Saznao sam da sam pravednik! Pijem puno, spavam dobro, kao pravi, par excellence Pepek. Utorak je, ali svejedno ima ljudi na planini. Naša Medvednica je takva, veoma popularna. Jednostavno nisam mogao propustiti ovakav prekrasan jesenski dan. Neki ljudi su kod planinarskog doma Grafičar. Jedu i piju vino, pretpostavljam gemišt, to je lagano za želudac ujutro. Tu su i dva više sportska tipa koji komentiraju vašeg Pepeka: "Planinarenje i cuganje idu skupa." U pravu su! Da samo znaju koliko su u pravu, koliko sam se ja tog B (ili po hrvatski vitamina P) nagutao i koliko poštenih obroka odradio kroz ovo tekuće, bogom dano gorivo. Da znaju koliko je to sve istina, možda više ne bi ni bilo toliko smiješno.

Direktno u nebo!

Jesen je prekrasna, ali ipak ljetni tip kakav jesam (rođen taman da ga se baci u more), žalim za ljetom i prirodom koja polako ulazi u svoj proces umiranja. Priroda je skoro pa najljepša pa taman prije nego sve umre... ili ode u hibernaciju. Proces se, doduše, nastavlja i "smrt" je samo faza. Priroda se samoregulira i sve je u njoj baš na pravom mjestu. Mi, pojedinačne svijesti samo smo dodatak - dio, ali u svojoj umišljenosti, dio koji postaje teret i unosi neravnotežu u sustav. Ne trebamo nestati, bila bi to na kraju krajeva šteta, ali se moramo kontrolirati. Ljudi općenito ne vole tu riječ, "kontrola", previše je na njoj povijesnog i drugog tereta. Međutim, istina je, kao što nekad naši stari ili samo "mudri" kažu: Što je previše ni s kruhom nije dobro.

Što kad mi sami, naša vrsta, postanemo previše?


Takve su moje misli kad kod Grafičara, na osunčanoj klupici pijuckam pivo, čituckam priručnik za čuvare planinske prirode i zapisujem misli. Nije to ništa novo, dakako. Upisao sam tečaj za čuvara planinske prirode jer mi se činilo to kao logičan slijed događaja i mojeg daljnjeg obrazovanja unutar planinarskog svijeta. Malo tko zna, ili se samo ne sjeća, da smo nekad mi, učenici Prve osnovne škole u Varaždinu imali eko grupu i bili tzv. eko policajci. Sad se konačno moj daleki san ostvaruje pa ću uskoro nositi bedž i emblem čuvara (planinske) prirode. Pitali smo ih na tečaju dal ćemo dobiti i pištolje? Nećemo, nažalost. Proveo sam odličan vikend u Parku prirode Žumberak - Samoborsko gorje, u jako dobrom i kvalitetnom društvu ljudi koji su također zainteresirani za zaštitu okoliša i planinarenje. Evo, prirasli su mi već srcu i znam, ruku na to isto srce, bit ću tužan kad će edukacija sljedeći vikend biti gotova. Dobro je osviježiti se, vidjeti u drugima tu istu borbenost koju vidiš u sebi, često se pitajući jesi li normalan? Teško je biti predugo utopljen među udolinarima i njihovim poslovima, daleko od mjesta gdje ti srce kuca brže, u našoj prapostojbini.

Prilikom povratka natrag do Šestina i mog vjernog Lavića (Peugeot 106) koji me i dalje služi iako sam dodao i drugi automobil u vozni park (da, jako dobro za ugljični otisak pomislit ćete - hvala bogu, ne mogu voziti dva automobila u isto vrijeme pa možda i nema veze; Lavić troši jako malo, deda Bobi je dobro znao što kupuje) prakticiram staru -1 taktiku. Ako svatko tko prolazi planinskim stazama uzme barem jedan komad smeća, to je već velika pobjeda kad se zbroji koliko ljudi tom stazom prolazi. Na Medvednici, na popularnim stazama, to bi trebala biti zagarantirana pobjeda. No, eto, nakupio sam pola one obične vrećice za kupovinu. Bilo je tegli od maslina, bočica raznih, stakla, omota od kondoma, papira i papirića svih boja (znate što smeđa znači, zar ne?), itd. Kod utvrde Medvedgrad trebalo bi čitavu akciju čišćenja organizirati jer iza ona dva debla koja leže uz put, tamo gdje je (ili je bio?) punjač za el. automobil (koja je to isto "jebena" ideja!) ima baš svega. Koliko tek toga ima negdje dublje u šumi, skriveno od oka. Začudili bi se kad bi samo znali što sve ljudi bace u šumu. Vidio sam par berača kestena, valjda su mislili da i ja berem kestene kad su vidjeli vrećicu. Jedan drugi čovjek, vidljivih znakova "proširene svijesti" (ili je to samo pozerstvo, ne znam), topless, kratkih hlača sa indijskim oznakama, između ostalog i OOOOMMMMM, s dva drvena štapa i bos, priupitao me jesu li to gljive u vrećici, a ja sam mu pokazao sadržaj vrećice te rekao: Nažalost, ne. Nosim našu sramotu u vrećici.
Poni zvan Bill. Čeka hobbite, još otkad su ga ostavili pred Morijom

O samom tečaju čuvara planinske prirode pisat ću nekom drugom prigodom, vjerojatno po završetku cijelog procesa. Uživajte u prirodi i budite dobro!

Oznake: Medvednica, Medvedgrad, Grafičar, čuvar planinske prirode