Marketing
Zadnji ovogodišnji pozdrav Ivanščici
I da sam zamišljao idealan boravak i uspon na planini, ne bi ispao tako dobro kao što je ispao ovaj danas. Već sam se par puta vratio na Sjever, a da nisam stupio nogom po obroncima naše Ivanščice. Bilo je vrijeme za ispraviti te greške, a najbolje je to učiniti na zatvaranju kalendarske godine i još k tome u tišini.
Prašila me Ivanščica, tukla me kao zločesto, neposlušno dijete. Mislim da sam i zaslužio, ali nije toliko stvar u "varanju" s Učkom i orgijanje po Gorskom kotaru koliko je prasje obličje koje sam poprimio opet ovih zadnjih dana, kako sebe samog tiješim. Zapravo masti već nakupljam kao medvjed otkad je zahladilo. No, to "zahladilo" ove je godine posebno čudno što potvrđuje i današnji uspon.
Nitko od mojih bližnjih nije mi želio praviti društvo, ali osjećao sam da je vrijeme da ponovno odem do gore u samoći i tišini. Odabrana ruta za mene više ne može biti ništa manje od Pionira (osim kad vodim prijatelje i poznanike koji se tek uvode u planinarenje i ljubav prema planinama). Vrijeme je bez vjetra, oblačno, ali toplo. Prvih pola sata rute bolje da ne spominjem jer je muka bila ogromna. Osjećao sam kako vučem Božićni ručak sa sobom gore. Veće količine piva koje sam ispio ovih dana s prijateljima koje dugo nisam vidio također baš nisu pomagale u mojim naporima da se dovučem do vrha. Međutim, trebalo je jedno vrijeme kad nisam ušao natrag u štos te mi je postalo lakše.
Tek pred kraj Pionira, već na hrptu, sreo sam prvog planinara. Još mi je malo trebalo do vrha, ali ni tamo nije bilo previše ljudi. Pasarić je, naravno, zatvoren. Penjem se na piramidu da izvidim situaciju. Jedan stariji planinar presvlači se u žbunju, a ja mu kasnije kažem kako nije trebao to raditi na vjetru (naime, na vrhu je ipak malo puhalo) jer imamo zimsku sobu, to jest Francekovo sklonište. Možda je to bio neki hodočasnik jer sam vidio čudne bedževe sa likovima svetaca na njegovom ruksaku.
Spustio sam se po Konju i to prilično "fletno" kako bi ovdje kod nas rekli te sam čak trčkarao na dijelovima. Bio sam zadovoljan što sam ponovno na planini, ponovno na ovoj mojoj planini. Razmišljao sam o Hahlići trailu koji se održava u travnju 2020. (majka mi je kupila startninu za Božić - dobar poklon, zar ne?) te sam zaključio da ću do onda biti spreman. Čeka me dvanaest kilometara pakla i patnje. Gore do Obruča i onda natrag.
Odlučio sam se u par rečenica osvrnuti i na proteklu 2019. godinu. Sveukupno sam zadovoljan jer sam konačno završio jednu bitnu etapu u svom životu. Krenuo sam i u jednu drugu etapu života, ali ona (da skratim priču) ionako ovisi većinom i uglavnom o financijskim prilikama. Druge stvari me u svezi te etape ne brinu. Ostat ću tako misteriozan. Ipak, za 2020. samom sebi želim par stvari, to jest "prisilit" ću svemir svojim mislima i radnjama da mi to i dadne. One su sljedeće:
1) Volja (za život)
2) Ideje i kreativna energija općenito
3) Čim sporije propadanje (trošenje) tijela
4) Fortuna
To su dakle generalne stvari koje trebam i želim. One će same po sebi u mojem slučaju dovesti do sreće i ispunjenog života. Svima ostalima koji bi mogli ove retke čitati (bili mladi ili stari, iako uglavnom sad mislim na mlade poput mene), želim da skupe snagu da prihvate stvari koje ne mogu promijeniti i da ne troše slučajno na njih energiju koja će im itekako trebati na drugim frontovima - u ostvarivanju njihovih snova primjerice.
Budite prilagodljivi, ne prijanjajte previše uz strukture osim nužnog minimuma koji vam treba kako bi preživjeli, ali uvijek s pogledom prema cilju, prema vašim snovima koje vam nitko ne može ukrasti iako situacija može nekad izgledati beznadno. Budite idealisti i sanjajte. Takvi mijenjaju svijet!
Želim svima spokoj i sve najbolje! Započnite novu godinu dobro i s pozitivnim mislima!
Post je objavljen 31.12.2019. u 15:26 sati.