Iako je sad možda već kasno, ukoliko propustite današnji dan i ne provedete ga vani na pravom, sunčanom i toplom proljetnom vremenu, on je posve izgubljen. Ljetniji sam čovjek, a moj današnji (a i inače) suplaninar Nikola također pa za nas prava sezona planinarenja i uživanja na planini tek počinje! Do samog kraja (u 8:00 sam morao biti u našem rodnom kraju - Knegincu) nije bilo jasno kud će nas avanture odvesti. MZM je išao na tradicionalni uskršnji uspon i pentranje po Kalniku, a s njima i naš general Usis. Nikola je mladić kojeg obično gledate na slikama ovog bloga dok se ja skrivam iza kamere. Nikola ne voli gužve na planini. Ja sam kao i Nikola, a onda postaje i jasno zašto se ipak nismo odlučili za čoporativnu varijantu. No, Nikola je tu i tamo i izrazito neraspoložen pa tako ovaj puta nije potpao pod moj planinarski utjecaj i šaputanja u automobilu. Jedna varijanta bila je Mali Kalnik, to jest od drugog kamenoloma do utvrde Pusta Barbara. Druga varijanta bila je Paka-Čanjevo-Kalnik, ali to mu je zadavalo noćne more pa je otpalo. Da se razumijemo, i meni zadaje noćne more, ali to su one u kojima vas nove avanture vabe i ne daju vam mirno spavati. To i transverzala Ivanščice koja još uvijek čeka na svoj red. Treća opcija bila je Mrzljak gore-Oštrcgrad-Majer. Sve je to Nikola odbijao i ponavljao da bi mogli ovaj put neki klasik. Pionir i njemu i meni već ide na uha van pa smo se odlučili za Konj gore pa kud nas odvelo.

Oslobađa se pogled prema vrhu Ivanščice s Konja

Prizori s parkirališta su nam dali do znanja da danas Ivanščica vrvi ljudima, ali bolje da su ovdje vani nego negdje zatvoreni u kafiću ili gdje se već ljudi ovih dana okupljaju. Možda bi se netko zapitao: koja je onda razlika između toga da ste se gužvali s MZM-om do Kalnika i prepune Ivanščice po popularnom Konju? Razlika je u tome da ne moramo nikoga čekati, a ni nitko ne mora čekati nas (iako se to, moramo priznati, ne događa često) dok se u većim skupinama, pogotovo kondicijski i voljno heterogenim, nikako ne može uskladiti tempo većeg broja ljudi. To je i jedan od razloga zašto me moje matično planinarsko društvo nikad ne vidi. Moj um brza na neke druge stvari koje se uz planinarska društva vežu, ali ostavit ću to za neku ljepšu i bolju priliku.
Visibaba koja se skriva od sunca

Na početnom serpentinastom dijelu su nam ljudi počeli dolaziti ususret. Svaki put dok mi tek idemo gore, a netko se spušta, Nikola kaže da smo x. (x može biti bilo koji broj osim 1) smjena. Planinarski bonton nalaže da oni koji se uspinju pozdravljaju one koji se spuštaju. To je vrsta odavanja počasti što su savladali uspon. No, mi smo takvi veseljaci da pozdravljamo baš sve, ne mareći za smjer u kojem se kreću. Uostalom, svi koji nikad nisu bili na Tamnom Dolu ili "na Struji" trebali bi odati počast onima koji su bili jer oni su, zaista, pravi gospodari Ivanščice. Ipak, mi pozdravljamo sve - od šutljivih profesionalaca do amatera u trapericama. Neki pobjednici su skromni, a neki su glasni i slave život. Brzo napredujemo dalje te uskoro dolazimo i do Velikog Konja.
Veliki konji na Velikom Konju

Ovaj put sam ipak ja na naslovnici...

Unutrašnjost Pasarića nas danas ne zanima jer je predivan i sunčan dan te tako nalazimo svoj stol (broj 9 ako konobarice ovo čitaju) i sjedamo. Iz torbe vadim Panovu malu pšeničnu i Medvedgradskog Zlatnog Medvjeda. Uskoro naručujemo još dvije Kasačke i dva svježa sira s vrhnjem i lukom. Uzgred, preporučujem svima uvijek taj sir jer je stvarno odličan i fino paše na planini. Imali smo i najbolje planinarske sendviče te smo sve podijelili bratski popola. Sendviči su ovaj puta u sebi imali i posvećena jaja (hvala deda!) koja su imala malo bolji okus od običnih. Ma to vam je tako s ukradenim ili posvećenim - uvijek vam se čini da je bolje.Medvjedi Ivanščice

Odjednom ih se stvorilo još

U knjigu posjetitelja nismo napisali koji nam je smjer odlaska jer nismo ni sami bili sigurni. Belecgrad je ovaj puta otpao pa smo se samo odlučili vratiti dolje istim putem. No, onda su Nikoli počele navirati ideje i prvo je predložio da odemo malo još do Čeva jer nam je ovo premalo. Onda sam ga ja zezao da idemo bolje još jednom gore po Pioniru nego da se vozimo sad do Čeva. On je to shvatio ozbiljno pa sam ga na kraju trebao odgovarati da ipak ne idemo. U svakom slučaju, uskoro će se dogoditi i to - gore pa dolje na Ivanščicu i to dva puta (a da je s iste, ćukovske strane). Prošli smo i jednog pekinezera koji je s gospodarima obavljao uspon, ali je grdo hrglio i mučio se. Već pri samom kraju spusta, sreli smo pobjednike u najranijem odustajanju što se tiče uspona po Konju. Prehodali su otprilike sto metara i onda se vratili, kunem se skoro su brže došli do automobila nego mi! Onda smo sreli i našeg starog prijatelja gospodina "Neću-klipić" te je on Nikoli poručio da bi bez brade i sadašnje frizure izgledao kao Mick Hucknall iz Simply Red-a. Da, naš Nikola je đumbirast (ginger) i nema dušu, ali zato ima volju, a kao što znate:

Dobra volja je najbolja :)

Uživajte u prirodi i ciklusu njezinog buđenja! Vidimo se na planini!

Oznake: Ivančica, konj, pravo proljeće, sir s vrhnjem i lukom, Pasarićevi dečki