Saznao sam da sam pravednik! Pijem puno, spavam dobro, kao pravi, par excellence Pepek. Utorak je, ali svejedno ima ljudi na planini. Naša Medvednica je takva, veoma popularna. Jednostavno nisam mogao propustiti ovakav prekrasan jesenski dan. Neki ljudi su kod planinarskog doma Grafičar. Jedu i piju vino, pretpostavljam gemišt, to je lagano za želudac ujutro. Tu su i dva više sportska tipa koji komentiraju vašeg Pepeka: "Planinarenje i cuganje idu skupa." U pravu su! Da samo znaju koliko su u pravu, koliko sam se ja tog B (ili po hrvatski vitamina P) nagutao i koliko poštenih obroka odradio kroz ovo tekuće, bogom dano gorivo. Da znaju koliko je to sve istina, možda više ne bi ni bilo toliko smiješno.

Direktno u nebo!

Jesen je prekrasna, ali ipak ljetni tip kakav jesam (rođen taman da ga se baci u more), žalim za ljetom i prirodom koja polako ulazi u svoj proces umiranja. Priroda je skoro pa najljepša pa taman prije nego sve umre... ili ode u hibernaciju. Proces se, doduše, nastavlja i "smrt" je samo faza. Priroda se samoregulira i sve je u njoj baš na pravom mjestu. Mi, pojedinačne svijesti samo smo dodatak - dio, ali u svojoj umišljenosti, dio koji postaje teret i unosi neravnotežu u sustav. Ne trebamo nestati, bila bi to na kraju krajeva šteta, ali se moramo kontrolirati. Ljudi općenito ne vole tu riječ, "kontrola", previše je na njoj povijesnog i drugog tereta. Međutim, istina je, kao što nekad naši stari ili samo "mudri" kažu: Što je previše ni s kruhom nije dobro.

Što kad mi sami, naša vrsta, postanemo previše?


Takve su moje misli kad kod Grafičara, na osunčanoj klupici pijuckam pivo, čituckam priručnik za čuvare planinske prirode i zapisujem misli. Nije to ništa novo, dakako. Upisao sam tečaj za čuvara planinske prirode jer mi se činilo to kao logičan slijed događaja i mojeg daljnjeg obrazovanja unutar planinarskog svijeta. Malo tko zna, ili se samo ne sjeća, da smo nekad mi, učenici Prve osnovne škole u Varaždinu imali eko grupu i bili tzv. eko policajci. Sad se konačno moj daleki san ostvaruje pa ću uskoro nositi bedž i emblem čuvara (planinske) prirode. Pitali smo ih na tečaju dal ćemo dobiti i pištolje? Nećemo, nažalost. Proveo sam odličan vikend u Parku prirode Žumberak - Samoborsko gorje, u jako dobrom i kvalitetnom društvu ljudi koji su također zainteresirani za zaštitu okoliša i planinarenje. Evo, prirasli su mi već srcu i znam, ruku na to isto srce, bit ću tužan kad će edukacija sljedeći vikend biti gotova. Dobro je osviježiti se, vidjeti u drugima tu istu borbenost koju vidiš u sebi, često se pitajući jesi li normalan? Teško je biti predugo utopljen među udolinarima i njihovim poslovima, daleko od mjesta gdje ti srce kuca brže, u našoj prapostojbini.

Prilikom povratka natrag do Šestina i mog vjernog Lavića (Peugeot 106) koji me i dalje služi iako sam dodao i drugi automobil u vozni park (da, jako dobro za ugljični otisak pomislit ćete - hvala bogu, ne mogu voziti dva automobila u isto vrijeme pa možda i nema veze; Lavić troši jako malo, deda Bobi je dobro znao što kupuje) prakticiram staru -1 taktiku. Ako svatko tko prolazi planinskim stazama uzme barem jedan komad smeća, to je već velika pobjeda kad se zbroji koliko ljudi tom stazom prolazi. Na Medvednici, na popularnim stazama, to bi trebala biti zagarantirana pobjeda. No, eto, nakupio sam pola one obične vrećice za kupovinu. Bilo je tegli od maslina, bočica raznih, stakla, omota od kondoma, papira i papirića svih boja (znate što smeđa znači, zar ne?), itd. Kod utvrde Medvedgrad trebalo bi čitavu akciju čišćenja organizirati jer iza ona dva debla koja leže uz put, tamo gdje je (ili je bio?) punjač za el. automobil (koja je to isto "jebena" ideja!) ima baš svega. Koliko tek toga ima negdje dublje u šumi, skriveno od oka. Začudili bi se kad bi samo znali što sve ljudi bace u šumu. Vidio sam par berača kestena, valjda su mislili da i ja berem kestene kad su vidjeli vrećicu. Jedan drugi čovjek, vidljivih znakova "proširene svijesti" (ili je to samo pozerstvo, ne znam), topless, kratkih hlača sa indijskim oznakama, između ostalog i OOOOMMMMM, s dva drvena štapa i bos, priupitao me jesu li to gljive u vrećici, a ja sam mu pokazao sadržaj vrećice te rekao: Nažalost, ne. Nosim našu sramotu u vrećici.
Poni zvan Bill. Čeka hobbite, još otkad su ga ostavili pred Morijom

O samom tečaju čuvara planinske prirode pisat ću nekom drugom prigodom, vjerojatno po završetku cijelog procesa. Uživajte u prirodi i budite dobro!

Oznake: Medvednica, Medvedgrad, Grafičar, čuvar planinske prirode

Kako sam ispraćaj stare godine dočekao na način kako smo, možemo reći, većinu godine 2020. proživjeli, dakle zatvoreni u sobi i u samoći, situacija nalaže da u 2021. uđem onako kako se želim i većinu, ako ne i cijelu, godine provesti. Stara godina je otišla uz čituckanje redaka Heideggerovog djela "Bitak i vrijeme", malo dopisivanja sa meni dragim osobama pa onda spavanje (da, u stilu klasičnog tridesetogodišnjaka). No, prvi dan nove godine odmah treba žestoko i, pogađate, u planine!

Neki već iz priložene fotografije mogu pogoditi gdje se lutalo prvog dana 2021. Da, to su stube gospona Horvata, a destinacija je bila vrh Medvednice, Sljeme, sa zagorske strane iz mjesta Pila gdje se nalazi prilično veliko parkiralište na kojem možete ostaviti svoj automobil. Iako je bilo malo magle na autoputu iz Varaždina do Zagreba, dan je ubrzo pokazao da će biti i više nego pogodan za planinarenje. Sve regularno po putu, a budući da se, usudim to ustvrditi, većina trijeznila i ispuštala alkoholne pare, cesta je bila prazna. Mora malo na Slavonskoj biti automobila, ali to je čisto da čovjek ne zaboravi gdje se nalazi. Što se više približavamo Zagorju i zagorskoj strani, pejzaž postaje sve više bijel te se pojavljuje termin (zagorski) Sibir.
Kroz šumu prema gosponu Horvatu

Spomen-ploče pred špiljom Medvednicom

Na početku staze se igramo malo Žbunjko taktika - dok je na stazi, najčešće suhom* koritu, puno blata i/ili leda pa je bolje hodati po šumskom tlu izvan označene staze. Od blata se nećemo osloboditi sve do kraja staze, ali ne smeta toliko dok se jednom čovjek navikne. Također, pripremite se da ćete si morati čistiti patike/gojzerice nakon pohoda. O tome možete razmišljati drugi dan, da. Jednom dok se dođe do stuba, malo možete odahnuti, točnije: mirni ste od blata jedno 500 koraka koliko ima i Horvatovih stuba.
Ima patuljaka u Patuljkovoj špiljici: malih, velikih, skrivenih, obezglavljenih - život je težak u planinama!

Tu je taj trenutak gdje sam i prvi put (ovo mi je drugi put na ovoj stazi) zalutao* te smo tako krenuli krivom stazom do vrha. Plan je bio doći do (stare) Hunjke pa onda do vrha. No, eto, dogodilo se da prvo bude vrh, a tek onda prema Hunjki. Na vrhu ima dosta sanjkača i nešto skijaša, toči se i pije kuhano vino, ali nije bila gužva kakva zna biti. Istina, ne znam puno o intenzitetu ovdašnjih gužvi, ali sudeći po onoj fotki od kolege i kolone automobila prema vrhu (spominjao sam to u prošlom postu), ovo sad je bila mila majka.
Klasični pogled sa Sljemena

Pazite se 5G čipirajuće korona vakcine!

Od vrha do Hunjke je praktički lagana šetnjica pa se tu nema što posebno za spominjati. Stanka kod stare Hunjke i pauza za ručak iz ruksaka, odgovorno tvrdim da je ta vrsta ručka najbolja. Pije se i pivo Papak (Varionica) i ABA od 5th elementa. Ipak, jaki vjetar i hladnoća nas požuruju te trpamo stvari u ruksake i jurimo prema Horvatovim stubama. No, budimo iskreni, ne može se to baš zvati jurnjava jer smo malo opet zalutali, ali nalazimo na kraju put i silazimo niz Horvatove stube pa kroz blato i natrag na početnu točku. Sve u svemu, jako lijep izlet i dan općenito, a na kraju je ispalo da smo prehodali i skoro 20 km što je čisto dobra kilometraža ;)

Čekajte, nema spavanja! To jest, ima nešto malo spavanja da se povrati snaga, ali krećemo odmah dalje. Šalje mi poruku kasno navečer (skoro je već 2.1.2021.) moj prijatelj Marek i pita idem li s njim i s Lidijom ujutro brzinski na Ivanščicu? Dakle, prljav sam ušao u krevet, prljav sam iz njega izašao, obavio stvari na wc-u, oprao zube te uskočio u blatne tajice i kupaće/planinarske gaće, strpao sendvič od jučer u manji ruksak i krenuo prema randezvous pointu. Možete vi uvesti propusnice i čovjeka udaljiti od planina, ali teško je planine izbiti van iz čovjeka.
Podnožje Ivanščice - dostupne su staze Konj, Pionir i Prekrižje, a od neslužbenih Tamni dol i Struja

Pionir nam je postao standard pa onda nema previše razmišljanja. Čak je i pomalo gužva na dijelovima Pionira, ali to samo znači da: a) ljudi se polako ohrabruju i manje biraju Mrzljak ili b) idemo u krivo vrijeme gore. Vjerojatno je malo i od jednog i od drugog. Lidija je društvenjakinja u pravom smislu te riječi pa nas svi pozdravljaju, među svima smo popularni, ona sa svima priča, Marek i ja šutimo i smijuljimo se. Odlučio sam ići s tokom.
Pogled sa Pionira

Rijetki trenutak kad sam ja ispred svojih sportskih prijatelja - moguće da sam uspio doći na čelo jer su se zapričali s nekim...

Neki nas prestižu, a neke prestižemo mi, ali rekao bih da relativno brzo prolazimo stazom. Ne osjećam ništa od onih jučerašnjih dvadeset kilometara, ali to je možda već određena imunost utreniranošću. Trčanje je stvarno jako dobra aktivnost za podizanje ili samo održavanje kondicije. Ide uz bilo koji sport ili aktivnost.
Nije prevelika gužva na vrhu

Nije to kuhano vino baš bilo nešto, ali dobro je sve da se malo zagrijemo

Spuštanje preko Prekrižja s čim sam ja zadovoljan jer sam tamo tako davno bio da sam već skoro i zaboravio da ta staza postoji. Čak sam u jednom trenutku pomislio da nikad ovdje nisam bio, ali kasnije mi je nadošlo sjećanje. Izgleda kao dugotrajna i dosadna staza za uspon, ali odlična je za brzo spuštanje dolje. Može se i trčkarati na dijelovima te stoga jurimo.
Pogled prema Ham-Pokojcu, Čevu... odlični su prizori

I za kraj mačak Baki sa simpatičnim krava uzorkom

Nadam se da ste i Vi započeli aktivno novu godinu te samo tako nastavite. Ako niste, nađite snage i pokrenite se ;)
Sve najbolje!

Oznake: Medvednica, Horvatove stube, Sljeme, Hunjka, Ivančica, Pasarićev dom, Pionir, Prekrižje

Nakon toliko godina korištenja bloga i ovog editora, uspio sam zeznuti! Došao sam skoro pa do kraja napisanog posta i obrisao se post, skica nije spremljena. Zato ćete sada dobiti skraćenu verziju s mnogo slika koje će morati nadoknaditi za riječi koje sam napisao.

Pogled prema Medvednici i Sljemenu s terase tzv. High Castlea u Podsljemenskoj zoni. Zagrepčani su stvarno sretni što imaju ovakve prirodne ljepote na samom dlanu.

Malo nakon restorana Šestinski Lagvić skrećete u šumu i pratite planinarske oznake koje će Vas odvesti do utvrde Medvedgrad - naše prve stanice.


Treba nam kojih trideset minuta te dolazimo do punjača za električne automobile. Što to točno radi tu na planini, nikome nije jasno.


Medvedgrad je prekrasan, a treba Vam samo petnaest kuna za ulaznicu. Podržavam sve napore Parkova Hrvatske da restauriraju i sačuvaju ovu utvrde te upoznaju s ljepotama sve zainteresirane. Imaju krasnu suvenirnicu pa možete i to provjeriti. Pisao sam i o nekim idejama za Zagorje i naše utvrde i burgove kojih imamo na pretek, ali o tome jednom drugom prilikom budući da mi se obrisalo sve što sam pisao.
Repetitor na Sljemenu doziva
Jesen pokazuje svoje čari
Pogled je sam po sebi zadivljujući, a trenutno gledate kapelu Svetih Filipa i Jakova
Pogled na Zagreb
Više ne izgleda tako strašno. Ako se ne varam, desno se vidi Samoborsko gorje
Oltar domovine
U zadnje vrijeme su mi suplaninari nešto jako pobožni i religiozni - samo bi držali mise i zasjedali za oltare
Krasna dvorana za predavanja unutar suvenirnice
Skulpture od drva svugdje

Nakon što ja haračim po suvernirnici, a Boris na automatu uzima limenku Budvara te gledanja na udaljeni Zagreb, nastavljamo put prema planinarskom domu Grafičar (864 mnv). Od Medvedgrada do Grafičara Vam treba jedno četrdeset i pet minuta. U blizini Grafičara je poznati rudnik Zrinski. Sam planinarski dom radi sve dane osim ponedjeljkom. Zapamtite to ukoliko ne želite biti razočarani.

Boris Vas pozdravlja uz jedno Velebitsko
Izložba gojzerica u "izlogu" Grafičara

Zanimljiva karta koja prikazuje sva bitna mjesta na Medvednici - žaruljice su na svakom od tih mjesta, a sa strane su tipke koje dok pritisnete, traženo mjesto svijetli. Ne znam da li još uvijek radi, ali jako dobra ideja!
Bajkoviti Grafičar

Od Grafičara do Sljemena treba jedno pola sata i to prevaljujemo prilično brzo. Po putu za Sljeme vidimo mjesto na kojem se održava šumska nastava, a čini se da smo mi jedini učenici danas.


Na Sljemenu se ne zadržavamo dugo jer su tamo te gostione i restorani čiji vlasnici ne znaju planinarske puteve, a pivski zakon planinara glasi (izglasan baš na dan našeg pohoda i ovjeren štambiljem planinarskog doma Ivan Pačkovski (poznatiji kao Puntijarka)): "Ako oni ne znaju kako da se vratimo doma, tada se mi nećemo napiti njihove pive."
Oni koji su samo nedjeljom kod Ivana Pačkovskog vjerojatno ne vjeruju svojim očima kad vide ove prazne stolove

Kod Puntijarke se još malo sunčamo kao gušteri, ispijamo još jedno pivo (ovaj put Nikšićko jer Velebitskog nema) te zapisujemo zapisnik. Spuštamo se po Bikčevićevoj stazi te se prisjećamo kako smo prije par godina nadobudno krenuli baš ovom stazom do Puntijarke pa do vrha. Bilo nam je drago što se ovaj put spuštamo dolje. Susreli smo mnoge planinare, sportaše i rekreativce koji prilično kasno idu gore. Prošli smo sveukupno šesnaest kilometara i napravili krasnu kružnu stazu po Medvednici. Boris je bio zadovoljan i umoran, a to je dobar znak. Ja sam također zadovoljan jer su već u planu novi pothvati. Za kraj Vam donosimo GPS trag pohoda.

U nadi da će Vas ovo potaknuti na istraživanje i lutanje šumom - do čitanja i do viđenja, naravno, na planini!

Oznake: Medvedgrad, Medvednica, Grafičar, Sljeme, Puntijarka

Iako sam prije imao par susreta s Medvednicom kad sam se s kolegama zaputio na Sljeme, nikad to nije bilo ništa ozbiljno. Izleti u prirodu da malo razbiju monotoniju zagrebačkog asfalta i betona. Nedavno kupivši HGSS-ovu planinarsku kartu Medvednice, najavio sam joj svoj skori dolazak. Naravno, ove manje rute se uvijek dogovaraju u zadnji čas pa nikad ne znam do samog kraja gdje ćemo završiti za vikend. No, ovaj vikend je dao jaki impuls za Medvednicu - toliko ljudi je bilo zainteresirano da bi napunili dva automobila. Nošen burom inspiracije, izradio sam nam plan puta u nepoznato.

Tabla na parkiralištu kod ribnjaka u selu Pila

Radilo se o osvajanju Medvednice sa sjeverne strane i prolazak kroz teritorij na kojem još nikad nismo planinarili. Trebalo je automobilom doći do sela Pila koje se nalazi jugoistočno od Stubičkih Toplica koje su poznato mjesto u Hrvatskom Zagorju. Planinare koji su tek na početku svoje planinarske priče često možete čuti kako bi išli ovamo i onamo, a onda kada se treba za vikend, najčešće nedjelju što je po mnogima najgori dan za takvo što, rano ustati i krenuti prema početnim točkama nekako svi odjednom odustaju. Mladi su i žele se zabavljati pa im opraštamo. Tako smo mi na kraju napunili ipak samo jedan auto, a ja sam se još jednom uvjerio tko je od mojih suputnika najhrabriji: Ivan za volanom, Nikola na suvozačkom mjestu, a Damira, Maja i ja na zadnjem sjedištu. Pohvale odmah Damiri i Ivanu kojima je ovo bila svojevrsna inauguracija u duže planinarenje, a nisu ispustili ni zvuka žaljenja, stenjanja ili nešto drugo što smo mogli čuti i vidjeti na svim silnim pohodima na kojima smo se našli.
Područje Medvednice bogato je sadržajem zanimljivim svim ljubiteljima prirode

Oko 7:00 smo krenuli iz Donjeg Kneginca prema Stubičkim Toplicama i Pili. Google maps kaže da treba oko sat i dvadeset do odredišta, ali uz malo lutanja nakon Stubičkih Toplica, planinariti smo počeli tek oko 9:10. Slijedili smo pl. put 39 koji u početku prati tzv. Zagrebački planinarski put. Navodno su ovdje stare babice nosile povrće, voće, mlijeko i sir na plac u Zagreb grad. Ostale zanimljive informacije možete pročitati na stranicama Planinarskog društva STUBAKI, iako nisam siguran je li stranica još uvijek aktivno ažurirana. Iako je lako to sad reći nakon što smo jednom prošli cijeli put, naći parkiralište u Pili je jednostavno! Treba samo slijediti glavnu cestu, a u blizini parkirališta su i planinarske oznake pa je šansa da se tu izgubite stvarno mala.
Ekipa Medvedi na našoj početnoj točki; ulazak na planinarski put dobro je markiran

Prvi dio staze 39 vodi po traktorskom putu, a koliko su samo duboko zagrezli svojim konstantnim prolaskom ovim putem možete zaključiti po tome što se po sredini puta vidi cijev za vodu. Čak i uz veliki oprez, planinarske patike i gojzerice će vam biti dosta prljave - tu nema pomoći. Ovdje se čuje krasno žuborenje potoka Bistra. Prvo raskrižje na koje nailazimo je planinarsko sklonište kod Križa gdje radimo malu stanku prije nastavka puta. Tu negdje smo kroz grane počeli osjećati kapljice kiše, ali još uvijek je bilo prihvatljivo. Ništa što kapuljače ne bi mogle podnijeti. Nastavljamo se probijati kroz šumu te skrećemo lijevo za popularne Horvatove stube, a desno se može skrenuti za Markov Travnik/Oštricu. Ubrzo dolazimo do izletišta Srnec na kojem se opet možete odlučiti hoćete li za Horvatove stube ili desno na put za Puntijarku. Sve je jako dobro označeno i ako iole znate kamo želite ići, šanse da se izgubite su minimalne. Preporučamo da uvijek imate sa sobom planinarsku kartu područja na kojem planinarite! Oprez je ipak potreban jer kad ste prvi put na nepoznatom području čak i uz detaljno proučavanje karata i informacija na internetu, možete zalutati. Tako smo se mi malo dvoumili trebamo li kod Srneca lijevo ili desno, ali na kraju smo odlučili ispravno i ubrzo počeli uspon po Horvatovim stubama. Malo nakon početka stuba, prolazi se kroz ulaz u špilju Medvednicu - na kraju ovog zapisa pogledajte video snimljen kod ulaza u špilju Medvednicu.
Početni dio puta; traktorski i blatno; Nikola kod križa; sklonište kod Križa; vesela ekipa kod putokaza; Horvatovi studenti u njegovom skloništu na Srnecu; oznaka za početak Horvatovih stuba i špilje Medvednice

Gospodinu Vladimiru Horvatutrebalo jesedam godina (1946. do 1953.g.) da izgradi svojih 500 stuba. Kada vidite fascinantan izgled tih stuba, bit će vam jasno da je to i relativno malo vremena za ovaj grandiozni pothvat inspiriran čistom ljubavlju prema planini i prirodi. Znači, gospodin Horvat koristio je samo materijal koji je mogao naći u neposrednoj blizini. Nikakav cement, nikakve civilizacijske izmišljotine, samo snaga prirode i ljudske volje. Sve to na otprilike 650+ mnv! Sa stuba se pruža i pogled na Hrvatsko Zagorje, ali mi smo bili prekriti maglom i oblacima. Prolazimo pokraj Tisinog ponora, pored neobično nagnute stijene koju je gospodin Horvat nazvao Moj naklon, a kod petstote stube nalazi se Patuljkova špiljica. Nutra se nalazi jedan mali patuljak, ali ga je netko vandalizirao te su ostale samo noge.

Mjesta za vidjeti uz Horvatove stube

"Vladimir Horvat vlastitim je rukama 7 godina gradio 500 stepenica. Svaki slobodni trenutak odlazio bi u planinu i tamo boravio cijeli dan u potpunoj samoći, radeći na izgradnji stuba."


Da. Mislim da sam našao još jednog čovjeka kojeg bih mogao staviti na listu ličnosti koje me inspiriraju. Kakav pothvat, a sve da bi čim više ljudi moglo uživati u ovom krajoliku gdje raste rijetka šumska zajednica tise i lipe!

Iz sanjarenja i razmišljanja o gospodinu Horvatu probudila me stvarnost u kojoj smo mokri do kože. Naime, kiša nas je prala svom silinom. Tu smo sreli par starijih planinara s kišobranima koji su nas uputili prema planinarskom domu Hunjka. Ne bi ovaj naš put bio to što je bio da nismo malo zalutali. Pokušavajući čim prije dovesti svoju ekipu pod zaklon, previdio sam oznaku za Hunjku nakon jedne male livadice te smo skrenuli ulijevo po stazi 40, tzv. Mlekarskom putu koji vodi na Sljeme (1033 mnv) - najviši vrh Medvednice. Trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da idemo krivo, ali put je bio "šetnjica" pa nismo izgubili mnogo snage. Vraćamo se natrag na pravi put, a uskoro uz put primijećujemo bodljikavu žicu koja postaje sve češća kako se penjemo prema Hunjki. Zar se i ovdje boje imigranata? Na trenutke težak uspon i dolazimo na još jednu veću livadu. Tu se Nikola ponadao da smo došli do Hunjke, ali trebalo je još ući i proći jedan komad šume. Konačno smo na pravoj livadi i naziremo ogromnu staru zgradu za koju u početku mislimo da je naše odredište. Ogromno zdanje je zatvoreno, a još jedan relikt u obliku starijeg čovjeka, koji se hvalio da je došao brže od nas, objasnio nam je da ovdje nema ničega već godinama. Pokazao nam je prstom na manju kućicu (izgled kao kafić) te rekao da je to ono što tražimo. Njuškali smo malo oko velike napuštene zgradurine te se uputili prema neuglednijem zdanju.
Kišni jahač po ženskim sedlima; znak za Hunjku koju smo previdjeli i lutali po Mlekarskom putu; stara Hunjka; putokazi; livada Hunjka na kojoj je zasigurno lijepo bivati tokom ljepšeg vremena

U domu se ne smije jesti i piti vlastita hrana i piće. Osjetio sam malo razočaranje što neću jesti svoje domaće planinarske sendviče i jesti crne masline. No, ušavši unutra, shvatio sam da ništa ne bih ni propustio. Nije nas se baš dojmila ta Hunjka, a cijeli dojam je pokvarila i činjenica da imaju ogromni kamin koji, zamislite, nije grijao. Da ne bi bili nepošteni, zaposlenice su bile jako uslužne i pristojne te su se čak interesirale otkud dolazimo tako opremljeni do zuba. Jednu od njih pitao sam kako da sad nastavimo do Puntijarke i lijepo mi je objasnila. Popili smo Laško i Velebitsko, a Maja čaj.
Nikola piše planinarske memoare; kompas uvijek pokazuje u smjeru...; kul bokserska njuška pred Hunjkom

Put je dobro markiran pa odlučno krećemo prema planinarskom domu Ivan Pačkovski, popularnijem pod nazivom Puntijarka. Prolazimo po livadi Mijatovac koja izgleda idealno za piknik, a ubrzo počinje neka čudna buka koja se ne može često čuti na planini. Koliko god mi je bilo teško što će Nikola sad misliti svašta o Puntijarki (mjesto na kojem smo moji kolege i ja prije u miru pili Tomislave i pričali o filozofiji), bilo mi je drago što će svi moji suputnici vidjeti pravu paradu i drugo lice planinarenja koje je, štogod sad vi mislili, vrijedno prezira. Autobusi, automobili, freze... ništa pogonjeno ljudskom snagom i milijuni ljudskih bića koja plešu, jedu piju i urliču. Osjetio sam kako se gospodin Horvat okreće u grobu. Živa muzika. Na licima mojih suputnika zbunjenost. Probio sam se u unutrašnjost doma i brzo pronašao štambilje da ih udarim u svoje planinarske dnevnike. Plan nam je bio popiti jednu rakiju za zagrijavanje nakon kiše i hladnoće, no te rakije bi tako krivo sjele, a i čekanje cijelu vječnost da nam ih potoče uz gigantske redove drugih koji žele piti i jesti nam nije trenutno odgovaralo.
Prema Puntijarki; livada Mijatovac; neprirodna kolona automobila na planini, autobus; planinarska parada, ples i živa muzika kod Puntijarke

Nastavljamo prema Sljemenu dok se užasna seoska glazba postupno gubi u krošnjama drveća. Nakon onečišćenosti ljudskim stvarima, ušli smo opet u oblake i tišina je zavladala cestom. Prolazimo pokraj Snježne kraljice gdje je privezan jedan mali krasni tornjak. Put nas dalje vodi pokraj Kapelice Majke Božje Sljemenske (Kraljice Hrvata). Čudim se da nisam znao da imamo kraljicu. Kako god bilo, arhitektura same kapelice je impozantna, a oslanja se na oblike crkvene umjetnosti iz doba prvih hrvatskih vladara. Kapelica je izgrađena od sljemenskog zelenog kamena te se dobro uklapa u šumski, planinski ambijent.
Asfalt, ali magla i mir; mali tornjak kod Snježne kraljice; Nikola je fasciniran s tornjevima i želi si ga uzeti za doma; Kapelica Majke Božje Sljemenske; trenutak prije eksplozije smijeha unutar kapelice

Slijedi nam Činovnička livada na kojoj se nalazi i planinarska kuća Junac (968 mnv). Ulazim unutra, a tamo nalazim par ljudi koji gledaju Nedjeljom u 2 i gunđaju u znak neodobravanja gradonačelnika Bandića. Ah, ni na planini se ne mogu osloboditi tih dolinskih i nizinskih gluposti. Udaram štambilj u planinarski dnevnik, zahvaljujem i izlazim. Tu, na Činovničkoj livadi, je okinuta jedna fotografija koja mi je draga srcu, ali je ne smijem objaviti ovdje jer bi neki mogli dobiti otkaz.
Mir i spokoj na Činovničkoj livadi

Imamo još maksimalno deset minuta do vrha te nakon što je Nikola proučio ogromni TV toranj, ulazimo u kafić/restoran koji se nalazi na Sljemenu. Opet, ništa spektakularno i nikako planinarski, vidi se da je ovo mjesto na koje Zagrepčani pomoću svojih automobila cestom dolaze na nedjeljni ručak. Po odjeći gostiju mogli smo neke stvari zaključiti, a našli smo se u situaciji u kojoj smo mi najprljaviji od svih. Čudno da na vrhu planine nađete tako uređene ljude - naravno, bez predrasuda, ali indikativno je. Većina ne razumije što zapravo planine i planinarenje predstavljaju, a koga i kriviti kad na upit kako se sad vratiti po Mlekarskom putu, vlasnik (vjerojatno) i konobari sliježu ramenima. Ne znam. Možda sam bezobrazan i radikalan, ali čim vidim te ljude na vrhu planine, a nemaju pojma kako se najbliža planinarska staza zove, znam koliko je sati. Ovaj put smo svi naručili pivo, a Nikola i ja smo popili svaki po jednog Tomislava da proslavimo osvajanje Sljemena.



Povratak počinjemo malo drukčijim putem, ali se uskoro spajamo na livadu kod Hunjke pa većinu povratka idemo istim putem. Najteži (i pri povratku najdosadniji) dio puta je definitivno bio onaj prvi (to jest zadnji) blatni. Aktivno smo se planinom kretali šest sati i prošli blizu dvadeset kilometara. Sveukupno provedeno vremena u prirodi: devet sati. Vidjeli smo tako neka klasična mjesta Medvednice, no mnoga još ostaju za istraživanje. Za kraj GPS trag koji prikazuje rutu te pogledajte još jedan video snimljen prilikom spusta i prolaska kroz ulaz u špilju Medvednicu. Uživajte u prirodi i vidimo se na planini!

Oznake: planinarenje, Medvednica, Zagrebački put, staza broj 39, Horvatove stube, špilja Medvednica, Hunjka, Puntijarka, Sljeme