Vratili smo se nakratko u "naš kraj" makar više nisam toliko siguran zašto bilo koje mjesto ne bi moglo biti upravo naš kraj. Bilo je lijepo ponovno planinariti po Ivanščici iako nismo bili baš na vrhu nego samo na istočnim obroncima, to jest Čevu. Više nas je umorila vrućina nego samo "planinarenje". Ipak, radostan sam da je ovo danas bila samo mala vježba za ono što slijedi u nedjelju i ponedjeljak. Međutim, zasad neću ništa otkriti nego ću pustiti da se tekst ovdje pojavi sam od sebe. Uživajte u prirodi!

Klasičan pogled prema vrhu Ivanščice

Po putu do gore

Zidine Dvigrada

Ugledaj kozmičku anarhiju nad obalom Červara

Oznake: Čevo

U borbi protiv kišnih oblaka i općenitog sivila koje se nadvilo nad Varaždin, najbolje se boriti onim što je najbolje. "A što je to najbolje?", sigurno se pitate. Kekec će Vam na to pitanje najbolje odgovoriti:



Prognoza je za produženi vikend loša. I ne, ne mislim sad na milijune bića koja će završiti na nečijem tanjuru ovog vikenda. Kiša postojano pere sve koji se odluče na izlazak iz kuće. Čini se da još uvijek traje ona faza u kojoj zanemarujem planinarenje i ne bavim se svojim hobijem toliko koliko bih htio. Koliko je to? Cijelo vrijeme bilo bi odlično! No, čini se da uvijek nekako nađemo dovoljno odlučnosti tek kada su uvjeti loši ili gotovo nemogući. Tako smo i jučer spontano dogovorili odlazak u planinu. General Usis, Šećer, Grozduk i ja smo, uz ispijanje piva i dim, odlučili da bi bilo baš odlično ići malo planinariti usprkos mogućoj kiši. Grozduk i ja već dugo nismo bili zajedno na planini pa je to bila i lijepa prilika za obnovu zavjeta.

Kratki odmor na Malom Čevu

Slijeva nadesno: Grozduk, Šećer, General Usis

Plan je bio preko Čeva doći do Grebengrada i onda natrag. Ambiciozno, ali izvedivo. Međutim, kiša je toliko mlatila po nama jednom kad smo došli do vrha Čeva da smo ipak odlučili kako bi bilo bolje samo se vratiti dolje i... pa, popiti jedno pivo u Brku. Dobili smo informaciju da planinarska kuća na Grebengradu ne radi pa nas je to dodatno demotiviralo. Nismo se imali, nakon prilično dugog puta, gdje skloniti na toplo, presvući se i prizalogajiti. Ne moram naglašavati da je blato bilo posvuda i da je apsolutno bilo nužno izbjeći padanje u taj prirodno nastali svinjac. Grozduku se po povratku dogodilo baš to, ali moglo je i gore. Ovaj puta nismo bili ni blizu planinarskoj neimaštini te smo jedni drugima pokazivali što sve mi to imamo od opreme. Naravno, bolje bi bilo da smo takvi bili prošli put na Ravnoj gori (prošli post) kad se trebalo boriti s dubokim snijegom, ali pretpostavljam da bolje ikad nego nikad. Tako smo se uspješno na kraju izborili s kišom i oblacima nad Čevom. U jednom trenutku, prilikom spusta, učinilo nam se da pada i snijeg.
Našli smo se u i iznad oblaka

Nakon pada

Uspio sam dobiti novi planinarski nadimak: Big Will Buco. To je otprilike Medokoz koji se približava stokilašima. To me zapravo dovodi do zanimljive teme i pitanja: može li se smršaviti planinareći? General Usis ispričao je kako su njima u planinarskoj školi odmah na početku rekli ukoliko žele smršaviti ili misle da će smršaviti baveći se planinarenjem, neka odustanu od toga i da će se vjerojatno dogoditi sasvim suprotno. Mi nemamo svoje planinarsko društvo i ne organiziramo gozbe po planinarskim domovima i kućama (osim možda proslave rođendana i Nove godine koje smo počeli slaviti upravo na planini), ali svejedno nam se čini kako planinari puno i jedu i piju. Je li moguće u takvim uvjetima i u tako dobrom društvu doći do kilokalorijskog deficita?
Da, pitamo Vas baš to...

Za pojedince koji uživaju u dobrom jelu i/ili dobroj kapljici moglo bi se reći da je gozba svaki dan. No, često su baš planinarski ruksaci prepunjeni svakojakim napicima i s ljubavlju pripremljenim sendvičima. Dok trošite kilokalorije i dovodite tijelo u stanje teškog fizičkog napora zapravo je opasno ne nadoknaditi barem dio izgubljenog. No, lako se pretjera. Ono što ćete definitivno dobiti planinareći su kondicija i puno zdravo provedenog vremena na friškom zraku. Planinarenje je vrsta ovisnosti i ako volite prirodu i boravak u njoj, u opasnosti ste. A možda svi rastemo i jačamo jer želimo biti poput planina...

Sljedeći izlet: Kalnik u ponedjeljak

Uživajte u produženom vikendu i vidimo se na planini!

Oznake: Čevo, kiša, Big Will Buco, planinari i kilokalorije

Postoji već jedan post na ovom blogu koji nosi naslov: kondicijsko Čevo. Kao što sam i onda spomenuo, povezujem kondicijski trening uz ovaj dio Ivanščice jer uspon ne traje dugo, a možete i birati više strana s kojih prilazite. Tako se tu mogu zadovoljiti trkači, planinari i vikend-izletnici koji traže nešto kratko i slatko, a opet da su na friškom zraku. No, zašto sad ispitno Čevo?

Čevo iz Podevčeva

Maja i ja smo ovaj put na planinarenje poveli njezinu majku. Gospođa Sokol ima veliki interes za šume i prirodu pa je planina samo logičan izbor. Ovo joj je treći put na Čevu, ali prvi put po "težem putu" pa preko Malog Čeva i vrha do popularnog Balkona. Čevo je stoga bila neka vrsta ispita, a sad nakon što je on uspješno položen gospođa Sokol može (možda u društvu još majki) i na vrh Ivanščice! Često stajemo po putu, ali ne zato jer bi se netko morao odmarati nego jer Maja i teta Mirjana komentiraju i pregledavaju razno zelenilo. Svi koji su sa mnom planinarili znaju da dosad nisam pokazivao previše interesa za bilje. Divimo se tako papratima, bobicama, lišću i svemu ostalome što nam priroda nudi na dlanu. Nalukavamo se okolo ne bi li vidjeli koji vrganj, ali naivno je očekivati da će ovdje uz put još biti neki neubrani. Treba nam kojih pola sata do Malog Čeva.
Maja na Malom Čevu

Majke uče djecu kako se pali vatra na Malom Čevu

Još dvadeset i pet minuta te prolazimo pored vrha Čevo (562 mnv) i dolazimo do popularnog Balkona. Uistinu, ako ste iz Varaždina i okolice to je najljepši i najbolji vidikovac. Ravna Gora spava prema sjeverozapadu, a čisto zapadno (jer na kraju krajeva Čevo se nalazi na masivu koji nazivamo Ivanščica) nalazi se vrh Ivanščice.
Klasičan pogled s Čeva

Često je na Balkonu gužva, ali danas posebno jer gradi se sjenica na vidikovcu. Ne odobravamo do kraja taj potez jer je općenito problematično dok netko manje-više na svoju ruku nešto gradi na planini koja u suštini nije ničija. Tako već imamo "kućice" i na Malom Čevu te na spomenutom Balkonu. Jednu smo vidjeli otvorenu i do ključa bi se još i nekako moglo doći, a druga je uvijek zaključana. Čemu sve to, nitko ne zna.
Temelji su tu, a trupci se malo po malo nose na vrh Čeva

Malo se gostimo s orasima i voćem na vrhu te pričamo s jednim od graditelja koji nam priča kako se za bistrih dana može vidjeti sve do Balatona, ali on to osobno nikad nije vidio. Vidi se Varaždinsko jezero, ali pogled nakon toga postaje malo mutan. Ovo očito nije jedan od tih čarobnih dana.
Om nom nom nom je pravi opis ove slike

Na vrh dolazi planinar koji drži kupicu punu gemišta. Vidio sam da neki piju mnogo na vrhovima (tema povezivanja kulture planinarenja i ispijanja alkohola traži poseban post i posebnu studiju za koju će biti vremena jednom drugom prilikom), ali rijetko se viđa da netko pije tokom uspona. Da, možda je to nekad bio slučaj u divljoj mladosti. Ma što ja pričam? Sad je ta divlja mladost, ali očito se nekoj pameti jesmo naučili. Nevezano uz priču s pijenjem, drago mi je da smo odveli tetu Mirjanu na planinu. Ne viđa se često da dijete vodi i potiče svog roditelja u zdravoj aktivnosti kakvo je planinarenje.
Pogled prema Varaždinu

Spuštamo se veselo i brzo te nam treba četrdeset i pet minuta da se vratimo na početnu točku. Predzadnja fotografija koju ću s Vama podijeliti nosi naziv: Buket s Čeva.
Zelenilo ubrano na obroncima Čeva

U tradiciji jednog drugog prijatelja blogera i iskusnog planinara, prilažem fotografiju današnjeg ručka koji je stvarno bio odličan. Ne sjećam se kad sam zadnji put tako dobro, ali stvarno dobro (usput i zdravo!) jeo. Uživajte u prirodi i iskoristite ovo jesensko vrijeme za planinarenje, prije nego nas stisne zima. Onda ćemo svi zajedno uživati u jednom drugom posebnom doživljaju, a to je planinarenje po snijegu. Neka su Vam staze lake i duge!

Oznake: Čevo, Malo Čevo, Ivančica, planinarenje

Iako bi naslov mogao žedne zavarati, neću pisati o omiljenom piću svih Zagoraca, ali i njihovih prijatelja. Vjerojatno svi znalci to već znaju, ali sam naziv gemišt dolazi od njemačke riječi gemischt što znači miješano. Planirao sam pisati izvještaj o Francovoj sjenokoši, to jest, kako bi rekao Jelen: Han(j)žica koju smo namjeravali obići prošlu subotu. Pionir gore, odmor kod Pasarića pa za Hanjžice i sjenokošu, ali na kraju smo se samo spustili po Konju dolje. Imao sam stvarno krasne slike da potkrijepim riječi, ali dogodilo se to što se svakom putopiscu tu i tamo dogodi (opet mudre i utješne Jelenove riječi). Naime, izgubio sam fotoaparat i to na najgluplji mogući način. Doživio je tako taj fotoaparat, u društvu mojih McKinley Santa Cruz "planinska muha" naočala, vožnju u leru kroz Prigorec. Kad sam shvatio da mi fali oprema, prošlo je već dosta vremena, ali uputili smo se drugi put u Prigorec. Pronašli smo naočale jedno kilometar i pol dolje niz cestu nakon OPG-a i koza kojima je bilo jako zanimljivo naše pretraživanje flore uz cestu. Nažalost, fotoaparat je ili netko uzeo ili je završio u grmlju gdje ga nitko neće naći ili je u potoku uz cestu. Zbog toga nema nikakvih krasnih slika, a nije bilo ni zapisa.

Pogled prema Ivanščici, vidi se i Ravna gora - malo prije 19:00

Ipak, eto jedne od danas kad smo Nikola i ja odlučili odraditi jedno kondicijsko Čevo. Zaista, Čevo služi planinarima, ali i trkačima kao idealno mjesto za trening. Dovoljno nam je blizu, a ne oduzima previše vremena da bi se došlo do vrha. Postoji lakši i teži put, a oznake su dobro postavljene za one koji dolaze od smjera bistroa Brk. Teži put Vas vodi preko Malog Čeva do vrha, a kasnije i do Balkona. Lakši put je možda bolje započeti kod startne pozicije Cross lige Čevo (most preko Bednje u Završju Podbelskom). Nikola u zadnje vrijeme koketira s trailom pa vježba i trčanje na vrh Čeva. Teži put svakako nije za zezanciju, a to bi bolje mogla pokazati usporedna kardio analiza subotnjeg planinarenja preko Pionira na vrh Ivanščice i spust preko Konja te današnji kondicijski uspon na Čevo težim putem. Trebalo bi sad i objasniti zonski trening, ali ukratko ću samo reći da postoji pet srčanih zona koje su zadane otkucajima srca u minuti. Niski otkucaji - prva i druga zona. Umjereni trening i napor - treća zona. Visoki, ali prihvatljivi otkucaji u četvrtoj zoni i opasna, tzv. "samo atlete smiju u njoj biti duže vrijeme, a ni njima se ne preporuča" peta zona. Zone se računaju s obzirom na Vaše godine, a općenito ljudi u boljoj kondiciji imaju manje otkucaje srca u minuti. Jedan od načina provjere fizičke spremnosti je taj da se vidi koliko srčani ritam skoči gore* kad počne napor (ležite mirno pet minuta i onda se naglo dignete). Moja peta zona počinje nakon 179 otkucaja u minuti.

Dugo vremena smo mislili da je Pionir najteža staza do vrha Ivanščice i to je možda točno ukoliko su domena konvencionalne staze. Postoji Tamni dol (paralelno i blizu staze Konj) koji nosi titulu najtežeg puta. U svakom slučaju, ako je Mrzljak ugodan, a Konj pomalo neugodan, Pionir će biti dosta uporan u svojoj neugodnosti. No, po otkucajima srca, Pionir (+ cijeli povratak dolje po Konju) je mala beba za teži put na Čevo. Vrh od samo 562m, ali grize. Pogledajte grafove koji se nalaze ispod mape s GPS tragovima:

Moguće je da je Nikola nabijao tempo jer smo prilično brzo došli do vrha (oko 40 minuta), ali Pionir sa svojih jedva tri minute u petoj zoni i nije nešto prema težem Čevu sa skoro petnaest minuta

Iako planinarenje i hodanje povezujem isključivo s isključenjem iz civilizacije te odmorom od ljudske buke, pobornik sam tehnologije i raznih sprava za mjerenje i snalaženje u vremenu i prostoru. Teorijski sam proučio i obradio aplikaciju (augmented reality videoigru) Pokemon Go koja je prošlo ljeto postala vrlo popularna, našla se po svim portalima, novinama i slično, a onda nakon par mjeseci zamrla. No, čini se da obožavatelja i igrača još uvijek ima, a jedan od njih je i jedan moj dobar prijatelj kojem je u biti dosadno pa se bavi tim stvarima, ali ako nekoga to može pokrenuti da izađe iz kuće/stana i hoda - to je okej. Možda je pomalo tužno da motivacija mora dolaziti s te strane, ali pustimo to. Baš on je zaslužan za to da vidim što u praktičnom smislu nudi Pokemon Go. Nije mi u interesu igrati je u uobičajenom smislu te je tako namjeravam tu i tamo uključiti na pokojem vrhu ili osamljenom mjestu da vidim hoće li se što zanimljivo pojaviti. Ukoliko nekog zanima, na Balkonu, kod inoks križa, nalazi se poke stop (mjesto od interesa za igrače Pokemon Go-a na kojem možete dobiti poke lopte, jaja za inkubator, itd.) pod nazivom: Jesus on the Cross Čevo. Zanimljivo da se poke stop nalazi baš ovdje.
Nikola kod poznatog inoks križa na Balkonu

Ukoliko planinarenje nije Vaš đir ili više volite hodanje u gužvi uz glazbeni (koji je stvarno dobar ove godine što god neki rekli da nema velike pozornice i slično) i druge zabavne programe, u Varaždinu se još četiri dana održava naveliko poznati Špancirfest. Možete nabaviti stvarno svašta, a ovaj divovski perec je jedna od takvih stvari:
Majina glava za usporedbu i Lazarova manijakalna sretna faca


Uskoro će i godina dana otkako smo spasili našu Ivu (da, dobila je ime po Ivanščici) iz Prigorca. Transformacija je, kao i u svim slučajevima spašavanja nesretnih životinja, čudesna.
Budi se, ali uskoro opet ide spavati. Eat, sleep, play, repeat life style

A za vikend konačno nešto, rekli bi, novo i divlje te prekrasno. Slika neka govori tisuću riječi. Barem dok se ne vratim i ne napišem nešto i dodam još par tisuća riječi.

Oznake: Ivančica, Pionir, Čevo, Iva

Nekad sam mislio da ću cijeli život koordinirati male do veće skupine ljudi kako bih ih uspješno doveo do nekog vrha, popularizirao i propagirao planinarenje, a onda sam shvatio koliko mi energije troše svi ti dogovori. I dalje preporučam svima planinarenje kao zdravu aktivnost u prirodi od koje možete imati samo dobrobiti.

Šetnja ulicama Podevčeva
Poziranje i plašenje lokalnog stanovništva
Obrijal se i već tu skoro zalutal - njemu brada daje snagu orijentacije
Kroz šumu

Počeo sam ovo pisati jer se plan za današnje planinarenje uspio promijeniti par sati prije polaska pa do samog jutra nisam znao idemo li uopće ili ne idemo. Onda se još i promijenio sat pa nisam više bio siguran koliko je sati. Ipak, našli smo si jednu kraću zamjenu za pohod na Belecgrad (plan je bio voziti se iz Varaždina do Beleca i onda tamo ili u Juranšćini ostaviti automobil - to je jedan sat vožnje). Došao je red opet na Čevo koje opasno počinje konkurirati vrhu Ivanščice kao mjesto na kojem smo najviše puta bili. Mnogi misle da je Čevo lagani uspon i to tako predstavljaju, ali za neiskusnije može biti prilično naporno. 560 mnv se nekome može činiti malo, ali prelazi se velika visinska razlika u relativno maloj udaljenosti (do podnožja kod Brka do vrha je maksimalno 1.5 kilometara).
Malo Čevo
Tko ima ključ?
Zastava je poderana, ali 'rvatina je ispod pa i dalje vrijedi!
Pogled na Podevčevo

Po putu do vrha nismo sreli ni žive duše. Došli smo do vrha i opet se čudili kako su doveli ogromnu drvenu klupu do samog vrha. Taj vrh se polako pretvara u prostor za fešte što nama staromodnijim planinarima baš i nije po volji, a dodatno je problematično što nitko nikad ne zna tko posjeduje ključeve od tih svih brvnara i kućica koje možete dosta često naći uz planinske putove. Bilo bi vjerojatno lijepo prespavati u jednoj takvoj kućici. Uskoro više nismo bili sami na vrhu, a unutar pol sata se sjatilo jedno 5-6 planinara od kojih su jedni imali ključeve od dotične kućice. Počeli su se spremati za roštiljanje i ponudili svoje goste s pićem. Ako nekome padne na pamet da tamo gore naprave ugostiteljski objekt, doći ćemo s transparentima!
Carski stol
Poziranje za stolom
Pivo mi pomaže da kvalitetno protumačim kartu

Puhao je hladan vjetar pa smo se odlučili pokupiti po putu koji je na planinarskim tablama obilježen kao "lakši put". On to zasigurno jest, ali uz napadalo lišće i vlagu, prilično je sklisko pa treba paziti na svaki korak. Pri silasku smo sreli neke starije gospođe iz Koprivnice koje su došle planinariti na Čevo. Zaključili smo da je to Čevo stvarno popularno kad čak iz Koprivnice dolaze ovamo. Popularnost ipak malo opada i zbog toga što na vrhu nema planinarske kuće, a puno ljudi voli popiti nešto na kraju puta. Ne možemo reći da se žalimo na pivo (iako mi sve više pijemo samo domaće) nakon planinarenja, ali mislim da ipak pripadamo ekipi "ruksaša" - planinara koji jedu i piju ono što ponesu u ruksacima.
Umjetnici - jedan fotografira, druga crta u moju planinarsku knjigu doživljaja
Pogled prema Ivanščici

Inspirirani špiljom Sv. Lucije koju je sa svojom ekipom posjetio Jelenko, odlučili smo sljedeći put Šećeru pokazati Pisane pećine. Ako ih ne odvedem konačno do Belecgrada ili ako ne dobim malo detaljnije upute do Sv. Lucije pa i sam povedem jednu ekspediciju do tamo ;)

Oznake: planinarenje, Čevo

Gdje ste planinari?

Neke djevojke žele skupe večere, brze i udobne aute, palače, dragulje i prstenje koje sjaji u mraku.
Gotovo sve žele osjećajnog, ali snažnog muškarca. Moramo biti privlačni i vjerni, ali neke mogu bez toga ukoliko si možemo priuštiti sve s ovog popisa iznad.
Daleko od toga da nema i takvih muškaraca. Nije to ni toliko bitno. Danas je osmi mart i neki muškarci osjećaju određenu vrstu dužnosti. Dužnost koju bi trebali osjećati svaki dan, ali za sve postoji određeni i posebni dan pa tako evo i ženama jedan. Ili dva ako računamo majčin dan.

Neuobičajeno je da se s takvim stvarima ide netko hvaliti, ali moja cura je htjela Čevo. Mogli smo ići bilo kud, ali ona je izabrala planinu. Ako će me ikad pitati zašto sam baš nju izabrao, jedan od odgovora će sigurno biti: jer je ona izabrala planinu. Ja sam planina.
To će vjerojatno već biti ona neka kasnija faza - kad ludilo izađe iz kontrole.

Vrijeme je bilo oblačno, ali to nas nije zabrinjavalo. Moja žuta predvodnička "Miki" kabanica je bila spremna u ruksaku. Vlasnici gostionice Brk su napravili dobru stvar kad su povećali broj mjesta za parkiranje. Moguće je da taj drugi parking preko puta više koriste planinari nego mušterije krčme, a možda opet imam prevelika očekivanja. Naš auto je tako bio jedini kad smo oko 15:30 došli na parking. Kasnije sam vidio, s vrha Malo Čevo, da su još tri auta došla na spomenuti parking. Planina je također bila prazna. Nismo vidjeli ni žive duše po našem putu k vrhu. Ivanščica se sakrila u oblake, ali inače je pogled bio prilično dobar. Opet sam pogledavao žig na vrhu i sanjario o dnevnicima. Ima nešto od naravi hrčka u meni - jedni skupljaju hranu, a drugi opasno bacaju oko na planinarske značke.

Nismo se dugo zadržali pri vrhu jer smo se željeli spustiti prije mraka. Do vrha nam je trebalo jedno 50 minuta, a do dolje isto toliko. Spuštali smo se po "lakšem" putu za vrh Čevo, ali nam je za to čak malo više vremena trebalo nego za uspon. Razlog tome je blato kojeg u ovo vrijeme ima mnogo. Kamenje je mokro, a jednom kad zaglibite u blato, šanse za pad se samo povećavaju. No, osim jednog skoro-pada moje družice, nije bilo većih problema.

Vratio sam natrag dragu u Kneginec te popio s njezinim bratom - popularnim Šećerom - pivu za jedan groš. Nikome to ne preporučamo. Popravili smo okus s ostacima ručka i vrsnom kajganom koju je ovaj put napravio Nikola. Hvala dobrim ljudima na gostoprimstvu!

Sad sam već na toplom i proučavam varaždinski planinarski put. Ništa! Morat ću slati još jedno pismo. Da. Pravo, pravcato pisano pismo. Osjećam neku uzvišenost dok šaljem pisma planinarskim društvima.
Kilometri se gaze kad živiš za duge staze.

Oznake: Osmi mart, planinarenje, Čevo