Marketing
Osmi mart - Čevo Overwatch
Gdje ste planinari?
Neke djevojke žele skupe večere, brze i udobne aute, palače, dragulje i prstenje koje sjaji u mraku.
Gotovo sve žele osjećajnog, ali snažnog muškarca. Moramo biti privlačni i vjerni, ali neke mogu bez toga ukoliko si možemo priuštiti sve s ovog popisa iznad.
Daleko od toga da nema i takvih muškaraca. Nije to ni toliko bitno. Danas je osmi mart i neki muškarci osjećaju određenu vrstu dužnosti. Dužnost koju bi trebali osjećati svaki dan, ali za sve postoji određeni i posebni dan pa tako evo i ženama jedan. Ili dva ako računamo majčin dan.
Neuobičajeno je da se s takvim stvarima ide netko hvaliti, ali moja cura je htjela Čevo. Mogli smo ići bilo kud, ali ona je izabrala planinu. Ako će me ikad pitati zašto sam baš nju izabrao, jedan od odgovora će sigurno biti: jer je ona izabrala planinu. Ja sam planina.
To će vjerojatno već biti ona neka kasnija faza - kad ludilo izađe iz kontrole.
Vrijeme je bilo oblačno, ali to nas nije zabrinjavalo. Moja žuta predvodnička "Miki" kabanica je bila spremna u ruksaku. Vlasnici gostionice Brk su napravili dobru stvar kad su povećali broj mjesta za parkiranje. Moguće je da taj drugi parking preko puta više koriste planinari nego mušterije krčme, a možda opet imam prevelika očekivanja. Naš auto je tako bio jedini kad smo oko 15:30 došli na parking. Kasnije sam vidio, s vrha Malo Čevo, da su još tri auta došla na spomenuti parking. Planina je također bila prazna. Nismo vidjeli ni žive duše po našem putu k vrhu. Ivanščica se sakrila u oblake, ali inače je pogled bio prilično dobar. Opet sam pogledavao žig na vrhu i sanjario o dnevnicima. Ima nešto od naravi hrčka u meni - jedni skupljaju hranu, a drugi opasno bacaju oko na planinarske značke.
Nismo se dugo zadržali pri vrhu jer smo se željeli spustiti prije mraka. Do vrha nam je trebalo jedno 50 minuta, a do dolje isto toliko. Spuštali smo se po "lakšem" putu za vrh Čevo, ali nam je za to čak malo više vremena trebalo nego za uspon. Razlog tome je blato kojeg u ovo vrijeme ima mnogo. Kamenje je mokro, a jednom kad zaglibite u blato, šanse za pad se samo povećavaju. No, osim jednog skoro-pada moje družice, nije bilo većih problema.
Vratio sam natrag dragu u Kneginec te popio s njezinim bratom - popularnim Šećerom - pivu za jedan groš. Nikome to ne preporučamo. Popravili smo okus s ostacima ručka i vrsnom kajganom koju je ovaj put napravio Nikola. Hvala dobrim ljudima na gostoprimstvu!
Sad sam već na toplom i proučavam varaždinski planinarski put. Ništa! Morat ću slati još jedno pismo. Da. Pravo, pravcato pisano pismo. Osjećam neku uzvišenost dok šaljem pisma planinarskim društvima.
Kilometri se gaze kad živiš za duge staze.
Post je objavljen 08.03.2016. u 21:23 sati.