba neznanog junaka (cca 800 mnv.) počinju se nazirati ostaci snijega. Međutim, to su tužne, sive i male nakupine uz put. Ponegdje je led ostao po planinarskom putu pa je potreban oprez.



Dolazimo do Pasarićevog doma za otprilike sat i nešto sitno. Sam dom zatvoren je preko tjedna, ali to smo znali i upozorio sam svoje suputnike. No, to nas nije zaustavilo da napravimo pravu malu gozbu - bilo je tu stvarno svega, ali najviše su se isticali domaći klipići koje je ispekla Lorina mama. Na kraju smo ih sve smazali i preporučili se za još sljedeći puta kada ćemo ići na planinu.


Lazar vadi svakakve delicije - ja sam vegetarijanac pa to ne jedem, ali treba dokumentirati stvari za planinare karnivore da vide kako se spiza nosi na planinu. Za mene su tu vegetarijanski sendviči i malo zelenih maslina. Krečova mama je Kreču spakirala jednu krafnu koja je na kraju ostala nepojeđena

Četvrtak je, ali nakon nas je do vrha došlo još petero planinara i par izletnika koji su automobilom došli do Pasarićevog doma. Ne trebam iznova iskazivati svoj prezir prema takvima. To je njihova stvar, ali bit planinarenja i bivanja u prirodi tim činom je promašena

Za kraj smo ostavili najbolji, ali i najhladniji dio. Već kad smo dolazili vidio sam oblake s južne strane Ivanščice. Znam već iz iskustva da će pogledi prema jugu zbog toga biti malo zaklonjeni, ali je uvijek fascinantno vidjeti Medvednicu koja proviruje iz mora oblaka.
Medvednica sa Sljemenom i dijelom svog hrpta lijeno proviruje iz oblaka

Pretpostavljam da se tamo u daljini (što na fotografiji nažalost nije vidljivo) vide Alpe pod snijegom?

Klasična fotografija s vrha piramide Ivanščice koju često možete vidjeti kada upišete Ivanščica u web pretraživače

Izgledaju li dovoljno sretno? :)

Na piramidi je ubrzo postalo malo zimkasto te smo krenuli prema Žganom vinu gdje smo ostavili automobil. Tokom cijelog pothvata pratile su nas sunčeve zrake. Bio je zaista idealan dan za izlet!
Sunčani ratnik Lazar na prvom dijelu Mrzljaka

Lora, Kreč i sreća na njihovim licima

Neću se prenagliti, ali mislim da su se Lora i Kreč pomalo navukli na planinarenje. Čuvši da nisu još nikad bili na Ravnoj gori mislim da sam pronašao i našu sljedeću destinaciju. Od tamo će se onda, ukoliko nas vrijeme posluži kao danas, vidjeti Strahinjščica što bi mogla biti već sljedeća destinacija... U redu, neću pretjerivati, ali odavno mi je postalo jasno da sam postao planina. Nadam ste da ste i Vi iskoristili ovaj prekrasan dan!

p.s. jučer i danas sam slušao predavanja Mateja Perkova o njegovim pohodima na Mont Blanc i na iransku planinu Damavand koju najpoznatiji alpinist svijeta, Reinhold Messner zbog vremenskih uvjeta nije uspio ispenjati. Na današnjem predavanju održanom u Novom Marofu, Perkov je rekao da je baš danas imao priliku piti vodu i umiti se u jednom od potoka Ivanščice. Čini se da smo se mimoišli!

Oznake: priroda, planinarenje, proljeće, Ivančica