Marketing
Pasarićevi podstanari
Postali smo česti gosti Ivanščice pa ponekad ne prođu ni dva dana, a mi joj se već vraćamo. Stvara li se to neka nepoznata i zloćudna ovisnost ili je to samo zdravo pretjerivanje? Na Badnjak smo Nikola i ja osvojili put po struji (pročitajte post ispod, a možete ga i naći pod sekcijom fotobloga na naslovnici blog.hr-a). Božić je rezerviran za obiteljsko vrijeme i ritualno prežderavanje - tko još na taj svetak prati unos kalorija? Možda bolje da ni ne pratimo jer bi većinom vidjeli kako naš dugotrajni trud svakojakih mršavljenja, dijeta i ostalih danas popularnih stvari pada u vodu (bolje reći: utapa se u masti). No, nas uglavnom ne opsjedaju kalorije nego više visine, usponi i osjećaj bivanja u prirodi. Danas je Stipanjdan, kod nas popularnije Štefanje gdje se Štefi, ali i svi ostali uglavnom napiju vina i ostalih tekućina. Razlog za slavlje može biti bilo što, zar ne? Čak i onda kad ne znamo čiji je to dan i tko je zapravo bio Sveti Stjepan Prvomučenik. Nekima nije dovoljan Božić! Kod nas su apetiti doista veliki.
Ivana, Maja, Igor, Nikola i ja smo bili članovi današnje Medokozove postave, a već smo jučer, uz pokoju kriglu domaćeg božićnog piva, odlučili da je Pionir naš odabir za uspon. Mrzljak više nije toliko zanimljiv, a Nikola već gunđa na sve što je označeno i "prelagano". Čini se da su Jelenko i njegov prijatelj Gubec-beg bili u pravu kada su već prije kojih godinu (ili više? Vrijeme uistinu leti!) dana počeli pričati kako su označeni putevi pomalo dosadnjikavi i navodili nas na nepoznato i divlje. Sve ide k tome da te označene staze, napučene ostalim planinarima, napuštamo i tražimo što teže, što ekstremnije puteljke. Osjećam se ponekad stvarno kao Nietzscheov Zaratustra - planina djeluje smirujuće, samoća je ugodna i poziva. Ovaj blog je ekvivalent baklji, plamenu kojeg Zaratustra nosi u nizine među puk koji ne zna što skrivaju visine i samoća. Osjećate li poziv planine kad čitate ove retke?
Vjetar je danas nad Ivanščicom htio rastrgati sve što mu je stalo na put. Na udaru smo se našli i mi koji smo se usudili prkositi planini preko Pionira. Maju je zanosilo, a meni su u jednom trenutku odletjele sunčane naočale (ne brinem se za njih, prošle su one i gore stvari poput lude vožnje na krovu automobila prilikom spuštanja prema Ivancu iz Prigorca). Igor je izgledao kao terorist i tako zamotan u krpe hrabro je nastavljao dalje. Ivana je sve bolja po Pioniru, a i dobro joj je ovaj put došlo što nije nikog (hladetinu - interna šala) trebala čekati. Nikola već jedno vrijeme silovito napreduje u planinarskom smislu (kako bi majstor Yoda rekao: "We are what they grow beyond.") te je tako zauzeo čelo naše male kolone prema vrhu. Trebalo nam je sat i petnaest do vrha i moram priznati da sam jako zadovoljan s našom malom planinarskom družinom jer nikom uopće nije bilo teško. Na GPS tragu (kojeg možete naći na kraju zapisa) sam s brojem jedan markirao vrh Sv. Rok (cca 910 mnv) koji je jedna od rijetkih označenih stvari ovog predjela na planinarskim kartama Ivanščice. U prošlom postu sam spomenuo manjkavosti GSS-ove karte, ali pogledavši jučer kartu majstora Smerkea vidio sam da ni on nema bogzna što više ucrtanog na području između Konja i Pionira. Ostaje nam tako jedan neimenovani vrh koji je svojevrsni checkpoint na putu po struji. Istraživanju ćemo se vratiti jednom drugom prilikom.
Jaki vjetar onemogućio je sjedenje za drvenim stolovima pred Pasarićem pa su se svi posjetioci pokušali nagurati unutra. Priznajem da nikad, ali stvarno nikad nisam vidio ovakvu katastrofu u Pasarićevom planinarskom domu. Čak je i mali hodnik kroz koji prolazite kad ulazite bio natrpan ljudima. Zrak u domu bio je bolesnjikav i težak te je bilo ugodnije vani na orkanskom vjetru. Kućica pokraj Pasarića je također bila puna, a neki od hrabrijih planinara su svoje napitke i hranu jeli vani. Bigl je zavijao od muke koliko je tu bilo ljudi. Ono što me posebno zapanjilo je činjenica da je vlasnik ostavio psa zavezanog u mračnom Francekovom skloništu dok se on zabavljao u dupkom punom Pasarićevom domu koji je danas više podsjećao na nekakvu tržnicu nego na mjesto na kojem planinari traže malo odmora prije nego nastave dalje. Da ne bi baš sve ostalo na riječima, prilažem video koji će vas provesti kroz prenatrpano Pasarićevo svratište:
Popili smo malo kuhanog vina i pojeli što smo donijeli sa sobom na stepenicama u predvorju Pasarića. Nikoli je bilo mučno od silne gužve (ni Kasačko nije pomoglo), a priznajem da se ni sam nisam baš najbolje osjećao. Složili smo se da je najbolje da odemo te smo se spakirali i izašli natrag na friški zrak. Želio bih samo napomenuti da se divim osoblju Pasarićevog doma koji su uvijek prijazni i strpljivi makar moraju trpjeti svakakve ne-planinarske stvari i ponašanja od kojekakvih kreatura koje automobilima, motorima, kvadovima, vlakićima i ostalim cirkusantskim sredstvima dolaze na vrh planine. Citirat ću gospodina Krunoslava Raca i reći: "Moj model je ruksak na leđima i hodanje. Nikakve žičare, vlakići i ostale perverzije modernog doba, po meni, ne bi trebale dolaziti u obzir. Njima je mjesto u lunaparku, a ne u prirodi."
Vjetar je malo popustio. Igor i ja smo se smijali kao hijene prilikom izlaska iz Pasarića, a on se uspio zagrcnuti vodom kad sam ja htio slikati neke mlade djevojke kako fino jedu ("Gle kak ove pucike fino papaju"). Nastavili smo u veselom tonu cupkati po Konju, a samo u početku su se javile dvojbe je li to najbolji odabir budući da je pri vrhu bilo snijega i skliskog, ugaženog blata. Ubrzo staza postaje suha te se munjevito spuštamo prema početnoj točci. Negdje malo nakon Velikog Konja nailazimo na grupu Slovenaca koji nam nude špricer iliti gemišt, a jednu kupicu bi bilo nepristojno odbiti. To su članovi kolesarskog kluba, ali budući da sad ne mogu jahati na biciklima onda planinare. Nude nam još svojeg vina razrijeđenog gaziranom vodom, ali mi pristojno odbijamo i nastavljamo dalje. Serpentinasti početak Konja prekriven je lišćem pa je nužan oprez!
2017. godina je za nas bila definitivno bogata u planinarskom smislu. Moja ljubav prema planinama gori žarko i izuzetno mi je drago da te, za mene jedne od najljepših trenutaka, mogu podijeliti sa svojim najbližim prijateljima. Okrunit ćemo ovu godinu s noćnim usponom na Ravnu goru i proslavom Nove godine u Velikom domu (Filićev pl. dom). Uživajte u prirodi i planinama!
Post je objavljen 26.12.2017. u 14:05 sati.